Dostupni linkovi

logo-print

Skijanje se brzo uči


RSE: Gospodine Ilicu kako se desilo vase zivotno putesetsvije izmedju Tuzle i Praga?

ILIĆ: Želim dobro jutro vašim slušaocima u Bosni i Hercegovini. Moj tata je radio u Koksari Lukavac i kao njen predstavnik je otišao na četiri godine u Čehoslovačku, kamo se preselila kompletna porodica i gdje sam ja počeo da idem u sedmi razred češke osnovne škole, koja je tada trajala devet godina kao što traje i danas. Završio sam dakle njihovu osnovnu školu, krenuo u gimnaziju i pohađao je do trećeg razreda. Krajem 1977. godine se vraćam u Tuzlu, gdje nastavljam školovanje, služim vojni rok i upisujem Medicinski fakultet u Tuzli koji sam završio 1987. godine. U Tuzli sam poslije počeo i da radim i da stičem iskustva sve do početka rata u Bosni i Hercegovini.

RSE: U kakvoj uspomeni nosite te čehoslovačke dane, to vrijeme? Kako se tada živjelo u toj zemlji? Imali ste priliku da poredite uslove i standard u nekadašnjoj Čehoslovačkoj i u Bosni i Hercegovini odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji.

ILIĆ: Bilo je jako teško u početku. Da je postojala mogućnost da se vratim u Tuzlu, mislim da bih se odmah vratio. Međutim, kada je prošla nostalgija i taj period prilagođavanja, koji je otprilike trajao šest mjeseci, polako sam počeo da se privikavam i meni lično je bilo jako lijepo, dok većina građana Čehoslovačke nije bila zadovoljna. Nisu mogli da putuju u inostranstvo i to im je, čini mi se, najviše smetalo. Nisu mogli slobodno da odlaze na rad u inostranstvo i da se poslije vraćaju u svoju domovinu. Za njih je odlazak u inostranstvo značio definitivni odlazak, povratak je bio potpuno neizvjestan.

RSE: Da li se osjećalo to sovjetsko prisustvo u svakodnevnom životu?

ILIĆ: Jeste, na svakom koraku. Od obaveznog učenja ruskog jezika do parola povodom raznih praznika i mimo praznika, stalno se podsjećalo na ulogu Sovjetskog Saveza u oslobađanju Čehoslovačke. Normalno, intervencija iz 1968. godine nije pominjana u javnom životu, o tome se ćutalo. Ali ljudi su sasvim solidno živjeli što se tiče te ekonomske strane. Svi su imali riješeno stambeno pitanje, svi su bili zaposleni ili su studirali. Čak je bilo zabranjeno ništa ne raditi ako niste imali primanja od nekog ko živi u inostranstvu. Odlično je bilo uređeno zdravstvo, školstvo. U Čehoslovačkoj je bila odlično urađena infrastruktura, imali su tada više modernih željeznica nego Jugoslavija, iako su bili manja zemlja, svi putevi su bili asfaltirani. Onda, svugdje je bilo centralno grijanje i tako dalje. Tako da je taj standard bio za nas Jugoslovene zanimljiv, nisu bile velike društvene razlike.

RSE: Ali je kontrola partije bila izuzetna. Kako su to Česi podnosili? To je narod koji voli slobodu, koji voli individualnost.

ILIĆ: Pa ja to nisam toliko doživljavao, bio sam ipak dijete. Tako da zahvaljujući tome što sam bio stranac nisam bio uključen u nikakve te pionirske organizacije, nisam morao ni da učim ruski jezik. Tražili smo izuzeća, tako da nisam u osnovnoj školi učio ruski. Učio sam ga poslije u gimnaziji, pošto mi je bilo malo nezgodno da se izdvajam od tog svog društva. Ali mislim da je sistem bio mnogo rigidniji, mnogo krući nego u bivšoj Jugoslaviji. Ljudi su svakodnevno spominjali taj sistem, dok se kod nas o sistemu nije puno pričalo. Imam utisak da je kod nas narod bio mnogo sretniji, da je bio zadovoljniji, da nije postojao generalno otpor prema tadašnjem sistemu, da je Tito bio dosta popularan. A ovdje su ljudi svakodnevno otvoreno govorili protiv komunista, protiv sistema, što je za mene bilo malo iznenađujuće, jer se mi u bivšoj Jugoslaviji time nismo toliko bavili, tim kritikama sistema. Malo me je to iznenadilo kad sam došao. Poslije sam shvatio kako se razvijao taj sistem, da je ustvari došao sovjetskom okupacijom.

