Dostupni linkovi

logo-print

Nova registracija izbjeglih i raseljenih u RS


Poslanici Predstavničkog doma Federalnog parlamenta, nakon rasprave o načinu isplate unutarnjeg duga, odložili su izjašnjavanje za narednu sjednicu, jer je Vlada izašla sa nešto drugačijim prijedlogom isplate stare devizne štednje. Ministar finansija u Vladi Federacije BiH, Dragan Vrankić, objašnjava da Vlada nije prihvatila amandmane poslanika, koji su se odnosili na izdvajanje stare devizne štednje od ostalog unutrašnjeg duga, kao i amandmane kojima je traženo da se štedišama podijele dionice profitabilnih preduzeća, nego je predložila nove kao svojevrstan kompromis. O kojim prijedlozima se radi, govori Dragan Vrankić:

„Stara devizna štednja se u ovom Zakonu tretira kao unutarnji dug i kao obaveza, međutim zbog toga što još uvijek ne znamo koliko stara devizna štednja zaista iznosi, mi smo u ovom Zakonu predvidjeli i dali rok od devet mjeseci da se izvrši verifikacija. A potom, kad se izvrši verifikacija, Vlada, odnosno Parlament, posebnim će zakonom ili dopunom ovog Zakona, utvrditi kako će izvršiti obaveze na temelju stare devizne štednje, odnosno šta će biti u gotovini, a šta će biti na temelju obaveznica. Mi smo eventualno predvidjeli da izdvojimo petnaest posto dividendi iz ova četiri javna poduzeća i tri posto od njihove prodaje. To bi se odvojilo na jedan poseban fond i temeljem tih sredstava bi se prije roka, temeljem tržišta, ponude i potražnje, otkupljivale obaveznice temeljem stare devizne štednje.“

Udruženje za zaštitu štediša u Bosni i Hercegovini, sredinom novembra će pokrenuti tužbu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, kojom se traži novac oštećenih bosanskohercegovačkih štediša. Na ovaj način, za sada svoja prava trazi šest hiljada starih deviznih štediša, koji su se prijavili Udruženju, a krajnji rok za pristupanje ovoj tužbi je 15. oktobar, tada naime tužba mora biti kompletirana. Uz ovu informaciju, predsjednica Udruženja, Amila Omersoftić, podsjeća da su bosanskohercegovačke štediše jedine kojim je država uskratila pravo, dok su sve druge države riješile ili su u toku rješavanja problema devizne štednje. Od trenutka kada tužba bude prihvaćena na Sudu u Strazburu, biće odabran i ekspertni tim advokata koji će zastupati štediše. Dakle, poštovani slušaoci, imate na raspolaganju još nekoliko dana, ukoliko se želite priključiti ovoj tužbi. Adresa Udruženja za zaštitu prava deviznih štediša je Ćemaluša broj 6, Sarajevo, a broj telefona: 033 223 205.

U nastavku govorimo i o nastojanjima Udruženja starih deviznih štediša iz Banjaluke da vrate svoju ušteđevinu.

Predsjednik Udruženja starih deviznih štediša, Svetozar Nišić, izjavio je u Banjaluci da je do sada podnijeto 4,5 hiljade tužbi nadležnim sudovima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, kojima se potražuje oko 104 miliona maraka stare devizne štednje. Prema riječima Nišića, stare devizne štediše od Ljubljanske banke potražuju 11,5 miliona maraka, od Jugobanke i Privredne banke Sarajevo 72 miliona, a od Invest banke 21 milion maraka:

„Slovenci nam prave velike probleme. Na primjer, tužbu koju smo uputili Okružnom sudu u Ljubljani, morali smo prevesti na slovenački jezik. Više ne razumiju jezike koje su govorili kad smo mi ulagali pare u tu banku. I još važnije, opozivaju se na to da je Bosna i Hercegovina preuzela dug Ljubljanske banke.“

Nišić kaže da mu nije jasno kako državni organi Bosne i Hercegovine ništa ne čine da se ovo pitanje riješi, osim što mirno posmatraju kako stare devizne štediše preturaju po kontejnerima:

„Ako je Hrvatska isplatila svoje devizne štediše, ako je Slovenija isplatila svoje devizne štediše, a svi smo zajedno ulagali, i ako Srbija i Crna Gora isplaćuje svoje devizne štediše, onda ne vidim razloga zašto u Bosni i Hercegovini ćute oni koji su za to odgovorni. Ne razumijem kako mogu da postoje takvi ljudi koji se za svoje građane uopšte ne sekiraju.“

Udruženje je od Savjeta ministara Bosne i Hercegovine zatražilo da u roku od dva mjeseca nađu načina da isplate po dvjesta maraka najugroženijim deviznim štedišama.

