Danas će se van Crne Gore, u Trebinju, raspravljati o sudbini dijela crnogorske teritorije.
Delegacija iz Podgorice, predvođena ministrom ekonomije Darkom Uskokovićem, nekako je tiho i skoro u tajnosti otperijala u pravcu Hercegovine da tamo, sa kolegama iz Republike Srpske, odluči o kandidatu koji će dobiti šansu da gradi hidroelektranu Buk Bijela. U međuvremenu, ovdje na domaćem terenu, u Skupštini Republike Crne Gore vjerovatno će većinom glasova biti usvojena Deklaracija o zaštiti rijeke Tare. Sasvim sigurno velika većina građana Crne Gore protivi se odluci i potapanju najljepšeg evropskog kanjona. Kada bi kojim slučajem bilo referenduma rezultat je lako predvidjeti. Crna Gora bi odbranila svoju Taru.
Ali referenduma neće biti, Deklaracija o Tari je tek slovo na papiru, a pripremne radnje za hidroelektranu teku bez zadrške. I sve to čudno izgleda, a još je čudinije kada se glasno saopšti najnoviji crnogorski problem kako spriječiti Vladu Crne Gore da radi protiv interesa Crne Gore. Naime, ministar Uskoković odlazi za Trebinje da raspravlja o tenderu za izgradnju Buk Bijele, iako još ne postoji ekološka studija o uticaju koji bi hidroelektrana imala na dio crnogorske teritorije. Uopšte se ne zna kakve će sve posljedice trpjeti naredne generacije, ali ministra kao da nije briga. On ide da nastavi započeti posao po svaku cijenu. Pri tom, cijena koja će se platiti mnogo je veća nego što to sada izgleda Đukanoviću i vrhu DPS-a.
Tajnim pregovorima sa Republikom Srpskom ekspresnim potpisivanjem sporazuma dvije vlade o zajedničkoj gradnji hidroelektrane Buk Bijela, Vlada Crne Gore nije samo obmanula sopstvenu javnost, već je napravila i grub faul u međunarodnim odnosima. Ako se zaista želi pošten odnos sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, onda je od početka trebalo voditi pregovore, ne samo sa srpskim entitetom u Bosni, već i sa centralom u Sarajevu. Ovako, ostao je neki neprijatan osjećaj da, eto, Crnogorci rade nešto iza leđa Bosanaca i bosanske Vlade. Uostalom, valja uvijek poći od samog sebe. Kako bi reagovali u Podgorici kada bi, recimo Beograd, direktno sa opštinskom vlastima u Pljevljima pregovarao i skalpao sporazume, a da o tome niko ne pita nadležne u glavnom gradu Crne Gore?
Ali, ta se međunarodna šteta nekako vremenom i drugačijim ponašanjem da popraviti. Glavni problem je i dalje ovdje, kod kuće. U mnogim dosadašnjim privatizacionim poslovima najveće zamjerke crnogorskoj vlasti odnosile su se na tajnovitost procesa privatizacije. Vlada se kritikovala što se ne znaju svi detalji ugovora koji su sklapani. Sada je, na žalost, još gore. Sve se radi na očigled svih i to kao da je u pitanju neka beznačajna i propala fabrika, a ne prirodna ljepota pod zaštitom UNESCO-a. Osim toga, jasno je da hidroelektrana Buk Bijela neće biti neka velika korist za državu Crnu Goru. Očigledno je da će, ako se potpopi Tara, Crna Gora bespovratno izgubiti najljepši dio svoje teritorije. Izvjesno je opet da će Đukanovićev DPS definitivno izgubiti povjerenje mnogobrojnih glasača, ako se to dopusti. Za normalnu politiku to bi bili dovoljni razlozi da se odustane od potapanja Tare, makar da bi se zaštitio vlastiti politički reiting. Međutim, ispada da neke ministre u crnogorskoj Vladi jednostavno nije briga. Kao da iz je opojni miris novca potpuno omamio. Ta osionost vlasti prosto vrijeđa zdrav razum. I najmanje je šteta što bi odluka o potapanju Tare značila ispisivanje nekrologa za vladajuću Demokratsku partiju socijalista. Vlast koja radi protiv sebe ne zaslužuje bolje.
Šteta, na žalost, može biti mnogo veća po Crnu Goru, jer u ovom slučaju ona narodna kletva ''poslije mene potop'' može se dogoditi i bukvalno, a onda više nema mogućnosti za popravni. O tome bi morali, dok još ima vremena, da razmisle i Đukanović i ekipa na vrhu piramide vlasti.
