Dostupni linkovi

logo-print

TV-sapunice ujedinile ex-yu medijski prostor


Ono što nije pošlo za rukom pre petnaestak godina Džejmsu Bejkeru (James Baker, bivši državni sekretar SAD od januara 1989. do avgusta 1992.) i Anti Markoviću – ujedinjenje tržišta većeg dela bivše Jugoslavije – pošlo je za rukom prvoj hrvatskoj televizijskoj sapunici ili trakavici. Šta je sledeći korak?

„Villa Maria“– jeftino snimljena balkanska verzija kasandri i esmeraldi vrti se istovremeno u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji.

Robert Naprta, novinar i pisac, autor scenarija ove televizijske sapunice, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ da njegove namere nisu bile poput onih pomenutih od pre petnaestak godina:

„Ne znam da sam ja baš išao raditi posao koji su radila ta gospoda koju ste naveli. Meni nije bio cilj da ja ikoga ujedinjujem, ja sam samo htio napisati dobru seriju.“

Pretpostavljam da ipak niste očekivali toliki uspeh. Ili upravo suprotno?

„Moram priznati da u početku nisam očekivao ni da će se to uopće snimiti, zbog toga što je to jedan jako veliki projekt. No kad se već to počelo snimati i poslije kad se počelo emitirati, moram priznati da su moja očekivanja bila od prilike u skladu sa ovim što se sada događa.“

Uspeh „Ville Marie“ toliki je da je ona po gledanosti, kako pišu hrvatski mediji, „pomela“ čak informativni program konkurentske televizije RTL, koja emituje na nekadašnjem trećem kanalu hrvatske državne televizije.

Darko Bročić, sociolog i istraživač medija iz „Strategic Marketinga“, jedne od vodećih agencija u Srbiji koja svakodnevno specijalnim uređajima montiranim na televizorima odabranim za uzorak prati gledanost relevantnih televizija u Srbiji, kaže da i tako dobojeni egzaktni podaci pokazuju da je gledanost ove serije solidna, ali da očekuje da će još porasti.

„,Villa Maria‘ je jedna interesantna serija, jer je praktično u istom trenutku počela da se emituje na celom prostoru bivše Jugoslavije, osim u Sloveniji - znači i u Hrvatskoj i u Srbiji, u Crnoj Gori u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji - i ide u isto vreme na različitim televizijama. Pobudila je dosta veliko interesovanje. Najveći rejtinzi su naravno u Hrvatskoj. Ako sam dobro informisan, prosek gledanosti te serije u Hrvatskoj je negde između dvanaest i četrnaest i ona se emituje na Prvom programu Hrvatske televizije. U Srbiji se ta serija emituje na Televiziji ,Pink‘ u isto vreme, a rejting se kreće negde između pet i sedam, što se može smatrati solidnim rejtingom. Ima daleko gledanijih emisija i serija iz te oblasti, međutim ta serija je tek počela, ima jako puno epizoda i pretpostavljam da kako vreme bude išlo i kako se radnja bude razvijala da će i gledanost rasti.“

Gledanost prve hrvatske televizijske trakavice probudila je konkurenciju pa su neke televizije iz postjugoslovenskih država ubrzano krenule u slične projekte.

Darko Bročić:

„Nekoliko televizija s prostora bivše Jugoslavije počelo je takođe da snima svoje sapunice, dakle u svojoj produkciji. U Beogradu je promocija telenovele BK Televizije pod nazivom ,Jelena‘, koja treba da krene u oktobru. I RTL u Zagrebu isto snima svoju sapunicu. Očigledno je to nešto što je popularno, što ljudi gledaju i očigledno televizije nalaze komercijalni interes u tome da se tako nešto snima i da se emituje. Očigledno da su im prihodi od oglašavanja dovoljno veliki da ulažu novac u ceo taj biznis.“

Nije čudo da su balkanske medijske granice na ovakav direktan način prve probile baš televizijske sapunice. Pomama za „Kasandrom“, prvom latinoameričkom televizijskom trakavicom u Srbiji, bila je prošle decenije tolika da je čak bila osnovana stranka sa imenom glavne junakinje. Glumica koja je tumačila glavni ženski lik jedina je osoba koja je krajem prošle decenije u Srbiji bila popularnija od Slobodana Miloševića.

Darko Bročić:

„Latinoameričke sapunice, koje su do sada prikazivane, pogotovo u Srbiji, od legendarne ,Kasandre‘ koja je išla sredinom devedesetih, pa nadalje, uvek su bile popularne, pogotovo ako su emitovane na velikim televizijama i u nečemu što se zove prime time odnosno udarno vreme. Nekoliko serija je baš imalo izuzetno visoku gledanost i spadaju u rang najgledanijih emisija, dakle ne samo serija, na svim televizijama uopšte.“

Relja Bašić, renomirani hrvatski glumac, od ove sedmice i zvanično UNESCO-ov ambasador za mir, o tome zašto su ove serije toliko popularne:

„Ja na žalost ne mogu to komentirati, jer nisam vidio nijedan segment te serije. Međutim, znajući da su ti serijali uglavnom rađeni za ljude koji provode dosta vremena kod kuće, znači ili za penzionere ili za ljude koji imaju siromašniji standard i ne mogu odlaziti na koncerte, kazališta i tako dalje, znam da im je to nekakav zabavni nadomjestak, nešto što mogu pratiti.“

Relja Bašić kaže da ga uprkos činjenici da nije reč o vrednim umetničkim ostvarenjima, raduje to što su granice probijene:

„Bez obzira o kakvoj kvaliteti se radi, mene na neki način to raduje. Ja sam svojim gostovanjem u Beogradu prije tri godine, pa u Novom Sadu i tako dalje, doživio da me publika, usprkos ovim ratnim strahotama, pamti, kao i sve moje glumce, Vanju Draha i tako dalje. Znači, publika se ne mijenja, mijenjaju se samo upravljači.“

Televizijska sapunica „Villa Maria“ najžešće je probila balkanske medijske granice, ali u tome nije jedina. Federalna televizija u Sarajevu ove jeseni emituje kriminalističku seriju „Crna Hronika“. To je priča o balkanskom posleratnom podzemlju koje se otima oko jednog sata ukradenog sa Titove ruke. Snimljena je u koprodukciji sa partnerom iz Srbije i od početka je bila zamišljena kao regionalni projekat, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ Jasmin Duraković, direktor Televizije:

„Mi smo uspjeli u tim namjerama da plasiramo ovu seriju na tržište bivše Jugoslavije. Prodali smo je dakle i u Sloveniju i u Hrvatsku i u Srbiju i Crnu Goru i u Makedoniju. Tako da prvi put imamo situaciju da se zapravo pokazuje da jedan ovakav projekat može da funkcionira i na jednom širem prostoru. Da bi došli do ovoga, mi smo naravno morali da pozovemo glumce iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju mogu da kažem da je Federalna televizija ostvarila veliki projekat, da smo uspjeli da ga plasiramo na ova tržišta i da ga zapravo čak i finansijski pokrijemo, i u ovom trenutku možemo čak govoriti i o nekoj maloj zaradi koju je Federalna televizija ostvarila radeći ovaj projekat.“

U Splitu je letos na jednoj lokalnoj televiziji počelo repriziranje beogradske serije „Bolji život“, snimljene pred sam raspad bivše države. Tomislav Radman, direktor STV-a, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ da je njegova televizija u odluci čvrsta, uprkos kritikama:

„Mi smo mišljenja da je upravo ta serija u splitskom štihu. Dakle, bez obzira što se dešava u Beogradu, mislimo da je svojom temom aktualna i rekao bih i mentalitetom prihvatljiva splitskoj sredini s jedne strane, a s druge strane, ako to nekome predstavlja provokaciju, mislimo da su takve provokacije poželjne i upravo dio splitskog mentaliteta i onog splitskog temperamenta kojeg bi željeli recimo reanimirati.“

Tomislav Radman kaže da je u telefonskoj anketi njegove televizije 77% onih koji su se javili, bilo za reprizno prikazivanje, a da ih je 23% bilo protiv repriziranja srpske serije:

„Došli smo do podataka da je zapravo izuzetna gledanost, naročito kod mlađe generacije, što je začuđujuće. Kad su grupe mladih u pitanju, možete čuti najavnu špicu, onu poznatu pjesmu iz te serije. O toj činjenici se u krajnjoj liniji možete uvjeriti razgovorom sa ljudima na ulici.“

