Dostupni linkovi

logo-print

Zabranjeno, ali ima mnogo pasa


“Od tri pit bul terijera Beranca Boba Raičevića, dvogodišnji Ando poseban je ponos i nada. U nekoliko probnih borbi pokazao je vrhunsku upornost i snagu, pa će ga u sezoni koja uskoro počenje voditi u Podgoricu na klimatizaciju i finalne pripreme. “Kada su psi u areni približno iste težine isključena je mogućnost njihovog ozbiljnijeg povrijeđivanja i licemjerno je zabranjivati te spektakularne borbe”, tvrdi Raičević:

“Nemam ništa ugovoreno, ali treba da vodim ovog Andosa u Podgoricu na jedno mjesec dana, da bude tamo na adaptaciji, da se proba tamo, ali on je već pokazao da ima sve što treba da ima za borbu. Ne znam. To bi sad malo trebalo i snimit ove borbe naše koje se rade tu kod nas, pa da ljudi vide da nije to kidanje noge, uva, glave. To je samo priča. Treba zabranit možda neke tamo. Imaš budala koji pušte pita od nekih dva'espet kila sa nekim od šesnaes' kila. To je odvratno”.

“Prosječan pit bul terijer košta par hiljada eura, koliko je često u opklani kladioničara u borbi ovih pasa. U Crnoj Gori je trenutno tridesetak vrhunskih primjeraka, dok ih je u Srbiji i pored zabrane uzgajanja ove rase znatno više. Zato otuda za borbe dolaze u Crnu Goru”, kaže Raičević:

“Ima toga dosta. Opklada baš ima dosta. Borbe su dosta posjećene. Otprilike ima negdje od stopedeset do dvjesto ljudi. Iz Srbije dolaze. Baš se mnogo mečeva pušta kod nas u Crnoj Gori. Tamo mnogo više pasa ima nego kod nas. To nema veze. Zabranjeno je zabranjeno, ali ima mnogo pasa”.

Kroz Školu dresera pasa Duška Simovića prošlo je više pit bul terijera. “U rukama nekih oni mogu postati i opasno oružje, ali je tu problem u ljudima a ne nikako u psima”, tvrdi Simović:

“Nije jednostavno odgovorit na pitanje da li pit problematična rasa. Kako kod različitih rasa pasa selekcijom su razvijeni različiti nagoni. Kod pit bul terijera je do krajnosti razvijen nagon za borbom. Sama snaga proističe iz njegove tjelesne konstitucije, tih kratkih kostiju sa obiljem mišića, naravno, pojačano tim njegovim mentalnim sklopom. To bukvalno daje jednu mašinu za borbu”.

“Tu rasu, iako kinološki nepriznatu, svakako treba očuvati”, kaže Simović, “ali pri tome obavezno rigorozno zabraniti svaki oblik borbe, a dozvoliti držanje pasa i, naravno, za eventualne incidente koje psi naprave, isključivo da odgovaraju vlasnici”. Taj pas ne napada zato što je zao, jer nijedna životinja ne može biti zla, nego zato što smatra da čini volju svome vlasniku”.

Vlasnik pit bul terijera Bobo Raičević tvrdi da su borbe pitova vrhunski sportski doživljaj:

“Prava borba pitova, pravi meč je glupo zabraniti. Sto posto O.K. Ravnopravni protivnici. Prije će onaj na ultimat fajt da povrijedi, da mu slomi vrat, da ubije čovjeka, nego što će pit pita. To je vrhunski sport. Prije pravog zakazanog meča, ima dva mjeseca, tri, da odradi baš onako neke sportske aktivnosti i hrane i vitamina. Ja to gledam kao bokseri”.

Trener pasa Duško Simović tvrdi da su borbe klasična zloupotreba životinja:

“Vlasnicima pit bul terijera ta borba izgleda sasvim normalno. Kao meč dva profesionalna boksera. Ponekad se desi da i nema mnogo krvi. Ima ponekad ogrebotina. Međutim, ono što se katkada desi, za ljude koji nijesu navikli na takve prizore djeluje stravično. Ima drastičnih slučajeva da jedan pas, ako je znatno jači, bukvalno unakazi drugog psa. Zna vrlo širok krug ljudi za te borbe. Tim borbama nerijetko prisustvuju i organi reda kao simpatizeri tih borbi”.

U očima Raičevića, na drugoj strani, puno je draži u obliku klanja:

“Postoje fajteri, postoje štoperi. Onaj fajter koji bira na neka vitalna mjesta (grudi, plećke), ima štoper koji drži uši. Kad uhvati za uvo, on tog psa drži sat vremena, sat ipo i ovaj odustaje, ne može dalje. Uglavnom je fizička spremnost najbitnija”.
XS
SM
MD
LG