Parlament Federacije BiH zatražio je ovih dana od Vlade da sačini tačan broj radnika, bosanskohercegovačkih državljana, otpuštenih u Hrvatskoj, a zatim i program njihovog zbrinjavanja. Predsjednik Komisije za zaštitu ljudskih prava Federalnog parlamenta, Mirsad Hasanovć, tim povodom je izjavio kako je jedna od mogućnosti da hrvatska Vlada riješi problem radnika koji su dobili otkaz od hrvatskih firmi u najvećem broju između 1991. i 1993. godine. O tome razgovaramo sa Ramizom Mervanom, predsjednikom Udruženja otpuštenih radnika iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj pod nazivom UGOR, koje je registrovano u Jelahu, opština Tešanj:
RSE: Gospodine Mervan, postoji li procjena koliko je radnika iz Bosne i Hercegovine koji su nekada radili u Hrvatskoj danas bez posla i ostalih prava koja proizlaze iz radnog odnosa?
MERVAN: U Hrvatskoj je prije rata radila najmanje jedna četvrtina radno sposobnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Tokom rata, odnosno između 1990-1993, pa i do 1995 godine, bez posla je ostalo najmanje sto hiljada radnika koji su do tada radili i živjeli u Hrvatskoj. Procjene govore da se možda jedna polovina tih ljudi na neki način snašla, međutim najveći dio je ostao ni tamo, ni ovamo. Bosna i Hercegovina nema nikakvu obavezu da o njima vodi brigu, a Hrvatska ih je jednostavno istjerala, što je bilo zaista nekorektno i nepošteno. Ljudi su preko noći ostali bez ikakvih prava koja su stekli kroz rad i boravak u Republici Hrvatskoj. Ostali su bez budućnosti, a ustvari i bez prošlosti, jer niko ne zna za njihov problem. Ti ljudi su radili u Republici Hrvatskoj, gradili je i zadužili na svaki način, jer njihov doprinos u izgradnji te države je zaista ogroman. Ti ljudi su godinama izdvajali iz svog vlastitog ličnog dohotka u sve fondove Republike Hrvatske, gradili te firme koje su tada bile njihove. Međutim tada, 1990-1993 godine, taj famozni Zakon o strancima je dosta ljudi ostavio bez posla, a ono što nije obuhvatio Zakon, to su uradili poslodavci nekakvim ekonomsko-političkim programom, koji je napravljen na najvišem vrhu Republike Hrvatske. Znači, trebalo se riješiti ovih ljudi na bilo kakav način, a da to državu Hrvatsku što manje košta.
RSE: Šta su osnovni zahtjevi Udruženja UGOR?
MERVAN: Zahtjevi Udruženja su da se za radnike koji zbog godina života ili zdravstvenog stanja nisu više sposobni raditi, dakle ljude od pedeset i pet i više godina, napravi socijalni program i da im se omogući da žive koliko-toliko normalno. To su uradili za svoje radnike, pa su tako trebali i za naše. Dalje, da invalidi rada koji su to postali u Republici Hrvatskoj i zbog smanjenja radne sposobnosti ne mogu naći posao, budu penzionisani. To su uradili 1998. godine za sve invalide, državljane Republike Hrvatske, koji nisu imali obezbijeđen posao u zemlji. Dalje, izvršiti povezivanje radnog staža. Dalje, za sve radnike koji su dobili otkaz po bilo kom izmišljenom osnovu, zahtijevamo isplatu otpremnina po tada važećim zakonima Republike Hrvatske. Privatizacija koja je provedena ili se provodi u Republici Hrvatskoj obavezno treba priznati pravo učešća u istoj i ovim radnicima, odnosno uzeti u obzir njihov doprinos u stvaranju tih firmi. Zahtijevamo da se isplate sve otete plate i mirovine, regresi, naknade za godišnje odmore, dionice, dividende i tako dalje, jer to je bila čista otimačina. Na kraju bih rekao još sledeće: da su se sudovi koji rade na rješavanju ovih parnica vezanih za radno-pravni status otpuštenih radnika, također uključili u tu proceduru koju su radili poslodavci – čine sve da taj proces traje što više i duže, da bi ljudi jednostavno izgubili strpljenje, istrošili svoju energiju, iscrpili se i fizički i materijalno, da bi jednostavno digli ruke od te parnice. Nije poznat nijedan slučaj koji je dobio Bosanac, a vodi ih se oko tisuću.
RSE: Dakle, praktično nemate nikakve koristi od toga što ste radili u Hrvatskoj.
MERVAN: Upravo tako. Mi sada visimo kao lusteri, što bi ljudi rekli, niko nema nikakvu obavezu prema nama. Jedini razlog formiranja našeg Udruženja je da na nekakav način dođemo do svojih radnih i ljudskih prava.
RSE: Šta je aktivnost Udruženja, šta su vaši zahtjevi i gdje ste ih postavili?
MERVAN: Osim pojedinačnih zahtjeva prema Republici Hrvatskoj, svi naši zahtjevi su usmjereni prema organima Bosne i Hercegovine. Organi Bosne i Hercegovine su dužni da se brinu o nama kao građanima ove države. Znači, trebalo bi pokrenuti određene inicijativa da se sa Republikom Hrvatskom potpiše nekakav međudržavni ugovor, da bi se ta problematika riješila. Masa ljudi je tamo radila toliko teške poslove, toliko se radno iscrpila, da više stvarno nisu ni za šta, nisu dakle za posla, a godine im ne dozvoljavaju da idu u mirovinu. Zatim, ima tu ljudi koji su postali invalidi rada, a mnogi od njih su teži slučajevi, postali su invalidi rada radeći u Hrvatskim firmama, međutim i oni su svi istjerani, kao da nikakva prava nisu ni stekli, ni ostvarili.
