Oko početnog vojnog uspjeha SAD i njihovih saveznika u Iraku, nema spora, ali oko ispunjavanja ciljeva kakav je zadobijanje povjerenja iračkog naroda teško da bi se iko mogao saglasiti. Tako zaključuje izvještaj upravo objavljen u Londonu u Medjunarodnom institutu za strategijske studije. "Operacija irački mir", kako su invaziju nazvali Amerikanci obavljena je brzo i uspješno, ali sve akcije vodjene poslije toga školske su lekcije iz kojih bi Sjedinjene američke države morale naučiti kako se ne treba ponašati. Riječ je ponajprije o neispunjenom zadatku zadobijanja povjerenja lokalnog stanovništva. Američke pripreme za tad dio posla nisu bile adekvatne, kaže se u studiji londonskog Instituta.
Komentarišući objavljeno, analitičar Marc Finaud iz švicarskog centra za sigurnosnu politiku u Ženevi kaže:
“Paralelno sa početnim osjećajem opuštenosti i zadovoljstva zbog pada Sadamovog režima , postojala su i velika očekivanja iračkog naroda da će vrijeme poslije Huseina biti vrijeme boljeg i sigurnijeg života. “
U suštini to nije ostvareno. Antikoalicijske snage su počele jačati, nasilje takodje, životni uvjeti su se pogoršali, a krivca za to svi su vidjeli u stranim vojnicima. Finaud kaže da su koalicijske snage uložile nemjerljiv trud u reanimaciju normalnog života, javni servis i prateću infrastrukturu , bez pomoći medjunarodne zajednice koja je za taj posao objektivno bolje pripremljna. Na političkoj razini, SAD su se susrele sa sličnim poteškoćama.
Finaud: “Kompleksnost procesa da istovremeno oformiš novu vlast i organizuješ izbore dovela je do haosa čiji smo svjedoci svakodnevno.”
Edvin Bakker, analitičar Nizozemskoh instituta za medjunarodne odnose kaže da Washington nije uspio realizrati uspostavu normalnog života nakon pada Sadama Huseina:
“Oni su podcijenili snagu i centralizaciju Sadamovog režima , što znači – ako razoružaš vojsku, i obezglaviš Baath partiju, više nema države. Ja mislim da su Amerikanci potpuno podcijenili to.”
Osim toga, kaže Bakker, nije zanemarljivo ni angažovanje grupe emigranata, koji su ustvari Amerikancima odaslali polovičnu sliku Iraka: “Tu grupu emigranata , na neki bi se način moglo optužiti i da su slijedili samo jedan cilj – vratiti se u Irak i dokopati se moći, bez obzia na posljedice”.
U studiji londonskog Instituta stoji da je iračka kampanja pokazala kako na brzinu obučeni rezervisti ne mogu zamijeniti profesionalnu vojsku. To se na najbesramniji način pokazalo i prilikom okrivanja skandala u zatvoru Abu Ghraib. Neki od mučitelja i sami su priznali da nisu bili adekvatno trenirani za situaciju u kojoj su se našli.
Komentarišući objavljeno, analitičar Marc Finaud iz švicarskog centra za sigurnosnu politiku u Ženevi kaže:
“Paralelno sa početnim osjećajem opuštenosti i zadovoljstva zbog pada Sadamovog režima , postojala su i velika očekivanja iračkog naroda da će vrijeme poslije Huseina biti vrijeme boljeg i sigurnijeg života. “
U suštini to nije ostvareno. Antikoalicijske snage su počele jačati, nasilje takodje, životni uvjeti su se pogoršali, a krivca za to svi su vidjeli u stranim vojnicima. Finaud kaže da su koalicijske snage uložile nemjerljiv trud u reanimaciju normalnog života, javni servis i prateću infrastrukturu , bez pomoći medjunarodne zajednice koja je za taj posao objektivno bolje pripremljna. Na političkoj razini, SAD su se susrele sa sličnim poteškoćama.
Finaud: “Kompleksnost procesa da istovremeno oformiš novu vlast i organizuješ izbore dovela je do haosa čiji smo svjedoci svakodnevno.”
Edvin Bakker, analitičar Nizozemskoh instituta za medjunarodne odnose kaže da Washington nije uspio realizrati uspostavu normalnog života nakon pada Sadama Huseina:
“Oni su podcijenili snagu i centralizaciju Sadamovog režima , što znači – ako razoružaš vojsku, i obezglaviš Baath partiju, više nema države. Ja mislim da su Amerikanci potpuno podcijenili to.”
Osim toga, kaže Bakker, nije zanemarljivo ni angažovanje grupe emigranata, koji su ustvari Amerikancima odaslali polovičnu sliku Iraka: “Tu grupu emigranata , na neki bi se način moglo optužiti i da su slijedili samo jedan cilj – vratiti se u Irak i dokopati se moći, bez obzia na posljedice”.
U studiji londonskog Instituta stoji da je iračka kampanja pokazala kako na brzinu obučeni rezervisti ne mogu zamijeniti profesionalnu vojsku. To se na najbesramniji način pokazalo i prilikom okrivanja skandala u zatvoru Abu Ghraib. Neki od mučitelja i sami su priznali da nisu bili adekvatno trenirani za situaciju u kojoj su se našli.
