Sindrom „nigdje nema moje vojske“ već je viđen u procesima koji se vode pred Haaškim tribunalom. Primjerice, brojni Albanci koji su svjedočili u procesu Slobodanu Miloševiću, kao po pravilu su tvrdili da „nisu vidjeli“ pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova. Slično se dešavalo i sa Dubrovčanima koji su svjedočili o srpsko-crnogorskom napadu na njihov grad, koji su govorili da na ulicama Dubrovnika nisu vidjeli nijednog pripadnika oružanih snaga Hrvatske. Prema prvih nekoliko svjedočenja u procesu Naseru Oriću, koji je optužen za ratne zločine nad srpskim civilima u širem području Srebrenice, u srpskim selima oko zaštićene enklave Ujedinjenih nacija „niko nije vidio“ nijednog pripadnika Vojske Republike Srspke.
Svjedoci odbrane, tako, po pravilu tvrde da su u srpskim selima postojale samoorganizirane „seoske straže“, naoružane isključivo lovačkim oružjem. Na osnovu nekih zaplijenjenih dokumenata Vojske Republike Srspke (VRS), odbrana, međutim, tvrdi da su ove „seoske straže“ bile sastavni dio VRS, da su njihovi pripadnici bili na platnim spiskovima Bratunačke brigade, te da su, osim lovačkog oružja, imali i artiljerijsko naoružanje.
Nakon što je Miladin Simić, iz sela Ježestice, tvrdio da o njegovom selu „nije bilo pripadnika VRS“, odbrana mu je pokazala spisak seljana iz Bratunačke brigade. Simić je oklijevao da kaže ko je bio civil, a ko vojnik, pa je predsjedavajući sudac, Maltežanin Carmel Agius, svjedoku pročitao spisak, zahtijevajući da kaže jasno ko je bio civil, a ko vojnik:
„Broj deset, Jovanović Radomir?“
„Jovanović Radomir je bio borac, i on je poginuo.“
„Broj jedanaest, Miladinović Ratko?“
„I on je bio borac, i on je poginuo.“
„Miladinović Boro.“
„I on je bio borac, i on je poginuo.“
Samo za četvoricu sa spiska od trideset i četiri osobe, Simić je kazao da su bili oslobođeni vojne obaveze, ali su i oni imali oružje.
Orićeva odbrana nastoji dokazati da su u srpskim selima oko Srebrenice vođene borbe regularnih vojnih snaga u kojima je bilo mnogo žrtava, osporavajući navode tužbe da su snage pod kontrolom optuženog napale nebranjena sela i počinile masakr nad civilima.
* * * * *
Na početku dokaznog postupka odbrane generalu Armije Republike Bosne i Hercegovine, Enveru Hadžihasanoviću, svjedočio je Zijad Čaber, komandant Teritorijalne odbrane u Travniku. Prema njegovom svjedočenju, optuženi je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da zaštiti imovinu građana i osigura disciplinu pripadnika 3. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su počinjeni zločini navedeni u optužnici.
Obrana nastoji dokazati da je Armija BiH djelovala u vrlo teškoj situaciji. „Treći korpus je tražio da čvrsto držimo položaje prema srpskim snagama, ali da sve učinimo da ne dodje do sukoba s Hrvatskim vijećem obrane“, kazao je ovaj svjedok, dodajući da je Hadžihasanovićevom korpusu „najmanje trebao drugi front“.
* * * * *
U procesu jednom od političkih čelnika bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku, tužba je ove sedmice izvodila dokaze o etničkom čišćenju opštine Kotor Varoš. Elvedin Pašić, koji je u inkriminirano vrijeme imao svega četrnaest godina, svjedočio je da je i prije početka rata bilo dokaza da se Jugoslovenska narodna armija potpuno stavila na stranu srpskog naroda:
„Da li ste nekada viđali da se održavaju vojne vežbe u vašem delu Bosne.“
„Kada sam išao u školu, to je bio kraj sedmog razreda, jednog dana sam bio napolju, na odmoru, i to je bilo prvi put da sam primetio jedan veliki konvoj tenkova JNA i naoružanih vozila koja su išla iz pravca Kotor Varoši, prolazila su pored Vrbanjaca. Pozdravljali su nas vojnici, koji su pokazivali ovaj znak. Čim su prošli, mi smo se vratili u školu, bili smo uznemireni, pitali smo nastavnike šta se dešava. Oni nisu odgovorili na naša pitanja, jer niko nije znao. Tada smo primetili, odnosno znali da će se nešto dogoditi.“
„Vi ste podigli vašu ruku i pokazali ste palac i prva dva prsta. Šta taj znak znači za vas?“
„U to vreme mi smo znali da je to znak JNA. Ja ne znam tačno šta je on značio, ali mi smo od naših očeva saznali da su oni koristili znak koji su koristili Srbi.“
Ostali svjedoci u ovom procesu dali su iskaz o vrlo temeljitom progonu kotorvaroških Bošnjaka i Hrvata, koji su bili zatvarani, mučeni, ubijani i pljačkani.
* * * * *
Suđenje nekadašnjem srbijanskom i jugoslovenskom predsjedniku, Slobodanu Miloševiću, nakon odluke Sudskog vijeća da mu se zbog zdravstvenih problema i bez njegova pristanka dodijeli službeni branilac, i dalje je u krizi. Službeno imenovani branilac, Britanac Steven Kay, upozorava da i pored velikih napora njegovog tima, nije u stanju formirati makar početnu listu svjedoka koji pristaju da se pojave u Haagu. Kay je dosad uspio izvesti samo četiri svjedoka odbrane, a dolazak budućih svjedoka je prilično neizvjestan.
U četvrtak je Apelaciono vijeće saslušalo argumente strana u ovom procesu o žalbi na imenovanje službenog branioca, koju je podnio sam Kay:
„Optuženi tvrdi da ja ne iznosim adekvatnu obranu, da ja ne iznosim njegove argumente. Ono što je bio jedan pristojan odnos među nama u vrijeme kada sam bio amicus curiae, sada više ne postoji i sada je to jedan odnos antagonizma i to nije u interesu pravde. I sasvim je očigledno da više neće biti nikakvog pristojnog odnosa među optuženim i zastupnikom, niti za mene može postojati ikakva mogućnost da iznesem bilo kakvu razumnu obranu. Dodijeljeni zastupnik u ovakvim okolnostima ne može na adekvatan način iznijeti argumente u ovom predmetu.“
Po mišljenju optuženog, jedino rješenje Apelacionog vijeća trebalo bi biti da mu se vrati njegovo pravo da sam vodi svoju odbranu:
„Po mom dubokom uverenju, u vezi sa ovom odlukom da mi bude oduzeto pravo da se sam zastupam, nisu u pitanju zdravstveni razlozi, ni pravni razlozi, već politički razlozi. Ja želim da skrenem vašu pažnju na to da je vođena jedna kampanja da se meni ne dozvoli da govorim. Ja mogu da se izložim sudu javnosti i javnost dobro zna da ono što sam rekao predstavlja istinu. To je glavni razlog zašto se ovde ne dozvoljava da ta istina bude argumentovana i činjenicama dokazana. Nesumnjivo je da jedino rešenje koje ja vidim kao normalno, kao pravedno, kao logično rešenje jeste da se meni vrati moje pravo da se sam zastupam, da mogu da pozivam svedoke, da ih ispitujem i da izvodim dokaze odbrane. Ne tražim ništa više od toga, ali ne mogu da prihvatim ni ništa manje, jer je to jedan principijelan stav i to je stav od koga ja nemam nameru da odstupim.“
Geoffrey Nice, zastupnik tužbe, upozorio je Apelaciono vijeće da ne smije pristati na Miloševićeve pritiske:
„Pitanje zdravstvenog stanja, na kojemu je zasnovana odluka, po našem mišljenju je samo po sebi dovoljno da tu odluku opravda i ovu žalbu treba odbaciti već samo na tom osnovu. Međutim, nama ovdje sada ovaj optuženi zapravo prijeti time što kaže da neće prihvatiti ništa drugo nego povratak njegovih prava. Ja apeliram na ovo vijeće da ne popusti pod pritiskom koji dolazi od optuženog, nego da odluku donese kao što bi je donijelo za bilo kojeg drugog optuženog koji pati od sličnih zdravstvenih problema. Po našem mišljenju, uz svo dužno poštovanje, vaša odluka je sasvim očita, ova će žalba biti odbačena.“
Ukoliko branilac ne bude u stanju privoliti Miloševićeve svjedoke da se pojave u sudnici, to je stvar koja treba zabrinuti upravo optuženog, smatra Nice:
„A što ćemo napraviti u vezi s tim da svjedoci ne žele surađivati? Tu se opet moramo zapitati tko upravlja ovim sudom? Svjedoci ne upravljaju ovim sudom. Ali zapitajmo se još i zašto oni ne dolaze? Na jednom od ranijih ročišta, sudac Bonomy je direktno pitao optuženog: ,Želite li da vaši svjedoci dođu?‘ Na to je optuženi dao jedan veoma kalkulirani odgovor koji nije bio ni da ni ne. Ovaj se predmet već sada može završiti. Ukoliko se optuženi opredijeli da ne izvodi svoje dokaze, suđenje se može završiti. Naravno, svi bi vjerojatno željeli da on izvede više dokaza, željeli bi čuti više dokaza, ali on to ne mora više raditi. Mi smo naše argumente iznijeli i on se više ne mora ovdje javno pojavljivati. Suđenje završeno. Ukoliko on želi da se čuju njegove teze i da mu ostane dodijeljen advokat, onda stvar ostaje potpuno na njemu, onda on odlučuje o tome hoće li iznijeti svoje teze i svoju obranu ili ne. O tome ne odlučuje nitko drugi. To nije rezultat ničije tuđe odluke. On i dalje zadržava zadovoljstvo da odlučuje o tome.“
Apelaciono vijeće će svoju odluku o ovoj žalbi saopštiti naknadno.
Svjedoci odbrane, tako, po pravilu tvrde da su u srpskim selima postojale samoorganizirane „seoske straže“, naoružane isključivo lovačkim oružjem. Na osnovu nekih zaplijenjenih dokumenata Vojske Republike Srspke (VRS), odbrana, međutim, tvrdi da su ove „seoske straže“ bile sastavni dio VRS, da su njihovi pripadnici bili na platnim spiskovima Bratunačke brigade, te da su, osim lovačkog oružja, imali i artiljerijsko naoružanje.
Nakon što je Miladin Simić, iz sela Ježestice, tvrdio da o njegovom selu „nije bilo pripadnika VRS“, odbrana mu je pokazala spisak seljana iz Bratunačke brigade. Simić je oklijevao da kaže ko je bio civil, a ko vojnik, pa je predsjedavajući sudac, Maltežanin Carmel Agius, svjedoku pročitao spisak, zahtijevajući da kaže jasno ko je bio civil, a ko vojnik:
„Broj deset, Jovanović Radomir?“
„Jovanović Radomir je bio borac, i on je poginuo.“
„Broj jedanaest, Miladinović Ratko?“
„I on je bio borac, i on je poginuo.“
„Miladinović Boro.“
„I on je bio borac, i on je poginuo.“
Samo za četvoricu sa spiska od trideset i četiri osobe, Simić je kazao da su bili oslobođeni vojne obaveze, ali su i oni imali oružje.
Orićeva odbrana nastoji dokazati da su u srpskim selima oko Srebrenice vođene borbe regularnih vojnih snaga u kojima je bilo mnogo žrtava, osporavajući navode tužbe da su snage pod kontrolom optuženog napale nebranjena sela i počinile masakr nad civilima.
* * * * *
Na početku dokaznog postupka odbrane generalu Armije Republike Bosne i Hercegovine, Enveru Hadžihasanoviću, svjedočio je Zijad Čaber, komandant Teritorijalne odbrane u Travniku. Prema njegovom svjedočenju, optuženi je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da zaštiti imovinu građana i osigura disciplinu pripadnika 3. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su počinjeni zločini navedeni u optužnici.
Obrana nastoji dokazati da je Armija BiH djelovala u vrlo teškoj situaciji. „Treći korpus je tražio da čvrsto držimo položaje prema srpskim snagama, ali da sve učinimo da ne dodje do sukoba s Hrvatskim vijećem obrane“, kazao je ovaj svjedok, dodajući da je Hadžihasanovićevom korpusu „najmanje trebao drugi front“.
* * * * *
U procesu jednom od političkih čelnika bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku, tužba je ove sedmice izvodila dokaze o etničkom čišćenju opštine Kotor Varoš. Elvedin Pašić, koji je u inkriminirano vrijeme imao svega četrnaest godina, svjedočio je da je i prije početka rata bilo dokaza da se Jugoslovenska narodna armija potpuno stavila na stranu srpskog naroda:
„Da li ste nekada viđali da se održavaju vojne vežbe u vašem delu Bosne.“
„Kada sam išao u školu, to je bio kraj sedmog razreda, jednog dana sam bio napolju, na odmoru, i to je bilo prvi put da sam primetio jedan veliki konvoj tenkova JNA i naoružanih vozila koja su išla iz pravca Kotor Varoši, prolazila su pored Vrbanjaca. Pozdravljali su nas vojnici, koji su pokazivali ovaj znak. Čim su prošli, mi smo se vratili u školu, bili smo uznemireni, pitali smo nastavnike šta se dešava. Oni nisu odgovorili na naša pitanja, jer niko nije znao. Tada smo primetili, odnosno znali da će se nešto dogoditi.“
„Vi ste podigli vašu ruku i pokazali ste palac i prva dva prsta. Šta taj znak znači za vas?“
„U to vreme mi smo znali da je to znak JNA. Ja ne znam tačno šta je on značio, ali mi smo od naših očeva saznali da su oni koristili znak koji su koristili Srbi.“
Ostali svjedoci u ovom procesu dali su iskaz o vrlo temeljitom progonu kotorvaroških Bošnjaka i Hrvata, koji su bili zatvarani, mučeni, ubijani i pljačkani.
* * * * *
Suđenje nekadašnjem srbijanskom i jugoslovenskom predsjedniku, Slobodanu Miloševiću, nakon odluke Sudskog vijeća da mu se zbog zdravstvenih problema i bez njegova pristanka dodijeli službeni branilac, i dalje je u krizi. Službeno imenovani branilac, Britanac Steven Kay, upozorava da i pored velikih napora njegovog tima, nije u stanju formirati makar početnu listu svjedoka koji pristaju da se pojave u Haagu. Kay je dosad uspio izvesti samo četiri svjedoka odbrane, a dolazak budućih svjedoka je prilično neizvjestan.
U četvrtak je Apelaciono vijeće saslušalo argumente strana u ovom procesu o žalbi na imenovanje službenog branioca, koju je podnio sam Kay:
„Optuženi tvrdi da ja ne iznosim adekvatnu obranu, da ja ne iznosim njegove argumente. Ono što je bio jedan pristojan odnos među nama u vrijeme kada sam bio amicus curiae, sada više ne postoji i sada je to jedan odnos antagonizma i to nije u interesu pravde. I sasvim je očigledno da više neće biti nikakvog pristojnog odnosa među optuženim i zastupnikom, niti za mene može postojati ikakva mogućnost da iznesem bilo kakvu razumnu obranu. Dodijeljeni zastupnik u ovakvim okolnostima ne može na adekvatan način iznijeti argumente u ovom predmetu.“
Po mišljenju optuženog, jedino rješenje Apelacionog vijeća trebalo bi biti da mu se vrati njegovo pravo da sam vodi svoju odbranu:
„Po mom dubokom uverenju, u vezi sa ovom odlukom da mi bude oduzeto pravo da se sam zastupam, nisu u pitanju zdravstveni razlozi, ni pravni razlozi, već politički razlozi. Ja želim da skrenem vašu pažnju na to da je vođena jedna kampanja da se meni ne dozvoli da govorim. Ja mogu da se izložim sudu javnosti i javnost dobro zna da ono što sam rekao predstavlja istinu. To je glavni razlog zašto se ovde ne dozvoljava da ta istina bude argumentovana i činjenicama dokazana. Nesumnjivo je da jedino rešenje koje ja vidim kao normalno, kao pravedno, kao logično rešenje jeste da se meni vrati moje pravo da se sam zastupam, da mogu da pozivam svedoke, da ih ispitujem i da izvodim dokaze odbrane. Ne tražim ništa više od toga, ali ne mogu da prihvatim ni ništa manje, jer je to jedan principijelan stav i to je stav od koga ja nemam nameru da odstupim.“
Geoffrey Nice, zastupnik tužbe, upozorio je Apelaciono vijeće da ne smije pristati na Miloševićeve pritiske:
„Pitanje zdravstvenog stanja, na kojemu je zasnovana odluka, po našem mišljenju je samo po sebi dovoljno da tu odluku opravda i ovu žalbu treba odbaciti već samo na tom osnovu. Međutim, nama ovdje sada ovaj optuženi zapravo prijeti time što kaže da neće prihvatiti ništa drugo nego povratak njegovih prava. Ja apeliram na ovo vijeće da ne popusti pod pritiskom koji dolazi od optuženog, nego da odluku donese kao što bi je donijelo za bilo kojeg drugog optuženog koji pati od sličnih zdravstvenih problema. Po našem mišljenju, uz svo dužno poštovanje, vaša odluka je sasvim očita, ova će žalba biti odbačena.“
Ukoliko branilac ne bude u stanju privoliti Miloševićeve svjedoke da se pojave u sudnici, to je stvar koja treba zabrinuti upravo optuženog, smatra Nice:
„A što ćemo napraviti u vezi s tim da svjedoci ne žele surađivati? Tu se opet moramo zapitati tko upravlja ovim sudom? Svjedoci ne upravljaju ovim sudom. Ali zapitajmo se još i zašto oni ne dolaze? Na jednom od ranijih ročišta, sudac Bonomy je direktno pitao optuženog: ,Želite li da vaši svjedoci dođu?‘ Na to je optuženi dao jedan veoma kalkulirani odgovor koji nije bio ni da ni ne. Ovaj se predmet već sada može završiti. Ukoliko se optuženi opredijeli da ne izvodi svoje dokaze, suđenje se može završiti. Naravno, svi bi vjerojatno željeli da on izvede više dokaza, željeli bi čuti više dokaza, ali on to ne mora više raditi. Mi smo naše argumente iznijeli i on se više ne mora ovdje javno pojavljivati. Suđenje završeno. Ukoliko on želi da se čuju njegove teze i da mu ostane dodijeljen advokat, onda stvar ostaje potpuno na njemu, onda on odlučuje o tome hoće li iznijeti svoje teze i svoju obranu ili ne. O tome ne odlučuje nitko drugi. To nije rezultat ničije tuđe odluke. On i dalje zadržava zadovoljstvo da odlučuje o tome.“
Apelaciono vijeće će svoju odluku o ovoj žalbi saopštiti naknadno.