RSE: S tenkovima?

ILIĆ: Da. I onda im je ponovo vraćen 1968. godine. Prvi sovjetski tenk koji je 1945. godine ušao u Prag imao je broj 23 i bio je poslije postavljen kao spomenik na jednom praškom trgu. Nakon 1968. godine je nastala anegdota o tome šta zapravo ta dvadeset i trojka znači. Naime, da će za dvadeset i tri godine doći opet, jer su oni stvarno 1968. godine, dakle tačno dvadeset i tri godine poslije, došli ponovo. Tako da je logično da taj sistem, koji je bio importovan, nije mogao kod naroda da doživi i zaživi neku popularnost, dok je, imam utisak, kod nas to bilo malo drukčije. Kad sam se ja rodio, šezdesetih godina, ta previranja koja su bila od 1945. godine do šezdesetih su se smirila i nekako se puno nismo opterećivali sistemom. Te otvorene granice i tako dalje, sve to je stvaralo iluziju slobode, ali koja je bila u svakom slučaju veća nego u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Međutim, tu je opet bilo odlično u odnosu na recimo Bugarsku, Rumuniju, Mađarsku, Istočnu Njemačku. Tako da je bilo i gorih.

RSE: Koliko je taj češki duh, taj izvanredni smisao za samoironiju, za humor, pomogao da se ta okupacija izdrži tolike godine?

ILIĆ: Pa mislim da je pomogao dosta. Tada su i stvoreni možda najvredniji češki filmovi. Mnogi od njih su ostali dugo godina u bunkeru. Taj češki duh, koji je i dan danas sačuvan i odlično reaguje na sva politička zbivanja, bio je odlučujući za mentalno zdravlje naroda.

RSE: Otkuda opredjeljenje za medicinu? Je li to na neki način porodična tradicija? Za oca ste već rekli da se bavio nečim sasvim drugim, ali možda je djed ili neko drugi u familiji bio medicinar.

ILIĆ: Nije porodična tradicija. Na Balkanu ima malo porodične tradicije i tradicije uopšte. Za medicinu sam se opredijelio kroz razgovore s tatom. Tata je smatrao da je najbolje da čovjek radi nešto što je zanat, što nema veze sa društvenim naukama, dakle da nisam vezan za politička previranja u društvu. Doktor je uvijek doktor. Imao sam sreće da tada upoznam profesora Radevića, koji je bio u na specijalizaciji vaskularne hirurgije na Klinici za eksperimentalnu medicinu u Pragu. To je izuzetan čovjek i ljekar, tako da mi je vjerovatno i susret sa profesorom u tim mladalačkim danima dosta podsvjesno značio i možda me je i to opredijelilo za medicinu. Međutim, nikad nisam težio nekim društvenim naukama.

RSE: Medicinu ste završili kao jedan od najboljih u generaciji na Fakultetu u Tuzli.

ILIĆ: Da, završio sam u oktobru 1987. godine i bio sam drugi u toj svojoj generaciji. Bilo nas je tada iz moje generacije dvoje na birou za rad i pet djevojaka iz prethodne generacije koje su čekale na posao. Tada ustvari počinje ta kriza sa zapošljavanjem ljekara, jer su se tada bila popunila sva mjesta. Za taj period studija u Tuzli me vežu jako lijepe uspomene. Naravno, bilo je i jako teških trenutaka, medicina je izuzetno težak fakultet, ali mislim da je Medicinski fakultet u Tuzli bio vrlo kvalitetan, iako je bio mlad. To sam imao prilike da provjerim tokom rada u Češkoj danas, tokom putovanja na razne kongrese po Evropi, tokom susreta sa studentima medicine iz Evrope i nekih drugih dijelova Jugoslavije i kada sam bio na međunarodnoj razmjeni studenata, mislim da je to bilo 1985. godine, ovdje u Pragu. Ništa nismo zaostajali ni za evropskim, niti za drugim studentima u Jugoslaviji.

RSE: Kakve su bile te prve godine ljekarskog staža?

