Dostupni linkovi

logo-print

Generacija koja će Bosnu i Hercegovinu uvesti u Evropsku uniju


RSE: Mirzete, vi ste u Danskoj jedan od organizatora ovogodišnjeg druženja ili susreta mladih Bosanaca i Hercegovaca koji trenutno žive i rade u različitim zemljama Evrope.

DAJIĆ: Da.

RSE: Vaše omladinsko udruženje se zove „Bonus“. Zašto baš tako?

DAJIĆ: Odgovor na to pitanje počinje davne 1992-3. godine, kada je većina mladih iz Bosne i Hercegovine, na žalost, bila primorana napustiti Bosnu i Hercegovinu zbog rata u toj zemlji. Veliki dio je završio u raznim zemljama Evrope, tako se i nekih dvadeset hiljada Bosanaca i Hercegovaca našlo u Kraljevini Danskoj. Prve tri godine našeg boravka u Danskoj su protekle u jednoj neizvjesnosti, nismo imali riješeno pitanje boravka. Međutim, po rješavanju civilnog stanja bosanskohercegovačkih izbjeglica 1995. godine, otvara se proces integracije Bosanaca i Hercegovaca, a samim tim i mladih Bosanaca i Hercegovaca, u dansko društvo. Već tada se pokazuje potreba za jedinim omladinskim udruženjem koje bi mladim Bosancima i Hercegovcima pokazalo put i na jedan način ih okupilo oko jedne ideje, oko udruženja čiji je glavni cilj bio okupljanje mladih iz Bosne i Hercegovine u Danskoj. Njihovo što bolje uključivanja u dansko društvo kroz proces obrazovanja, kvalitetnija integracija kroz tržište rada, ali istovremeno i konstantno održavanje veze sa domovinom, odnosno sa Bosnom i Hercegovinom, te pomaganje kako mladih u BiH, tako i ostalih naraštaja. S tim ciljem se u jesen 1997. godine osniva omladinsko udruženje „Bonus“. Mnogi nas pitaju da li je „Bonus“ zapravo skraćenica za „Bosansku uniju studenata“, međutim „Bonus“ nije skraćenica ni za šta, već jednostavno ima simbolično značenje. Naime, oni koji su se okupljali i koji se okupljaju u omladinskom udruženju „Bonus“ na jedan način su dobili i dobivaju jedan ekstra bonus time što upoznaju svoje zemljake.

RSE: Koliko vas je tamo?

DAJIĆ: U samoj Danskoj u ovom trenutku živi oko dvadeset hiljada bosanskohercegovačkih izbjeglica. Od toga je četiri do četiri i po hiljade mladih u dobi između 15 i 35 godina. Što se tiče samog udruženja „Bonus“, trenutno broji oko dvjesto članova. Taj broj je bio relativno konstantan kroz proteklih sedam godina. Većina naših aktivnosti je zapravo usmjerena ka studentskoj populaciji, tako da smo najviše egzistirali u univerzitetskim gradovima kao što su Kopenhagen, Aalborg, Arhus, Odense. Ali imamo namjeru da se u budućem periodu proširimo i na manje gradove Danske.

RSE: Koliko je vama godina, ako smijem da vas pitam?

DAJIĆ: Ja imam 28 godina. Dolazim inače iz Srebrenice. Imao sam tu sreću da sam izašao iz Srebrenice 1992. godine, u jednom od zadnjih konvoja, pred samo zatvaranje grada. Po dolasku u Dansku, nakon perioda od nekih godinu dana, počinjem intenzivno i samoinicijativno da učim danski jezik i obnavljam gimnazijsko obrazovanje. Nakon toga završavam fakultet na danskom Tehničkom univerzitetu kao inženjer hemije.

RSE: Znači vi zapravo više niste student.

DAJIĆ: Nisam, trenutno radim u Znanstvenom centru „Experimentarium“ u Kopenhagenu, kao znanstveni saradnik odnosno kao znanstveni savjetnik na kreiranju i pravljenju novih izložbi za mlađe naraštaje po pitanju nauke i tehnike.

RSE: Kako je moguće da neka znanstvena ustanova ima posebnog čovjeka koji se bavi time kako će mladima nešto prezentirati, napraviti neku izložbu?