RSE: Kakvi su odgovori od bosanskohercegovačkih organa vlasti, odnosno s kim ste uopšte pregovarali ili razgovarali?
MERVAN: Mi smo to dugo vremena inicirali kroz raznorazne dopise. Slali smo dopise raznoraznim ministarstvima – Ministarstvu pravde, Ministarstvu za socijalnu skrb i tako dalje, međutim odgovor nismo dobili. Sve je to teklo do petog-šestog mjeseca, kada su naši poslanici s ovog terena preuzeli inicijativu u počeli da nam pomažu. Pokrenuta su raznorazna pitanja u Parlamentu Federacije BiH vezana za ovu problematiku, tako da je nama ovdje u Jelah došla Komisija za ljudska prava i slobode 16. juna ove godine. Napravili su to parlamentarno saslušanje, napravili određene zaključke i iznijeli izvještaj na Parlament Federacije BiH. I evo baš smo danas dobili te zapise, kojima smo zadovoljni. Ne znam kako će se oni provoditi i šta će biti, ali za sad smo zadovoljni. Dalje, išli smo i ka Predsjedništvu kao najvišem organu naše države, sa zahtjevom da i oni poduzmu nekakve inicijative u pogledu rješavanja ovih problema. Tako da smo 14. septembra ove godine dobili poziv od gospodina Tihića, posjetili smo ga, iznijeli naše probleme, obavili korektan razgovor, dobili obećanja, ali da li će se ta obećanja izvršiti, to ne znamo. Uglavnom, nadamo se najboljem. Poduzeli smo i niz inicijativa preko nevladinih organizacija. Dosta nam je pomogao Helsinški komitet za ljudska prava. Njihovi zaključci su bili jako vrijedni i važni, jer je poslije toga pokrenuto niz inicijativa od samih organa vlasti Bosne i Hercegovine.
RSE: Da, sad je ipak na potezu Hrvatska.
MERVAN: Naši parlamentarci nas obavještavaju da se sastaje ta Komisija za međudržavnu saradnju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa će se, nadam se, uspjeti pokrenuti i to pitanje, ili bar načeti. Mi mislimo da je to najispravniji način. Međutim, najbolnije od svega je to što smo mi godinama živjeli i radili u Hrvatskoj, gdje smo stekli toliko prijatelja, čija smo imena i djeci davali, ali ipak smo istjerani i ostali bez ikakvih prava. Očekujemo da će institucije Bosne i Hercegovine stati u našu zaštitu, ali očekujemo isto tako i od organa Republike Hrvatske, koje mi i dalje smatramo da su usmjereni ka nekakvoj demokratiji, da će uvidjeti naš doprinos, pravilno ga vrednovati i učiniti sve da do nekakvog dogovora dođe. Da će dakle Republika Hrvatska, poštujući svoje vlastite tadašnje zakone, pravilnim i poštenim vrednovanjem doprinosa, ispraviti učinjenu nepravdu, jer ta nepravda je stvarno teška i mi se moramo svim demokratskim sredstvima boriti da to ispravimo.
RSE: Vaše Udruženje okuplja članove iz cijele Bosne i Hercegovine.
MERVAN: Da.
RSE: I oni koji žele da se udruže s vama, mogu se i dalje obraćati.
MERVAN: U svakom slučaju. Mi smo na adresi Ulica Maršala Tita bb. To je stari Dom kulture u Jelahu.
* * * * *
Kako smo saznali, u rješavanje problema otpuštenih radnika u hrvatskim preduzećima uključio se i Helsinški komitet za ljudska prava BiH. O tome govori Sinan Alić, član Upravnog odbora:
ALIĆ: Saznali smo za taj stravičan podatak upravo zahvaljujući Udruženju UGOR. Zahvaljujući njemu se taj problem i diže na nekakav nivo gdje bi trebalo da se pronađe rješenje. Dakle, negdje između šezdeset i sto hiljada građana Bosne i Hercegovine je dobilo otkaz u Hrvatskoj u periodu ratnog vihora. Ako to pomnožite sa četiri, dobijete blizu pola miliona ljudi koji sada žive ni na nebu ni na zemlji. Ustvari ni oni sami ne znaju od čega žive. Helsinški komitet je primijetio da je tu učinjeno nekoliko povreda prava: prestanak radnog odnosa, neisplaćene plaće, bolovanja, invalidnine, naknade za godišnji odmor, neisplaćen regres i tako dalje. U problem se uključila i Komisija za ljudska prava Federalnog parlamenta i to se pokušava dići na državni nivo. Ogromni novci se duguju tim ljudima. Tuđmanova Hrvatska ih je jednostavno protjerala, jer u obrazloženjima koja su dana najčešće piše da je razlog izostanak s posla recimo u vremenu između 1992. i 1993. godine, kada čovjek nije ni mogao doći u Hrvatsku ako se već našao u Bosni i Hercegovini. A o njima se ne brine ni država Bosna i Hercegovina, tako da oni ne pripadaju nikome. A prosječna dužina radnog staža tih ljudi je negdje oko dvadeset godina. Zahvaljujući dakle tom Udruženju i zahvaljujući podršci koju je pružio Helsinški komitet, to se podiglo na jedan državni nivo, uključila se Komisija za ljudska prava Federalnog parlamenta i taj mehanizam se pokreće. Problem je moguće riješiti samo na državnoj razini, na državnom nivou. Dakle, dvije Vlade moraju sjesti i naći rješenje za minimum šezdeset hiljada ljudi koji sada žive u Bosni i Hercegovini, a dvadeset godina radnog staža u Hrvatskoj im je propalo. Oni ne mogu da dobiju penziju ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj, nisu socijalno osigurani, nisu dobili nikakve otpremnine… To je veliki problem i mi smo na njega ukazali, taj mehanizam se zakotrljao. Kako će brzo ići, to sad zavisi od državnih institucija.
