Dostupni linkovi

logo-print

Gladijator za opravdanje


Ovo je obična priča o odrastanju, ako se ikada odrastanje van porodice može nazvati običnim. Gordana, Dijana, Danijela, Kristina i Dragoljub iz sasvim su prosječnih, znači, prilično skromnih porodica sa sjevera Crne Gore. Kao i 75% djece koja stanuju u Đačkom domu u Podgorici i oni su đaci Srednje medicinske škole. Izbor koji po mišljenju roditelja i familije, garantuje najbrže zapošljavanje:

''Ja sam upisala medicinu, mada imam strah i od inekcija i od doktora''.

''Kažem da sam to upisala samo da bih ja nešto imala s tom srednjom''.

Ali do mature iskusnog domca valja proći puno dana, od kojih je prvi sigurno među najtežima:

''Plakala sam. Ko izgubljen slučaj''.

''Sa koferima na vrata od sobe. Osmokrevetne sobe u prvom i već smo bile cimerke. Svaka je zauzela svoj plakar, svoj krevet. Ostao je jedan prazan krevet i pola jednog praznog plakara. Što sam prvo zatekla? Gužvu i dim u sobi. To me je zaprepastilo nevjerovatno. Svaka je prišla''.

RSE: Što su rekle? Ne brini ništa. Propušićeš i ti?

''Pa, uglavnom''.

''Baš sam se teško uklopila. Jedino mi je majka vjerovala da ne mogu ovdje da učim. I dan danas mi ne vjerjuju da ja ovdje nijesam mogla da učim''.

RSE: Kakav si đak? Nemoj da plačeš:

''Bila sam odličan đak. Onda su mi odjednom rekli: ''Mi toliko za tebe radimo, a ti se nama tako obraćaš''.

Dječaci su izgleda kuražnijji:

''Dočekali su me ovdje fino''.

RSE: Što ti je rekla mama kada ste se rastajali?

''Da budem dobar. Da dobro učim''.

RSE: Je si li zaplakao tada?

''Nijesam''.

RSE: A mama?

''Jeste''.

Iluziju o muškoj kuražnosti razbija nam Dijana:

''Jedan njegov cimer i još par njih su počeli da mu govore: ''Dragoljube, tvoji su sad zajedno svi kući na okupu''. A on je počeo da plače i postidio se dosta kada je počeo da plače''.

Odvajanje od porodice ima i praktičnih nedostataka:

''Ubila sam se od spavanja. Obojila sam nekoliko majica bijelih. Znam da mi je bijela majica sa prakse primila boju ciklame, roze boju, jer sam zajedno s njom oprala majicu roze boje''.

Što sve djeca ponesu ne bi li odrastanje lakše palo:

''Jedan kaman koji sam pravila s odjeljenjem.Tu su urezana sva imena iz našeg odjeljenja iz našeg društva. Sve što sam mogla da ponesem, ja sam ponijela. Jedan molitvenik i donijela sam kao ikonu. Ja sam svaku noć molila i to mi je baš onako pomagalo kada sam bila tužna''.

RSE: Jesi li ti religiozno vaspitavana ili ti je u toj kriznoj situaciji došlo do toga?

''Ne. Nijesam baš nešto posebno religiozno vaspitavana, ali u tom trenutku mi je bilo lakše''.

RFE: Domske šale su decenijama iste:

''Kada padnu kiše, šalje se kod vaspitača za kišobran''.

''Zapali se papir, a sad između prstiju na rukama ili se baci muškarcu na grudi kada spava bez majice''.

RSE: Bude li opekotina:

''Zavisi koliki papir stavljaju. Toalet papis stavljaju, pošto on brzo izgori i odmah dođe do prsta. Ne može puno da opeče''.

Ali ima tu jedna topla tajna koja čini da Dom to zaista postane pred izlazak na gladijatorsku arenu zrelosti. Možda zvuči banalno, ali to jeste prijateljstvo, a o tome Danijela i Dijana imaju što da kažu:

RSE: Da li je to prijateljstvo malo bilo potencirano time što ste obje došle sa strane?

''Pa, jeste. Mi svi sa strane se nekako zbližimo. U prvoj godini, pred kraj, vratili smo se zajedno iz škole. I onda smo tako pričali koju muziku volimo, koju muziku slušamo i mi smo spoznale jedna drugu u pjesmama''.

RSE: Koja je pjesma bila presudna da se osjetite?

''Ima ona jedna. Skoro smo je pjevali. ''Ja te nikada neću upoznati, jer kad budem imao hrabrosti, blizu nećeš biti ti''. Obično uz to idu i suze''.

RSE: Dolazili vam kada društvo iz grada ovdje?

''U prvoj godini baš nijesmo bili s njima nešto dobri, ali kako ide godina za godinu mi se zbližimo. Njima se sviđa, jer oni su svi sa roditeljima i oni svi misle: ''Kada se odvojim od roditelja'', eto tako govore, ali to uopšte nije tako kako se njima čini''.

RSE: Da li sebe osjećaš privilegovanom u odnosu na njih?

''To sigurno, jer mi smo dosta toga proživjeli ovdje, što oni nikada možda neće''.

RSE: Osjećaš se zrelijom?

''Kupujemo iste stvari, pa stalno spominjemo kako ćemo se sjećati jedna druge kada uzmemo to''.

Nema se za izlaske u grad. U stotinjak eura mjesečno stanu i Dom i hrana i garderoba i piće u kafiću:

''Ponekad, s vremena na vrijeme, odemo negdje u grad. Popijemo neko piće, kafu, a to obično bude predveče, jer mi ovdje imamo do pola jedanaest, jedanaest izlazak''.

RSE. I kakav je izgovor kada zakasnite?

''Gladijator'', koji obično traje tri i po sata''.

Komentar Petra Stamatovića, vaspitača sa tridesetdvije godine staža u ovom Domu:

''Kasne i avioni, pa valjda dijete ima neko dobro opravdanje zašto je zakasnilo, pa i to malo istolerišem''.

RSE: Ima li zvižduka ispod prozora?

''Ima toga dosta. Mada u nekim granicama. Nismo mi ni tu kao neki ''pušteni s lanca'', kao što mnogi govore''.

Naravno, u odrastanju pomažu i vaspitači. Petar kaže:

''Sve vam mogu dat' osim novca, a i novac vam mogu nekad dat', ali u manjim količinama''.
XS
SM
MD
LG