Dostupni linkovi

logo-print

Društvo piramida – društvo čigra


Subota, 23. oktobar 2004. godine
Moj dnevnik nije vođen disciplinovano dan za danom niti fokusiran samo na proteklu sedmicu oktobra. Vrijeme samo nema linearnu putanju, ne otiče mirno i sporo, već skokovito, nepredvidivo, oscilirajuće, odapinje svoju strijelu brzim i kratkim potezom ili lakim, mekim, sporim i širokim zahvatom i zabada je i u prošlo i u dolazeće pa ga osjećamo kao slojevitu strukturu složene kombinatorike. Na koncu, može vas stići i ona kletva da živite u zanimljiva vremena što stvar dodatno komplikuje. Tako ću pretrčati kroz ono što mi se proteklih sedam dana dešavalo i što se rekapituliralo i vraćalo i što se planiralo i na um padalo.

Spadam u red srećnijih Crnogoraca koji nisu osuđeni samo na domaće televizijske programe, polu-spretno i polusretno spakovane/sabijene u malo i od malo spravljane upravo po mjeri lokalnog građanstva kojem su granice domaćih medija često i granice svijeta. Nisam osuđena ni na one "ekumenske", ujediniteljske televizije i specijalne emisije što se brinu i o onoj "dijasporičnoj" populaciji rasutoj "kojekude" ili zalutaloj u samoj Crnoj Gori da ponekad imam osjećaj da smo i mi sami svoja ili tuđa dijaspora. Surfujući po kanalima kablovske televizije, udesi se u nedjelju da se moji brzi prsti zaustave na 23. kanalu gdje je memorisan "Discovery Channel". Jedna od onih emisija spakovanih po standardnoj recepturi i dobitnoj kombinaciji ovoga kanala: istraživanje, otkriće, edukacija: emisija o drevnom narodu Maja. Nakon regularnih priča o nedešifrovanom pismu Maja, o specijalnim ritualima ustoličenja kraljeva, prizorima misterioznih hramova, emisija se pozabavi i nekim ordinarnijim praktikalijama: kako su Maje, podižući svoje građevine, oblagale zidove istih debelim slojem kreča. Krečni prah je pravljen od krečnog kamena njegovim topljenjem u nekoj vrsti prirodnih peći koje su radile na "prirodno gorivo", tj. na svježe posječeno drvo. Tako je graditeljski zanos i podizanje sve većih i velelepnijih zdanja doveo do sve veće eksploatacije prirode, do uništenja hiljada kilometara šuma, nestanka izvora vode i rijeka, pravih prirodnih katastrofa. Crnu Goru i dalje potresa skandal vezan za naum da se na Tari gradi brana i Tara potopi. Nevjerovatno, Crnogorci iz korpusa: najšira populacija, složiše se oko nečega u formi peticije sa više od 10 hiljada potpisa, a da to nije bilo oko neizbježnog, fatalnog, gorućeg ili sudbinskog pitanja države, nacije, jezika već oko stvari koja je "naša a svjetska": zaštita nacionalnog parka. Iako će nas po svoj prilici ogrijati i "pro-svijetliti" struja sa BAUK brane (glas građanina izgleda važi samo kad su izbori), odbrana rijeke i kanjona jeste među istinskim i posljednjim frontovima odbrane, ne samo naše prirode i već sumnjivog imidža ekološke države, već odbrane nacionalnog i ljudskog ponosa i naših, ličnih i zajedničkih uživanja, onoga što nas, konačno, definiše kao svjesna i savjesna bića.

U jednom lijepom intelektualnom razgovoru na Pravnom fakultetu u utorak ujutru i neizbježnih "crnogorskih tema", prisjetih se knige Svetlane Goldsvorti "Izmišljanje Ruritanije". Goldsvotrijeva u svom kompleksnom istraživanju fenomena Balkan navodi, ovdje dugo nepoznat podatak, da je čuveni Brem Stoker, tvorac "Drakule", svoj roman "Gospa od mrtvačkog plašta" locirao u Zemlju Plavih Gora koja je, sudeći po toponimima, stvorena po uzoru na kraljevinu Crnu Goru. "Kao što vjerovatno znate", piše Stoker, "junački mali narod u Zemlji Plavih Gora ima neobičnu povijest. Više od hiljadu godina – još od naseljavanja nakon propasti kod Rosora (vjerovatno se misli na Kososvo) – održavao je vlastitu nacionalu nezavisnost pod raznim oblicima vladavine". U ovoj uzbudljivoj priči, spasonosni lik je britanski istraživač koji pohodi Zemlju Plavih Gora, zaljubljuje se i ženi kćer lokalnog vladara, Teutu, koja "preuzima ulogu vampira iz političkih razloga" i za koju se "ne zna je li živa li mrtva". Spasitelji sa Zapada, vampiri iz političkih razloga, ljudi za koje se ne zna da li su živi ili mrtvi nije samo "transilvanijski fenomen", jezovita uzbudljivost gotskih romana već, izgleda, i današnja crnogorska specijalnost.

Još me trese kataklizmični efekat Lars fon Trirovog "Dogvila" koji u sali KIC-a odgledah u četvrtak, 14. Valjda to biva kad vam neko, ničeanski ubitačno i bez milosti, išupa i izmjesti, činilo vam se stabilnu, osu hrišćanskih uvjerenja. U Cinema Artu nacionalnog pozorišta otpratih prošle sedmice i ciklus filmova Marlona Branda. Priznajem da kao filmofil, u nacionalnom tetru specijalno uživam u prikazivanjima kinotečkih filmova, više nego u samim pozorišnim predstavama. Na zadnjem filmu u serijalu, Bertolučijevom klasiku, Poslednji tango u Parizu, bio je ohrabrujuće velik broj ljudi. Od njegovog davnašnjeg prikazivanja našoj televiziji, negdje osamdesetih, u vremenu, između ostalih stvari, i ozbiljih emisija o filmu kad smo se o filmu i ozbiljno edukovali, generacije se sjećaju obavezno ili isključivo, "scene sa puterom". Ovoga puta mi bješe uzbudljivo registrovati kako na principu uzajamnog dogovora, dakle konsenzusa, dvije strane, dva partnera, uspostavljaju jedan (u suštini sado-mazo) odnos funkcionalan na svoj način samo dok je izolovan u prostoru i vremenu. U sudaru sa spoljnim, on djeluje groteskno, gotovo tragikomično, labilno, strmoglavljuje se konačno do fatalnog kraja.

U srijedu 13. sam bila na premijeri diplomske predstave Anice Vukotić: Beauty Queen. Direktno, iskreno, hiperdinamično u ritmu motivisane histerije, naturalno u smislu osjećaja "mesa života". Predstava je prikazana na maloj, Studio sceni CNP-a, sa, dakle, malim gledalištem. A u gledalištu, sve sama poznata lica kao da ste na privatnoj podgoričkoj žurci. Razmišljam kako uopšte javno u Crnoj Gori funkcioniše i manifestuje se kroz privatne odnose, kroz relacije višestruko rodbinski ili interesno povezanih ljudi. Sve se tako dešava unutar jedne velike crnogorske familije, ili familije Montenegro, i time incestuoznih društvenih odnosa. U svojoj subotnjoj kolumni u Vijestima, profesor Milan Popović, autentični izdanak one ovdje rijetke i ugrožene vrste zvane nezavisni intelektualac, piše kako današnje crnogorsko društvo, strukturalno, jeste društvo piramida a ne željeno društvo čigra. Da bi se pojedinac i društvo kao čigra ponašali, potrebno je osvajanje i življenje slobode one koja dejstvuje kao: znati, htjeti i djelovati.

Prije tri noći sam završila čitanje trilogije "Njegova mračna tkanja", romana godine u Velikoj Britaniji 2001. Epska fantastika, dakle, beskrajne avanture, bazirana je na ključnim postulatima kvantne fizike: paralelom postojanju mnoštva svjetova ili višedimenzionoj realnosti i prolasku kroz svjetove snagom znanja, imaginacije, kreacije, vizije i dobre vjere. Korisno da malo odmorite od montenegrocentrizma, od nevesele zbilje domaće, od prostora gdje se skučeno živi i plitko diše, ''po crnogorski'', da se umakne fantomu političkog koji je, eto, lebdio i nad stranicama ovoga moga dnevnika.
XS
SM
MD
LG