Dostupni linkovi

logo-print

U čemu se razlikuju?


U predizbornoj je kampanji, demokratski izazivač John Kerry govorio o tome šta je globalni test legitimnosti kojem je američka vlada trebala stremti prije ulaska u preventivni rat. Kerry navodi primjer kako je predsjednik Bush propustio taj test u Iraku.

U svom je govoru Bush rekao sljedeće: “Naši će planovi biti vrlo precizni, a djelovanje oprezno. Mi nećemo rat učiniti neizbježnim, ući ćemo zajedno sa našim saveznicima". Ništa od navedenog medjutim nije napravio.

Bush-junior je osvrćući se na Kerryjeve navode kazao kako ovaj komentar samo pokazuje slabosti Kerryjeva rasudjivanja, a kako on lično ne bi nikada dozvolio da strane vlade imaju snagu veto nad američkim odlukama od nacionalne sigurnosti.

Navedena razmjena stavova samo podcrtava kako dvojica kandidata shvataju američku snagu u svijetu. Bush i Kerry različito gledaju na uzročnu povezanost američkih akcija sa stavom medjunarodne zajednice. Ali ispitivanje suštine njihovog odnosa prema svjetskim dogovorima ili institucijama, pokazalo bi da razlika i nije tako velika.

Michael Doyle je expert medjunarodnih odnosa na Columbia Univerzitetu u New Yuorku:

“Ja mislim da je razlika samo vanjska, i da razlike u suštini nema. Bushova administracija izbjegla je potpisivanje statuta Medjunarodnog kaznenog suda, baš kao i udaljavanje SAD od ispunjavanja uvjeta Kyoto protokola. Kerry je signalizirao kako bi se SAD trebale uključiti na zaštiti zemlje od globalnih klimatskih promjena, ali svaki korak koji bi zadovoljio Kyoto protokol suočio bi se sa težim promjenama u Kongresu i zoni domaćih nteresa. Bushova valada je, nakon prvobitnog odbijanja, u junu pak podržala rezoluciju o UN-ovom vodjstvu predstojećih izbora u Iraku. Kerryjeva ponuda zapravo je na istoj toj valnoj dužini.”

Ranije ove godine Bushova administracija poduprla je u Savjetu sigurnosti UN-a donošenje Rezolucije koja je koncentrirana na prevenciju razvoja ilegalne trgovine ljudima, oružjem i terorom. Kerry je pozvao na suštinske promjene američke politike prema čuvanju nuklearnog materijala u bivšem Sovjetskom savezu, precizirajući kako bi bilo dobro obnoviti pregovore o Konvenciji o biološkom naoružanju.

Obojica predsjedničkih kandidata žele uvjeriti publiku kako imaju potpuno različite opcije rješenja sjeverkoreanske nuklearne krize. Kerry želi bilateralne razgovore sa Pjongjangom o svim mogućim opcijama. Bush koji je za nastavak šestočlanih razgovora tvrdi da Kerryjevi prijedlozi umanjuju dosad postignute uspjehe.Kerry je napadao Busha za način njegove obrade iranskih nuklearnih ambicija, ali su po tom pitanju stavovi dvojice kandidata vrlo malo udaljena. Obojica pozdravljaju učešće Britanije, Francuske i Njemačke kao i značajno prebacivanje problema ka Savjetu sigurnosti Ujedinjenih naroda.

* * * * *

Što se predsjednički izbori više bliže, sve se češće u novinama u Evropi pojavljuje jedna literarna ideja. S obzirom da američki izbor predsjednika pogadja ogroman broj ljudi u svijetu, trebalo bi otvoriti mogućnost da, pored američkih, i druge nacije glasaju na predstojećim predsjedničkim izborima. Ideja je naravno više nego egzotična, ali na i potpuno nesimpatična, s obzirom da jedina preostala svjetska sila – SAD – uspostavlja dnevni red u životima mnogih ljudi. Baš kao što je i John Kerry prošle nedjelje, tokom predizborne kampanje, sam rekao:

“Vi ne glasate samo za američkog predsjednika, vi glasate i za lidera slobodnog svijeta. I cijeli svijet sada iščekuje da vidi hoćemo li se vratiti našim starim vrednovanjima i vrijednostima naše zemlje.”

Ciljevi koji su postavljeni pod vodjstvom Georgea W. Busha potresli su mnoge evropske saveznike, prije ostalih Francusku i Njemačku – zemlje koje su desetljećima bile najbliži američki saveznici u Evropi. Peter van Ham, analitičar u nizozemskom Institutu Clingendael za medjunarodne odnose kaže da je Bushova unilateralna politika dovela do toga da mnogi ljudi u Evropi izgube pod nogama čvrsto tlo: “... Kompaktnost zapada, posebno tranatlanskih saveza, sve što je bilo sidro koje je učvršćavalo zapadnoevropsku politiku mora biti preispitano. Možda su te veze nestale, možda više uopšte ne postoje.”

Jedna studija objavljena prošlog mjeseca pokazuje da bi, kada bi imali pravo glasa na američkim izborima, Evropljani glasali za Kerryja i to u odnosu 6 naprema 1. Američki su izbori u ovom trenutku za Evropu jako važno. Van Ham smatra da bi se udaljenost povećala ponovnim izborom Georgea Busha:

“Jasno je da ćemo, ukoliko predsjednik ponovno bude Bush, vidjeti nastavak iste politike, ili još mnogo gore radikalizaciju dosadašnje spoljnje politike .”

Van Ham kaže da su Bushova politika preventivnog djelovanja, Irak, te Kyoto protokol doveli do udaljavanja sa Evropom, te unutarnjeg razlaza medju evropskim zemljama. Bushov poraz na zborima još bi više izolirao britanskog premjera Tonnyja Blaira, koji bi bio izloženiji ionako jakim kritikama zbog savezništva sa Amerikancima u iračkom ratu.

Politički analitičar James Walston koji radi na američkom univerzitetu u Rimu kaže kako Evropljani vjeruju da su zbog Bushove pogrešne politike u Iraku izloženiji terorističkim napadima:

“I sami smo vidjeli da je rat u Iaku od Evrope stvorio mnogo nesigurnije mjesto. Šta se desilo u Španiji. Na drugim mjestima gdje smo izloženi. I nije čudno stoga da stranci žele u Bijeloj kući vidjeti bilo koga, samo ne Busha. “

Kerryja se u Evropi doživljava kao čovjeka koji je bliži evropskim talasnim dužinama, koji prihvata i poštuje medjunarodne zakone i koji bi više saradjivao sa medjunarodnim organizacijama. Zato Waltson Kerryjevu pobjedu promatra kroz mogućnost zalječenja rana napravljenih proteklih četiri godine.

Ukoliko Kerry pobijedi i napravi ono što je obećao da će učiniti , što znači otvoriti se prema Evropi i ostatku sijeta i podijeliti odgovornost, onda je pred njim dug put. A to bi moglo i Vlade i većinu ljudi ponovno vratiti u zajedničku utakmicu

Ali takav bi ishod, koliko god to ironično zvučalo, mogao zakomplicirati život evropskim vladama. Kako kaže Van Ham:

“Ukoliko Bush bude ponovno izabran, svi ni koji su se protivili njegovom ratu u Iraku mogu jednostavno reći – Mi nemamo interesa u tom konfliktu. To nije naš rat. Smeće je vaše, pospremite ga”.

Evropljani, pogotovu Njemačka i Francuska suočavaju se sa izborom – ili će ipak morati staviti nogu na vruće iračko tlo, ili dopustiti da se i dalje oštećuju, do konačnog sagorijevanja transatlanske veze. Nijedna opcija nije posebno komforna.
XS
SM
MD
LG