ILIĆ: Za mene je bilo jako teško to što sam poslije gimnazije otišao u vojsku, tamo sam bio četrnaest mjeseci i tako izgubio dvije godine, te upisao fakultet relativno kasno. Kad sam završio, poslije vrlo teško perioda na početku, dok se nisam ponovo naučio kako se uči, što sam zaboravio tokom te pauze od dvije godine, bilo mi je najteže to što sam čekao posao godinu dana. Nakon godinu dana, kad nas nakupilo pedeset i pet ljdi na birotu – a u početku nas je bilo sedam, kako sam rekao – nekim dekretom ili nekom političkom akcijom smo svi zaposleni na jednu godinu, da odradimo taj obavezan ljekarski staž, do polaganja državnog ispita. Pošto sam bio u vrhu, imao sam pravo da biram, pa sam izabrao hirurgiju. Hirurgija je bila dužna da plaća godinu dana kruženja, međutim ja sam insistirao da ostanem na hirurgiji, da što manje kružim, te su mi izašli u susret, tako da sam radio na hirurgiji kao da sam primljen za stalno. Poslije toga sam položio državni ispit i onda sam čekao još šest mjeseci da se raspiše oficijelni konkurs za rad na neodređeno vrijeme, kako se to tada zvalo. Dobio sam posao na hirirgiji definitivno, ali u međuvremenu se promijenio zakon koji je ranije omogućavao da poslije položenog državnog ispita tražite specijalizaciju na hirurškim granama bez obavezne prakse od tri godine u opštoj praksi. Tad je izašao zakon po kojem su i za hirurgiju bile uslov tri godine, tako da je bilo bespredmetno da čekam još sljedeće tri godine, jer hirurgija traži mladog čovjeka, a ja bih imao preko trideset godina kada bih dobio specijalizaciju. Onda se igrom slučaja pojavio konkurs na ginekologiji, gdje sam konkurisao i tako sam prešao na ginekologiju. Mislim da nisam pogriješio, mada mi je još uvijek hirurgija jedna od najdražih grana medicine. Na tuzlanskoj hirurgiji sam naučio jako puno stvari, od ophođenja sa pacijentima i sa kolegama, pa do isključivo stručnih stvari. Mislim da je to bila jedna od najboljih hirurgija tada u Jugoslaviji.

RSE: Trenutno radite u veoma modernoj klinici u strogom centru Praga. O kakvoj se ustanovi radi?

ILIĆ: To je privatna poliklinika, gdje je uložen grčki kapital. Radi se o grčkoj kompaniji koja je vlasnik dvije najveće bolnice u Grčkoj. To je mješoviti kapital, mislim da su se vlasnički odnosi dosta promijenili, tako da danas ni ne znam ko je vlasnik te poliklinike. Ja sam se u međuvremenu osamostalio, postao sam privatni ljekar i imam privatnu ginekološku ambulantu, ali u njihovim prostorima. Počeo sam da radim kao njihov ljekar, ali poslije godinu dana sam se osamostalio i napravili smo dogovor da ja iznajmljujem njihove prostore, njihovu recepciju i njihovu opremu, da im to mjesečno plaćam, tako da sam u sklopu njihove kuće, usko sarađujemo, ali de fakto sam samostalan.

RSE: Govorili ste o očevom savjetu kada ste birali životni poziv, on vam je otprilike rekao da je ljekar svugdje ljekar, da je inženjer svugdje inženjer… Ali ipak nije bilo jednostavno da nastavite u svojoj profesiji kada ste se devedesetih vratili u Češku, nije to bilo baš tako automatski.

ILIĆ: Da, tu ste u pravu. To je začuđujuće da ta medicina, koja bi trebala da bude ista svugdje u svijetu, zapravo se tako ne tretira. U Americi je najteže nostrificirati upravo ljekarsku diplomu, isto tako u Australiji, u Kanadi… Gotovo je nemoguće. U Evropi je to mnogo lakše, ali također traže da se polaže razlika. U Pragu su tražili da se polaže jedan opšti test iz medicine, pa ako se položi taj test, poslije toga imate usmeni dio iz interne medicine, hirurgije, pedijatrije, ginekologije i porodiljstva. Ako to položite, morate pola godine da radite i poslije polažete pravni dio, medicinu rada i socijalnu medicinu, i tek poslije toga stičete uslove da radite kao ljekar u Češkoj.

