Dostupni linkovi

logo-print

Do “Šumskog duha” sam objavljivao samo korice za knjige


RSE: Gorana bih ukratko mogla najaviti kao književnika, a on će se sam opredijeliti da li mlade ili srednje generacije.

SAMARDŽIĆ: Pa neka bude mlađe srednje.

RSE: Rođen 1961. godine, tako piše u biografiji…

SAMARDŽIĆ: Jeste, ne lažu.

RSE: Direktan povod za ovaj naš razgovor jeste vaš roman „Šumski duh“.

SAMARDŽIĆ: Malo sam kuburio s naslovom. Prvo sam napisao roman, pa sam mu onda dao naslov. Ustvari postoji jedna erotska scena koja se dešava u šumi – djevojka pita mladića ko je, a on kaže: „Ja sam šumski duh“, što je onda i završetak poglavlja. Dakle, roman se zove po jednom poglavlju, premda se sva radnja dešava u gradu, ali ako je grad veliki, ako ima puno solitera, ti soliteri iz velike daljine mogu da liče na šumu.

RSE: Zapravo je radnja podijeljena u dva grada, jedan jako veliki grad i jedan malo manji. Riječ je o Beogradu i Sarajevu.

SAMARDŽIĆ: Jeste, može se reći da se sve dešava između ta dva grada.

RSE: Roman je pisan u Ja-formi, dakle u prvom licu jednine. Obično je kod autobiografskih romana lako osjetiti gdje je to nešto autorovo, a gdje nije. Vaš glavni lik Kole djelimično zapravo nosi dio vašeg života.

SAMARDŽIĆ: Jeste, ja sam Kosti pozajmio dosta toga svoga, možda i više nego što je trebalo, ali u svrhu zanimljivosti radnje sam pravio izvjesne intervencije, ali neću da otkrivam koje su to intervencije, jer bih onda upropastio čaroliju. Dakle, može se reći da je roman oko sedamdeset posto autobiografski.

RSE: Vaš glavni lik je odrastao u Beogradu. Na jedan vrlo plastičan način zapravo opisujete to odrastanje u jednom velikom gradu.

Može se reći da je epicentar događanja jedan ćošak u Beogradu, gdje desetak ljudi raste i dosađuje se. Dosadu u velikom gradu razbijaju ovako malo nedozvoljenim stvarima i događanjima. S druge strane je jedna djevojka, odnosno blizanci Danijel i Danijela, koji su možda u nekom smislu ukras u tom kraju – u Beogradu se uvijek kaže: „Iz kog si kraja?“ – i može se reći da se na toj relaciji između te grupe dječaka, momaka, a kasnije ljudi, i ovih blizanaca, stvara ta radnja. Tu se odvija neki napon koji čini da roman zaista nije dosadan.

RSE: To je tačno, roman zaista nije dosadan. Kad se uzme, mora se pročitati do kraja.

SAMARDŽIĆ: Pisao sam ga pet godina, da bi ga ljudi pročitali za jednu noć.

RSE: Pa dobro nije baš za jednu noć.

SAMARDŽIĆ: Ko ima dobru kondiciju, ko ne ide na posao, može.

RSE: Ali je u svakom slučaju interesantan. Čak je interesantan i kao podložak za neki film.

SAMARDŽIĆ: Već sam imao nekih dogovora za film, međutim ja bih volio da on prvo malo prohoda kao ono što jeste, dakle kao jedna knjiga, a ne da odmah ide na film, pa da taj film uzme svu slavu ovog romana.

RSE: Za neke balkanske uvjete knjiga nije baš jeftina.

SAMARDŽIĆ: Pa knjiga u Hrvatskoj košta sto kuna, a kod nas u „Bajbuku“ košta dvadeset maraka, što nije ni skupo. U „Bajbuku“ imate i knjige koje koštaju po pedeset maraka.

RSE: Meni se čini da sam je ja više platila. To je bilo u julu ove godine.

SAMARDŽIĆ: Možda ste je kupili u Hrvatskoj.

RSE: Ne, u „Bajbuku“. Taman je bila došla, tog trena je bila otpakovana.

SAMARDŽIĆ: Možda vas je onda neko prevario. Možda još nisu bili formirali cijenu, pa je neko to otprilike odredio. Ako ste platili više od dvadeset maraka, vratićemo vam kusur. Na promociji je na primjer bila petnaest, pa je onda opet vraćena cijena na dvadeset.

RSE: Nema potrebe, nije mi žao. Ostavimo malo Koleta po strani, vratimo se Goranu Samardžiću. Znači, 1961. godine ste rođeni u Sarajevu, šta se poslije toga dešava?

SAMARDŽIĆ: Ostao sam jedinac. Moji se sele za Beograd kad su meni bile nepune tri godine i u Beogradu živim do Olimpijade, znači do 1983-84. godine. Tamo idem i u obdanište i u osnovnu i u srednju školu, upisujem prava pa ih napustim i prebacim se u Sarajevo na književnost i filozofiju i to završim u roku. Ovdje počinjem da pišem, da objavljujem i tako.

RSE: Kratko vi to nešto izgovoriste. Uvijek me zanima kad su ljudi od pera u pitanju, sa slikarima to nekako jednostavnije ide, oni jednostavno moraju nešto naslikati, je li tako i sa ljudima koji se bave pisanjem?

SAMARDŽIĆ: Pisci i ne moraju. Poznajem mnogo pisaca koji nisu ništa objavili, nego jednostavno kad govore, govore bolje nego što bi neki pisci pisali. Ja njih zovem usmenim piscima, usmenim pripovjedačima. A što se tiče potrebe, mislim da svi umjetnici stvaraju iz jednog zajedničkog jezgra i zraci iz tog jezgra, iz tog sunca – da budem malo patetičan – vode da li u slikarstvo, da li u književnost, da li u performans, u film i tako dalje. Dakle, mi svi od iste majke sisamo. E sad, kako ćemo mi to mlijeko preraditi, u šta pretvoriti, to je već pitanje životnog opredjeljenja, izazova sreće i čega sve ne.

RSE: Ima li kod vas neki standardni put? Da li vam se prvo pojavi prva rečenica ili kraj romana ili priče, ili imate neku tezu, pa je krenete razrađivati. Evo rekli ste da ste „Šumski duh“ pisali pet godina.

SAMARDŽIĆ: Pa može se reći da sam ga pisao pet godina s prekidima, dakle nisam pisao pet godina svaki dan. Nekada ga nisam pipnuo po sedam-osam mjeseci. Puštao sam ga, što bi se reklo, da se odmori, on od mene, ja od njega i onda bih ponovo pročitao, pa mijenjao i dolazilo je do toga da ja sam sebe procjenjujem, dakle kao da je pisao neko drugi. To bih preporučio svim piscima, da prave pauze, da se vraćaju svojim knjigama, jer oni najbolje sebe mogu procijeniti. Dakle, kad nešto duže pišu, trebaju ostavljati sa strane da bi mu se vratilo. O metodama nikad nisam razmišljao. Ima pisaca koji prvo knjigu nacrtaju, pa je napišu. Ja pišem stihijski, na izazov, znači ne smatram sebe profesionalnim piscem, pišem kad mi se piše i mislim da se to onda i osjeti u tekstu. Objavljujem od 1990. godine, a napisao sam svega četiri tanje knjige. Šalim se pa kažem da nisam objavljivao knjige, nego korice za knjige. Dobro, „Šumski duh“ je debeo, skoro dvjesta strana, ali ove ostale ne prelaze sedamdeset-osamdeset strana. Dakle, pisao sam kad mi se piše i zato je taj tekst prirodan, nabijen emocijom. Kad čovjek ustaje svako jutro da piše, kao što neko ide na posao, onda čitalac može osjetiti kad se tom piscu pisalo, a kad nije i onda mu dođe da ga kudi: „A što pišeš kad ti se ne piše?“. To je kao u ljubavi: „Što vodiš ljubav, ako ti se ne vodi? “, tako je i sa umjetnosti. Ali opet to ne mora da znači. Thomas Mann je ustajao svako jutro, kao na posao, i pisao. Ogromnim trudom se može i zavarati taj jedan osjećaj prisile. Uglavnom čitalac kad čita knjigu, treba da ima osjećaj lakoće. Što čitalac lakše knjigu pročita, to ju je pisac duže pisao.

RSE: Znači obrnuto proporcionalno. Kad već o tome govorite, meni je zaista jako zanimljiv fenomen Miljenka Jergovića. Ja imam dojam kao da kompjuter za njega piše.

SAMARDŽIĆ: Miljenko je zaista jedan fenomen. Čak se i pred njim šalim da dok je živ, trebao bi da ga prati jedan tim stručnjaka, da ga snima skrivena kamera kako to izgleda njegov dan, kako on stigne sve to da uradi i to dosta kvalitetno. Zaista je fenomen. Ja Miljenka znam dugo godina i dok smo se družili – i sad se družimo, ali i dok smo se družili intenzivno kad smo bili mlađi (on je mlađi od mene pet-šest godina) – odjednom bi ustao usred kafane, ja ga pitam: „Gdje ćeš?“, a on kaže: „Idem kući da vježbam da pišem“. On je bukvalno vježbao da piše, iako je i tad objavljivao tekstove. On je sam sebi bio učitelj pisanja. Mislim da je na taj način stekao jedan fantastičan nivo. Kad vidite koliko je toga napisao i koliko je tu kvaliteta…

RSE: I kako se lako čita.

SAMARDŽIĆ: …i kako se lako čita, onda samo možete da se čudite. Napisao je do sad preko deset knjiga. Neki kažu ova valja, ova ne valja, ali najvjerovatnije to sve uglavnom valja. Svaka njegova knjiga nađe čitaoca. I kad gledam kako se on dobro prodaje po „Bajbuku“, kažem da bi jednog dana mogao objaviti i praznu knjigu, pa bi se opet kupovala.

RSE: Samo što će on imati između onih korica o kojima ste govorili puno, puno strana, ako je suditi po „Dvorima od oraha“ ili „Inšallah Madona, inšallah“.

SAMARDŽIĆ: Jeste, svaki put su mu knjige sve veće i veće.

RSE: U vašoj biografiji, tragajući za podacima o vama, našla sam podatak da ste 1996. godine, zajedno sa Damirom Uzunovićem, otvorili knjižaru „Bajbuk“.

SAMARDŽIĆ: Damir i ja smo dobili kao neku vrstu nagrade da odemo u Ameriku, stipendirala nas je jedna organizacija. To je bila jako dobra i bogata stipendija. I tamo, gledajući knjižare, otvorio nam se apetit, poželjeli smo da otvorimo kafe-knjižaru u Sarajevu. Jednu ovako nonšalantnu knjižaru, gdje će ljudi moći da se opuste i gdje će moći da listaju knjige, a ne da ih odmah kupuju. Mi u „Bajbuku“ dozvoljavamo da ljudi čitaju knjige, da ih listaju, samo ih ne smiju cijepati i ne smiju ih fotokopirati, jer je grijeh za knjigu da se fotokopira. Gledajući u Americi ljude kako sjede, piju kafu i čitaju, listaju, javila se ta ideja i ona je realizovana kad smo se vratili, ali ne 1996. godine, nego 1997. Godine 1996. smo otvorili nešto što je bilo malo veće od trafike, a radilo je na Ciglanama. Uvijek govorim da se u tom prostoru Damir i ja nismo mogli u isto vrijeme čak ni protegnuti, toliki je to bio prostor. A 1997. godine već počinje da se ostvaruje taj san zvani „Bajbuk“, inače kafe-knjižara i galerija. Sad već imaju tri „Bajbuka“, dva u Sarajevu i jedan u Mostaru, a najvjerovatnije će u toku iduće godine biti i četvrti u Dubrovniku.

RSE: Zašto se knjižara zove „Bajbuk“?

SAMARDŽIĆ: Buy book na engleskom znači „kupi knjigu“. Mi smo to sastavili i dobili smo taj jedan slogan – ili brzo kupi knjigu ili ništa. Ali u slengu slična riječ – „bajbok“ znači i zatvor. Ja sam htio neki tako bombastičan naziv, ali mi je bilo banalno da na engleskom napišem „kupi knjigu“, pa možda čak i bezobrazno. Onda nam je naš dobar prijatelj i veliki poštovalac „Bajbuka“, kao i pomagač „Bajbuka“ od najranijih dana – pomaže tako što kupuje knjige – naš prijatelj Hrvoje Batinić, predložio da to sastavimo i kad smo to sastavili, rodila se ideja. Dakle, nismo mi dali ime „Bajbuku“, već Hrvoje Batinić. On je kumovao imenu.

RSE: Može li se živjeti od prodaje knjiga?

SAMARDŽIĆ: Pa mi smo dokaz da može. Trideset i četvero ljudi otprilike sada radi u „Bajbuku“ i svi žive od „Bajbuka“. Uračunajte koliko je to familija. Ali mora se zaista paziti na svaki dinar i mora se raditi kao jedan savršeno uigran tim. Jer, znate, niko knjigu ne mora da kupi, mi ne prodajemo ni hljeb, ni benzin, svako bez knjige ustvari može da živi, odnosno da životari. Ja kažem da život bez knjige za mene nije život nego životarenje. Ali mnogi ni ne znaju da ne žive nego da životare, a to su oni koji ne čitaju i ne kupuju knjige. Naše najveće dostignuće je to što smo od nekih ljudi, koji su mislili da im knjige u životu ne trebaju, i koji su čak misli da oni ne mogu knjige ni da shvate, koji su jedva i lektiru pročitali, napravili stalne kupce. Nisu to bili čak ni mladi ljudi. Veliki je uspjeh kad nekog od trideset ili četrdeset godina ponukate da počne da čita i da kupuje knjige, a time se ja najviše ponosim, dakle stvaranjem čitalaca.

RSE: Imate li neke članske knjižice?

SAMARDŽIĆ: Nemamo. Nisam htio u „Bajboku“ nikakvu prisilu, ništa zatvorenog tipa, on je potpuno otvoren svima. U „Bajbuku“ sjede ljudi svih mogućih profila. Ja sam uvijek mrzio mjesta gdje sjede recimo samo advokati, gdje samo sjede pisci, gdje samo sjede slikari… To su, po meni, često i dosadna mjesta. Na takvim mjestima dođe do entropije, sam mehanizam počne nekako da posustaje od te silne istosti. U „Bajbuku“ sjede i pisci i slikari i majstori, čak neradnici, oni što ne znaju šta će sa sobom, pa eto tako malo gledaju, piju kafu, dođu i biznismeni. U „Bajbuku“ se zaista se šareni.

RSE: Da li za ovih sedam godina, koliko „Bajbuk“ postoji, možete procijeniti koliko ljudi u Bosni i Hercegovini čitaju?

SAMARDŽIĆ: Ne čitaju dovoljno. Moram priznati da se u nekim republikama, u Hrvatskoj, u Sloveniji, u Srbiji, čita više nego u Bosni. Te republike imaju puno više knjižara.

RSE: Je li to, po vašem mišljenju, povezano sa standardom ili sa navikama?

SAMARDŽIĆ: Više je povezano s navikama nego sa standardom. Prije nekoliko godina na sajmu u Beogradu, kad je tamo platežna moć bila jezivo niska, kad je baš siromaštvo izbijalo na svakom mjestu, vidio sam kako ljudi u kesama vuku knjige. Nekome na primjer otpada đon od cipela, a on nosi sa sajma kesu knjiga. Dakle, za knjižare je najbitnije da ljudi imaju naviku da čitaju. Ne kažem ja da je taj čovjek sa kesom kupio neke pametne knjige, ali bitno je da čita. Neko čita trilere, neko čita knjige koje nemaju nikakvu književnu vrijednost, ali čita. Ne kažem da sve knjige kod nas u „Bajbuku“ imaju veliku književnu vrijednost, ali bar sedamdeset posto fonda „Bajbukovih“ knjižara bi prošlo neki umjetnički test.

RSE: Postoji li neko vijeće, da ne kažem radnički savjet, u „Bajbuku“ koje odlučuje šta će se tu prodavati, koje će se knjige nabavljati?

SAMARDŽIĆ: nekad davno, „Bajbuk“ smo činili samo Damir i ja. Onda smo zaposlili prva dva čovjeka, pa onda četiri i tako do trideset i četiri. Može se reći da nikad u „Bajbuku“ nije nešto birala jedna osoba, uvijek je biralo više i zato ja mislim da sve ono što postoji u „Bajbuku“ vrijedi, jer mnogo teže se prevari četvero-petero ljudi nego jedan čovjek. Dakle, sam „Bajbuk“ je proizvod jednog teškog, ali i veselog timskog rada.

RSE: Spremate se za Beogradski sajam knjiga, je li tako?

SAMARDŽIĆ: Jeste, spremamo se, idemo u utorak. Ide pet ljudi iz „Bajbuka“. Može se reći da će tamo „Bajbuk“ biti osovina štanda Bosne i Hercegovine. Prvi put Bosna i Hercegovina nastupa u Srbiji. Ide znači sedam nezavisnih izdavača na čelu s „Bajbukom“.

RSE: Šta je ono što nosite, šta je ono što ćete ponuditi na tom sajmu?

SAMARDŽIĆ: Mi tamo ne nastupamo kao „Bajbuk“ knjižara nego kao „Bajbuk“ izdavač, dakle nosimo pedesetak naslova koje smo izdali. Odradićemo i nekoliko promocija tamo, između ostalih i naše mega knjige, kako je ja zovem, ogromne knjige „Svjetlost Evrope u Bosni i Hercegovini“. To je knjiga razglednica iz austrougarskog perioda svih gradova Bosne i Hercegovine, popraćena tekstovima na četiri jezika. Promovisaćemo i tek sad izašlu knjigu rahmetli Zaima Imamovića, pjevača sevdalinki, promovisaćemo njegov CD i knjigu njegovih tekstova. To će biti dvije promocije, a vjerovatno ćemo se sjetiti i još nečega.

RSE: Nosite li nešto od svojih knjiga?

SAMARDŽIĆ: Ne nosim, meni „Bajbuk“ nije još ništa izdao.

RSE: Zašto je to tako?

SAMARDŽIĆ: „Šumski duh“ je izdat u Hrvatskoj kod jednog izvrsnog izdavača. Ponosim se tim što „Šumskog duha“ nisam nikom nudio, nego su ljudi po njega došli sami. Izdavačka kuća „Profil“ ga je štampala, tamo radi preko dvjesta ljudi, štampaju od udžbenika pa nadalje. Pored „Školske knjige“ to je u ovom trenutku najjači i najbolji izdavač u Hrvatskoj. Oni su došli po „Šumskog duha“…

RSE: I odveli ga u Zagreb.

SAMARDŽIĆ: Jeste. Kod njih je ugledao svjetlo dana. Ali eto, po ugovoru mi je određen dio tiraža, tako da se on sada i ovdje nalazi, po cijeni nižoj za trideset posto.

RSE: Osim „Bajbuka“ i osim Gorana Samardžića književnika, šta je Goran Samardžić u onim preostalim satima?

SAMARDŽIĆ: E sad zavisi šta se smije reći ovdje na radiju. Imam dvoje djece. Sin se zove Rijad, ima sedam i po godina, a kćerka se zove Maša, ima četiri i po godine. Imam ženu, morao je neku tu djecu da mi rodi. Za sad je to to. Imam i papagaja.

RSE: Da li govori?

SAMARDŽIĆ: Uči se. Viče „mama“ i „tata“. To je vrsta Amazonac i još je pile, ali trudi se.

RSE: To je najvjerovatnije naučio od djece, zato što oni najčešće izgovaraju „mama“„ i „tata“.

SAMARDŽIĆ: Pa bogami i nije. Čini mi se nekako da je on na to nadošao sam. To je papagaj koji je rodio u kavezu i on po meni ne zna da je ptica, on misli da je ravnopravan član familije.

RSE: Da vas pitam ono uobičajeno pitanje, dali trenutno nešto spremate, pišete li nešto?

SAMARDŽIĆ: Ovog trenutka ništa ne radim, ali čitam druge pisce i spremam se da našto počnem da pišem, odnosno da nastavim nešto što sam davno započeo, jedan kratki roman – ja za „Šumskog duha“ kažem da nije kratki roman – jednu priču, jednu novelu, isto ljubavnu, i da završim s tim jednim ljubavnim ciklusom, što moja žena jedva čeka.

RSE: Zašto?

SAMARDŽIĆ: „Šumski duh“ je pun erotskih scena, kažem erotskih, ne pornografskih. Mogu reći da se tim scenama najviše ponosim, zato što je bilo jako teško napisati tako nešto, a ne sletjeti u pornografiju. Nekome ta granica možda nije po ukusu, možda je smatra malo previše pomjerenom, ali većini ljudi se to jako svidjelo i oni su to na neki način i doživjeli. Mislim da je jedna od osnovnih prednosti „Šumskog duha“ što je on ustvari, po mišljenju ljudi, a sad bogami i po mom mišljenju kad su me drugi nahvalili, uspio roman, koji nije čisto erotski roman, ali je erotiziran.
XS
SM
MD
LG