* * * * *

Ured Visokog predstavnika je krajem prošle godine zatvorio svoj odjel za povratak i rekonstrukciju (RRTF). Preuzimajući odgovornost za povratak, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine je, između ostalog, utemeljilo regionalne centre koji su preuzeli koordinaciju povratka. O njihovom radu u ovoj emisiji govori pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Mujo Jejna.

Prije razgovora o radu regionalnih centara, podsjećamo da je Bosna i Hercegovina usvojila Strategiju za provođenje Aneksa VII koju su prihvatili domaći organi vlasti i međunarodne organizacije.

JEJNA: Ono što je bitno kazati, to je da se Strategija temelji na nekoliko osnovnih strateških ciljeva, a to je dovršenja procesa povratka izbjeglica i raseljenih lica u Bosni i Hercegovini, dovršenje rekonstrukcije stambenih jedinica, realizacija povratka imovine i stanarskih prava i osiguranje uslova održivog povratka u Bosni i Hercegovini. Mi smo u Strategiji predvidjeli ove strateške ciljeve i da bismo ih ostvarili, morali smo u Ministarstvu izvršiti niz pravnih, strukturalnih i organizacionih reformi, da bi se u domenu povratka, što je ustvari cilj i zadatak ovog Ministarstva, uspostavio sistem. Znate da je okviru pravnih reformi 13. novembra 2003. godine usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglicama u Bosni i Hercegovini i raseljenim licima. Taj Zakon je usuglašen sa entitetskim zakonima i ono što je u okviru pravnih reformi veoma važno, to je da je donesen jedan set zakonskih akata koji reguliše čitavu materiju. Pomenuću dvije najvažnije stvari: to su kriteriji za odabir prioritetnih korisnika pomoći i standardne radne procedure praćenja projekata. U okviru strukturalnih organizacionih reformi formiran je fond za povratak, formirani su regionalni centri i centralna baza podataka. Postoje četiri regionalna centra Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, rade još od januara 2004. godine i formirani su u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i Banjaluci. Ono što posebno želim kazati, to je da su ti regionalni centri formirani s jednim regionalnim pristupom, pokrivaju čitavu teritoriju Bosne i Hercegovine i nadležnost svakog regionalnog centra je tačno određena brojem općina koje pokriva. Vi znate da je OHR-ov RRTF (odjel za rekonstrukciju i povratak Ureda Visokog predstavnika) prestao sa radom krajem 2003. godine i njegove nadležnosti su prešle na ovo Ministarstvo, znači na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je preuzelo ulogu koja se odnosi na planiranje, koordinaciju i nadgledanje svih aktivnosti koje se odnose na Aneks VII, a osnovni zadatak regionalnih centara u okviru toga jeste nadgledanje i procjenjivanje pitanja vezanih za povratak, kao i nadgledanje sprovođenja dogovorenih projekata povratka i obnove u zonama njihove odgovornosti. Regionalni centri nisu nikakve posebne organizacije, to je ustvari samo Ministarstvo na terenu, odnosno produžena ruka Ministarstva na terenu. Drugi važan cilj koji proizlazi iz ovoga jeste uspostavljanje jedinstvenog sistema koordinacije procesa povratka na državnom nivou. Šta to ustvari znači? Zakonom o izbjeglicama i raseljenim osobama, kriterijima i tako dalje, uspostavljen je jedan sistem u procesu povratka. To znači da državno Ministarstvo kreira politiku kroz zakonske akte, a implementacija je na nivou općine. Znači, općina je ta u čijoj je nadležnosti odabir korisnika i kompletna implementacija projekata. Uloga državnog Ministarstva pored toga jeste da vrši monitoring čitavog procesa. To je ono što smo mi imali namjeru i što želimo, skupa sa međunarodnom zajednicom i domaćim institucijama, da uradimo – da uspostavimo sistem, da se tačno zna ko šta radi i ko za šta odgovara. Državno Ministarstvo se ne može baviti slučajevima u smislu da će riješiti kuću ovome ili onome, već to jednostavno mora biti jedan sistem, jedan proces, gdje se treba znati ko šta treba da radi. A kompletna implementacija, znači i odabir korisnika i implementacija projekata, na nivou je općine.