RSE: Naše mlade slušaoce će zanimati kakav je status ljekara u Češkoj. Da li je to status sličan onome na Zapadu, gdje su zajedno sa advokatima i još nekim strukama, među najbolje plaćenim profesijama? Kakva je ovdje situacija?

ILIĆ: Ovdje nije isti slučaj kao na Zapadu. Čak štaviše, mnogo se razlikuje. Mislim da finansijski položaj ljekara i uopšte zdravstvenih radnika u Češkoj nije zavidan. Reći ću vam primjer. Čujem od mladih ljudi koji završe medicinu i posjete me kao pacjenti u mojoj ordinaciji, da je bruto plata ljekara početnika, bez noćnih dežurstava, dvanaest hiljada kruna, neto je to oko devet-deset hiljada, što je četiristo-petsto maraka ili oko tristo-tristo pedeset eura, a život u Pragu je skuplji nego u Bosni.

RSE: Vjerujem da ste upućeni u stanje češke medicine uopšte. Molio bih da korigujete ili da potvrdite jedno stereotipno mišljenje na Zapadnom Balkanu. Tamo se sa dosta omalovažavanja govori kada se pominje Češka ili kada se pominje nekadašnja Čehoslovačka. Prve asocijacije su – Škoda, loš kvalitet… Recite mi kakvo je stanje u medicini, kakvo je stanje u zdravstvenim ustanovama? Ja sam recimo bio iznenađen da u Pragu postoji jedna od najboljih klinika za dijabetičare u Evropi, a vjerovatno ima još primjera.

ILIĆ: Prije nego što vam odgovorim na to pitanje, kada ste spomenuli dijabetičare, spominjali smo ondašnji komunistički sistem u Čehoslovačkoj, i tada ste ovdje u samoposlugama uvijek imali jedan dio gdje su bili dia-proizvodi, znači od piva za dijabetičare preko čokolada, raznih bombona, keksa i tako dalje. Znači već tada je bila odlično razvijena zaštita dijabetičara. U svakoj poliklinici i u svakom domu zdravlja je postojao specijalista za šećernu bolest. Danas su oni geografski raspoređeni prema određenim kvartovima i ne može se dogoditi da dijabetičar nije evidentiran kao dijabetičar i da ne odlazi kod specijaliste za dijabetes, a ne kod interniste ili kod ljekara opšte prakse. Znači, ta organizacija je rađena još davnih sedamdesetih godina. A uopšteno češka medicina je na boljem nivou od naše. Mi smo imali mogućnost da putujemo na Zapad, da se učimo iz zapadnih udžbenika, oni tu mogućnost nisu imali, ali svaki asistent na medicinskom fakultetu je morao da zna minimalno jedan strani jezik. Služili su se stranom literaturom. Kod nas to baš i nije bilo tako. I dan danas je problem kod naših ljudi znanje engleskog ili nekog drugog stranog jezika. Češka ima izuzetan medicinski standard, što je malo paradoksno s onim što sam spominjao u vezi zarada ljekara, tih početnih plata. Po broju smrtnosti novorođenčadi, po broju otkrivenih urođenih anomalija ploda, Češka je u vrhu Evrope. Na najposjećenijoj praškoj klinici se provodi oko dvije i po hiljade porođaja tokom jedne godine. U Tuzli je bilo oko pet hiljada, u Sarajevu oko osam hiljada, u Beogradu osam-devet hiljada. Recimo u Francuskoj se provodi hiljadu i osamsto porođaja na jednoj klinici godišnje. Ako klinika ima veći broj poroda, odmah se otvara nova porođajna klinika, jer se smatra da je do dvije hiljade porođaja godišnje optimalno. Sve preko toga je tempirana bomba, ako se pojavi infekcija na odjeljenju za novorođenčad. Tu vidimo taj standard koji ne može da se poredi s našim, niti smo ikada mogli da se poredimo s tim. Česi imaju recimo dječju kardiohirurgiju jednu od najboljih u svijetu. To su dostignuća o kojima mi možemo da sanjamo. Isto tako dječju oftalmologiju. Klinike za vještačku oplodnju su na najboljem nivou. Ja sam sada bio na kongresu francuskih ginekologa u Parizu, koji je bio na evropskom nivou, dakle otvoreni kongres, gdje se način prezentacije i sve što se prezentiralo ništa nije razlikovalo od prezentacije na kongresima koji se održavaju u Češkoj. Tako da Česi nemaju čega da se stide u medicini.