RSE: Kazali ste da se mehanizam zakotrljao, ali malo je čudno da ipak državni organi, možda evo i entitetski, prije toga nisu reagovali, nego je praktično sva inicijativa krenula od ovog udruženja građana.
ALIĆ: Upravo tako. Dakle, kad su ljudi shvatili da država ne čini ništa i da ne prepoznaje njihove probleme, oni su se sami organizovali. Što je najzanimljivije, to Udruženje je višenacionalno, ono ne priznaje nikakve granice. Okuplja ljude iz Hercegovine, iz Republike Srpske, iz Federacije, ljude svih nacionalnosti, ljude koji imaju zajednički problem. Oni su građani Bosne i Hercegovine i ono što ih najviše boli to je da su otkaze dobivali uglavnom po tom osnovu. Da se oni nisu organizovali, vjerovatno država to ne bi ni primijetila. Pazite, to je gotovo pola miliona ljudi, to su ogromna sredstva, kada bi to neko sračunao, dobio bi ogromne iznose za minuli rad, za otpremnine, za socijalno, zdravstveno i tako dalje. To pitanje se pokrenulo zahvaljujući UGOR-u, dakle tom Udruženju koje fukcioniše u Jelahu i koje ima ogromnu dokumentaciju gotovo za svakog svog člana, koju će oni naravno ustupiti državnim institucijama. Neke hrvatske državne institucije se brane tvrdnjom da naši radnici nisu uložili prigovor. Ulaganje prigovora u ratnom vihoru bilo je nemoguće, a i te odluke su dobili tek nakon dvije-tri godine.
RSE: Što se tiče Helsinškog komiteta, da li će nastaviti pratiti rješavanje tog problema?
ALIĆ: Mi ćemo pokušati da angažujemo i Helsinški komitet Hrvatske, dakle našu partnersku organizaciju, da i oni poguraju vlasti Hrvatske. To je strašno veliki problem u kojeg se moraju uključiti vlasti i jedne i druge zemlje, naravno u interesu građana koji su stekli svoja prava, da ta prava i ostvare.
* * * * *
Ministarstvo za ljudska prava izbjeglice BiH, prije nekoliko mjeseci je objavilo javni poziv svim izbjeglim i raseljenim da se prijave ovom Ministarstvu kao potencijalni korisnici pomoći za obnovu stambenog fonda. O tome razgovaramo sa Mariom Nenadićem, pomoćnikom ministra:
RSE: Zbog čega ponovo poziv, kad znamo da su se oni kojim je potrebna pomoć, već nebrojeno puta prijavljivali na različite pozive?
NENADIĆ: Radi se naime o tome da su baze koje posjeduju različite međunarodne organizacije, entitetska ministarstva, Distrikt Brčko, kantoni, općine, nevladin sektor i tako dalje, postale toliko opterećujuće za institucije u Bosni i Hercegovini koje bi trebale da upravljaju ovim procesom, iz prostog razloga što su mnoge od njih arhaične, mnoge su formirane radi zadovoljenja nekakvih drugih interesa, a ne interesa osoba zbog koji ustvari treba da postoje. Tako da smo se mi odlučili obratiti konkretno zainteresiranim osobama, dakle konkretno raseljenim osobama i izbjeglicama koje žele da se vrate u Bosnu i Hercegovinu. Smatrali smo da je to najmjerodavniji i najmeritorniji izvor podataka i da ćemo na osnovu njega napraviti planove koji će biti jednostavno objektivni i koje ćemo mi pratiti do konačne realizacije Aneksa VII Dejtonskog sporazuma.
RSE: Koliko je to primjena strategije Bosne i Hercegovine za ostvarivanje Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma?
NENADIĆ: Sve se to praktički temelji na našoj strategiji koju smo usvojili prije dvije godine i temeljem koje je procijenjeno da za potrebe prioritetnog povratka nekih dvjesta tisuća osoba treba obnoviti blizu pedeset tisuća stambenih jedinica, za šta je neophodno oko devetsto miliona konvertibilnih maraka. Obzirom da je Bosni i Hercegovini veoma teško doći do tih sredstava, shvatili smo da moramo od ovog velikog broja prijavljenih izabrati istinske prioritete. U međuvremenu smo usvojili novi zakon, uputu za odabir korisnika, dakle stvorili smo zakonsku i podzakonsku osnovu po kojoj ćemo doći do korisnika na najtransparentniji način i među još stotinama tisuća osoba izabrati one koji su nam stvarni prioriteti.
RSE: Kakav je odziv i zbog čega su bitni podaci, iz kojih sredina su prijavljeni?
NENADIĆ: Do sada je prijavljeno točno 17 992 obitelji, što je nešto oko šezdeset i dvije tisuće osoba u Bosni i Hercegovini. To nam je u dosadašnjoj aktivnosti pomoglo da Državnoj komisiji za izbjeglice i raseljene osobe direktno preporučimo područja odnosno općine u kojima će se implementirati zajednički projekti iz sredstava za ovu i sljedeću godinu. Radi se o tome da je u Federaciju BiH pristiglo jedanaest tisuća aplikacija, a u Republiku Srpsku šest tisuća i sedam stotina, u Distrikt Brčko oko stotinu aplikacija. Tako da je to bila, da kažemo, pouzdana osnova da Ministarstvo i stručne službe predlože Državnoj komisiji i kriterije i ujedno lokalitete gdje prioritetno treba implementirati projekte u ovoj godini. Na taj način je dakle izabrana lista od dvadeset i sedam prioritetnih područja, sa ukupno četrdeset i dvije općine, od kojih je u Federaciji dvadeset, a u Republici Srpskoj dvadeset i jedna, tu je također i Distrikt Brčko.
RSE: Znamo da nisu dovoljna sredstva koja Bosna i Hercegovina ima, pa je Državna komisija za izbjeglice odlučila da se naredne godine koriste sredstva Razvojne banke Vijeća Evrope.
NENADIĆ: To su sredstva koja se angažiraju pod povoljnim uvjetima, s određenim grejs periodom. Pored socijalne, sadrže i razvojnu komponentu. Ono što je također interesantno, ukoliko Bosna i Hercegovina pokaže da može implementirati taj projekt samostalno, što je naš cilj, onda ćemo moći, na bazi još povoljnijih aranžmana, pristupiti i novim fondovima i to razvojnim, što je, ponavljam, posebno značajno, jer to Bosnu i Hercegovinu do sada, neću reći nije interesiralo, ali jednostavno nije imala takav koncept.
RSE: Uglavnom, ovaj javni poziv je i dalje otvoren, i pored toga što ste vi utvrdili prioritete.
NENADIĆ: Mi smo to planirali zatvoriti negdje tamo krajem ljeta, međutim svjesni smo činjenice da bi to nanijelo nesagledivu štetu ljudima koji nisu imali prilike informirati se o tom javnom pozivu i da bi jednostavno mnogi bili uskraćeni. Tako da je ovaj javni poziv, pored toga što će postati obveza svakome tko želi obnoviti kuću u Bosni i Hercegovini, postao i veliki izazov za općine. Temeljem tog javnog poziva i broja razrušenih i devastiranih kuća na području jedne općine, općinsko rukovodstvo, sa više ili manje uspjeha, pristupa raspoloživim sredstvima države kada se govori o rekonstrukciji i povratku. Dakle, to više nije samo pitanje individue, sada će raseljene osobe također morati vršiti pritisak i na općinske strukture da pokažu puno više interesa za suradnju sa državnim institucijama u ovim zajedničkim projektima. Dosadašnje iskustvo pokazuje da se od prilike na mjesečnoj razini nekih četiri tisuće obitelji prijavljuje za povratak u Bosnu i Hercegovinu. Reći ću također ohrabrujuće podatke da analiza dosadašnjeg broja i strukture prijavljenih obitelji pokazuje da postoji veliki interes za povratak širom Bosne i Hercegovine. Postoji, neću reći podjednaka, ali prilično procentualno jednak interes kao što je to bilo po popisu iz 1991. godine, što znači da postoji interes za povratak na sva područja u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na političke kalkulacije, postoji interes za povratak svih konstitutivnih naroda na prostore gdje su ranije živjeli. To sad i nama stvara daljnju obavezu i veliku odgovornost. Deset godina je proteklo, vremena je sve manje, često čujemo priču o tome da je Ankes VII završen. Međutim, i Parlament države je donio odluku, kada su razmatrali strategiju, da Aneks VII ne može biti ničim ograničen, da ne može biti limitiran bilo kojim rokom, bilo kojom godinom. Dakle, Aneks VII se u Bosni i Hercegovini mora sprovoditi praktično sve dok postoji interes. Još jedna od administrativnih mjera države jeste uvođenje reda i sistema u sve ovo. Mi znamo da je do unatrag par godina, dakle u bliskoj prošlosti, Bosna i Hercegovina propustila jako puno, iz prostog razloga što je tada bilo onoliko sredstava koliko je maltene bila spremna odnosno koliko je znala uzeti. To su u nekim slučajevima iskoristili i zloupotrijebili drugi, a država se prilično kasno organizirala u tom pogledu. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice konstituirano je početkom 2002. godine i od tada je evo uspjelo uspostaviti sistem – radi skupa s entitetima, formirani su zajednički projekti, formiran je Fond za povratak od koga očekujemo puno. Tako da će se putem tog Fonda, putem prioriteta koji budu izabrani po tim javnim konkursima, ići u rekonstrukciju na način da se zaista pokuša zavrišti priča o duplim korisnicima, o bespravnim korisnicima i da se usmjerimo prema ovim istinskim prioritetima, ljudima koji se uistinu žele vratiti. A iz onih posebnih kriterija, koji su ustanovljeni našim podzakonskim aktom, svako može vidjeti koji su to posebni uvjeti ili posebni kriteriji koji će nekoga staviti na poziciju bliže vrhu, u pogledu rangiranja za rekonstrukciju.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
RSE: Gospodine Mervan, postoji li procjena koliko je radnika iz Bosne i Hercegovine koji su nekada radili u Hrvatskoj danas bez posla i ostalih prava koja proizlaze iz radnog odnosa?