Delegacija iz Podgorice, predvođena ministrom ekonomije Darkom Uskokovićem, nekako je tiho i skoro u tajnosti otperijala u pravcu Hercegovine da tamo, sa kolegama iz Republike Srpske, odluči o kandidatu koji će dobiti šansu da gradi hidroelektranu Buk Bijela. U međuvremenu, ovdje na domaćem terenu, u Skupštini Republike Crne Gore vjerovatno će većinom glasova biti usvojena Deklaracija o zaštiti rijeke Tare. Sasvim sigurno velika većina građana Crne Gore protivi se odluci i potapanju najljepšeg evropskog kanjona. Kada bi kojim slučajem bilo referenduma rezultat je lako predvidjeti. Crna Gora bi odbranila svoju Taru.
Ali referenduma neće biti, Deklaracija o Tari je tek slovo na papiru, a pripremne radnje za hidroelektranu teku bez zadrške. I sve to čudno izgleda, a još je čudinije kada se glasno saopšti najnoviji crnogorski problem kako spriječiti Vladu Crne Gore da radi protiv interesa Crne Gore. Naime, ministar Uskoković odlazi za Trebinje da raspravlja o tenderu za izgradnju Buk Bijele, iako još ne postoji ekološka studija o uticaju koji bi hidroelektrana imala na dio crnogorske teritorije. Uopšte se ne zna kakve će sve posljedice trpjeti naredne generacije, ali ministra kao da nije briga. On ide da nastavi započeti posao po svaku cijenu. Pri tom, cijena koja će se platiti mnogo je veća nego što to sada izgleda Đukanoviću i vrhu DPS-a.
Tajnim pregovorima sa Republikom Srpskom ekspresnim potpisivanjem sporazuma dvije vlade o zajedničkoj gradnji hidroelektrane Buk Bijela, Vlada Crne Gore nije samo obmanula sopstvenu javnost, već je napravila i grub faul u međunarodnim odnosima. Ako se zaista želi pošten odnos sa susjednom Bosnom i Hercegovinom, onda je od početka trebalo voditi pregovore, ne samo sa srpskim entitetom u Bosni, već i sa centralom u Sarajevu. Ovako, ostao je neki neprijatan osjećaj da, eto, Crnogorci rade nešto iza leđa Bosanaca i bosanske Vlade. Uostalom, valja uvijek poći od samog sebe. Kako bi reagovali u Podgorici kada bi, recimo Beograd, direktno sa opštinskom vlastima u Pljevljima pregovarao i skalpao sporazume, a da o tome niko ne pita nadležne u glavnom gradu Crne Gore?
Ali, ta se međunarodna šteta nekako vremenom i drugačijim ponašanjem da popraviti. Glavni problem je i dalje ovdje, kod kuće. U mnogim dosadašnjim privatizacionim poslovima najveće zamjerke crnogorskoj vlasti odnosile su se na tajnovitost procesa privatizacije. Vlada se kritikovala što se ne znaju svi detalji ugovora koji su sklapani. Sada je, na žalost, još gore. Sve se radi na očigled svih i to kao da je u pitanju neka beznačajna i propala fabrika, a ne prirodna ljepota pod zaštitom UNESCO-a. Osim toga, jasno je da hidroelektrana Buk Bijela neće biti neka velika korist za državu Crnu Goru. Očigledno je da će, ako se potpopi Tara, Crna Gora bespovratno izgubiti najljepši dio svoje teritorije. Izvjesno je opet da će Đukanovićev DPS definitivno izgubiti povjerenje mnogobrojnih glasača, ako se to dopusti. Za normalnu politiku to bi bili dovoljni razlozi da se odustane od potapanja Tare, makar da bi se zaštitio vlastiti politički reiting. Međutim, ispada da neke ministre u crnogorskoj Vladi jednostavno nije briga. Kao da iz je opojni miris novca potpuno omamio. Ta osionost vlasti prosto vrijeđa zdrav razum. I najmanje je šteta što bi odluka o potapanju Tare značila ispisivanje nekrologa za vladajuću Demokratsku partiju socijalista. Vlast koja radi protiv sebe ne zaslužuje bolje.
Šteta, na žalost, može biti mnogo veća po Crnu Goru, jer u ovom slučaju ona narodna kletva ''poslije mene potop'' može se dogoditi i bukvalno, a onda više nema mogućnosti za popravni. O tome bi morali, dok još ima vremena, da razmisle i Đukanović i ekipa na vrhu piramide vlasti.