Građani Splita – anketa na ulici:

„Sve prolazi. I Nijemci su bili neprijatelji, pa su sad prijatelji.“

„Sačuvaj Bože. Najprije ne volim te serije-trakavice, a inače je iz Beograda, a ja hvala Bogu imam loše iskustvo s njima. Derao sam čizme radi njih par godina i tako...“

„To je bilo naše. Ne možemo se stidjeti onoga što je bilo nekad. Ostajemo i dalje ljudi, radimo svako svoj posao, živimo jedni pored drugih. Mislim da je to sasvim normalno. Ono što je dobro i što je lijepo treba vidjeti i čuti. I ova naša mlađa generacija neka zna nešto. Bez daljnjeg, mislim da je to sve u redu i da je to pošteno.“

„Mislim da nam to ne treba, da su još uvijek friški tragovi. Možda u nekoj daljoj budućnosti, kad se promijeni dosta generacija, ali za sada sigurno ne.“

„Da sada ovdje gledam ,Bolji život‘, njih iz Srbije? Prošao sam cijeli rat i sad da gledam u njihovu ekavicu? Ma dajte, sramite se.“

„Nemam vremena ni za život, a ne za gledat serije.“

Nisu samo gledaoci ti koji vole televizijske trakavice i serije. Aljoša Vučković, glumac „Ateljea 212“, izjavio je nedavno u intervjuu jednom hrvatskom mediju da vrhuncem svoje karijere smatra upravo uloge u televizijskim serijama „Velo misto“ i „Bolji Život“. Zašto priznat i uspešan glumac sa stalnim angažmanom u jednom vrhunskom pozorištu i sa sedamdesetak uloga u filmovima i na televiziji, smatra najvećim uspehom role u ovakvim serijama?

„Sigurno iz razloga što su dobro napisane. Da li ih vezujemo za jedan period života ili jedno političko uređenje ili period od pre dvadeset-trideset godina, mislim da to uopšte nije važno. Napisane su u maniru dobrih tekstova, dobre dramaturgije, od dva čoveka koja su označila na ovim prostorima ipak neki trenutak, Siniša Pavić i Miljenko Smoje. Da li se tu umešao Bog, sudbina ili neka srećna okolnost, bio sam odabran zato što je to tako hteo gospodin Žaki Marušić, reditelj, a i Miljenko Smolje, koji me je lično ili osobno znao. A ovde sam krenuo sa tri epizode u „Boljem Životu“ i dogurao do nekih pedeset, šezdeset, sedamdeset, što je verovatno bio rezultat toga da se to publici dopalo, da je to Siniša Pavić osetio i napravio od toga malo prošireniji lik koji sam ja prihvatio kao šansu, uzeo, ščepao, kako kažu, i radio koliko sam znao i umeo i to sam i pokazao. Zašto su mi dragi ti likovi? Ovaj prvi u ,Velom mistu‘ mi je veza sa Dalmacijom iz koje sam ja. Ali i ovaj drugi je vezan za Dalmaciju – doktor Ivo Lukšić, Dalmatinac koji živi u Beogradu i rešava svoje životne probleme tražeći stan, tražeći priliku da se možda i udomi kod nekoga, imajući peripetije sa svojim ocem. To su ovako scene koje su ovde zapamćene, koje se prepričavaju, koje su rado gledane i sada i u svim mogućim repriziranjima koja su se događala posljednjih godina.“

Robert Naprta kaže da su producenti „Villa Marie“o početka išli na regionalno tržište. Štaviše, u ovoj hrvatskoj seriji angažovan je i Stanko Crnobrnja, iskusni reditelj Televizije Beograd. To je prvi slučaj direktnog angažmana nekog televizijskog stvaraoca iz Srbije u Hrvatskoj od raspada Jugoslavije. Pojavile su se u medijima informacije da se zbog tolike popularnosti ove serije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, razmišlja o angažmanu srpskih i bosanskih glumaca. Dogodi li se to, bio bi to prvi slučaj angažmana glumaca iz Srbije u nekoj igranoj televizijskoj formi u Hrvatskoj nakon raspada Jugoslavije.