RSE: Pitao bih vas nešto, ne kao ljekara, nego kao običnog građanina. Kada se govori o iskustvima zemalja u tranziciji, često se čuje da je to bolan proces, posebno za slojeve s manjim primanjima. Imam utisak da je proces tranzicije u Češkoj prošao dosta bezbolno. Kako vi to vidite?

ILIĆ: Mislim da je to jedan opšti utisak, i kao što sam na početku razgovora rekao, svi oni su imali riješeno stambeno pitanje još iz vremena komunizma. Tako da kada su mijenjali sistem, ljudi koji su ostajali bez posla, imali su riješeno stambeno pitanje, svi su bili zaposleni. Tako da ako je neko u porodici ostao bez posla, radio je drugi član domaćinstva. Naša startna pozicija u bivšoj Jugoslaviji je bila mnogo nepovoljnija. Mi smo imali oko dva miliona nezaposlenih, imali smo oko milion ljudi koji su radili vani i imali smo sigurno tehnološkog viška barem milion ljudi koji kad jedno jutro ne bi došli na posao, niko ne bi ni primijetio. Tako da su Česi imali vrlo dobru startnu osnovu, otprilike kao naši Slovenci. Mislim da je i zbog toga to prošlo dosta bezbolno. A druga stvar, kad treba da se dogodi tranzicija u jednom društvu, vjerovatno je vrlo bitno koliko je to društvo obrazovano. Česi su jako obrazovan narod, ovdje nema nepismenih ljudi i vrlo brzo se uče i prilagođavaju novim tehnologijama.

RSE: Da se sad malo vratimo vama lično i da vas predstavimo i u malo drugačijem svjetlu. Kako se doktor Zdravko Ilić odmara?

ILIĆ: Pa nemam mnogo vremena za odmor. Kada ugrabim vremena, volim da idem da plivam, to me najviše relaksira. Volim da se družim s ljudima, volim da posjećujem pozorišta. Prag ima odličan izbor, tako da jesen i zimu provodim posjećujuću praška pozorišta. Volim da odem na skijanje. Skijanje je kod nas sport za samo određeni, elitni sloj društva, dok je u Češkoj to nacionalna rekreacija. Ovdje su djeca obavezna tokom školovanja da idu na skijanje, da bi se naučili. Mislim da ništa nije istinitije od onoga iz pjesme Bijelog dugmeta da se skijanje brzo uči. To je stvarno sport gdje čovjeku treba možda jedan dan s instruktorom da bi savladao osnovne stvari i ne morate, kao kod nas, uvijek imati najbolju opremu, najbolje skije. Ovdje ljudi idu na skijanje zbog planine, zbog rekreacije, niko ne gleda da li neko ima firmiranu robu, da li ima najbolje skije. Ovdje ljudi posuđuju, uzimaju skije od prethodne generacije, idu na skijanje zbog toga da uživaju u prirodi, maksimalno su iskoristili svoje prirodne mogućnosti koje recimo mi u Bosni imamo mnogo bolje, ali nismo iskoristili ništa. Tako da živim slično kao i ostali građani ovdje. Trudim se i da ponekad vozim bicikl. Zanimljivo je da ovdje svako ima bicikl. Kod nas, iako je velika kriza, niko ne vozi bicikl, svi se trude da voze automobile, što je meni neshvatljivo. Ali dosta stvari ovdje može da se nauči, kako da se provodi to slobodno vrijeme, i u Pragu ima dosta mogućnosti. Dakle, kad imam to malo slobodnog vremena, ili nešto čitam, što medicina stalno iziskuje, ili posjećujem ta neka kulturno-zabavna događanja, rado izlazim u restorane, rado se vidim sa prijateljima, Česi su jako druželjubiv narod. Tako, dosta fino živim.

RSE: Vaša supruga je također ljekar specijalista. Ko odlučuje kad nešto nije u redu sa zdravljem vaše kćerke jedinice, vi ili supruga?

ILIĆ: Pa više mama. Supruga je specijalista dermatovenerologije, znači za kožne bolesti. Ona je u tom stručnom pogledu mnogo više uspjela od mene, iako je krenula kasnije. Ona je zamjenik šefa klinike, svog profesora, što je izuzetan uspjeh za bilo kog ljekara, jer ovdje samo jedan čovjek može da bude primarijus, dok je kod nas iks primarijusa koji u biti ništa ne rade, samo imaju tu titulu. Tako da je, sudeći po tome, ona jedan mnogo ozbiljniji doktor od mene. A ja sam isto tako ginekolog i kćerka se stidi da s tatom priča o tim stvarima, tako da mama rješava sve. A inače je pravilo u medicini da nikada ne liječite članove svoje familije.

RSE: Ljekari su sujetni, ovo je jedno od rijetkih iskrenih priznanja jednog ljekara da je neko bolji.

ILIĆ: Pa ja sam imao tu sreću da počnem na tuzlanskoj hirurgiji, gdje je bio jedan od naših stvarno najboljih hirurga i uopšte ljekara, profesor Radević, koji je strašno forsirao mlade ljude i koji je stvarao zdrav takmičarski duh između ljekara, što nije pravilo ni u Pragu. To je bio izuzetno pozitivan i rijedak primjer. I u bivšoj Jugoslaviji i uopšte u medicini nije baš tako da se toliko forsiraju mladi. I danas imamo kao rezultat toga par vrhunskih stručnjaka koji su ostali u Tuzli i rade kardiohirurgiju koje nije bilo prije rata. Imamo na primjer i doktora, odnosno sada već profesora, Miralema Pašića, koji je profesor kardiohirurgije u Berlinu. Znači, imao sam sreću da radim na takvom odjeljenju i smatrali smo uvijek da je normalno da neko bude bolji, da je neko ambiciozniji i da se to prizna. Nedavno sam bio u Tuzli i sreo sam neke svoje kolege, sreo sam i svog prijatelja i kolegu koji je načelnik patologije u Tuzli, koja mislim da je vodeća u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku. Uradili su prvu transplantaciju koštane srži poslije rata. To se nije radilo prije rata. On se povezao sa svojim bivšim profesorom patologije iz Beograda i sa jednim kolegom koji je nekada radio u Tuzli, a sada radi na VMA. Znači prevazišli su sve probleme da bi sarađivali i da bi postigli rezultate koji na kraju pomažu tim pacjentima. Znači u medicini ne smije da bude sujete. Ni u jednoj profesiji ne smije da bude sujete koja bi ugrožavala napredak. I mislim da je sasvim normalno priznati da je neko bolji, da je uspješniji, da je ambiciozniji.

RSE: Ulazak Češke u Evropsku uniju i vama otvara nove mogućnosti za posao. Jeste li razmišljali o odlasku na Zapad, i šta biste time dobili, a šta biste izgubili?

ILIĆ: Pa, dok sam bio mlađi, razmišljao sam, stalno sam razmišljao o tome da idem, razmišljao sam i o tome da živim malo u Pragu, malo u Tuzli i da posjećujem zapadne klinike. Međutim, kako se sve to dogodilo, otišao sam u Prag i to je postala moja druga domovina, zapravo prva. Imam češko državljanstvo i danas ne razmišljam da idem. Imam privatnu ambulantu koja iziskuje mnogo truda da bi je održao kvalitetnom, da pratim naučna dostignuća u svijetu, a s druge strane moram da se borim i da ekonomski preživim, jer su troškovi u češkom zdravstvu limitirani, tako da privatnik ne određuje svoje cijene, to određuje društvo, tačno limitira koliko jedna ambulanta može da zaradi. San mi je bio da otvorim tako nešto i mislim da bi sada s moje strane bilo malo čudno da tražim preko hljeba pogaču i da odlazim na Zapad.

Uostalom, Zapad je došao ovdje. To je išlo postepeno, Češka nije ušla preko noći u Evropsku uniju, deset i više godina se za to pripremala, i mi u medicini smo prilagođavali zakone. Češka se otvarala prema Zapadu godinama. U Češkoj imate lijekove koji su i u Francuskoj i u Engleskoj i postupci liječenja su isti. Tako da ne vidim veliku razliku i mislim da treba da se borim i da radim prije svega ovdje.
XS
SM
MD
LG