MERVAN: U Hrvatskoj je prije rata radila najmanje jedna četvrtina radno sposobnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Tokom rata, odnosno između 1990-1993, pa i do 1995 godine, bez posla je ostalo najmanje sto hiljada radnika koji su do tada radili i živjeli u Hrvatskoj. Procjene govore da se možda jedna polovina tih ljudi na neki način snašla, međutim najveći dio je ostao ni tamo, ni ovamo. Bosna i Hercegovina nema nikakvu obavezu da o njima vodi brigu, a Hrvatska ih je jednostavno istjerala, što je bilo zaista nekorektno i nepošteno. Ljudi su preko noći ostali bez ikakvih prava koja su stekli kroz rad i boravak u Republici Hrvatskoj. Ostali su bez budućnosti, a ustvari i bez prošlosti, jer niko ne zna za njihov problem. Ti ljudi su radili u Republici Hrvatskoj, gradili je i zadužili na svaki način, jer njihov doprinos u izgradnji te države je zaista ogroman. Ti ljudi su godinama izdvajali iz svog vlastitog ličnog dohotka u sve fondove Republike Hrvatske, gradili te firme koje su tada bile njihove. Međutim tada, 1990-1993 godine, taj famozni Zakon o strancima je dosta ljudi ostavio bez posla, a ono što nije obuhvatio Zakon, to su uradili poslodavci nekakvim ekonomsko-političkim programom, koji je napravljen na najvišem vrhu Republike Hrvatske. Znači, trebalo se riješiti ovih ljudi na bilo kakav način, a da to državu Hrvatsku što manje košta.
RSE: Šta su osnovni zahtjevi Udruženja UGOR?
MERVAN: Zahtjevi Udruženja su da se za radnike koji zbog godina života ili zdravstvenog stanja nisu više sposobni raditi, dakle ljude od pedeset i pet i više godina, napravi socijalni program i da im se omogući da žive koliko-toliko normalno. To su uradili za svoje radnike, pa su tako trebali i za naše. Dalje, da invalidi rada koji su to postali u Republici Hrvatskoj i zbog smanjenja radne sposobnosti ne mogu naći posao, budu penzionisani. To su uradili 1998. godine za sve invalide, državljane Republike Hrvatske, koji nisu imali obezbijeđen posao u zemlji. Dalje, izvršiti povezivanje radnog staža. Dalje, za sve radnike koji su dobili otkaz po bilo kom izmišljenom osnovu, zahtijevamo isplatu otpremnina po tada važećim zakonima Republike Hrvatske. Privatizacija koja je provedena ili se provodi u Republici Hrvatskoj obavezno treba priznati pravo učešća u istoj i ovim radnicima, odnosno uzeti u obzir njihov doprinos u stvaranju tih firmi. Zahtijevamo da se isplate sve otete plate i mirovine, regresi, naknade za godišnje odmore, dionice, dividende i tako dalje, jer to je bila čista otimačina. Na kraju bih rekao još sledeće: da su se sudovi koji rade na rješavanju ovih parnica vezanih za radno-pravni status otpuštenih radnika, također uključili u tu proceduru koju su radili poslodavci – čine sve da taj proces traje što više i duže, da bi ljudi jednostavno izgubili strpljenje, istrošili svoju energiju, iscrpili se i fizički i materijalno, da bi jednostavno digli ruke od te parnice. Nije poznat nijedan slučaj koji je dobio Bosanac, a vodi ih se oko tisuću.
RSE: Dakle, praktično nemate nikakve koristi od toga što ste radili u Hrvatskoj.
MERVAN: Upravo tako. Mi sada visimo kao lusteri, što bi ljudi rekli, niko nema nikakvu obavezu prema nama. Jedini razlog formiranja našeg Udruženja je da na nekakav način dođemo do svojih radnih i ljudskih prava.
RSE: Šta je aktivnost Udruženja, šta su vaši zahtjevi i gdje ste ih postavili?
MERVAN: Osim pojedinačnih zahtjeva prema Republici Hrvatskoj, svi naši zahtjevi su usmjereni prema organima Bosne i Hercegovine. Organi Bosne i Hercegovine su dužni da se brinu o nama kao građanima ove države. Znači, trebalo bi pokrenuti određene inicijativa da se sa Republikom Hrvatskom potpiše nekakav međudržavni ugovor, da bi se ta problematika riješila. Masa ljudi je tamo radila toliko teške poslove, toliko se radno iscrpila, da više stvarno nisu ni za šta, nisu dakle za posla, a godine im ne dozvoljavaju da idu u mirovinu. Zatim, ima tu ljudi koji su postali invalidi rada, a mnogi od njih su teži slučajevi, postali su invalidi rada radeći u Hrvatskim firmama, međutim i oni su svi istjerani, kao da nikakva prava nisu ni stekli, ni ostvarili.