RSE: Pretpostavljamo da se regionalnim centrima obraća veliki broj građana koji često „preskaču“ svoje lokalne zajednice, smatrajući da je problem bolje rješavati na višem nivou.

JEJNA: Problemi se moraju rješavati u općini. Kriterijima za odabir korisnika, koje je uradilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, predviđeno je da u općinskoj komisiji, koju formira općinsko vijeće i tako dalje, moraju biti predstavnici i lokalne institucije i udruženja i biznisa, znači svih onih koji na tom području rade i djeluju, jer oni najbolje poznaju situaciju na terenu. Moraju se poštovati kriteriji koji su zakonom propisani, moraju se napraviti prioriteti. Ono što je uloga Ministarstva, to je da čitav taj proces monitoriše, kandidati se provjere u centralnoj bazi podataka da nisu negdje već dobili donaciju i tako dalje. A lokalna zajednica, udruženja, nevladin sektor i tako dalje, koji učestvuju u radu komisije, će naravno da iznesu svoja zapažanja sa terena. Dozvolite mi da spomenem jednu veoma važnu ulogu regionalnih centara, a to je, na osnovu sagledavanja stvarnog stanja na terenu, određivanje prioriteta raznih projekata, rekonstrukcije, infrastrukture i tako dalje. Mi smo, po nalogu državne komisije, u mjesecu avgustu, u rekordnom roku, za potrebe državne komisije odnosno za potrebe metodologije odabira općina, uradili jedan veoma veliki posao, odnosno izvršili smo verifikaciju podataka svih onih koje imamo u centralnoj bazi podataka. To znači da su regionalni centri otišli u svaku općinu, za nadležnim službama, komisijama i tako dalje, i provjerili svaki podatak po pitanju broja razrušenih kuća, obnovljenih kuća i tako dalje. Tako da smo dobili veoma značajne podatke i mislimo da je to veoma važno za Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. I na osnovu toga i na osnovu javnog poziva, gdje su pozvani da iskažu potrebu za povratkom, urađena je ta metodologija, na osnovu koje je onda izvršen odabir općina koje će se finansirati ove godine iz fonda za povratak.

RSE: Šta možete izdvojiti od onoga sto je do sada urađeno u regionalnim centrima?

JEJNA: Uradili smo niz važnih projekata putem regionalnih centara. US AID je zatražio da putem naših regionalnih centara, u skladu s njihovim kriterijima, ukažemo na prioritetne lokacije za projekte infrastrukture. Normalno, regionalni centri su to uradili, dostavili smo im prioritetne projekte za čitavo područje Bosne i Hercegovine, i sad je na US AID-u da izabere ono što smatra da treba raditi. Drugo, mi smo putem regionalnih centara uspostavili saradnju sa svim općinama, odnosno sa načelnicima općina. Zatim smo uspostavili saradnju sa nevladinim sektorom, sa udruženjima i tako dalje. Znači, mi moramo imati tačan pregled stanja na terenu, moramo znati prioritete. Stranke se mogu obratiti regionalnim centrima po svim pitanjima za koje je ovo Ministarstvo nadležno. Ako se stranci ne može pomoći, uputiće se onom ko mu može pomoći. Zatim, veoma važna aktivnost kojom se mi moramo baviti je pitanje održivosti povratka. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je svjesno da je to veoma kompleksno pitanje što se tiče održivosti povratka, međutim mi moramo to posmatrati sasvim realno. Po pitanju održivosti povratka se moraju uključiti sve resorne institucije, od zapošljavanja, zdravstva, školstva i tako dalje, znači sve ono s čim se povratnik kad se vrati u svoje ranije mjesto prebivališta susreće i što mu je problem.

RSE: Pred kraj ovog razgovora ponovo pitanje o ciljevima uspostave regionalnih centara, da li su oni ispunjeni?

JEJNA: Mislim da ovih dana dobijamo i zvanične potvrde da su regionalni centri odigrali svoju ulogu, da su obavili onaj zadatak i cilj koji im je postavljen i tako dalje, i da ovo Ministarstvo sada može samostalno, pored onih nadležnosti i odgovornosti koje smo dobili, upravljati čitavim procesom povratka. Želim posebno naglasiti da nam je veliku pomoć u uspostavi regionalnih centara pružila međunarodna zajednica – OHR, onda švedska humanitarna organizacija SIDA i holandska ambasada, kao i UNHCR. To su znači međunarodne organizacije s kojima mi usko sarađujemo i bez kojih bi bilo veoma teško uspostaviti regionalne centre. Regionalni centri u narednoj godini će biti isključiva briga Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. To su naše institucije i mi moramo voditi brigu o njima, kako finansijski, tako i na druge načine.

Regionalni centri Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH se nalaze u ovim mjestima:
Sarajevo, ulica Dolina 9, broj telefona: 033 550 710, 033 550 711
Mostar, ulica Mladena Balorde 35, broj telefona: 036 552 253, 552 389
Tuzla,Trg Slobode bb, broj telefona: 035 257 435, 257 436
Banjaluka, Vidovdanska bb, broj telefona: 051 218 089

* * * * *

Implementacija imovinskih zakona u Republici Srpskoj privodi se kraju, preostalo je da se riješi još samo pola procenta od 161 hiljade podnesenih zahtjeva za povrat imovine. Pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica, Drago Vuleta:

„Implementacija imovinskih zakona u Republici Srpskoj ostvarena je u procentu od 99,5 posto. Ostao je jedan mali broj specifičnih slučajeva, ustvari najviše tamo gdje su prekidi postupka gdje sud rješava to pitanje. Radilo se o prenosu prava raspolaganja u spornom periodu, znači zamjeni, kupoprodaji i tako dalje.“

Još samo šest opština u ovom bosanskohercegovačkom entitetu nije podnijelo zahtjeve za dobijanje sertifikata međunarodne zajednice o završetku implementacije imovinskih zakona:

„Uglavnom u Republici Srpskoj, od pedeset i četiri opštine, koliko ih je bilo, do sada je trideset i šest opština dobilo potvrdu, znači sertifikat, od međunarodne zajednice, o suštinskom završetku implementacije imovinskih zakona. Još šest opština nije predalo svoje izvještaje i naš je cilj da to urade do 31. oktobra. Među njima su Banjaluka, Bijeljina, Bratunac i Srebrenica.

Ministarstvo, pored priprema Zakona o izbjeglim i raseljenim licima koji će se naći u skupštinskoj proceduri 15. oktobra, u završnoj je fazi priprema za novu reregistraciju izbjeglica i raseljenih lica, kaže Vuleta:

„Nadamo se da bi to mogli otpočeti s 1. novembrom. Zaista nam je cilj da utvrdimo stvarno stanje i identifikujemo potrebe onih koji još nisu riješili svoje statusno i stambeno pitanje. To je osnovno, znači idemo samo u korist onih ljudi, beskućnika, jer dio te populacije će zaista sutra ostati u domenu socijalnih slučajeva o kojima zaista treba voditi računa.“

Potreba za novom registracijom izbjeglih i raseljenih lica postoji, jer zadnja registracija obavljena je 2000. godine, kada je implementacija imovinskih zakona bila svega trinaest posto:

„Danas imamo 99,5 posto i mnogi oni koji su riješili svoju imovinu su već izgubili taj status. Pa i oko izbjeglica uvijek se govori jedno, drugo, treće, međutim treba prihvatiti činjenicu, ako je neko državljanin Bosne i Hercegovine, on onda ne može imati status izbjeglice. On može ostvarivati svoja prava u Hrvatskoj, što treba i mora i na tome ćemo insistirati, ali ne možemo ga voditi kao izbjeglicu u Republici Srpskoj ako je državljanin Bosne i Hercegovine.“

U prilog ovome govori i činjenica da je od 1. januara 2003. godine do 10. februara 2004. godine, sa spiska izbjeglih i raseljenih lica, koje vodi Ministarstvo, skinuto skoro 28 hiljada porodica. Vuleta naglašava da će novom registracijom biti samo na dobitku stvarna izbjegla i raseljena lica:

„Oni istinski korisnici alternativnog smještaja i oni koji nisu još riješili svoje stambeno pitanje, pitanje svoje imovine, oni sigurno dobivaju, jer bi tada bili registrovani i znali bismo da imamo toliko ljudi, na osnovu čega bismo planirali buduće projekte i rješavanje njihovog statusa i njihovih problema. I to bi pokazalo pravu sliku i mislim da bi bilo neozbiljno – iduća godina je deseta godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma – da nemamo zaista tačan broj. Nakon te reregistracije bismo sproveli upravni postupak i zaista vjerodostojno utvrdili pravo stanje. Možda to pojedincima ne odgovara, možda bi im više odgovaralo da još zadrže taj status, zbog možda nekih privilegija, ali mi zaista nismo bogata država, nemamo novca i zato treba pomoći zaista onima koji nemaju izlaza.“

U Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske izražavaju žaljenje što istovremeno neće biti obavljena i reregistracija izbjeglih i raseljenih lica u Federaciji BiH, tako da se ponovo neće moći formirati centralna baza podataka o brojčanom stanju raseljenih lica u Bosni i Hercegovini:

„Protokol o utvrđivanju brojčanog stanja raseljenih lica na nivou Bosne i Hercegovine je potpisan u martu. To su potpisali državno Ministarstvo za ljudska prava, Ministarstvo za izbjeglice Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta. I evo, od marta prolazi vrijeme i nikako da se krene. Mada se mi zaista sa Ministarstvom za ljudska prava uvijek lako dogovorimo oko svega onoga što je u cilju rješavanja ovih problema i bilo bi najidealnije, pored ove rerevizije raseljenih lica, da idemo i sa registracijom izbjeglica, budući da su one uglavnom ovdje u Republici Srpskoj. Mi nećemo narušiti taj protokol na koji smo se obavezali, jer ako sprovedemo ovu reregistraciju, mi ćemo sve te podatke vjerodostojno dostaviti u državno Ministarstvo. Evo iduće sedmice je jedan zajednički sastanak u državnom Ministarstvu o ovim pitanjima i možda ćemo uspjeti probuditi i inicirati malo veću aktivnost i državnog i federalnog Ministarstva, da zaista utvrdimo i da to sprovedemo, da u idućoj godini – kad je deset godina od Dejtona – imamo prave, precizne podatke.“

* * * * *

Možda će u regionalnom centru pomoć potražiti i Filip Ključević, u ime Udruge povratnika u selo Komarica, opština Doboj:

„Naša Udruga pokriva šest sela. U naših šest sela ima 643 kuće i 4064 stanovnika. Od toga se vratilo dvadeset i pet obitelji od svih sela. Mi o povratku nemamo šta pričati. Kome god smo se obratili, nigdje nismo ništa dobili. To je žalosno. Konkretno u općinu Doboj, u ovih šest sela, vratilo se samo dvadeset i pet obitelji i onda mi ne možemo razgovarati o nekom povratku. Naša sela su uništena do kraja, grozno ih je vidjeti. Molimo donatore da nam pomognu koliko-toliko da se i mi vratimo u naša sela. Veliki je broj ljudi koji hoće da se vrate, ali gdje? Pod granu i pod šljivu ne možemo. Ništa nismo dobili, ni od materijala, ni od infrastrukture, niti od bilo čega. Žalosno je proći kroz ova sela i vidjeti pustinju, a nekada je su tamo bili i telefoni i struja i asfalt… A sad je to groblje, katastrofa. Obraćam se u ime svih prognanih i izbjeglih i raseljenih, onaj ko hoće da se vrati, neka se vrati, ali da mu se omogući normalan život – zaposlenje, školovanje, zdravstvo, mirovina ili penzije, kako god hoćete. O tome trebamo voditi računa. Džaba nam se igrati brojeva o povratku, od toga nema ništa.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG