Dostupni linkovi

logo-print

Vojna saradnja na zapadnom Balkanu


U čemu i kako danas sarađuju vojske donedavno zaraćenih zemalja i šta su realni dometi saradnje?

Predsednik Hrvatske Stjepan Mesić govorio je Radiju „Slobodna Evropa“ o tome zašto je ovaj sastanak organizovan:

„Ja sam danas bio sa načelnicima glavnih stožera prije svega tri zemlje – Albanije, Makedonije i Hrvatske, ali su bili pozvani i glavni stožeri Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, kao i Amerikanci koji su pomogli da dođe do potpisivanja Jadransko-američke povelje. To je sada provođenje onoga o čemu smo se mi dogovarali, a to znači da na ovom prostoru surađujemo, da kooperiramo, da stvaramo jednu atmosferu tolerancije, da se definitivno isključi rat kao političko sredstvo sa ovog prostora. Ali isto tako mi moramo modernizirati svoju oružanu silu, da može zadovoljiti sve potrebe, kako naše, tako i kolektivne sigurnosti u Evropi.“

Vojske Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore sarađuju i sada, iako to široj javnosti nije dovoljno poznato. Zna se da prema sporazumu sklopljenom 1996. godine u Firenci, pripadnici oružanih snaga tih država već godinama odlaze u redovne međusobne kontrole vojnih postrojenja, jedinica i resursa. Neven Kazazović, vojni analitičar iz Sarajeva, iznosi, međutim, Radiju „Slobodna Evropa“ i jedan široj javnosti nedovoljno poznat vid saradnje:

„Nedaleko Zagreba nalazi se ,Rakvijak‘ - regionalni vojni centar, gdje se nalaze predstavnici iz čitave regije, od Austrije do Grčke i Turske. Tu se sprovode razni projekti koji upravo imaju za cilj da pospješe međunarodnu saradnju na vojnom planu. Taj ,Rakvijak‘ radi vrlo uspješno i tu stvarno ima kontakata. Ima kontakata i na nivou Partnerstva za mir i NATO-a, u nekim segmentima, obukama, kursevima, projektima i tako dalje, gdje se nalaze predstavnici sve tri vojske, odnosno nalaze se regionalni predstavnici vojnih snaga.“

Karl Gorinšek, penzionisani general Hrvatske vojske, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ da sada više ne smatra naročitom preprekom za saradnju činjenicu da je reč o vojskama koje su do pre desetak godina ratovale:

„Istina je da su rane iz ratova koji su vođeni u prošlom desetljeću još dosta svježe. No činjenica jeste da vrijeme liječi sve rane, prema tome, po mom sudu, nema nikakvih razloga da se postupno, pod patronatom Evropske unije i NATO saveza, ne uspostave tješnji kontakti. U prvoj fazi, rekao bih, razgovori o mogućim modalitetima suradnje. No mislim da sve zemlje regije zapravo veže jedan zajednički cilj, a to je ravnopravno udruživanje ili priključivanje ili ulazak u Evropsku uniju. Prema tome, sve zemlje će morati prihvatiti, htjele ili ne htjele, regule koje nameće Evropska unija.“

Stručnjaci se slažu da su mogućnosti saradnje praktično neograničene. Karl Gorinšek:

„Razumije se da tu ima dosta mogućnosti da se uspostavi ta suradnja, počevši od međusobnog obavještavanja o problemima vojne suradnje, mogućnostima vojne suradnje, do kontakata u vezi sa zaštitom mora i tako dalje. Osim toga potrebno je sudjelovati u međunarodnim mirovnim misijama, a to se može tako da se stvore mješoviti kontingenti, budući da nijedna od zemalja tog takozvanog Balkana ili Zapadnog Balkana zapravo nema mogućnost samostalnog nastupa, a zajednički bi to mogle vrlo korektno odraditi. Tu je i pitanje borbe protiv terorizma, šverca oružja, ljudi, droga i svega ostalog što podrazumijeva taj pojam.“

Zoran Dragišić sa Fakulteta za civilnu odbranu u Beogradu:

„U ovom trenutku je polje vojne saradnje među državama koje su proistekle iz raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, praktično neograničeno. Pre svega mislim da bi u polju vojne industrije saradnja mogla biti najplodnija, zbog toga što je namjenska industrija bivše SFRJ praktično predstavljala jedan sistem koji je razbijen raspadom države. Drugi vid saradnje koji je moguć je u oblasti obaveštajno-bezbednosnih službi pre svega, a koji se odnose na pitanja borbe protiv terorizma, borbe protiv organizovanog kriminala i drugih oblika ugrožavanja u regionu.“

Neven Kazazović iznosi još neke razloge za potrebu bliske bezbednosne saradnje država regije:

„Ni jedna od tih zemalja ne može da bude strateški sasvim stabilna, ako to isto ne važi i za ostale dvije zemlje. Znači, svaka od te tri zemlje ima faktor stabilnosti koji se veže za druge dvije zemlje. Mislim da je to prvi, glavni i osnovni aspekt i to je jedan od osnovnih motiva međunarodne zajednice, odnosno NATO-a i euroatlantskih integracija, koje računaju upravo na taj faktor i on im je najbitniji u daljim planovima.“

Je li vojno školovanje jedna od mogućnosti, tim pre što je reč o izuzetno skupom procesu, i o siromašnim državama? Uz to, činjenica je da ne postoji jezička barijera.

Karl Gorinšek:

„Jezik je doista minimalna zapreka, ali ja mislim da tu treba prije svega uspostaviti političku volju, razgovore o konkretnim temama i vjerujem da se za možda desetak-petnaest godina i to može svakako očekivati. Za sada su ove države okrenute prema učilištima zapadnih zemalja. Srbija i Crna Gora se vjerojatno oslanjaju na vlastite snage, budući da je iza bivše Jugoslavije ostalo dosta školskih kapaciteta u Srbiji. Dakle, oni se vjerojatno oslanjaju na vlastite snage, ali uz puno skromnije materijalne mogućnosti, tako da će se jednog dana ta tema vjerojatno sama po sebi nametnuti.“

Zoran Dragišić:

„Mislim da bi čak i druge zemlje u regionu, kao što su i Bugarska i Rumunija, mogle da imaju jedan zajednički centar, recimo za obuku pilota, jer je ta obuka veoma skupa i očigledno je da nijedna zemlja u regionu nije dovoljno bogata da može da obezbijedi kvalitetno školovanje svojim borbenim pilotima, niti je racionalno da se za mali broj ljudi koji su neophodni, jer Srbija i Crna Gora nema potrebu da školuje dvesta vojnih pilota godišnje, već je to jedan mnogo manji broj. Ista je situacija s Hrvatskom, i s Bosnom, i s Makedonijom. Bilo bi nelogično da svaka od tih zemalja sama drži vojno-vazduhoplovnu akademiju, kada postoji mogućnost da postoji jedna akademija koju bi svi zajedno finansirali, u kojoj bi radili nastavnici iz svih zemalja i u kojoj bi se školovali kandidati za pilote iz svih zemalja. Međutim, to možda u ovom trenutku deluje dosta futuristički, dosta nerealno, s obzirom da su odnosi među zemljama – u poslednje vreme značajno popravljeni – ali još uvijek opterećeni prošlošću. Međutim, ako pogledamo odnose Francuske i Nemačke recimo, ili još neke gde je postojalo viševekovno neprijateljstvo, da ste pre dvadesetak-tridesetak godina da ste rekli da će Amerikanci i Rusi učestvovati na istim vojnim vežbama, da će Francuzi i Nemci imati iste oružane snage, to nikome ne bi izgledalo realno. Čini se da su ovom trenutku sve zemlje pritisnute istim bezbednosnim problemima, da su sve zemlje su pritisnute finansijskim nevoljama i to može biti taj neki racionalan odnos prema pitanju odbrane i bezbednosti u svima zemljama, koji može dovesti dotle da se razmišlja o zajedničkoj obuci.“

Neven Kazazović:

„Već prije nekoliko godina pričalo vrlo ozbiljno o tome da se otvori jedna regionalna akademija u Sarajevu, u kojoj bi se školovali ljudi iz država Zapadnog Balkana, a bila bi najvjerovatnije pod ingerencijom, odnosno pod kapom NATO-a.“

Gde se tu stalo? Nije ništa urađeno?

„Nije ništa urađeno. Za sada postoji u Butmiru, kraj Sarajeva, Centar za mirovne operacije, gdje se školuju oni koji treba da idu u mirovne operacije. Nemam podatke da li dolaze iz svih ovih država, međutim taj centar funkcioniše.“

Penzionisani general Blagoje Grahovac, savetnik za bezbednost predsednika Skupštine Crne Gore, kaže Radiju Slobodna Evropa da je u vezi sa vojnim školovanjem veliki optimista:

„Toga će biti sve više i više i uskoro će biti sasvim svejedno u kojoj će se vojnoj akademiji balkanski oficir školovati. Da li će se on školovati na akademiji u Hrvatskoj ili Srbiji ili u Briselu ili u Njemačkoj, to će biti sasvim svejedno i to je dobra stvar.“

Saradnja u izradi oružja i vojne opreme, od čega je nekadašnja zajednička država ostvarivala velike prihode, još jedan je od mogućih vidova saradnje, slažu se naši sagovornici. General Grahovac međutim iznosi neka ograničenja:

„Što se tiče vojne industrije, nikad je više na ovim prostorima biti neće kao što je nekad bilo, i to je po mom mišljenju dobro, jer je prethodna vojna industrija prethodno bila usmjerena na rat, a u skoroj budućnosti će biti nešto drugo. Veliki vojno-industrijski kapaciteti, koji su imali tu namjeru, će se konvertovati na civilne programe, ali ipak će naš prostor imati mogućnost da proizvodi i za vojne potrebe, međutim to će biti jedna sasvim druga proizvodnja, to će biti standardizovana proizvodnja po mjerama NATO-a, tamo gdje želimo da se integrišemo, ukoliko smo iskreni. I to je, po mom mišljenju, dobra stvar.“

Glavne prepreke za vojnu i bezbednosnu saradnju država Zapadnog Balkana su političke, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ Andreas Ninjos, predstavnik Grčke asocijacije NATO-a:

„U osnovi zajedničke vojne saradnje u regionu nema zbog rata koji je ostavio posledice na balkanske zemlje, unazađujući ih ne samo u smislu vojne reforme, već i slobode, demokratije i ukupnog prosperiteta. Zato mislim da je to glavni razlog što te zemlje nisu u stanju da počnu reforme, ne samo u vojnoj oblasti, već celokupne reforme.“

Pored političkih prepreka, odnosno nedostatka iskrene volje za reformama i saradnjom, ono što je karakteristično za vojske zemalja zapadnog Balkana je nedostatak novca za postojeće oružane snage, jer upravo te oružane snage još nisu transformisane odnosno svedene na razumljivu meru. Slobodan Kosovac iz Ministarstva odbrane Srbije i Crne Gore:

„Projekti traže i vreme i novac. Vremena ima, ali novca trenutno nema. Projektima nema političkih prepreka, odnosno projekti počinju posle politike. Nemamo iluzije da ova sfera delatnosti nastupa pre politike.“

Zoran Dragišić:

„Naravno da će saradnja zavisiti od političkih dogovora i od političke situacije, jer, kao što ste Vi napomenuli, to su zemlje koje su donedavno međusobno ratovale i u ukupnom poboljšavanju odnosa mislim da će saradnja u odbrambeno-bezbednosnim i zaštitnim aktivnostima zavisiti od ukupnog poboljšanja odnosa među zemljama, ali i saradnja u ovim oblastima može uticati da se ukupno stanje odnosa zemalja u regionu popravi.“

Vojska Srbije i Crne Gore je objavila proletos da ni jedan od borbenih aviona tipa MiG 29 ne može više da poleti. Hrvatska državna televizija je objavila protekle sedmice da su u toj zemlji tek dva borbena aviona tipa MiG 21 u operativnoj upotrebi.

Češka i Slovačka su pre dve godine inicirale ideju stvaranja zajedničke vazduhoplovne jedinice. Naši sagovornici se slažu da je Balkan još daleko od takve mogućnosti. Pitanje je hoće li države Zapadnog Balkana u budućnosti, u Partnerstvu za mir i u NATO-u, uopšte imati svoja vazduhoplovstva, saglasni su sagovornici Radija Slobodna Evropa.

Karl Gorinšek:

„Sve zemlje koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, došle su u vrlo nepovoljan položaj, budući da svaka za sebe nije u stanju ekonomski izdržati velike troškove vojnog budžeta, tako da najvjerojatnije ni neće u budućnosti imati značajnije konkretno ratno zrakoplovstvo, budući da u ovom trenutku ni minimum sredstava od nekoliko zrakoplova to ne mogu održavati. Pitanje je zapravo da li tim zemljama uopće treba posebno ili zasebno zrakoplovstvo, jer cilj svih tih zemalja je – barem sudeći prema onome kako se deklariraju – da se stave pod kišobran NATO saveza. Pojedine zemlje NATO saveza imaju respektabilno zrakoplovstvo, prema tome u uvjetima kolektivne sigurnosti i obrane, male zemlje vjerojatno i neće morati imati zrakoplove, osim za nadzor granica, prostora… Ali ništa ozbiljno, pogotovu ne za jednu efikasnu protuzračnu obranu.“

Neven Kazazović:

„Bitan uslov reformi je to da svaka od tih zemalja ima priuštive vojne snage, znači vojne snage koje ona može sama sebi obezbijediti. To je jedan od bitnijih elemenata za ulazak u Partnerstvo za mir, a kasnije valjda i za NATO integracije. Suštinske promjene koje doživljavaju te vojske, na neki način su istovjetni procesi u tri države i tu će morati doći do razmjene iskustava, do gledanja šta radi komšija i tako dalje, jer je u tim integracijama upravo ta priuštivost vrlo bitna. Čuvanje vazdušnog prostora je recimo jako skupo. Već imamo primjere da recimo baltičke zemlje čuva Danska, da Sloveniju čuva Italija i tako dalje. Šta ako u vazdušni prostor ove tri zemlje uđe avion koji su oteli teroritsti? I o tome se treba voditi računa, znači o tome kako se obraniti od toga. Neki vid obrane mora da postoji, odnosno neki vid kontrole. Ali imati borbenu avijaciju sa svim segmentima, odnosno imati ratno vazduhoplovstvo koje ima sve segmente, to će najvjerovatnije biti integracija na nekom širem planu. Ne vjerujem da su ove tri zemlje u stanju, barem ne u dogledno vrijeme, da to urade i vjerovatno da će imati one vazduhoplovne snage koje su vezane za kopnene jedinice, znači helikopterske i tako dalje.“

Uslov ozbiljne saradnje su reforme oružanih snaga, i u tome su saglasni svi naši sagovornici. Neven Kazazović:

„Ne može biti prave vojne saradnje između ove tri zemlje ako te tri vojske ne prođu kompletno kroz jedan proces temeljne reforme. Prolazak kroz proces te reforme će također neminovno približiti te tri vojske. To mora da se transformiše, da se mijenja i da te tri vojske, odnosno te tri države da usvoje takve strateške koncepcije, gdje jedna drugoj neće biti neprijatelj. Te transformacije su recimo jako bile vidljive u Bosni i Hercegovini između dva entiteta, između dvije vojske. Te reforme su pokazale u Bosni i Hercegovini da je moguće takvu jednu transparentnu promjenu izvesti i da ta promjena ima nekakvog efekta, odnosno da bude jedan ozbiljan temelj za budućnost.“

Je li problem različitog statusa zemalja regije prema evroatlantskim integracijama problem u njihovoj saradnji? Zoran Dragišić:

„Da nije tako, nikakav regionalni sporazum ne bi ni bio neophodan, jer bi se ta vrsta saradnje odvijala u okviru NATO-a i mislim da bi se tu potpisivanje nekih posebnih regionalnih sporazuma postavilo kao izlišno. Međutim, sama činjenica o kojoj ste Vi govorili, da je različit status zemalja u odnosu prema evroatlantskim integracijama, nameće nužno potrebu da se formira neka vrsta regionalnog sporazuma izvan NATO-a, izvan Partnerstva za mir. U ovom trenutku čini se da se regionalna saradnja nameće kao nužna. Čini se da se možda sa takvim sporazumom već kasni, ali ponavljam, on će u velikoj meri zavisiti od političkih okolnosti.“

U priči o reformama i saradnji oružanih snaga zapadnog Balkana otvara se problem Kosova. To područje, kao i u mnogim drugim oblastima, u specifičnom je položaju zbog svog za sada nedefinisanog statusa. Analitičar Naim Maljoku (Maloku) kaže Radiju „Slobodna Evropa“ da smatra da će Kosovski zaštitni korpus mora deliti sudbinu svih oružanih formacija u regiji:

Vojna doktrina NATO-a je da se osigura regionalna bezbednost u kojoj će sve zemlje regiona Zapadnog Balkana imati svoj deo odgovornosti i biti deo sistema regionalne bezbednosti. Budućnost Kosovskog zaštitnog korpusa i odbrambena vojna snaga Kosova. Kako će se ona organizovati, da li kao nacionalna garda, kako je organizovana u državama Sjedinjenih Američkih Država ili na drugi način - to je stvar o kojoj treba razgovarati kad za to dođe vreme.“

General Blagoje Grahovac, predložio je pre dve godine pionirski projekat. Prvi je od stručnjaka, javno progovorio o institucionalnoj saradnji oružanih snaga država regije i to na način koji je tada zvučao revolucionarno. Podrobno ga je opisao u projektu pod nazivom „Odbrambeni problemi na prostoru zapadnog Balkana – u susret budućnosti“:

Blagoje Grahovac:

„Nema bolje mjere za uspostavljanje međusobnog pomirenja i povjerenja od eliminisanja one zone gdje je najveća količina straha. A najveća količina straha je upravo u ovom – vojnom domenu. Imamo vojne efektive koje u suštini niti odgovaraju izazovima, rizicima i prijetnjama, niti u suštini države mogu podnijeti tolike vojne efektive. Ja sam u tom prijedlogu predložio da Srbija i Crna Gora, a pogotovo Srbija koja je, nema dileme, zbog svoje politike bila remetilački faktor na ovim prostorima, sama preduzme inicijativu i ponudi značajno smanjenje vojnih efektiva na prostoru Srbije i Crne Gore. I tu sam predložio ukupnu brojnu veličinu od 125.000 ljudi. Srbija i Crna Gora da su to uradile prije tri godine, to je, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, Pariškim sporazumom, Sporazumom u Firenci, imalo obavezujuću odluku i prema Hrvatskoj i prema Bosni i Hercegovini, jer su uređene kvote u odnosu 5:2:2, što znači da bi Hrvatska mogla imati oko 12.000, Bosna i Hercegovina takođe. Da se to sve uradilo na vrijeme, mi bi danas imali daleko manju količinu straha na našim prostorima.“

Drugi zadatak iz studije našeg sagovornika, generala Blagoja Grahovca, je odustajanje svih zemalja regije od redovne vojne obaveze:

„Regrut ne može uraditi ništa, regrut samo troši beskorisno pare, i što je najvažnije, to je sistemsko rješenje koje na Balkanu doprinosi uvećanju militantnosti duha građana civila. Regrutni potencijal na prostoru Zapadnog Balkana, uključujući i Albaniju, je 196.000 ljudi godišnje. Neka preko stotinu hiljada mladića odsluži pod oružjem, mi time imamo sistemsko proizvođenje militantnosti duha kod građana. A poznato je da ratove ne proizvode profesionalne vojske, nego civilna društva nedovoljno civilizovana i demokratska, a dovoljno militantna. Zato sam predložio da se hitno napusti model regrutne obaveze.“

Treći zadatak iz studije generala Grahovca, predstavljao je ono što političke elite nikako nisu mogle da progutaju:

„Formiranje zajedničkih odbrambenih snaga ili zajedničkog odbrambenog sistema na prostoru zapadnog Balkana, a to su države Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija. Zašto? Rekoh maloprije da mi imamo veliku količinu straha i međusobnog nepovjerenja. Nema bolje mjere za uspostavljanje međusobnog povjerenja od formiranja zajedničkih jedinica. Na primjer, ako bi na paritetnom principu, prema demografskom potencijalu država, formirali bataljon, opremili ga i potčinili ga snagama KFOR-a na Kosovu, siguran sam da bi taj bataljon u potpunosti izvršio zadatak i siguran sam da bi na taj način učili standarde i pravila ponašanja NATO-a i siguran sam da bi to bila mjera uspostavljanja međusobnog povjerenja. Nakon bataljona to je moguće uraditi sa brigadom, čak i sa korpusom. To ne isključuje formiranje nacionalnih odbrambenih snaga, ali koje bi bile daleko manje nego što bi bio taj korpus zajedničkih snaga. Na taj način bi imali izuzetnu redukciju vojnih efektiva, veliku materijalnu uštedu i ogromnu mjeru uspostavljanja međusobnog povjerenja. Ja sam predložio da koordinator tog projekta bude NATO, a subkoordinatori Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Evropu i Slovenija i Grčka. Ima sasvim dovoljno razloga, da ih sad ne elaboriram, zašto je to tako. Ovaj projekt je prezentovan više puta u međunarodnim institucijama i na prostoru bivše Jugoslavije i svuda je ocijenjen veoma povoljno, ali u Srbiji ne postoji način da se i u najmanjim naznakama o tom projektu bilo šta može saznati.“

General Blagoje Grahovac kaže na kraju Radiju „Slobodna Evropa“ da ni prilikom izrade projekta nije imao nikakvih iluzija o tome kako će njegova ideja biti dočekana u nekim sredinama:

„On se završava na sljedeći način: u početnom periodu većina će biti protiv ove ideje, sredinom perioda većina će biti za ovu ideju, a na kraju samog perioda – što je 2007. godina – većina će žaliti što se ideja nije pojavila i realizovala mnogo ranije. I zaključak je – tako je to na ovim prostorima.“
XS
SM
MD
LG