RSE: Kakvi su odgovori od bosanskohercegovačkih organa vlasti, odnosno s kim ste uopšte pregovarali ili razgovarali?
MERVAN: Mi smo to dugo vremena inicirali kroz raznorazne dopise. Slali smo dopise raznoraznim ministarstvima – Ministarstvu pravde, Ministarstvu za socijalnu skrb i tako dalje, međutim odgovor nismo dobili. Sve je to teklo do petog-šestog mjeseca, kada su naši poslanici s ovog terena preuzeli inicijativu u počeli da nam pomažu. Pokrenuta su raznorazna pitanja u Parlamentu Federacije BiH vezana za ovu problematiku, tako da je nama ovdje u Jelah došla Komisija za ljudska prava i slobode 16. juna ove godine. Napravili su to parlamentarno saslušanje, napravili određene zaključke i iznijeli izvještaj na Parlament Federacije BiH. I evo baš smo danas dobili te zapise, kojima smo zadovoljni. Ne znam kako će se oni provoditi i šta će biti, ali za sad smo zadovoljni. Dalje, išli smo i ka Predsjedništvu kao najvišem organu naše države, sa zahtjevom da i oni poduzmu nekakve inicijative u pogledu rješavanja ovih problema. Tako da smo 14. septembra ove godine dobili poziv od gospodina Tihića, posjetili smo ga, iznijeli naše probleme, obavili korektan razgovor, dobili obećanja, ali da li će se ta obećanja izvršiti, to ne znamo. Uglavnom, nadamo se najboljem. Poduzeli smo i niz inicijativa preko nevladinih organizacija. Dosta nam je pomogao Helsinški komitet za ljudska prava. Njihovi zaključci su bili jako vrijedni i važni, jer je poslije toga pokrenuto niz inicijativa od samih organa vlasti Bosne i Hercegovine.
RSE: Da, sad je ipak na potezu Hrvatska.
MERVAN: Naši parlamentarci nas obavještavaju da se sastaje ta Komisija za međudržavnu saradnju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa će se, nadam se, uspjeti pokrenuti i to pitanje, ili bar načeti. Mi mislimo da je to najispravniji način. Međutim, najbolnije od svega je to što smo mi godinama živjeli i radili u Hrvatskoj, gdje smo stekli toliko prijatelja, čija smo imena i djeci davali, ali ipak smo istjerani i ostali bez ikakvih prava. Očekujemo da će institucije Bosne i Hercegovine stati u našu zaštitu, ali očekujemo isto tako i od organa Republike Hrvatske, koje mi i dalje smatramo da su usmjereni ka nekakvoj demokratiji, da će uvidjeti naš doprinos, pravilno ga vrednovati i učiniti sve da do nekakvog dogovora dođe. Da će dakle Republika Hrvatska, poštujući svoje vlastite tadašnje zakone, pravilnim i poštenim vrednovanjem doprinosa, ispraviti učinjenu nepravdu, jer ta nepravda je stvarno teška i mi se moramo svim demokratskim sredstvima boriti da to ispravimo.
RSE: Vaše Udruženje okuplja članove iz cijele Bosne i Hercegovine.
MERVAN: Da.
RSE: I oni koji žele da se udruže s vama, mogu se i dalje obraćati.
MERVAN: U svakom slučaju. Mi smo na adresi Ulica Maršala Tita bb. To je stari Dom kulture u Jelahu.
* * * * *
Kako smo saznali, u rješavanje problema otpuštenih radnika u hrvatskim preduzećima uključio se i Helsinški komitet za ljudska prava BiH. O tome govori Sinan Alić, član Upravnog odbora:
ALIĆ: Saznali smo za taj stravičan podatak upravo zahvaljujući Udruženju UGOR. Zahvaljujući njemu se taj problem i diže na nekakav nivo gdje bi trebalo da se pronađe rješenje. Dakle, negdje između šezdeset i sto hiljada građana Bosne i Hercegovine je dobilo otkaz u Hrvatskoj u periodu ratnog vihora. Ako to pomnožite sa četiri, dobijete blizu pola miliona ljudi koji sada žive ni na nebu ni na zemlji. Ustvari ni oni sami ne znaju od čega žive. Helsinški komitet je primijetio da je tu učinjeno nekoliko povreda prava: prestanak radnog odnosa, neisplaćene plaće, bolovanja, invalidnine, naknade za godišnji odmor, neisplaćen regres i tako dalje. U problem se uključila i Komisija za ljudska prava Federalnog parlamenta i to se pokušava dići na državni nivo. Ogromni novci se duguju tim ljudima. Tuđmanova Hrvatska ih je jednostavno protjerala, jer u obrazloženjima koja su dana najčešće piše da je razlog izostanak s posla recimo u vremenu između 1992. i 1993. godine, kada čovjek nije ni mogao doći u Hrvatsku ako se već našao u Bosni i Hercegovini. A o njima se ne brine ni država Bosna i Hercegovina, tako da oni ne pripadaju nikome. A prosječna dužina radnog staža tih ljudi je negdje oko dvadeset godina. Zahvaljujući dakle tom Udruženju i zahvaljujući podršci koju je pružio Helsinški komitet, to se podiglo na jedan državni nivo, uključila se Komisija za ljudska prava Federalnog parlamenta i taj mehanizam se pokreće. Problem je moguće riješiti samo na državnoj razini, na državnom nivou. Dakle, dvije Vlade moraju sjesti i naći rješenje za minimum šezdeset hiljada ljudi koji sada žive u Bosni i Hercegovini, a dvadeset godina radnog staža u Hrvatskoj im je propalo. Oni ne mogu da dobiju penziju ni u Bosni i Hercegovini, ni u Hrvatskoj, nisu socijalno osigurani, nisu dobili nikakve otpremnine… To je veliki problem i mi smo na njega ukazali, taj mehanizam se zakotrljao. Kako će brzo ići, to sad zavisi od državnih institucija.
RSE: Kazali ste da se mehanizam zakotrljao, ali malo je čudno da ipak državni organi, možda evo i entitetski, prije toga nisu reagovali, nego je praktično sva inicijativa krenula od ovog udruženja građana.
ALIĆ: Upravo tako. Dakle, kad su ljudi shvatili da država ne čini ništa i da ne prepoznaje njihove probleme, oni su se sami organizovali. Što je najzanimljivije, to Udruženje je višenacionalno, ono ne priznaje nikakve granice. Okuplja ljude iz Hercegovine, iz Republike Srpske, iz Federacije, ljude svih nacionalnosti, ljude koji imaju zajednički problem. Oni su građani Bosne i Hercegovine i ono što ih najviše boli to je da su otkaze dobivali uglavnom po tom osnovu. Da se oni nisu organizovali, vjerovatno država to ne bi ni primijetila. Pazite, to je gotovo pola miliona ljudi, to su ogromna sredstva, kada bi to neko sračunao, dobio bi ogromne iznose za minuli rad, za otpremnine, za socijalno, zdravstveno i tako dalje. To pitanje se pokrenulo zahvaljujući UGOR-u, dakle tom Udruženju koje fukcioniše u Jelahu i koje ima ogromnu dokumentaciju gotovo za svakog svog člana, koju će oni naravno ustupiti državnim institucijama. Neke hrvatske državne institucije se brane tvrdnjom da naši radnici nisu uložili prigovor. Ulaganje prigovora u ratnom vihoru bilo je nemoguće, a i te odluke su dobili tek nakon dvije-tri godine.
RSE: Što se tiče Helsinškog komiteta, da li će nastaviti pratiti rješavanje tog problema?
ALIĆ: Mi ćemo pokušati da angažujemo i Helsinški komitet Hrvatske, dakle našu partnersku organizaciju, da i oni poguraju vlasti Hrvatske. To je strašno veliki problem u kojeg se moraju uključiti vlasti i jedne i druge zemlje, naravno u interesu građana koji su stekli svoja prava, da ta prava i ostvare.
* * * * *
Ministarstvo za ljudska prava izbjeglice BiH, prije nekoliko mjeseci je objavilo javni poziv svim izbjeglim i raseljenim da se prijave ovom Ministarstvu kao potencijalni korisnici pomoći za obnovu stambenog fonda. O tome razgovaramo sa Mariom Nenadićem, pomoćnikom ministra:
RSE: Zbog čega ponovo poziv, kad znamo da su se oni kojim je potrebna pomoć, već nebrojeno puta prijavljivali na različite pozive?
NENADIĆ: Radi se naime o tome da su baze koje posjeduju različite međunarodne organizacije, entitetska ministarstva, Distrikt Brčko, kantoni, općine, nevladin sektor i tako dalje, postale toliko opterećujuće za institucije u Bosni i Hercegovini koje bi trebale da upravljaju ovim procesom, iz prostog razloga što su mnoge od njih arhaične, mnoge su formirane radi zadovoljenja nekakvih drugih interesa, a ne interesa osoba zbog koji ustvari treba da postoje. Tako da smo se mi odlučili obratiti konkretno zainteresiranim osobama, dakle konkretno raseljenim osobama i izbjeglicama koje žele da se vrate u Bosnu i Hercegovinu. Smatrali smo da je to najmjerodavniji i najmeritorniji izvor podataka i da ćemo na osnovu njega napraviti planove koji će biti jednostavno objektivni i koje ćemo mi pratiti do konačne realizacije Aneksa VII Dejtonskog sporazuma.
RSE: Koliko je to primjena strategije Bosne i Hercegovine za ostvarivanje Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma?
NENADIĆ: Sve se to praktički temelji na našoj strategiji koju smo usvojili prije dvije godine i temeljem koje je procijenjeno da za potrebe prioritetnog povratka nekih dvjesta tisuća osoba treba obnoviti blizu pedeset tisuća stambenih jedinica, za šta je neophodno oko devetsto miliona konvertibilnih maraka. Obzirom da je Bosni i Hercegovini veoma teško doći do tih sredstava, shvatili smo da moramo od ovog velikog broja prijavljenih izabrati istinske prioritete. U međuvremenu smo usvojili novi zakon, uputu za odabir korisnika, dakle stvorili smo zakonsku i podzakonsku osnovu po kojoj ćemo doći do korisnika na najtransparentniji način i među još stotinama tisuća osoba izabrati one koji su nam stvarni prioriteti.
RSE: Kakav je odziv i zbog čega su bitni podaci, iz kojih sredina su prijavljeni?
NENADIĆ: Do sada je prijavljeno točno 17 992 obitelji, što je nešto oko šezdeset i dvije tisuće osoba u Bosni i Hercegovini. To nam je u dosadašnjoj aktivnosti pomoglo da Državnoj komisiji za izbjeglice i raseljene osobe direktno preporučimo područja odnosno općine u kojima će se implementirati zajednički projekti iz sredstava za ovu i sljedeću godinu. Radi se o tome da je u Federaciju BiH pristiglo jedanaest tisuća aplikacija, a u Republiku Srpsku šest tisuća i sedam stotina, u Distrikt Brčko oko stotinu aplikacija. Tako da je to bila, da kažemo, pouzdana osnova da Ministarstvo i stručne službe predlože Državnoj komisiji i kriterije i ujedno lokalitete gdje prioritetno treba implementirati projekte u ovoj godini. Na taj način je dakle izabrana lista od dvadeset i sedam prioritetnih područja, sa ukupno četrdeset i dvije općine, od kojih je u Federaciji dvadeset, a u Republici Srpskoj dvadeset i jedna, tu je također i Distrikt Brčko.
RSE: Znamo da nisu dovoljna sredstva koja Bosna i Hercegovina ima, pa je Državna komisija za izbjeglice odlučila da se naredne godine koriste sredstva Razvojne banke Vijeća Evrope.
NENADIĆ: To su sredstva koja se angažiraju pod povoljnim uvjetima, s određenim grejs periodom. Pored socijalne, sadrže i razvojnu komponentu. Ono što je također interesantno, ukoliko Bosna i Hercegovina pokaže da može implementirati taj projekt samostalno, što je naš cilj, onda ćemo moći, na bazi još povoljnijih aranžmana, pristupiti i novim fondovima i to razvojnim, što je, ponavljam, posebno značajno, jer to Bosnu i Hercegovinu do sada, neću reći nije interesiralo, ali jednostavno nije imala takav koncept.
RSE: Uglavnom, ovaj javni poziv je i dalje otvoren, i pored toga što ste vi utvrdili prioritete.
NENADIĆ: Mi smo to planirali zatvoriti negdje tamo krajem ljeta, međutim svjesni smo činjenice da bi to nanijelo nesagledivu štetu ljudima koji nisu imali prilike informirati se o tom javnom pozivu i da bi jednostavno mnogi bili uskraćeni. Tako da je ovaj javni poziv, pored toga što će postati obveza svakome tko želi obnoviti kuću u Bosni i Hercegovini, postao i veliki izazov za općine. Temeljem tog javnog poziva i broja razrušenih i devastiranih kuća na području jedne općine, općinsko rukovodstvo, sa više ili manje uspjeha, pristupa raspoloživim sredstvima države kada se govori o rekonstrukciji i povratku. Dakle, to više nije samo pitanje individue, sada će raseljene osobe također morati vršiti pritisak i na općinske strukture da pokažu puno više interesa za suradnju sa državnim institucijama u ovim zajedničkim projektima. Dosadašnje iskustvo pokazuje da se od prilike na mjesečnoj razini nekih četiri tisuće obitelji prijavljuje za povratak u Bosnu i Hercegovinu. Reći ću također ohrabrujuće podatke da analiza dosadašnjeg broja i strukture prijavljenih obitelji pokazuje da postoji veliki interes za povratak širom Bosne i Hercegovine. Postoji, neću reći podjednaka, ali prilično procentualno jednak interes kao što je to bilo po popisu iz 1991. godine, što znači da postoji interes za povratak na sva područja u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na političke kalkulacije, postoji interes za povratak svih konstitutivnih naroda na prostore gdje su ranije živjeli. To sad i nama stvara daljnju obavezu i veliku odgovornost. Deset godina je proteklo, vremena je sve manje, često čujemo priču o tome da je Ankes VII završen. Međutim, i Parlament države je donio odluku, kada su razmatrali strategiju, da Aneks VII ne može biti ničim ograničen, da ne može biti limitiran bilo kojim rokom, bilo kojom godinom. Dakle, Aneks VII se u Bosni i Hercegovini mora sprovoditi praktično sve dok postoji interes. Još jedna od administrativnih mjera države jeste uvođenje reda i sistema u sve ovo. Mi znamo da je do unatrag par godina, dakle u bliskoj prošlosti, Bosna i Hercegovina propustila jako puno, iz prostog razloga što je tada bilo onoliko sredstava koliko je maltene bila spremna odnosno koliko je znala uzeti. To su u nekim slučajevima iskoristili i zloupotrijebili drugi, a država se prilično kasno organizirala u tom pogledu. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice konstituirano je početkom 2002. godine i od tada je evo uspjelo uspostaviti sistem – radi skupa s entitetima, formirani su zajednički projekti, formiran je Fond za povratak od koga očekujemo puno. Tako da će se putem tog Fonda, putem prioriteta koji budu izabrani po tim javnim konkursima, ići u rekonstrukciju na način da se zaista pokuša zavrišti priča o duplim korisnicima, o bespravnim korisnicima i da se usmjerimo prema ovim istinskim prioritetima, ljudima koji se uistinu žele vratiti. A iz onih posebnih kriterija, koji su ustanovljeni našim podzakonskim aktom, svako može vidjeti koji su to posebni uvjeti ili posebni kriteriji koji će nekoga staviti na poziciju bliže vrhu, u pogledu rangiranja za rekonstrukciju.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba