Prvo su profesori štrajkači otišli direktno kod patrijarha Pavla da mole za milost i ponovno uvođenje srpskog, kao jedinog državnog jezika u Crnoj Gori.
Onda je dejstvovala Srpska akademija nauka i umjetnosti. Nakon što su “prespavali” hapšenje Miloševića, pošto su zaboravili na Kosovo, srpske akademike iz dubokog sna prenulo je crnogorsko pitanje. Zaključili su da je uvođenje crnogorskog jezika u Crnoj Gori neprirodno, da je riječ o političkom skandalu koji prosto ne smije ostati nekažnjen. To što je u Srbiji zvaničan jezik srpsko-hrvatski nije srpske akademike izbačilo iz ravnoteže. Valjda im je važnije držati Crnu Goru pod kontrolom.
Na kraju, zaprijećeno je pravim ratom. Samo, ratne sjekire nijesu “izvađene” u Beogradu, već u samoj Crnoj Gori. U crnogorskom parlamentu poslanik Socijalističke narodne partije Momčilo Vučetić je obećao da će se sadašnja separatističko-dukljanska vlast srušiti i vanustavnim sredstvima. Ako treba dizaće se i narodni ustanak, kaže Vučetić. I tako redom.
Dnevnik uvreda ispisuje se iz dana u dan i sve više to podsjeća na vrijeme već viđeno i već proživljeno. Akademici, popovi, pisci, ratovi, prijetnje i kletve. Iste institucije, isti ili slični ljudi, kao što je bilo prije petnaest godina u doba Miloševićeve Antibirokratske revolucije. Ali, Miloševića odavno nema na političkoj sceni. Nema ni Jugoslovenske narodne armije, kao njegove produžene ruke nasilja, nema više ni ljutih generala da prijete uvođenjem vanrednog stanja u Crnoj Gori. Zašto se onda istorija ponavlja?
Očito, za srpske nacionalne institucije i za srpske nacionaliste, naročito, Crna Gora je postala posljednje utočište. Zadržavanjem Crne Gore u srpskom korupusu zadržava se i nada u opstanak ideje o velikoj Srbiji. Zato mnogi iz Beograda bolje vide šta se ovdje dešava, nego kakva je “kaljuga u sopstvenom dvorištu”. Ali, u tome se krije samo djelić istine. Svještenici političari, akademici agitatori, pisci mitingaši, političari ustanici - sve te političke vrste postoje ovdje još odavno. Nije njih stvorio Milošević, oni su relikt stare srpske imperijalne politike prema Crnoj Gori koja datira još od Garašaninovog “Načertanija”. I to je problem savremene Crne Gore. Zašto ovdje toliko dugo, decenijama, egzistira politika koja se zalaže za ideju da Crna Gora nestane kao država?
Možda se dio rješenja zagonetke vuče još od 1918. godine, od Podgoričke skupštine. Neki crnogorski političari postaće nešto tek kad od Crne Gore ne ostane ništa. Ta matrica je ponavljana dvaput u prošlom vijeku 1918. i nedavno 1989. godine. Politički put Momira Bulatovića možda je najbolji dokaz ove teze. Ali i danas, petnaest godina kasnije, zriju isti plodovi.
Koji je stvarni motiv štrajka profesora srpskog jezika? Buniti se protiv toga što je u Crnoj Gori država dozvolila da, osim srpskog, postoji i ime crnogorskog jezika, znači boriti se za opstanak robovske svijesti. Samo robovima nije bilo dozvoljeno pravo na sopstveno ime. I najlakše je za sve to kriviti nekoga izvan Crne Gore, srpsku crkvu ili srpske akademike. Međutim, nesposobnost crnogorskih građana da sagledaju sopstvene interese je istovremeno da nijesu valjano identifikovani sa državnom idejom. To je pokazatelj da su se oni na siromašnom sjeveru godinama osjećali zapostavljenima, oni, na bogatom jugu, iskorišćenima, a oni u Podgorici često izmanipulisanima. Drugim riječima, crnogorski državnici za sve ove godine tako su puno obećavali, a tako malo uradili za dobrobit sopstvenih građana, da je mnogima ovdje sopstvena država postala daleka misao.
I da bi ponovo vjerovali u državu Crnu Goru, potrebno je da crnogorski građani konačno vide da su i crnogorski političari spremni na žrtvu, a ne stalno da od drugih traže žrtve. To bi tek bio početak stvarnog života moderne Crne Gore.