Robert Naprta:

„Gospodin Crnobrnja je zbilja jako puno doprinio u produkcijskom dijelu, jer se njegovim dolaskom naprosto ritam snimanja ubrzao. On je jedan profesionalac, izvanredno se uklopio u ekipu i zbilja je sjajan tip. Ne znam što drugo da kažem.“

Nije bilo nikakvih problema, budući da dolazi s jedne strane Drine na drugu stranu Drine?

„Ma kakvi. To je jedan specifičan posao i neko ga zna raditi, a neko ne zna. Gospodin Crnobrnja to zna raditi i to jako dobro. Ljudi su profesionalci i naprosto su napravili posao.“

Pojavile su se informacije da se čak razmišlja o angažmanu glumaca iz Srbije, budući da se serija i tamo prikazuje. Je li to istina ili ne?

„Znam da su neki pregovori s nekim ljudima u tijeku ili su možda čak već gotovi, ali ja nisam zadužen za angažiranje glumaca, ja sam praktički svoj posao napravio, tako da ja nemam neke naročite veze s produkcijom serije.“

U bivšoj državi bilo je mnogo primera uloga glumaca iz Srbije na tadašnjem hrvatsko-srpskom jeziku, i obrnuto – glumaca iz Hrvatske koji su igrali na istočnoj varijanti, odnosno govorili ekavicom. To ne bi ni ovog puta trebalo da predstavlja problem. Da li bi problem mogao biti uklapanje glumca iz Beograda ili Sarajeva u potpuno drugačiji milje – u atmosferu urbanog Zagreba?

Robert Naprta:

„Ova cijela serija je pisana hrvatskim jezikom i događa se u Zagrebu i ima taj jedan jaki hrvatski štih. Ali ima i nekih likova koji su drugih nacionalnosti. Imaju i dva lika za koje će producenti angažirati meksičke glumce. To su ljudi koji će doći iz Meksika, poznati glumci sapunica, i imaće klasično gostovanje u seriji kroz dvije-tri epizode. Pretpostavljam da će tako slično biti i sa nekim iz Beograda.“

Imao sam prilike da pročitam u hrvatskoj štampi da vam zameraju da vaši likovi govore nekakav prečisti, prefini jezik, da čak i šoferi ili šnajderi govore poput ljudi koji su završili dva fakulteta. Zašto je to tako?

„Naprosto postoji standard. Da serija govori u nekom dijalektu, ljudi u Srbiji, u Bosni i u Crnoj Gori bi imali veliki problem u praćenju serije. Naša intencija od samog početka je bila da idemo na šire tržište. A prvo to šire tržište je svakako tržište bivše Jugoslavije. Tako da mislim da je normalno da smo išli na jedan jezični standard, upravo zbog toga da bi i ljudi u Srbiji to mogli pratiti bez titlova. Mislim da bi bilo potpuno idiotski da smo išli na neki sleng, koji se ni u Hrvatskoj baš najbolje ne razumije, ovisno o tome na koji sleng se odlučite. Recimo da smo uzeli zagrebački, Splićani bi poludjeli. Prvo što bi poludjeli, a drugo što ništa ne bi razumjeli. Jezik je standard. I u američkim serijama ili filmovima mafijaši govore čistim engleskim jezikom. To je naprosto pravilo za koje se odlučiš na početku, onda to tako napišeš i to je to.“

Nizak budžet glavna je karakteristika današnjih televizijskih sapunica. To je ono što bi moglo predstavljati razlog više za saradnju zemalja regije. To potvrđuju priče Roberta Naprte o snimanju „Villa Marie“ i Aljoše Vučkovića o snimanju „Velog mista“.

Robert Naprta:

„To je naprosto prevelika količina scena koje se moraju snimiti po epizodi, da bi se moglo razbacivati novcem. Svaki izlazak ekipe na teren košta duplo više nego studijsko snimanje. To svi znaju. Dakle, većina toga se morala snimiti u studiju. To je taj uvjet da bi se to uopće moglo napraviti. Dakle, nije tu baš bilo nekog velikog razbacivanja. To se ipak pokušavalo svesti u neke realne odnose. A koliko znam, ,Villa Maria‘ je snimljena za jedno četiri puta manje novca nego što je regularni cjenik HTV-a. Tu uvijek postoji jedan kompromis između onoga što bih ja napisao i onoga što producent želi. To je tako svugdje. To je tako i u Holivudu.“

Aljoša Vučković:

„Bilo je sjajno, snimali smo na Šolti, pa smo snimali u Trogiru, pa u okolni Splita. U tom trenutku to više nije bilo ni snimanje, to je bilo življenje na terenu u nekim određenim uvjetima življenja. A pošto sam ja bio mlad, nisam to ni osetio. Čak mi je i porodica bila došla – tek rođena kćerka i supruga, pa smo proveli dole na Šolti jedno izvesno vreme. Radili smo u autentičnom ambijentu arhitekture koja je bila sačuvana i koja još dan danas postoji na Šolti, ako nije porušena u međuvremenu.“

Pominjete snimanje na Šolti. Kad to poredimo sa ovim današnjim sapunicama, čini mi se da se tada snimalo ipak na drugačiji način, u tom smislu da se ozbiljnije ulazilo u projekt i nije se snimala čitava serija u dve sobe.

„Tu ste u pravu. Bilo je i nekog strahopoštovanja. Tad to nije bio u pitanju samo projekat Televizije Zagreb, već projekat iza kojeg je stajala čitava Hrvatska. Danima se prevrtalo ko, šta, kako, zašto. Bilo je malo problema, zato što je to bio veliki projekat i kad ulazite u veliki projekat, nikad ne znate šta vam se može dogoditi. Pa bi u toku snimanja malo zapinjalo, međutim uskakalo se. U takvim serijama, za koje se znalo da će biti istorijske, povijesne, tu nema puno zastoja u novčanom smislu.“

Razlika između današnjih sapunica koje predstavljaju puko ponavljanje izraubovane teme ljubavnih trouglova, četvorouglova i tako dalje i nekadašnjih serije poput srpske „Više od igre“ ili hrvatske „Velo misto“ i ta je što su nekadašnje serije snimane na taj način da ostanu trajno kulturno dobro.

Aljoša Vučković:

„Smoje je pisao maestralno, poznavajući psihologiju malih ljudi. To je priča o jednom fudbalskom timu, legendarnom Hajduku, što je nešto što je splitska relikvija. Dakle, priča o postanku Hajduka. Ako ništa, bar da mlađe generacije znaju kako se sve to dogodilo, kad je osnovan i kako je sve to izgledalo. Naprosto, ako već nisu sudionici nekog vremena, da malo namirišu, da osete i taj jezik koji je malo autentičniji, splitiskiji. A s obzirom da je pre toga bilo ,Malo misto‘, doduše tematski potpuno drugačija priča, ali isti rukopis, isti pisac, nenadmašni Smoje, već smo znali da će to biti serija koja će biti gledana u celoj bivšoj Jugoslaviji. Praznila je ulice i u Beogradu i u Sarajevu i tako dalje, iako je jezik na neki način bio prepreka, ali ono što je suština i čar ljudi koji su to radili, to je te barijere preskakalo, tako da je to serija koja je zapamćena kao jedna od najboljih ostvarenja na prostoru bivše Jugoslavije.“

Čini li vam se danas, nakon evo dvadeset godina od te serije, da su neki likovi ipak, da ne bude jeres to reći za Miljenka Smoju, na neki način stereotipni? Ferata, lik kojeg Vi glumite, potpuno je pozitivan, nema nijednu negativnu crtu u čitavoj seriji. Je li to bilo vreme u kojem su takvi stereotipi morali da postoje, bar u nekoj meri, ili je u pitanju nešto drugo?

„Mislim da su u to vreme morali da postoje ti takvi stereotipi. Mislim da u svim vremenima postoje neki stereotipi koje ne mogu da izbegnu ni veća imena i da je to naprosto jedna neminovnost koja nas prati i da je to nemoguće izbeći.“

Stereotipi predstavljaju opasnost u budućoj saradnji, tim iako su verovatno jedina pojava koja ide u prilog sadašnjim sapunicama u odnosu na nekadašnje serije. U oba slučaja, dakako, ima stereotipa i šablona, danas mnogo više nego nekada, ali nekadašnji stereotipi i karikiranja opasniji su jer su na području bivše Jugoslavije bili često nacionalni. Toga je bilo od početka i ti stereotipi ponekad su, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ Rajko Cerović, crnogorski novinar i publicista, znali i da pređu granicu uvredljivosti:

„Ja ću Vam to objasniti na primjeru Crnogoraca. Gotovo u svim serijama koje su pravljene u Televiziji Beograd, da li su bile humorističkog karaktera ili relativno ozbiljnijeg, sa većim umjetničkim ambicijama, obavezno su se pojavljivali neki stereotipni Crnogorci koji su ili nadmeni ili samohvalisavi ili lažno hrabri ili politički frazeri i tako dalje. Tako da ja, da budem iskren, ne znam da Vam imenujem nijednu humorističku ili igranu seriju u kojoj se pojavljivao neko kao Crnogorac, a da nije bio karikaturalan. To su obavezno bile neke siledžijske osobe, neke osobe lažno hrabre, koje su recimo inferiorne pred svojim suprugama, a izigravaju velike gazde u kući, patrijarhalne domaćine, Crnogorce, čija je vlast navodno neporeciva i tako dalje. Crnogorac je obavezno klišetiran, on je obavezno stereotipan, on je obavezno karikaturalan i on je obavezno jedna osoba koja izaziva smijeh samom svojom pojavom.

Ako već pitate da li je tu bilo politike, rekao bih da je bilo politike. Bilo je nekog, da kažem, ne možda toliko namjernog potcjenjivanja, koliko je lakše sa stereotipima raditi, pogotovo kad je riječ recimo o seriji sa više epizoda.

Nijesam siguran da recimo i neke druge nacionalnosti nisu imale te stereotipe u toj vrsti televizijskog stvaralaštva. Recimo Albanci, koji su se istina rijetko kao likovi pojavljivali u serijama i televizijskim dramama. Pa onda Mađari. Pa onda ponekad i Srbi, koji su pravljeni kao samoživi, kao ljudi kojima je jedino važan dinar i tako dalje. Bilo je toga dosta i bilo je toga s relativno dobroćudnim, ne naročito zlim ambicijama, ali bilo je i jednog namjernog, jednog svjesnog karikiranja, koje je u raznim fazama doživljavalo različite oblike.“

Ademir Kenović, bosanskohercegovački televizijski i filmski reditelj, autor filmova „Ovo malo duše“, „Kuduz“ i „Savršeni krug“ i producent gotovo svih značajnijih filmova nastalih proteklih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kaže da će u ovom području biti posebno važno pobeći upravo od stereotipa:

„Da se nađe simpatičan Talijan koji pjeva, nekakva Francuskinja koja je slobodnog morala i recimo neki glupi Nijemac, od toga nikada nije ispao dobar film.“

Konačno, hoće li saradnja koja je, videli smo, počela, završiti televizijskim koprodukcijama?

Darko Bročić:

„Prostora na tržištu svakako ima, jer to je nekada bila jedna zemlja, to je bio jedinstven medijski prostor i uvek su i serije i filmovi rađeni u koprodukciji, ako je to urađeno na kvalitetnom nivou, imali pažnju. I generalno uopšte domaći program na ovim prostorima je uvek dobro prolazio, imao je uvek dobru gledanost. Pretpostavljam, ako ovo sve zaživi, a kako prvi rezultati pokazuju izgleda da će to imati dobru prođu, da će se i dalje nastaviti neki vid saradnje. Da li će to biti neki zajednički projekat, gde će televizije iz različitih zemalja zajednički snimati, ili će jednostavno jedna od zemalja nešto snimiti i to će se emitovati na celom prostoru, to ćemo videti. Ali pretpostavka je da će toga u budućnosti biti, jer očigledno postoji interes među gledaocima za tako nešto.“

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najpopularnijih bosanskohercegovačkih glumaca:

„Ja pripadam onoj kategoriji glumaca koji su puno radili na prostoru bivše Jugoslavije. Meni je i taj ex-jugoslavenski prostor postajao tijesan. Mislim da prije svega ne trebamo ništa raditi forme radi, niti raditi nešto što bi bilo na neki način vještački nametnuto. Jednostavno, mislim da će ljudi koji su dobro komunicirali prije svega toga što se izdešavalo, dakle prije rata, i dalje nastaviti komunicirati na zdravim osnovama. Ne može meni niko iz moje fonoteke izbiti Đorđeta Balaševića ili Dragana Stojnića zato što je Jugoslovenska narodna armija napala moju domovinu. Niti može neko izbiti grupu Film iz Zagreba zato što je Praljak sruštio Stari most.

Jasna Žalica je sad radila kod Gorana Paskaljevića, Goran Grgić je radio kod Zrinka Ogreste film u Zagrebu, evo ja radim ,Karaulu‘, Senad Alihodžić je radio kod Điđe Karanovića glavnu ulogu i bio zvijezda Venecijanskog destivala i tako dalje, neka mi halali onaj koga sam zaboravio.

Kad gledaš hrvatski film ili film koji dolazi iz Beograda ili iz Makedonije ili iz Slovenije, mi to razumijemo. Jednostavno mislim da postoji dosta zdravog tkiva na raznim geografskim destinacijama bivše Jugoslavije i da samo treba pametni ljudi to da uvežu u raznim segmentima; tu ne mislim samo na kulturu - film, teatar i tako dalje - mislim i na sport, mislim i na zdravstvo, mislim na privredu…“

Relja Bašić:

„Mislim da bi bilo dobro, mislim da su kod nas sazrjele nove generacije redatelja, mislim da je recimo praška škola ostavila dosta dubokih tragova na neke naše redatelje, pojavili su se novi ljudi koji rade i jeftinije filmove. I na kraju krajeva uspjesi mlade srpske kinematografije, manje bosanske kinematografije, pa i poneki uspjeh hrvatske kinematografije u Evropi i u svijetu, daju nekakvo jamstvo da bi tako nešto trebalo pokušati sistematski raditi.“

Ademir Kenović:

„Novi projekat koji spremamo je projekat ,Karaula‘. To je film koji će režirati Rajko Grlić. Snimaćemo ga u Makedoniji, po romanu ,Ništa nas ne smije iznenaditi‘ Ante Tomića. Tema tog izvrsnog romana je kraj osamdesetih godina, direktno i fantastično oslikava ono stanje koje je prethodilo svim ovim tragičnim događajima kod nas i na neki način se tiče svakoga i na neki način svi iz raznih sredina učestvuju potpuno logično u tom filmu. Ja ne vidim razlike između filma, koji se može vrlo lako pretvoriti u seriju, koji režira reditelj iz Zagreba, živi u Americi i Istri, u kojem glume glumci iz Bosne, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije i tako dalje, i jedne teme koja nas sviju zanima i za koju sam apsolutno uvjeren da će biti prvi, veliki, poslijeratni hit na cijeloj teritoriji Jugoslavije. Znači, film Rajka Grlića ,Karaula‘ je za mene potpuno isto što i neka serija. Očigledno je da situacija sve više i više sazrijeva da sve više i više dolazi do komunikacija koje obećavaju da će otkloniti sve te nelagodnosti koje još uvijek postoje u komuniciranju između ljudi, zbog mase stvari, raznoraznih različitih zračenja, medijskih i ostalih. Obećava da će to biti nešto zanimljivo i korisno za sve.“

Aljoša Vučković:

„Ja ću vam odgovoriti jednim pitanjem – a šta je ,Goodyear liga‘? Šta je na primer inicijativa da se Svetsko prvenstvo u košarci odigra u četiri republike? Šta je trgovina? To je normalna stvar. Razgovarao sam sa mlađom generacijom reditelja ili osoblja koje se bave organizacijom, produkcijom i tako dalje, oni već kontaktiraju. Samo čekaju trenutak – da se zadovolje određene strasti, da prođe sve to, da još neki ljudi malo ohlade glave – i da krenu u jednu produkciju, ne ex-jugoslavensku, nego produkciju između tih današnjih država, pa neka se to zove kojom god hoćete kraticom. To je neminovnost, jer tu je u pitanju i tržište i pitanje plasmana. Pa ne možete vi uzgojiti sedamsto hiljada kila kupusa za populaciju od milion ljudi. Kome ćete to prodati? Moraš to nekom prodavati ili uopšte ne proizvoditi. To je, ja mislim, skora budućnost. To je ono što kažu – samo što nije.“
XS
SM
MD
LG