Dostupni linkovi

logo-print

Da se mlađe, sve bi se moglo predeverati


Koordinacioni odbor za povrat stanova Željezare Zenica i BH Steel Željezare, zakazao je za 1. decembra protestni skup ispred zgrade Parlamenta Federacije, pod motom „Vratite nam naše stanove“.

Kao razlog navode to što još uvijek nije usvojena zakonska regulativa koja bi omogućila vraćanje stanova preduzećima i ustanovama, pa tako i Željezari, da bi mogli biti podijeljeni radnicima koji još nisu riješili stambeno pitanje. O tome govori Islam Imamović, predsjednik Sindikata BH Steel Željezare i predsjednik Organizacionog odbora protestnog skupa.

RSE: Vi imate trenutno dosta posla, treba pokrenuti proizvodnju u Željezari, ali i vratiti stanove, odnosno riješiti osnovne probleme radnika.

IMAMOVIĆ: Mi smo sebi postavili kao glavni zadatak pokretanje proizvodnje, registraciju firme i stvaranje pretpostavki za bolje sutra. Ovaj drugi problem je takođe gorući, stvorio se vakuum, tako da moramo rješavati i ove probleme, ali u saradnji dvije firme, odnosno sindikata BH Steel Željezare i Željezare Zenica, Jedinstvene organizacije boraca i Organizacije demobilisanih boraca.

RSE: Šta zamjerate vlastima i šta tražite, kad su u pitanju stanovi?

IMAMOVIĆ: Naša nastojanja ne datiraju od juče, mi već nekoliko godina želimo da vratimo naše stanove. Naši radnici su maltene deložirani na ulice, pored kontejnera, žive kod svojih roditelja, svojih rođaka, plaćaju skupe stanarine, a upravo su oni ti koji su kupovali te iste stanove. Dakle, to su radnički stanovi, to nisu državni stanovi, to nisu društveni stanovi, nego su oni na osnovu tih svojih minimalnih plata izdvajali određen iznos i naposljetku išli ka tome da solidarno rješavaju svoje probleme. Sad smo došli u situaciju da su upravo odlukom Visokog predstavnika ti stanovi oduzeti i dati opštinama da opštine rješavaju probleme ovih izbjeglica. I šta se dešava? Dešava se to da su ti stanovi trebali da se vrate prije dvije godine, naposljetku oni se ne vraćaju i šta nam je drugo preostalo nego da pokušamo na ovakav način skrenuti pažnju. Skrećemo pažnju, kao što vidite, već četiri godine. Prošle godine smo skretali pažnju održavanjem protestnog skupa ovdje pred opštinom i rekli svima – od Visokog predstavnika, preko Vlade Federacije, zatim Ministarstva prostornog uređenja zaštite okoline, našim zastupnicima kantona koji su u Parlamentu, načelniku opštine i više ne znam kome, da upravo ti stanovi moraju da se vrate. Oni su radnički i vidimo da žele da nam se oduzmu. Mi to nećemo dozvoliti i zato smo krenuli u ove ozbiljne aktivnosti.

RSE: Dakle, radi se o stanovima za koje nije podnesen zahtjev za povrat i sad se još uvijek koriste za alternativni smještaj.

Da. Sad je to trenutno u parlamentarnoj proceduri. Mi smo Vladu u maju mjesecu ove godine upozorili na to. Čak smo krenuli s radikalnim mjerama. Vlada Federacije je to dala u parlamentarnu proceduru da se taj zakon donese, međutim vidite šta se dešava. Dešava se da Dom naroda jednostavno izmisli nekakve okrugle stolove, da izmisli nekakvu raspravu i da se dobije na vremenu tri-četiri mjeseca, a onda ćemo fino, kad dođe privatizacija firme, te stanove predati opštinama i neka opštine po svom nahođenju tu raspodjeljuju. Mi smo toga svjesni. Cijelo vrijeme na jedan kulturan način pokušavamo da skrenemo pažnju da se oni vrate, međutim, kao što vidite, to tako ne ide. Zato je upravo koordinacioni odbor koji je ovo radio par godina, preimenovan u Organizacioni odbor za organizaciju protesta skupa i mogu vas obavijestiti da će se protestni skup održati u Sarajevu na platou ispred Parlamenta Federacije u srijedu 1. decembra, u dvanaest sati.

RSE: Vlada je praktično na vašoj strani.

IMAMOVIĆ: Da, svakako. Govorim o određenim ministrima. Mi smo par puta, kao što sam rekao, upozoravali ministre, ovaj put ministra Ramiza Mehmedagića koji je dosta odgovoran upravo za to da se ti stanovi vrate. Mi imamo stanje u našoj opštini takvo, po tvrdnji opštinskih službi, da je implementacija imovinskih odnosa kod nas ovdje u našoj sredini završena i da bi se faktički, ukoliko se donese ovaj Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ti stanovi vratili Željezari. Raspolažemo tačnom cifrom, ali naša komisija koja je radila tokom ove godine raspolaže negdje s 341 stanom, međutim naše su pretpostavke da tu ima negdje oko petsto stanova, a na nivou Zenice negdje oko 720.

RSE: Poslanici Parlamenta sad to malo razvlače, nikako da donesu zakon, a vaši radnici su bez riješenog stambenog pitanja.

IMAMOVIĆ: Svakako. Već sam rekao da su ti stanovi znojem kupljeni i moraju odgovorni shvatiti da to radnici Željezare i sva ova udruženja neće dozvoliti. Na žalost, ovaj problem je problem globalnog karaktera. Dakle, radi se upravo o firmama u sistemu koje su bile u Bosni i Hercegovini koje su imale svoje stanove. Kad ovo govorimo, to ne govorimo zbog lokalnog interesa i to treba da znaju svi. Dakle, ovo je problem svih sistema, ovo je problem Rudnika u Zenici, ovo je problem Energoinvesta u Sarajevu i niz drugih firmi, nisam dovoljno upoznat koliko ih ima, ali svakako ove naše aktivnosti će sad krenuti tako što ćemo uključiti i pozvati sve kantone unutar Federacije, a normalno i druge nivoe, od nivoa Samostalnih sindikata BiH preko Jedinstvene organizacije boraca BiH i Udruženja invalida rada Federacije.

Moto je „Vratite nam naše stanove“. Kao što vidite, oba doma imaju na raspolaganju dovoljno vremena do prvog decembra. Mi svakako krećemo sa našim aktivnostima. U Organizacionom odboru postoje radne grupe i po tim radnim grupama svako radi svoj posao, tako da se ozbiljno pripremamo za taj period.

* * * * *

U Kolektivnom centru Hrasnica kod Sarajeva, duge izbjegličke dane provode i naši sagovornici:

„Ja sam Ahmo Alagić, iz Glogove kod Bratunca. Napustio sam Glogovu – to neću zaboraviti nikada, 9. maja 1992. godine. Bila je subota, toga se sjećam, bio sam na straži, dođem kući i vidim komšiju koji je dotrčao meni vičući: „Bježi, gori!“.

„Ja se zovem Hubijar Mehmed , od Foče, Miljevina, selo Mrđenovići. I život i penziju stekao u Rudniku. Onda sam pomalo u penziji radio zemlju, držao nešto ,mala‘, i došla je 1992. godina kad su Foču već napadali, mi držimo bajagi neke straže u selu. Te su se straže rasformirale, pa smo bili u šumi. Napravi bajtu, pa gledaj kuću iz šume, tamo spavaj, od stabla do stabla proviruj dal‘ ti kuća stoji na istom mjestu. Foča pala, Daničići gore, a mi opet stojimo. Onda Jeleč gori, Poljice, Banjine, a mi opet čekamo, ne idemo. Kad su selo granatirali i bajte u šumi, pobjegli smo u neku pećinu, tamo prenoćili u sutra u Grebak.“

Tako je počela patnja ovih ljudi, spašavanje života, dani i noći pod vedrim nebom. Poslije brojnih mjesta koje su prošli tražeći kutak za sebe, konačno su se smjestili, zahvaljujući Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica kantona Sarajevo, u Kolektivni centar za izbjeglice u Hrasnici.

„Ja sam tri i po godine prije rata stanov’o ovdje, u ovom domu, gdje i sad stanujem, ali to je tad bilo sve porušeno, parketi dignuti, prozori, vrata, sve je to odnešeno. Ja ih molio da mi daju onu jednu sobicu, te mi je dadoše. Ja dekom zastr’o vrata, nije bilo ni vrata, ni vode, ni struje, bile svijeće, a sad imamo i kupatilo i klozet, ima zajednička kuhinja. Sebi kuham, invalidska je penzija, mala, rano sam otišao u penziju, s trideset i tri godine radnog staža.“

„Ja sam ovdje doš‘o krajem 2002. godine. Ima nas dvojica ovdje u jednoj sobi. Rekli su mi da mi sljeduje pet-šest kvadrata, pola meni, a pola za tog drugog koji će doći. Tu i kuham, tu i jedem, tu živim. Neko prima socijalu, ja primam penziju. Ja sam radio i primam penziju. Nije velika, ali da nije toga, ne bih imao šta jesti. Niko nama ne donosi nikakve namirnice.“

„Nađi, kupi i jedi.“

„Meni je najvažnije brašno, samo da imam hljeba. Tu spavaš, tu jedeš, tu kuvaš, mala je to prostorija. Ali eto, život je takav.“

„Išao sam tamo u svoje mjesto, očistio onu zidinu. Očistio sam, ali neću je pravit. U mene kuća bila devet i po sa osam, ne znam ni kako ću je pravit, ni šta ću je pravit. Tri-četiri puta sam slao, ali valjda ima neko preči od mene da mu se pravi. Eto ti, tako je to. Samo kad pogledam one zidine i onu pustoš, samo gledam kad će autobus da krenem za Sarajevo. Odem, vidim one zidine, malo se razočaram i vratim se. Jednom čovjeku su pomogla dva zeta, dobio je nešto malo materijala i oni su mu to napravili, on sam nikad ne bi napravio. Drugi što ondje živi nema žene, nema nikoga, sam živi, kako živi, ja to ne znam. Više se u mom selu kuća nije napravilo. Sve zidine stoje, ljudi ovuda prave, neki se možda neće ni vratiti.“

„Vraćao sam se kada se u moje selo počelo vraćati. Išao sam, malo tamo ono očistio. Mislio sam da će to malo ići brže, međutim nema, slabo. Naročito za mene, samac sam i ne sljeduje me. Možda me sljeduje neka kućica, ali ni to ne mogu da dobijem. Onu kuću nikad neću imati, a imao sam novu kuću, sređenu, jer sam radio i sve ulagao u kuću. Ali šta mogu. Im‘o vodu, im‘o kupatilo, im‘o sve. Danas nemam ništa, danas sam stvarno bijeda. Od penzije je praviti ne mogu. Ako dođe vrijeme da odavle iziđem, a doći će sigurno, da na red dođem sigurno se neću ni dočekati.“

Ahmo Alagić je suprugu izgubio tokom teških dana izbjeglištva i danas je samac. Mehmed Hubijar u Kolektivnom centru živi sa svojom ženom. Pitamo ih gdje je ljepše, u Hrasnici ili u njihovim rodnim mjestima?

„Za mene je ljepše u Glogovi. Ovdje ja nema nikoga. Vjeruj da ovdje niko skoro nikad ne otvara vrata nikome. Ja sam radi toga obolio. Ja sam volio da mi dođe komšija, volio da i ja odem nekome. Ali ovdje se nekako ne poznajemo, nismo svi iz jednog sela.“

„Da je čovjek malo mlađi, sve bi mogao predeverati. Ovdje u Hrasnici ima prodavnica, ima ambulanta, tamo ni prodavnice, ni ambulante. Ja imam pješke sat do na Miljevinu, gdje imaju te srpske prodavnice tamo. E sad, da imam nekoga da mi nešto dovuče, da upita kako si, šta si.“

A šta bi značilo kad bi dobili građevinski materijal?

„Da mi ga da od zlata, ja kuću ne bih mogao napraviti. Jedino ako se može napraviti tako da je ne pravim ja sam. Jer ovi koji mogu napraviti, oni fino uzmu cimentu, uzmu daske, izliju ploču, ima snage i on izlije ploču, e onda mu prave na tu ploču. Ja to ne mogu ništa raditi. Nemam sredstava i nemam snage. Ne znam, ništa ne znam. Ne bih drage volje izišao odavde, izišao bih silom, isto k‘o što su me istjerali iz moje kuće, popalili sve i kad sam došao nemam gdje. Ja nemam gdje izići. Kad bi me odavde izbacili, opet bih uprtio moj ruksak što ga imam, ušao bih u onu moju njivu i napravio šator. Tu bih crk‘o od zime, jer mi svakako više nema života. Ovo je stvarno nemoguće. Gdje god dođem, nije moje. Tako mi je bilo kad sam bio u Gradačcu. Čovjek mi dao neku garažu. To su bili betonski blokovi jedan na drugom, tu je bilo tako ‘ladno, ujutro ustanem, obučem se i hodam. Ali eto, hvala mu, opet mi dao. Onda sam dobio ovo ovdje u Hrasnici, za mene je to lijepo prema onome gdje sam bio. Ništa nisam mogao dobiti. Gdje god da sam bio, rekli su mi da je preče da se smjeste žene i djeca i ja vjerujem da jeste. Tako danas i u mojoj Glogovi, preče je da se napravi recimo jednom momku koji nije imao kuće nikako, a takvih ima puno, a svejedno što sam je ja imao, i to dobru kuću, štalu, dvije krave i tele, to mi je sve oćerano. Ono što je na meni bilo, to sam donio u Srebrenicu. Bilo je da se samo glava izvuče. Tada je pobijeno oko šezdeset ljudi u džamiji. Patnja je i nema sigurno čovjeka koji se ne sekira, sekiracija nas je i doćerala doovle, godina po godina prolazi nekako. Ima tamo u mom selu naroda koji tamo biva i čeka. I od sestre unuk sa dvoje djece živi tamo već godinu dana, ali ni on još nije dobio ništa. Ima i napravljenih kuća, isprava je nešto malo bilo, a sada teže ide. Išao sam i ja tamo i bivao po sedam dana, išli smo i ja i brat, odemo, bili i čistili.“

„U susjednom selu je napravljeno jedno desetak kuća, a bilo ih je oko sedamdeset. Vraćaju se stari i umiru. Nešto od sekiracije, nešto od nahlade, nešto od…“

„Ma sekiracija.“

„Ali svejedno meni je žao tamo toga kraja. Ja sam mogao praviti kuću ovdje u Sarajevu, imao sam uslove, ali nisam htio. Ja sam najvolio živjeti na selu, ondje gdje sam živio.“

„Mi što smo se po selima rodili i živjeli, nama je draže na selu nego u ovim stambenim zgradama. Ovo je k‘o bolnica. Iziđem, stalno sam vani, najviše idem do Ilijaša, bio se navik‘o dole, imam dole dosta familije.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG