Dostupni linkovi

logo-print

Zagreb u magli


Subota 2. listopada 2004. godine
Jučer na večer, posve neočekivano i bez ikakvih najava, na pozornici zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta gostovala je slavna izraelska Kibbutz Contemporary Dance Company. Javlja mi to prijateljica koja se slučajno zatekla u kazalištu i sama iznenađena prvo govorom Hansa Dietricha Genschera, a potom sjajnom izvedbom izraelskih izvođača koje je u Zagreb pozvao njemački Telekom u takozvanom T-danu poklanjajući publici atraktivnu predstavu te time slaveći uspješno preuzimanje hrvatskog Telekoma i promjenu branda. No, to gostovanje nije najavio ni zabilježio niti jedan medij te je tako kultno svjetsko plesno kazalište gotovo u tajnosti prošlo kroz Zagreb, više kao dekoracija Telekomovoj svečanosti, nego kao važan kulturni događaj u ovoj sredini.

Nedjelja 3. listopada 2004. godine
Još prije tjedan dana naš je Festival svjetskog kazališta na zagrebačkim pozornicama predstavio kazališna umijeća velikih svjetskih redatelja Luca Bondyja, Pjotra Fomenka, Reze Gabriadzea, Rimasa Tuminasa, Françoisa-Michela Pesantija i Andreja Žoldaka. Ovaj su tjedan u Zagrebu otvorene tri značajne izložbe: 7000 godina perzijske umjetnosti, Dora Maar i Picasso – Dodir pogledima, te izložba posvećena talijanskoj glumici Eleonori Duse, a sutra će u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nastupiti Simfonijski orkestar milanske Scale. Vraćamo li se u vrijeme prije dvadesetak godina, vrijeme velikih izložaba, koncerata i kazališnih predstava, kada je Zagreb još bio obilježen na kulturnim kartama Europe? Očito, ova jesen bogatom ponudom ponovno ga je približila europskim kulturnim metropolama.

Ponedjeljak, 4. listopada 2004. godine
Putujem prema Brnu na sastanak predstavnika srednjoeuropskih nacionalnih kazališnih kuća iz Praga, Bratislave, Ljubljane, Splita i Brna. U novim europskim rasporedima što je ostalo od pojma Srednje Europe koji nas je donedavno toliko privlačio? Koliko se zapravo poznajemo i koliko se još želimo upoznati? Intendanti teatara iz tog prostora dogovaraju se o razmjenama predstava i zajedničkom projektu. Mladi slovački redatelj Martin Čičvark, naime, postavio bi u Pragu, Bratislavi, Ljubljani, Splitu i Brnu s glumcima tih teatara priče iz ''1001 noći'', a potom bi te predstave bile prikazivane na pozornicama spomenutih kazališta. Dogovoreno je da bi u skoroj budućnosti sličan projekt predstavio djela srednjoeuropskih autora i time se pokušalo iznova sagraditi ili barem učvrstiti kulturne mostove zemalja Srednje Europe.

Utorak, 5. listopada 2004. godine
Na pozornici Narodnog kazališta u Brnu gledam ''Opasne veze'' Christophera Hamptona. Krajem prošloga tjedna ''Opasne veze'' sam gledala u Zagrebu, na premijernoj izvedbi u Dramskom kazalištu Gavella. Što to dramu iz 1985. godine koju je Hampton napisao po kultnom Laclosovom epistolarnom romanu, a koja je postaja predloškom također slavnog filma iz 80-ih godina 20. stoljeća, čini danas tako privlačnom? Društvo zasićeno manipulacijama i ljubav kao mogućnost ili nemogućnost bijega – teme su koje su nam zasigurno još uvijek ili ponovno bliske. U samo nekoliko dana svjedočim o zanimanju hrvatske i češke publike za prizore što oslikavaju dekadentno ozračje francuske aristokracije zamorene prijestupima, podvalama i spletkama.

Srijeda, 6. listopada 2004. godine
Novo ''čudo hrvatskog filma'' zove se Arsen Anton Ostojić. Školovan je u Hrvatskoj i SAD-u, a za svoj debitantski film ''Ta divna splitska noć'' nagrađen je s dvije Zlatne arene na ovogodišnjoj Puli te nagradom za najboljeg debitanta. Ovjenčan nagradama vratio se i s prestižnoga međunarodnog filmskog festivala u Sarajevu. Pokušavam odgovoriti na pitanje zašto je ''Ta divna splitska noć'' osvojila i kritičare i publiku. Privučen napisima iz sve debljih crnih kronika naših novina Ostojić splitsku stvarnost izravno upisuje u svoj film, ne trudeći se ni uljepšati je, niti joj pripisati neke izvedene socijalne komentara. Takva tjeskobna svakodnevica s izrazito lokalnim određenjima u njegovu filmu poprima univerzalne perspektive i postaje svima podjednako razumljiva. Splitski marginalci tako se predstavljaju stvarnim protagonistima naše zbilje.

Četvrtak, 7. listopada 2004. godine
Dobivam pismo kazališta Complicite iz Londona koje bi željelo nastupiti na Festivalu svjetskog kazališta sljedeće jeseni. Do prije dvije godine ideja o festivalu koji bi u Zagrebu okupio velika imena i ansamble europske i svjetske kazališne scene činila nam se poput jednog od onih snova koje kolektivno odsanjamo, ali u javi nikada ne uspijevamo realizirati. Ipak, u rujnu smo uspješno završili i drugu sezonu festivala. U luku od Lepagea, Nekrošiusa, Ostermeira, Bondya, Fomenka i Gabriadzea zagrebačka publika mogla je vidjeti što trenutačno određuje europski i svjetski teatar. I upravo je ta publika – od studenata do kazališnih profesionalaca - koja je iz večeri u večer punila mjesta u festivalskim gledalištima i najveći zalog budućnosti našeg festivala.

Petak, 8. listopada 2004. godine
Praznik. Dan neovisnosti. U Zagrebu magla. Pokušavam napisati tekst o repertoarnoj neprofiliranosti hrvatskih kazališta. Čini mi se kao da već deset godina, svake jeseni, uoči nove kazališne sezone, pišem jedan te isti tekst te me svijest o toj uzaludnosti sada sprečava u ispunjavanju redaka istim žalopojkama. Jer, hrvatska kazališta već su više od jednog desetljeća zagubljena u kompromisima i ponavljanju istoga, pred svakom novom sezonom zbunjena. Ne čudi stoga da se jeftine komedije izvode u nacionalnim kućama, a tragedije u teatrima namijenjene komediografskim repertoarima. Vrijeme je za kazališne promjene i to one radikalne.
XS
SM
MD
LG