Onda je dejstvovala Srpska akademija nauka i umjetnosti. Nakon što su “prespavali” hapšenje Miloševića, pošto su zaboravili na Kosovo, srpske akademike iz dubokog sna prenulo je crnogorsko pitanje. Zaključili su da je uvođenje crnogorskog jezika u Crnoj Gori neprirodno, da je riječ o političkom skandalu koji prosto ne smije ostati nekažnjen. To što je u Srbiji zvaničan jezik srpsko-hrvatski nije srpske akademike izbačilo iz ravnoteže. Valjda im je važnije držati Crnu Goru pod kontrolom.
Na kraju, zaprijećeno je pravim ratom. Samo, ratne sjekire nijesu “izvađene” u Beogradu, već u samoj Crnoj Gori. U crnogorskom parlamentu poslanik Socijalističke narodne partije Momčilo Vučetić je obećao da će se sadašnja separatističko-dukljanska vlast srušiti i vanustavnim sredstvima. Ako treba dizaće se i narodni ustanak, kaže Vučetić. I tako redom.
Dnevnik uvreda ispisuje se iz dana u dan i sve više to podsjeća na vrijeme već viđeno i već proživljeno. Akademici, popovi, pisci, ratovi, prijetnje i kletve. Iste institucije, isti ili slični ljudi, kao što je bilo prije petnaest godina u doba Miloševićeve Antibirokratske revolucije. Ali, Miloševića odavno nema na političkoj sceni. Nema ni Jugoslovenske narodne armije, kao njegove produžene ruke nasilja, nema više ni ljutih generala da prijete uvođenjem vanrednog stanja u Crnoj Gori. Zašto se onda istorija ponavlja?
Očito, za srpske nacionalne institucije i za srpske nacionaliste, naročito, Crna Gora je postala posljednje utočište. Zadržavanjem Crne Gore u srpskom korupusu zadržava se i nada u opstanak ideje o velikoj Srbiji. Zato mnogi iz Beograda bolje vide šta se ovdje dešava, nego kakva je “kaljuga u sopstvenom dvorištu”. Ali, u tome se krije samo djelić istine. Svještenici političari, akademici agitatori, pisci mitingaši, političari ustanici - sve te političke vrste postoje ovdje još odavno. Nije njih stvorio Milošević, oni su relikt stare srpske imperijalne politike prema Crnoj Gori koja datira još od Garašaninovog “Načertanija”. I to je problem savremene Crne Gore. Zašto ovdje toliko dugo, decenijama, egzistira politika koja se zalaže za ideju da Crna Gora nestane kao država?
Možda se dio rješenja zagonetke vuče još od 1918. godine, od Podgoričke skupštine. Neki crnogorski političari postaće nešto tek kad od Crne Gore ne ostane ništa. Ta matrica je ponavljana dvaput u prošlom vijeku 1918. i nedavno 1989. godine. Politički put Momira Bulatovića možda je najbolji dokaz ove teze. Ali i danas, petnaest godina kasnije, zriju isti plodovi.
Koji je stvarni motiv štrajka profesora srpskog jezika? Buniti se protiv toga što je u Crnoj Gori država dozvolila da, osim srpskog, postoji i ime crnogorskog jezika, znači boriti se za opstanak robovske svijesti. Samo robovima nije bilo dozvoljeno pravo na sopstveno ime. I najlakše je za sve to kriviti nekoga izvan Crne Gore, srpsku crkvu ili srpske akademike. Međutim, nesposobnost crnogorskih građana da sagledaju sopstvene interese je istovremeno da nijesu valjano identifikovani sa državnom idejom. To je pokazatelj da su se oni na siromašnom sjeveru godinama osjećali zapostavljenima, oni, na bogatom jugu, iskorišćenima, a oni u Podgorici često izmanipulisanima. Drugim riječima, crnogorski državnici za sve ove godine tako su puno obećavali, a tako malo uradili za dobrobit sopstvenih građana, da je mnogima ovdje sopstvena država postala daleka misao.
I da bi ponovo vjerovali u državu Crnu Goru, potrebno je da crnogorski građani konačno vide da su i crnogorski političari spremni na žrtvu, a ne stalno da od drugih traže žrtve. To bi tek bio početak stvarnog života moderne Crne Gore.
