Dostupni linkovi

Neopravdana panika među akcionarima


Iako je Leskovac prednjačio u broju privatizovanih preduzeća, ljudi su bili potpuno neinformisani o postojanju tržišta akcija i o tome kako da se postave u kupoprodaji akcija. Svedočanstvo Zorana Rakića:

Osim u „Zdravlju“, akcionarskom društvu koje se bavi proizvodnjom lekova i medicinarske opreme, u Leskovcu među radnicima skoro da nema sagovornika za priču o akcijama i akcionarstvu. Čak ni čelni ljudi nekada velikih fabrika ne razmišljaju o tome, jer su ova preduzeća uglavnom predviđena za restrukturiranje. Istovremeno, Leskovac je mesecima prednjačio u broju privatizovanih preduzeća. Kasnije su neke od tih kupovina poništene odlukama suda ili agencije. U mnogim firmama koje su nakon aukcija postale akcionarska društva, radnici štrajkuju protiv većinskog vlasnika. Akcije su deljene samo u „Zdravlju“, prodatom na tenderu islandskoj kompaniji „Farmako“. Većinski vlasnik je odmah ponudio da otkupi akcije. Mnogi su požurili, kaže Slobodan Andrić, tada član skupštine akcionarskog društva:

„Ni deset posto deoničara nisu dovoljno upoznati s tim šta to znači. Prema tome, u trenutku privatizacije ,Zdravlja‘, mnogi su bili srećni zbog toga što je ponuda za otkup akcija bila 50 posto veća od nominalne vrednosti akcija. Tako da je za 1000 dinara on u trenutku dobio 1600 dinara i prodali su mnogi, što je katastrofa. Ni radnici, ni mi kao članovi skupštine, nismo bili dovoljno upoznati s tim kako se vrši prodaja akcija, tako da su mnogi prodali, a nisu znali da oni mogu da određuju cenu, s obzirom koliko su znali ili poznavali mogućnosti i kapacitete ,Zdravlja‘.“

Privatizacija „Zdravlja“ obavljena je pod sumnjivim okolnostima, smatraju radnici koji su odlučili da uz otpremninu odu iz fabrike. Vrednost preduzeća, procenjena na 45 miliona evra, uknjižena je na 9,5 miliona, uz višemesečni otpor Trgovinskog suda u Leskovcu da je uknjiži u manjem iznosu. Tako je i vrednost akcija manjinskih akcionara sada devet puta manja:

„To što je bila transparentnost u kupoprodaji fabrike, uopšte ne stoji. Više smo bili kljukani dezinformacijama nego informacijama.“

Ne znajući da postoji tržište akcija, radnici „Zdravlja“ su oštećeni prilikom prodaje 12 miliona evra u vidu deonica kod nekoliko banaka, smatra Siniša Petrović, jedan od ranijih direktora „Zdravlja“, sada penzioner i predsednik Udruženja manjinskih akcionara „Zdravlja“, koje postoji u Leskovcu i broji oko tri hiljade članova:

„Ja konkretno sam za 27 godina radnog staža dobio 312 akcija. Kad je došlo do ove transformacije vrednosti ,Zdravlja‘, morao sam da vratim taj papir na 312 akcija i dobio sam novi papir na 48 akcija. Znači, za 27 godina radnog staža, u prvom slučaju pošto je akcija hiljadu dinara, trebalo je da imam vrednost akcija 312 hiljada dinara ili 10 800 maraka. U drugom slučaju, dobio sam 48 hiljada vrednosti akcija ili 1600 maraka.“

Isto misle i radnici „Zdravlja“. Neki od njih više ne rade u ovom akcionarskom društvu, jer su morali da pristanu na zahtev „Farmaka“ da odu uz otpremninu. Tako je broj zaposlenih smanjen za oko 700 ljudi:

„Mi smo znali da imamo oko 12,5 miliona evra u bankama, a fabričke akcije su bile dva miliona evra. Primili smo istu cifru u parama. I dva miliona evra fabričkih akcija i 12 miliona evra bakinih akcija. Pa i nepismen čovek može da vidi da nije tako.“

„To je prodavano u četiri oka, na ruke, to uopšte nije išlo na berzu, to su sve bile likvidne banke. Znači, gde je dividenda? Ja sam, na primer, dobio 63 akcije u drugom krugu, a trebao sam dobiti 408 akcija. S obzirom da je nominalna vrednost hiljadu dinara, to je znači u prvom krugu 408 hiljada dinara, a posle toga 63 hiljade.“

Milan Todorović, generalni direktor „Zdravlja“, u komentaru povodom optužbi da su radničke akcije obezvređene, ističe da tržište diktira cenu:

„Ukupna nominalna vrednost akcija je bila 12,5 miliona evra, a prodate su za 2,5 miliona evra. To je bila tržišna cena. Naime, to je bila najviša moguća cena po kojoj su te akcije mogle da se prodaju. Bez obzira što je to moglo i drugačije da se reguliše, „Farmako“ je, kao gest dobre volje, preuzeo obavezu na sebe da vrednost tih akcija bude u potpunosti prenesena zaposlenima.“

Vrednost „Zdravlja“ je namerno oborena da bi se oštetili manjinski akcionari, uporan je Siniša Petrović u svojim tvrdnjama. Udruženje koje on predvodi, podnelo je protiv Aleksandra Vlahovića, bivšeg ministra, i još nekoliko ljudi, krivične prijave. A uspelo je i da u Ministarstvu za privredu izdejstvuje rešenje o reviziji privatizacije „Zdravlja“, kako bi bila ustanovljena realna vrednost kapitala, a samim tim i akcija koje poseduju:

„Pet puta smo oštećeni kod utvrđivanja vrednosti kapitala. ,Jugo-remedija‘ je pet puta manja od ,Zdravlja‘, a prodati su za 16,5 miliona eura. Za 16,5 miliona kupljeno je 42 posto ,Jugo-remedije‘, a za 3,5 miliona kupljeno je 68,63 posto ,Zdravlja‘. Mi samo želimo da se revizijom utvrdi šta je izgubljeno. Nema šta da mi iko priča definiciju tržišta. Tu nema tržišta. Ovo kako se prodaje ,Knjaz Miloš‘, to je tržište.“

Nije bilo razloga za pokretanje inicijative o reviziji privatizacije, kaže direktor Todorović:

„Mi očekujemo da će ovaj proces revizije privatizacije završiti nadležni organi i da ćemo mi moći da nastavimo sa investicijama i sa aktivnostima koje imamo na tržištu.“

U regionalnoj Privrednoj komori, koja deluje na prostoru Jablaničkog i Pčinskog okruga, primećuju da je mnogo bolja situacija u firmama koje su postale akcionarska društva za vreme važenja prethodnog Zakona o preduzećima. Takva je situacija u Vranju i okolnim mestima, dok se u Leskovcu akcionarstvom bavilo jedino ,Zdravlje‘.

* * * * *

Naravno da je trebalo čitav proces privatizacije objasniti građanima. Na žalost, još od 2000. godine, kad se malo više čulo o berzi zbog skandala sa prodajom akcija Apatinske pivare, ništa se bitno nije promenilo. Tada je oko sedamsto akcionara prodalo svoje akcije po ceni od 1300 dinara, što je bila najniža ponuđena cena za akcije te pivare, da bi posle tri nedelje, kad je država prodavala svoj paket, a „Interbru“ ih kupovao, cena dostigla 11 000 dinara po akciji. Akcionari su dakle izgubili osam puta za veoma kratko vreme. Tu je u pitanju bila njihova neinformisanost, ali možda i svesna manipulacija, kaže koleginici Biljani Stepanović Rade Rakočević, direktor brokerske kuće „Senzal“:

RAKOČEVIĆ: Ovo sada što imamo je jednostavno posljedica samog Zakona o privatizaciji iz 1997. godine, kada je veliki broj građana Srbije jednostavno ostao van čitavog tog procesa, odnosno nije iskoristio svoja prava. Imate slučajeve da je ogroman broj ljudi zaposlen van privrede, u zdravstvu, prosvjeti, praktično ostao bez ijedne upisane akcije, a na drugu stranu imate ljude koji su – da mene neko pogrešno ne shvati – ali koji su bili zaposleni kao čistačice u nekim firmama, i dobili na desetine hiljada evra, zato što su, eto, sticajem okolnosti bili tu gdje jesu. Činjenica je da je recimo u Crnoj Gori čitav taj proces privatizacije i akcionarska prava urađen na jedan organizovan način, gdje je država, putem televizijskih spotova i putem medijske kampanje, jednostavno informisala akcionare o njihovim pravima. Ali čak je i tada veliki broj građana ostao neupućen i nije iskoristio svoje akcije na pravi način, ali je u svakom slučaju procent ljudi koji su učestvovali bio preko devedeset posto.

RSE: Koliko se vama čini da ljudi shvataju da je to imovina kao i svaka druga i da ih niko ne prisiljava da prodaju akcije i da ne moraju da žure, kao što ne žure ni sa prodajom stana ili imanja ili bilo čega?

RAKOČEVIĆ: Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Imali ste na berzi i u dosadašnjoj praksi razne situacije. Dešavalo se da kada neko stekne paket akcija od recimo 25 posto, a da ne govorimo kada stekne 51 posto, interes svih drugih kupaca i investitora za tom akcijom potpuno prestane. Taj kupac koji je stekao većinsko vlasništvo prestane da kupuje akcije i oni akcionari koji nisu prodali akcije su praktično suočeni sa činjenicom da niko više nije spreman da plati nijedan dinar za njihovu akciju, a da ne govorimo o nekoj cijeni koja je bila na berzi recimo prije par dana. S druge strana imate slučajeve nekih firmi koje su izuzetno poznate i jake, poput „Hemofarma“, „Metalca“, „Energoprojekta“, čija je trgovina počela prije godinu-dvije, a gdje su na početku cijene bile dosta niske, ali su sada recimo skočile pet-šest puta. Znači da je zarada koja se mogla ostvariti samo čekanjem s prodajom akcija, mogla akcionarima da omogući značajan prihod. Stvar je praktično od slučaja do slučaja, ali ono što je apsolutno izvjesno, to je da akcionare niko ne prisiljava da prodaju akcije odmah na početku trgovine. S druge strane je ipak u posljednjih par godina naša zemlja značajno popravila svoju poziciju na nekom svjetskom finansijskom tržištu, da je broj investitora koji se interesuju za Srbiju sve veći i veći – moram reći da kod nas maltene skoro svakodnevno imamo upite investitora, što domaćih, što stranih – što će samo dovesti do povećanja potražnje akcija naših firmi, a samim tim i do rasta cijena. Iskustva zemlja Istočne Evrope, evo da uzmem Sloveniju kao primjer, da ne idem dalje, pokazuju da su posle perioda tih nekih početnih godina tranzicije cijene otišle drastično gore i da su zaista oni koji su kupili akcije u nekoj fazi u kojoj se sad Srbija nalazi, posle četiri-pet godina ostvarili enormne profite.

RSE: Kako će čovek koji o akcijama ništa ne zna, da zna kako da se ponaša, da li treba da proda akciju da ona sutra ne bi bila bezvredan papir, ili da treba da čeka? Na koji način će on sad da prati ta bezanska kretanja ako nema svog berzanskog savetnika?

RAKOČEVIĆ: Usluge vezane za akcionarstvo i hartije od vrijednosti, taj posao obavljaju brokeri, a berza je mjesto na kome se obavlja trgovina. Neophodno je da se akcionari opredijele, znači da jednostavno pogledaju ko su sve brokerske kuće, njih postoji preko 70 u Srbiji koje su članovi berze, tako da se sigurno u tom broju može naći neko ko će njima dati odgovarajuće informacije. Pored toga potrebno je ipak da više vremena posvete analiziranju akcija koje imaju, cijenama na berzi i tako dalje. Jednostavno je potrebno da se angažuju mnogo više nego do sada. Kada se radi o prodaji neke imovine – kola, kuće i tako dalje, tome se posvećuje značajna pažnja, niko to ne radi olako. Tako je i kod trgovine akcijama potrebno da se to uradi na jedan pravi način, pažljivo, da se dva puta izmeri prije nego što se presiječe šta uraditi i da li neku akciju prodati ili ne.

RSE: Malopre ste pomenuli ljude koji nisu iskoristili svoje pravo. Da li se oni sada mogu tretirati kao trancizioni gubitnici, jer prosto s jedne strane nisu radili u firmama koje su delile akcije, ili su radili, ali te akcije sad ništa ne vrede, jer su im preduzeća propala? S druge strane neko je imao sreće, pa je radio u firmi u kojoj primao dobru platu, a sad je dobio i akcije. Prosto, mislite li da je bilo neminovno da dođe do ove situacije ili se to moglo u startu nekako pravednije raspodeliti?

RAKOČEVIĆ: Definitivno je da postoji određeni krug tih tranzicionih i privatizacionih gubitnika, međutim Zakon o privatizaciji iz 2000. godine je za njih predvidio jedan drugi način privatizacije. Procenat firmi koje su prodate putem tenderske privatizacije je 15 posto. Ako se sećate, 70 posto je prodavano kao kroz tender, 15 posto podijeljeno besplatno akcionarima odnosno zaposlenima i bivšim zaposlenima, a 15 posto je predviđeno da se izdvoji u posebni registar koji se zove privatizacioni registar, u kojem bi sada već trebalo da su se našle akcije preduzeća poput Duvanske industrije, Cementare, „Henkela“, „Beopetrola“ i tako dalje. Tako da je, koliko ja znam, iz tog privatizovanog registra bilo predviđeno da se praktično svim punoljetnim građanima Srbije podijeli određeni procenat i da svi oni koji nisu iskoristili nijednu akciju budu praktično na taj način zadovoljeni, da ipak i oni učestvuju u ovoj cijeloj privatizaciji. Moram da priznam da se već godinama ni riječ nije čula o tom privatizacionom registru. U njemu se već sigurno nalaze, kažem, akcije najmanje firmi koje su prodate putem tendera. Tako da sam siguran da će u skorije vrijeme neko od nadležnih institucija i ministarstava izaći sa informacijom o tome koliko se akcija nalazi tamo i da će to jednostavno biti predočeno svim građanima Srbije.