DAJIĆ: Kada se govori o Znanstvenom centru, odnosno kako se zovu originalno Science Center Experimentarium, njegova osnovna namjera je naime proširivanje interesovanja šire populacije za nauku i tehniku. I u skladu s tim se organizuju i različite izložbe s različitim temama, koje imaju zadatak da, pored predstavljanja određenih aspekata nauke i tehnike, istovremeno zainteresuju publiku i da na jedan šaljiv, a istovremeno i poučan način, ljudima i mladima približe apstraktne ili relativno apstraktne teme kao što su određene oblasti iz fizike, hemije, biotehnike, biotehnologije, astronomije i tako dalje. Jer u vremenu u kojem trenutno živimo mnogo mladih bježi od ovih tema, pogotovo djevojke. Nadam se da me neće shvatiti pogrešno, ali je predrasuda da pogotovo ženski dio mlade populacije bježi od ovih tema. Tako da mi zapravo radimo na tome da ove teme, koje se na neki način često smatraju apstraktnim, približimo široj populaciji na jedan poučan i šaljiv način.

RSE: To je znači u suštini popularizacija nauke.

DAJIĆ: Upravo tako.

RSE: Ako imate kontakte s ljudima u domovini koji nisu izlazili iz Bosne i Hercegovine, bilo da su u pitanju vaši prijatelji ili rodbina, kako im uspijete objasniti šta je zapravo vaš posao, a da ne ispadnete u njihovim očima čudni?

DAJIĆ: Moji vršnjaci iz Bosne i Hercegovine, ili jedan dio njih, pogotovo u zadnje vrijeme, zaista imaju puno prilika da putuju i da se upoznaju s ovakvim tipom znanstvenih centara i s ovakvim tipom rada. Isto tako, živimo u eri jednog globalnog sela, kako ga mnogi nazivaju, tako da su mnogim ljudima informacije o ovakvom tipu centara i ovakvom tipu rada dostupne putem Interneta. Oni kojima bi eventualno bio „čudan“, to su možda oni malo stariji koji su navikli da se nauka i tehnika prezentiraju samo kroz škole, odnosno da se o nauci i tehnici uči samo u školama. Međutim, ovo je jedan novi tip učenja nauke i tehnike i svih ovih pomenutih sfera, dakle na jedan prihvatljiv i lakši način. Trenutno u Evropi postoji preko 150 ovakvih centara, manjeg ili većeg formata. Sam Znanstveni centar „Experimentarium“ spada među tri najveća u Evropi i godišnje ima negdje tristo do četiristo hiljada posjetilaca, što dovoljno govori o zainteresovanosti za ovakav centar u Danskoj. Na žalost, u ovom trenutku, jedan znanstveni centar ovog tipa na području Balkana ne postoji, u svakom slučaju ne postoji u ovako velikom obimu. Naravno, bilo bi jako lijepo, neki način jedan san, da se u nekih deset do petnaest godina, a nadam se i ranije, i tamo razvije jedan ovakav centar, na opšte zadovoljstvo i radost svih ljudi koji se nalaze na području Balkana, odnosno Bosne i Hercegovine.

RSE: Koji je vaš posljednji projekat koji ste radili u „Experimentariumu“?

DAJIĆ: Ono na čemu sam radio ja lično i odjeljenje u kojem radim, bilo je otvaranje nove izložbe s karakterističnim nazivom „Borba između dva spola“. To je inače projekat koji je htio da obori mnoge predrasude o tome da je ženski spol preodređen samo za jedne stvari, a muški samo za druge. Obično kažemo da se žene slabije snalaze u prostoru, da se teško orijentišu…

RSE: Da loše voze automobile, da se ne znaju parkirati…

DAJIĆ: Da. Dok se muškarci na drugu stranu puno hvale, a jako su nekoncentrisani ili su ponekad, može se reći, i veće kukavice nego što se pretvaraju. Ta ideja je krenula iz našeg centra i onda smo razradili jedan nacrt izložbi koje su u sebi sadržavale i različite testove, gdje svi posjetioci, bez obzira na spol, mogu da dođu i da se testiraju, na primjer da pogode da li je skelet muški ili ženski, da se orijentišu u mračnoj sobi, ko će prije pronaći sjeverni pol, ko će prije prepoznati zvuk, ko će prije prinaći smisao u riječi, ko će prije pročitati određeni tekst i tako dalje. Znači, mnogi eksponati imaju zapravo za cilj da ispitaju, kroz različite tipove testova, ko će postići bolje rezultate. I vjerujte da su, na iznenađenje mnogih, rezultati između ove dvije grupe veoma slični, ali su se isto tako potvrdile i određene predrasude i određene pretpostavke.

RSE: Koje na primjer?

DAJIĆ: Moram priznati da je ipak istina da se žene lošije snalaze u prostoru, dok muškarci zaista nemaju dovoljno razvijen i istančan osjećaj za detalj. Tako da se neke od onih predrasuda koje imamo o ženskom i muškom spolu se zaista potvrđuju, međutim s druge strane mnoge predrasude su oborene kroz ove naše opite i eksponate. Nadam se da će neki od vaših slušalaca imati priliku i biti zainteresovani da dođu da nas posjete u Znanstvenom centru u Kopenhagenu. Mislim da će zaista uživati u tih nekih dva-tri sata provedenih uz naše eksponate.

RSE: Stalno koristite termin „bosanskohercegovačke izbjeglice“. Nije li taj termin malo već zastario. To više nisu izbjeglice.

DAJIĆ: Donekle ste u pravu. Više ne možemo govoriti o bosanskohercegovačkim izbjeglicama, već zapravo o bosanskohercegovačkoj populaciji koja živi vani, odnosno bosanskohercegovačkoj dijaspori. Međutim, ta trenutna bosanskohercegovačka dijaspora se sastoji iz dva dijela, od kojih je jedan znatno veći i sačinjavaju ga bosanskohercegovačke izbjeglice koje su se obrele u raznim državama Evrope kada je iz Bosne i Hercegovine krenuo onaj najveći talas izbjeglica 1992-93. godine, dok jedan manji dio, veoma često zaboravljeni, čine nekadašnji gastarbajteri. Oni su najčešće bili povezivani sa Njemačkom, međutim po dolasku novih izbjeglica u Dansku, Švedsku, Francusku, Holandiju, Veliku Britaniju, Austriju, Italiju i tako dalje, vidjeli smo da i u ovim zemljama, znači ne samo u Njemačkoj, živi jedan veliki broj bosanskohercegovačkih državljana koji su napustili tadašnju Jugoslaviju prije nekih dvadeset-trideset godina. Međutim, potpuno ste u pravu kada kažete da više nije korektno govoriti za Bosance i Hercegovce u dijaspori da su izbjeglice. To je populacija koja se apsolutno snašla, na najbolji mogući način; mahom se školuje, nalazi se na tržištu rada, apsolutno zna šta želi i veoma se brzo snašla, veoma brzo je savladala one prvobitne probleme učenja jezika, ponovnog obrazovanja ili obrazovanje po prvi put u slučaju mladih naraštaja, kao i izlazak na tržište rada. Tako da u ovom trenutku sasvim sigurno možemo govoriti o organizovanoj i dobro integrisanoj bosanskohercegovačkoj dijaspori. Naravno, tu postoji i jedan drugi problem, a to je kolika je povezanost dijaspore s domovinom, odnosno na koji način se ona ispoljava.

RSE: O tome ćemo nešto kasnije, dakle o odnosu dijaspore prema Bosni i odnosu Bosne prema dijaspori. Ali kad se već dotičemo ove populacije, ljudi koji su vani, šta kažu vaša saznanja, kroz razgovore s ljudima, da li se imaju namjeru vratiti ili ostati u Danskoj?

DAJIĆ: Mislim da nije nikakva tajna da u ovom trenutku veći dio ljudi razmišlja o ostanku. Ekonomski magnet zapadnih država utječe na to da se ljudi osjećaju sigurnije, da su pronašli određeni spokoj i da u ovom trenutku jedan manji dio ljudi razmišlja o povratku u Bosnu i Hercegovinu. Znači kada govorimo o povratku, govorimo o onom povratku koji bi se desio u narednih dvije, tri, pa čak i pet godina. O stalnom, permanentnom povratku, u ovom trenutku razmišlja jedan mali dio bosanskohercegovačke dijaspore. To su uglavnom oni stariji, penzioneri i starija lica, koji su većinu svog radnog i životnog vijeka proveli u Bosni i Hercegovini, a uspjeli su da se relativno situiraju i da obezbijede izvore finansiranja koji će im omogućiti jedan pristojan život u Bosni i Hercegovini ukoliko odluče da se vrate: Dakle, uglavnom taj dio bosanskohercegovačke dijaspore želi da se vrati u ovom trenutku, a mladi, ne zbog nedostatka želje, nego zbog nedostatka perspektive, toliko ne razmišljaju o povratku u Bosnu i Hercegovinu, jer bi u tom slučaju imali mnogo više problema nego što bi naišli na neka rješenja. Znamo svi kakvo je stanje danas u Bosni i Hercegovini, s kakvim problemima se susreću mladi, naši vršnjaci. Mladi u dijaspori redovno prate ono što se dešava u njihovoj domovini, veoma dobro su orijentisani. Treba sasvim sigurno imati u vidu činjenicu da su mladi u dijaspori veoma svjesni svega onoga što se dešava u Bosni i Hercegovini, a isto tako su svjesni situacije u državama u kojima se nalaze, tako da u ovom trenutku razmišljaju sasvim trezveno i realno. Međutim, veoma je važno istaknuti da je ta ista populacija koja u ovom trenutku ne razmišlja o povratku ili nema prilike da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, veoma ozbiljno zaokupljena mišlju i idejom da na bilo koji način pomogne svojoj zemlji, odnosno da pomogne svojim vršnjacima, familiji, prijateljima, poznanicima, pa i institucijama Bosne i Hercegovine.

RSE: Između 15. i 18. oktobra u Danskoj se održava susret mladih Bosanaca i Hercegovaca. Biće tu ljudi iz Švedske, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Austrije, Slovenije, Bosne i Hercegovine… Vi ste, Mirzete, za temu ovog kongresa izabrali problem marginalizacije bosanskohercegovačkih mladih u samoj domovini i postavili ste pitanje funkcionalnijeg povezivanja s Bosnom i Hercegovinom. Šta konkretno pod tim podrazumijevate?

DAJIĆ: Maloprije smo govorili o bosanskohercegovačkoj dijaspori koja je sasvim dobro integrisana i koja se dobro snašla u domicilnim društvima. Međutim, nije sve tako idealno i moramo priznati da među nama, odnosno da kod nas postoje određeni problemi. Novi naraštaji, nove generacije, odnosno populacija mladih u inostranstvu, trenutno se nalazi u jednoj krizi identiteta, odnosno veoma im je teško definisati svoju ulogu u novonastalom društvu. Otišli su iz Bosne i Hercegovine kao djeca ili kao jako mladi, njihovi roditelji nose kulturno nasljeđe iz Bosne i Hercegovine i naravno da u samom definisanju ličnosti kućni odgoj igra veliku ulogu, međutim istovremeno, boraveći, školujući se i živeći u državama van Bosne i Hercegovine, mentalitet ovih ljudi je naravno kreiran onim okolnostima i onim uslovima u kojima oni trenutno žive i rastu. Takva populacija se trenutno susreće s problemom da definiše gdje pripada, kako se osjeća, da li su oni Bosanci i Hercegovci, da li su oni Danci, da li su oni bosanski Danci ili danski Bosanci. Isti takav problem ima mlada bosanskohercegovačka dijaspora i u Švedskoj i u Njemačkoj i Italiji i u Sloveniji… Tako da nije rano početi govoriti o problemu marginalizacije ovog dijela bosanskohercegovačke dijaspore, jer smo u ovom trenutku upoznati sa problemima koje ima druga generacija stranaca u pomenutim državama prilikom integracije. Oni osjećaju da ih domicilna društva ne prihvataju, da ih ne priznaju, teško se snalaze i onda se naravno stvaraju problemi delikvencije, stvaraju se problemi težeg pristupa tržištu rada, teži put ka školovanju, što dovodi do apsolutne marginalizacije. Mi želimo da se jedan takav problem izbjegne kod mladih Bosanaca i Hercegovaca, odnosno kod ovih mlađih naraštaja i želimo da im na jedan način ove starije generacije mladih pomognu da se pronađu, da definišu jedan kvalitetan put, dakle željeli bi da im prenesemo svoja iskustva, svoja viđenja, svoja razmišljanja. To je prvi problem s kojim smatramo da se što prije trebamo uhvatiti u koštac. Drugi problem je ono o čemu smo maloprije govorili, a to je funkcionalnije povezivanje mladih Bosanaca i Hercegovaca u inostranstvu sa Bosnom i Hercegovinom. Kod nas postoji jedna ogromna želja da na bilo kakav način pomognemo Bosni i Hercegovini. Vremena humanitarne pomoći su davno prošla, vremena saradnje između nevladinih organizacija su također relativno iza nas, zapravo sada počinjemo razmišljati i počinje se govoriti o jednom kvalitetnijem ulaganju investicija iz zemalja Evropske unije u Bosnu i Hercegovinu. Mi smatramo da možemo pridonijeti da ovakav tip investiranja bude kvalitetniji, da bude svrsishodniji. Smatramo isto tako da se problemi mladih u BiH mogu riješiti uz aktivno učestvovanje mladih Bosanaca i Hercegovaca koji žive u inostranstvu. Isto tako smatramo da će se kroz ovaj proces ponovo reaktivirati želja, odnosno da će se pokazati potreba za mladima koji žive vani, ljudima koji su se obrazovali vani, koji su stekli određenu ekspertizu, da oni kroz jedan kvalitetan transfer znanja na najbolji način pomognu ponovnoj izgradnji Bosne i Hercegovine, jednoj ljepšoj budućnosti te zemlje, jednom kvalitetnijem životu i prije svega da pomognemo našim vršnjacima da se što prije uključe, odnosno da se što prije stvore okolnosti da se školuju u normalnijim i kvalitetnijim uslovima i da ne raste, odnosno da se ne stimuliše njihova želja za napuštanjem Bosne i Hercegovine.

RSE: Šta je sa relevantnim institucijama, šta mislite na koji ćete eho naići kad njima ponudite svoje prijedloge?

DAJIĆ: Očekivanja u tom pravcu su minimalna. Mi apsolutno ne gajimo nikakve nade da bi jedan ovakav projekat donio neke epohalne rezultate. Prije svega treba da vidimo gdje to sve u Evropi žive mladi Bosanci i Hercegovci, kakva je njihova trenutna situacija, dakle stvaranje jednog generalnog presjeka situacije u pomenutim državama.

RSE: Vi ste znači u fazi skupljanja podataka.

DAJIĆ: Upravo tako. Želimo isto tako da ukažemo na probleme pri povratku. Naime, već postoje projekti transfera znanja iz dijaspore u Bosnu i Hercegovinu, međutim smatramo da ti projekti nisu dali onaj željeni efekat odnosno onaj mogući efekat. Smatramo da bi to moglo biti mnogo bolje i mnogo više. Institucije Bosne i Hercegovine su u ovom trenutku zabrinute same za sebe, odnosno bave se više svojim problemima.

RSE: I tako već godinama.

DAJIĆ: Upravo tako, na žalost. Tako da ukoliko mi nešto ne uradimo sami za sebe, ukoliko mi ne dođemo s rješenjima, ukoliko mi ne izvršimo pritisak da se ta rješenja, naravno u dogovoru s institucijama, implementiraju, ne vjerujem da će se išta pokrenuti s mrtve tačke.

RSE: Vi dosta dobro govorite bosanski. Kako “održavate” jezik?

DAJIĆ: Prije svega vam želim zahvaliti na komplimentu. Mislim da to jako puno zavisi od pojedinca. Mislim da pojedinac mora da bude jako svjestan da je zapravo poznavanje svog vlastitog jezika ili nezaboravljanje svog vlastitog jezika jedno veliko bogatstvo. Postoji ona stara izreka koja kaže – koliko jezika znaš, toliko i vrijediš.

RSE: Koliko vi jezika znate?

DAJIĆ: Pored svog maternjeg i pored danskog jezika, znam još engleski i djelimično njemački. Želim da kažem da je veoma važno i u ne malom broju prilika ističem neophodnost poznavanja i održavanja kvaliteta svog maternjeg jezika. To se može činiti na različite načine i kroz različite vidove, pa i kroz ovakva druženja. Učesnici ovog seminara će biti mladi koji savršeno govore bosanski, međutim biće i učesnika koji su „iskrivili“ svoj bosanski, zato što su jedan duži period bili skoncentrisani na jezik država u kojima borave. Naravno, to je jedan neminovan efekat življenja u inostranstvu, međutim to se može izbjeći jednom kvalitetnom nastavom i jednim kvalitetnim druženjem. Dakle, jednim kvalitetnim osmišljavanjem aktivnosti, kvalitet jezika se može i održati i poboljšati. Na kraju, vjerujte mi, nijedan strani jezik se ne može toliko dobro naučiti ukoliko se ne poznaje svoj vlastiti.

RSE: Recite mi, to nema veze s temom, odnosno donekle ima, zašto „bosanci“ i „hercegovci“ pišete malim slovom?

DAJIĆ: Moram iskreno priznati da je to vjerovatno jedna od posljedica zaboravljanja gramatike bosanskog jezika.

RSE: To mi je prvo palo u oko kad sam čitala vaš dopis o organizaciji seminara, dakle da ste „bosanci“ i „hercegovci“ napisali malim slovom. Ali nije važno, evo sad smo to naučili.

DAJIĆ: Kaže se da čovjek uči dok je živ, odnosno da je ponavljanje majka znanja.

RSE: Razvili ste jako interesantnu tezu o tome šta su ljudi koji žive recimo konkretno u Danskoj – jesu li danski Bosanci ili bosanski Danci, jesu li Bosanci ili Danci. Šta ste vi? Kako se vi osjećate?

DAJIĆ: Moram priznati da se ja još uvijek osjećam kao Bosanac i Hercegovac, ali kao Bosanac i Hercegovac koji živi u Danskoj. Hoću da kažem da ljudi, bez obzira gdje se nalazili, moraju biti otvoreni, moraju prihvatati nove stvari, moraju biti širokih vidika, moraju biti spremni da prime nova znanja, nova iskustva, ali istovremeno s primanjem svih tih novih stvari ni u kom slučaju ne smiju zaboraviti odakle dolaze. Svi smo mi ponosni na podneblje iz kog dolazimo, bez obzira šta se dešavalo u zadnjih deset godina. Vjerujte mi da se i nakon dvanaest godina boravka u jednoj od država Zapadne Evrope, u jednoj od možda najrazvijenijih država u svijetu, i dan danas ponosim na Bosnu i Hercegovinu i na toleranciju kojom se mi odlikujemo. Prijatelji u Bosni i Hercegovini s kojima sam održao kontakt mi kažu da sam se promijenio. Naravno da se čovjek mijenja, čovjek se mijenja kroz čitav život, bez obzira da li čitav život živi u Bosni i Hercegovini ili samo u Danskoj. Nijedan čovjek ne ostaje konstantan, mijenja se i s godinama i s iskustvom, ali naravno da tu imaju uticaja i podneblje u kojem živi i okolnosti u kojima živi. Međutim, kombinacija onoga što smo ponijeli od kuće i onoga što smo naučili vani je jako dobra.

RSE: Mirzete, meni ostaje da vam se zahvalim za vrijeme koje ste izdvojili da se družite sa nama i da vam poželim uspjeh u povezivanju mlade bosanskohercegovačke dijaspore u Zapadnoj Evropi.

DAJIĆ: Hvala vama. Želio bih da se zahvalim redakciji Radija Slobodna Evropa. Vjerujte da sam vaš vjerni slušalac u zadnjih dvanaest godina, želio bih zaista da pohvalim kvalitetu vašeg programa i nadam se da ćete nas još puno godina radovati vašim emisijama. Htio bih još dodati da vaši mladi slušaoci, mladi Bosanci i Hercegovci, o našem okupljanju i našoj organizaciji mogu više saznati na internetu, ukoliko recimo u pretraživač Google ukucaju „bosanskohercegovačka organizacija Bonus u Danskoj“. Na taj način veoma brzo mogu doći do informacija o našem udruženju i ovom druženju. Isto tako bih im poručio da i dalje čuvaju svoj jezik, da budu ponosni na ono što jesu, da budu ponosni na ono što su ponijeli od kuće, da ne zaborave ko su i šta su, a istovremeno da budu otvoreni prema svim novim stvarima.

I na kraju možda jedna optimistična pretpostavka: duboko sam ubijeđen da smo mi jedna generacija koja će, naravno u saradnji i kooperaciji sa mladima iz Bosne i Hercegovine, Bosnu i Hercegovinu uvesti u Evropsku uniju.
XS
SM
MD
LG