RSE: Kad su sad ljudi videli da se mogla zaraditi ogromna suma da su samo uzeli besplatne akcije, bez obzira što možda nisu radili u tom preduzeću, nego u nekom drugom, ali su imali pravo da konkurišu, na koji način bi oni mogli da svoj novac koji imaju eventualno plasiraju u neke akcije?

RAKOČEVIĆ: Sada je to ono pitanje koje se postavlja pred ljude koji su bili akcionari u Apatinskoj pivari, u Duvanskoj industriji, sutra u „Knjazu Milošu“, „C marketu, dakle šta da urade s novcem koji će dobiti prodajom. Definitivno je najlošije rješenje uložiti ga u potrošnju, iako je to pretpostavljam nešto što će svima biti primarni cilj. Naravno da oni imaju mogućnost da novac koji na taj način steknu, ponovo vrate na finansijsko tržište, dakle tamo gdje su ga i stekli, i da probaju kupovinom akcija ili obveznica da zarade nešto više. Ponavljam da su iskustva zemalja Istočne Evrope i evo praksa u posljednjih par godina na beogradskoj berzi pokazali da ste zaista kupovinom akcija neke firme mogli ostvariti nevjerovatne profite. Vjerujte, radi se od 500 do čak 1000 posto na godišnjem nivou za neke firme. To je pravilo za ovakva tržišta kao što je naše. Naravno, postoji mogućnost i da se izgubi, to je uvijek rizično, ali smatram da bi jedan od najboljih poteza za ljude koji prodajom akcija dođu do novca bio da makar dio novca izdvoje i vrate na berzu, da kupe neke druge akcije ili obveznice koje su još sigurnije i da tako ostanu i dalje vezani za tržište i da probaju da ga još oplode.

RSE: Kada čovek recimo ima višak novca, obrati se brokeru na berzi, broker ga savetuje da kupi te i te akcije. Onda se posle recimo desi da on izgubi novac, a ne da dobije. Ko je za to odgovoran i kako onda čovek da se ponaša?

RAKOČEVIĆ: Broker nema pravo da odlučuje u ime klijenta. Broker ima obavezu da mu predoči sve informacije o konkretnom riziku koji investiranje u određenu vrstu hartija nosi sa sobom. Znači, za akcije je poznato da rezultati koje je određena kompanija ostvarivala u prošlosti, nisu garant njihovih rezultata u budućnosti. Da li će akcije skakati gore ili ne, to je nešto što je zaista pitanje prvo te kompanije, zatim privrednih uslova, okruženja, konkurencije, mnogo je razloga i broker ima obavezu da sa svim tim upozna svog klijenta. I na kraju definitivnu odluku jedino donosi sam klijent. Tako da samim tim što broker kao svoju naknadu za učinjenu uslugu naplaćuje proviziju koja obično iznosi jedan posto, u slučaju da akcionar ili klijent ostvari profit od 300-500 posto, broker ostvaruje zaradu jedan posto. Tako da je to ono što je vezano s tim. Rizik i samim tim profit snosi klijent, a broker, ukoliko dobro radi svoj posao, imaće sve više i više klijenata. Tako da je obostrani interes ono što vezuje brokere i klijente, odnosno da brokeri budu što uspješniji i da svoje klijente savjetuju što bolje. Ali nikakvu materijalnu odgovornost broker, ukoliko ispuni svoje obaveze koje ima, ne preuzima.

RSE: Ako čovek sada kupi na berzi akcije, on je praktično u situaciji da može da zaradi više nego na uređenom tržištu, ali to je samo u vreme tranzicije. Dakle, šta je vaš savet? Da ljudi sada rizikuju da bi zaradili više, ili da možda sačekaju da se uredi i zemlja i tržište, a i da stvarno cela trgovina bude uređena na berzi, što sad baš i nije slučaj?

RAKOČEVIĆ: Tu odluku svako mora da donese sam prema nekom svom ličnom temperamentu i sklonosti ka riziku. Ponavljam da iskustva zemalja Istočne Evrope pokazuju da je ovo recimo pravo vreme za investiranje u srpske akcije, ali s druge strane to ne mora da bude slučaj. Bilo kakav poremećaj može da dovede do toga da se to sve promijeni i da investicija u akcije može da postane izuzetno loša. Pošto na našem tržištu postoje i obveznice devizne štednje, koje su nominovane u evrima, to je nešto što mi preporučujemo kao jedan dobar izbor klijentima, da naprave jedan miks, da ulože određeni procent svog novca u obveznice, koje su znači garantovane od strane države i koje trenutno nose godišnji prinos od recimo osam posto, znači u eurima i bez poreskog opterećenja, znači ne postoji porez na kapitalnu dobit, što je, po meni, jedna od najboljih profitnih stopa na takve vrste hartija trenutno u Evropi. A da određenu sumu novca, određeni procenat, ulože u neke akcije srpskih firmi. Tu definitivno postoje imena za koja svi dobro znamo, koja su izuzetno poznata. Radi se o kompanijama koje bi sutra mogle visoko da kotiraju na nekoj od svjetskih berzi. Znači da naprave taj neki svoj miks. Mogu određene akcije da stave u neke firme koje nisu toliko poznate, ali možda izgledaju da imaju perspektivu. Berza je upravo rizik koji je teško predvidjeti, ali ukoliko odradite dobro, ukoliko nešto dobro kupite, može da vam vrati ogroman profit.

Rade Rakočević, direktor brokerske kuće „Senzal“.

* * * * *

Akcionari „Knjaza Miloša“ danima su se lomili da li da idu na sigurno i svoje akcije odmah prodaju nepoznatom investicionom fondu FPP Balkan Limited sa Kajmanskih ostrva, ili da prihvate poziv države i uđu u rizik traženja kupca za 20 hiljada dinara po akciji. Svako se snalazio kako je najbolje umeo, ali su bili pod velikim pritiscima, ne samo zbog težine odluke o sasvim nepoznatom poslu, već i od strane potencijalnih kupaca koji, kako se tvrdilo, nisu birali sredstva da privuku vlasnike akcija na svoju stranu. Epilog je policijski – Komisija za hartije od vrednosti predala je ceo slučaj Ministarstvu unutrašnjih poslova, pa će protiv onih za koje se utvrdi da su kršili propise i preterano se uneli u igru oko akcija, biti podnete krivične prijave.

Ni radnici Duvanske industrije Niš nemaju informacije o tržištu akcija i o tome kako i kada da akcije iznesu na berzu. O tome koleginici Dušici Pešić govori Tomislav Miljković, jedan od akcionara DIN-a i nekadašnji sindikalni aktivista te fabrike:

MILJKOVIĆ: Radnici Fabrike duvana nemaju pravu sliku o tome šta je to akcija, akcijski kapital i pravna raspolaganja akcijama. Duvanska industrija Niš nije ništa ozbiljno preduzela da se akcionari, pogotovo ovi manjinski, upoznaju sa tehnikom trgovanja akcijama, raspolaganja akcijama, kome da ih povere, kom brokeru, koju cenu da odrede, kada da ih iznesu na berzu i tako dalje. Sve je to ostalo u domenu rekla-kazala. Manjinski sindikat, da tako kažem, u Duvanskoj industriji je organizovao, pre nego što će biti prodaja Duvanske industrije, jedno savetovanje, međutim radnika je bilo suviše malo, bili su neizainteresovani. Svi su mislili da će to samo po sebi da se reši. Danas u Duvanskoj industriji radnici nemaju pojma, sve se to radi stihijski, bilo da se radi o prodaji, bilo o odlasku u penziju (1720 radnika se prijavilo da ide u penziju) i tako dalje.

RSE: Jeste li vi imali ponudu, a jeste koliko mediji znaju, brokerskih kuća? Kako su radnici DIN-a to prihvatili? Jesu li verovali brokerskim kućama ili nisu, odnosno kako su prošli oni koji su možda poverovali?

MILJKOVIĆ: Radnici u Duvanskoj industriji nisu imali kome da povere. Ja sam organizovao preko Medija centra sa Komercijalnom bankom, da nije samo „Senzal“ taj jedini broker kome treba poveriti akcije. A po prećutnom ugovoru koji imaju „Filip Moris“ i „Senzel“ su na žalost svi radnici morali da idu preko „Senzela“, a „Filip Moris“ je odredio i fiksnu cenu i ni dinara više. Je li to berza? Naša akcija je vredela daleko manje nego akcije te iste Duvanske industrije u Vranju, gde je vredela 100 evra. Prema tome, ja sam organizovao da se to poveri MB brokerskoj kući u Nišu, pa da to iznese na tržište. Međutim, na žalost, radnici prvo ne znaju, drugo berza ne radi. Prema tome, mi smo saterani uza zid i moramo da uradimo ono što nam se kaže i završena priča.

RSE: Mi smo jedna vrlo siromašna zemlja, ljudi po prvi put imaju nešto svoje što iznose na tržište, a nisu čak – mislim pre svega na radnike – ni bili zainteresovani da vide kako da postignu ili da dobiju najveću cenu. Kako to objašnjavate?

MILJKOVIĆ: Radnici Duvanske industrije su godinama bili najbolje plaćeni radnici u zemlji. To je prisutno i danas. Imali su sve u odnosu na one prosečne i u odnosu na one radnike s minimalnim primanjima. Prema tome, apsolutno ih nije interesovalo šta je to akcija, šta je to manjinska akcija, kome da ponude i tako dalje. Prema tome, politika je faktor broj jedan koji je uticao na način privatizacije Fabrike duvana – prodaju, kome da akcionari ponude i koja cena da bude. Politika je apsolutno učinila svoje. Prema tome, berza i radnik, vlasnik manjinskih akcija, nije mogao ništa da uradi.

U Srbiji još uvek nema investicionih fondova otvorenog tipa. Dimitrije Boarov pojašnjava šta je zapravo ova vrsta fondova i kako oni mogu sprečiti prevare neupućenih građana u direktnoj kupoprodaji akcija:

„Kad se govori da u Srbiji nema investicionih fondova, misli se zapravo da nema takozvanih otvorenih investicionih fondova, dakle onih koji okupljaju novac najšireg kruga građanstva. Ima skrivenih fondova koji grupišu određene vlasnike kapitala. Uostalom, vlasnici kapitala mogu da osnuju neku firmu koja može da učestvuje i u privatizaciji, može da investira, može da kupuje i prodaje akcije. I još jedna okolnost je tu otežavajuća, što i klasični investicioni fondovi pod državnim nadzorom, kakav je na primer penzioni fond u Srbiji, nemaju pravo da investiraju kapital koji prikupljaju od penzionih osiguranika, u privredu. Koliko sam ja upoznat, Skupština Srbije uskoro treba da odluči da penzioni fond stekne pravo da investira i da postoje nekakve institucionalne osnove za investicione fondove otvorenog tipa, preko kojih bi na hiljade malih imaoca novca moglo da učestvuje u finansijskom investiranju. Ja pretpostavljam da je postojala zebnja da se dozvoli formiranje investicionih fondova, kako bi se izbegle prevare poput one kakvu smo imali preko onih banaka Jezde i Dafine i tako dalje. Međutim, mislim da postoji mogućnost da se jednom ozbiljnom regulativom, državnim garancijama, kontrolom koju bi vršila Komisija za hartije od vrednosti, omogući i takav vid investiranja, gde imaoci malih sredstava mogu da računaju na veću dobit, nego na puke bankarske kamate na štednju.“

Privatizacija društvene svojine i uvođenje jasnog vlasničkog aranžmana koji su omogućili stvaranje i razvoj tržišne ekonomije, odnosno, međusobno takmičenje preduzeća, građane Crne Gore je preko noći pretvorilo u akcionare, odnosno vlasnike dela privrede zatečene u nepoznavanju tržišta hartija od vrednosti i nedovoljno probuđenoj svesti o sopstvenim mogućnostima i odgovornostima prema novostečenoj svojini.

Proces privatizacije u Crnoj Gori je započet tako što je jedan broj građana dobio akcije preduzeća u kojima su zaposleni, a nastavljen kombinovanjem privatizacionih tehnika i kupovine paketa akcija od strane menadžment timova ili drugih fizičkih lica. Ovim modelom je obuhvaćeno preko 120 preduzeća, a bio je uspješan u šezdesetak posto slučajeva. Masovnom vaučerskom privatizacijom, kojom je u privatno vlasništvo prešlo 220 preduzeća, Crna Gora je u proces privatizacije zašla sasvim duboko, što je većinu novopečenih akcionara zateklo u situaciji nove odogovornosti.

„Ne možemo se pohvaliti dobrim poznavanjem tržišta hartija od vrijednosti i berzanskih poslova“, rekao je za naš program Aco Aleksić, izvršni direktor kompanije „CG broker“. Ocjena iskusnog brokera postaje tim značajnija, ukoliko se zna da građani nemaju direktan pristup berzama, već za trgovati akcijama i drugim hartijama od vrednosti na berzama mogu isključivo preko brokerskih kuća. Aleksić ipak smatra da se situacija polako mijenja nabolje:

„Ljudi sve više postaju svjesni toga da su te hartije koje imaju zapravo imovina koja je manje ili više vrijedna i da je to njihovo, tako da je na njima ta odluka da li će to da prodaju ili da li će to da drže čekajući neke bolje dane. Mislim da je u početku bilo veliko nerazumijevanje toga, ali mislim da ljudi postaju svjesni da je to njihovo, da je to imovina kojom oni raspolažu na način da se mogu odlučiti na prodaju. I Zakonom o hartijama od vrijednosti je regulisano da se ide preko brokera na berzi, tako da je to put na koji se oni privikavaju.“

Mladen Bojanić, direktor NEX Montenegro berze, smatra da korijen neznanja i ležernog odnosa prema ličnoj svojini u obliku hartija od vrijednosti, upravo leži u samom porijeklu te imovine, odnosno činjenici da je većina akcija koje su u posjedu građana dobijena u procesu masovne vaučerske privatizacije, kada su besplatno dijeljenje svim punoljetnim građanima:

„Građani su došli do akcija kroz masovnu vaučersku privatizaciju, bez njihovog investiranja u akcije, i oni su uglavnom prodavci koji nemaju dovoljno informacija. Ne želim da prebacujem krivicu na građane, ali mislim da se ni oni nisu potrudili da saznaju nešto više o tržišnom kapitalu da bi se sutra sami s njim pojavili na tržištu. Možda je tu bio razlog i to što su ogroman broj privatizacionih jedinica putem vaučera skupili fondovi, jer su oni jedini imali pravo da angažuju rekvizitere. Rekviziteri su išli od vrata do vrata, a građani su zbog nepoverenja davali bukvalno prvom ko zakuca na njihova vrata. Sad u ovom periodu imamo već dvije godine masovnu vaučersku privatizaciju, gdje se uglavnom gro građana javlja samo da prodaje. Imamo, po nekim nezavisnim informacijama, dosta kupaca koji nisu u Crnoj Gori, s tržišta gdje su već imali masovnu vaučersku privatizaciju u prethodnom periodu, pa su se naučili da investiraju i već se javljaju kao kupci na našem tržištu, recimo investitori iz Slovenije i Hrvatske.“

Poznavanje tržišta hartija od vrijednosti i akcije kao vida lične imovine i mjere sopstvenog učešća na tržištu, sami građani ocjenjuju kao skromno:

„Mislim da slabo znaju ili da uopšte ne znaju. Nisu dovoljno informisani, nisu zainteresovani. Možda bi bila potrebna jedna edukativna kampanja, ali i veći interes ljudi. Znači sami ljudi, pojedinac da se zainteresuje za svoje akcije.“

„To je kod nas još u začeću, tako da ljudi nisu upućeni. Možete zamisliti da neko iz Žabljaka ili iz Plava dođe na berzu da prodaje svoje akcije ili vaučere koje je dobio od države. To kod nas još kasni.“

„Slabo da su poznati s tim. Evo ni ja nisam upoznat. Trebalo je da upoznaju ljude s tim, a ne da to bude na brzinu. Trebalo je da upoznaju ljude s tim vaučerima, kako će to da ide i da će to biti važno. Evo sad neki primaju, a neki ne primaju ništa.“

Građani Crne gore su u periodu velike inflacije, koja je u prethodnoj dvočlanoj državi dostigla vrhunac 1993. godine, stekli iskustvo u trgovini hartijama od vrijednosti svakodnevno trgujući novcem, odnosno nastojeći da se oslobode bezvrijednih dinara, mijenjajući ih za, najčešće, njemačke marke. Nesvjesni sopstvenog znanja o osnovnom principu funkcionisanja slobodnog tržišta, odnosu ponude i tražnje i njegovom uticaju na cijene, većina je tokom procesa privatizacije stalno iščekivala odgovor na pitanje – šta dalje?

„Krivac za to je naša svijest, sklona kolektivizmu, naviknuta da je neko vodi, u djetinjstvu roditelji, a kasnije država“, objašnjavao je još prije dvije godine Veselin Vukotić, profesor Ekonomskog fakulteta u Podgorici i potpredsjednik Savjeta za privatizaciju, koji je istom prilikom, ističući i neophodnost izgradnje odgovornog odnosa, upotrijebio polušaljivu paralelu:

„Kao što me pitaju šta će da rade s vinogradom, tako me pitaju šta će da rade s akcijama. To je njihova odluka. Svjestan sam da neki ljudi nemaju dovoljno znanja o svemu tome, ali postoji konsalting, postoje brokerske kuće. Kao što se obraćamo advokatima za pomoć, obratimo se i brokerskim ili konsalting kućama. Kao što kad nam pregori nešto u kući ne znamo da popravimo i pozovemo električara, pozovimo brokera. Samo što je ovdje kad vam električar uzme 50 eura, to sasvim normalno, a kad bi uzeo broker 20 eura, to nije normalno, jer se postavlja pitanje šta je on to uradio. Hoću da kažem da sve to podrazumijeva da građani sami preuzimaju pomalo odgovornost. Najvažnije je upoznati ljude s tim da je trgovina akcijama isto što i trgovina svakom drugom imovinom. To su isti principi, samo što je to jedno specifično tržište, specifično u smislu procedura koje se odvijaju. Neko je tu bolji trgovac, neko lošiji, kao i na zelenoj pijaci. Logika zelene pijace je i logika berze, nikakve tu razlike nema.“

* * * * *

Ni u razvijenijim zemljama, koje tranziciju već imaju iza sebe i koje su već članice Evropske unije, svest i saznanja građana tržištu hartija od vrednosti. Ni njihova orijentacija na tržište akcija nisu na zavidnom nivou.

„U Češkoj Republici su neupućeni građani u periodu nakon okončanja kuponske privatizacije, masovno, jednokratno prodali akcije na berzi i od tada uglavnom ne investiraju na ovom tržištu. Tek nekoliko desetina hiljada Čeha je aktivno na tržištu hartija od vrednosti“, kaže za naš program Pavel Sobišek, analitičar HVB (HypoVereinsbank) u Pragu:

„Razlozi za to su višestruki. Većina građana nema dovoljno finansijskih sredstava da ulaze na tržište papira od vrednosti, da investira u ne tako složene produkte, a kamoli u akcije. Osim toga, u zemlji još vlada veliki stepen nepoverenja u tržište hartija od vrednosti – jer ono često podrazumeva veliki stepen rizika, ali je to nepoverenje je i posledica onoga sto se dogodilo po završetku kuponske privatizacije, kada je bilo dosta skandala vezanih za nezakonitosti u trgovini akcijama, dilovanje informacijama među insajderima i kupoprodaje akcija ispod stola. Osim toga, u međuvremenu se razvila dobra alternativa direktnoj kupoprodaji akcija – reš je o investiranju novca u otvorene investicione fondove, kako bi se izbegle prevare.“

Za razliku od Srbije i Crne Gore, na početku kuponske privatizacije u Češkoj Republici bila je organizovana masivna informativna kampanja, gde su građani dobijali informacije o tome šta da rade sa akcijama, gde i kada da ih prodaju:

„Ipak, ono sto je u toj kampanji bilo zanemareno jeste obaveštavanje građana o tome kako da se čuvaju prevara pri kupoprodaji akcija, tako da je veliki broj ljudi na tržištu akcija izgubio i tako stekao nepoverenje prema njemu“, kaže Sobišek.

Na pitanje da li prosečni češki građanin ima bar osnovna saznanja o tržištu akcija, Pavel Sobišek odgovara:

„Bojim se da naš prosečni građanin nema takva saznanja. Interes za to kako kapitalizovati novac ulaganjem u sofistikovanije produkte tržišta hartija od vrednosti, ima samo 10 odsto građana.“

„Za početak razvoja tržišta akcija“, što je situacija u kojoj se nalazi Srbija i Crna Gora, „da bi trgovina akcijama bila transparentnija, neophodno je da postoji berza, ali je uputnije na samom početku imati samo jednu berzu, kako bi se formiranje cena koncentrisalo na jednom mestu. Neophodno je takođe imati i dobru zakonsku regulativu, kojom bi se investitorima obezbedio najviši stepen kontrole nad svojim sredstvima i koji bi otežao mogućnost manipulacija, koje su, gotovo po pravilu, prisutne u začetku tržišta akcija.“

Pavel Sobišek smatra da nije za svakoga investiranje na tržištu akcija:

„To mogu uspešno da rade samo oni koji imaju nužna ekonomska znanja o tom tržištu i koji sistematski prate njegov razvoj. To je svakako veoma uzak krug ljudi. Onima koji te uslove ne ispunjavaju, bilo bi uputnije da to čine preko stručnjaka-posrednika, brokera, ili da ulažu u otvorene investicione fondove, koji potom aktivno deluju na tržištu akcija.“
XS
SM
MD
LG