Dostupni linkovi

logo-print

Tražim, lovim...


''Za 1. maj spremamo se. Naši nam rukovodioci daju platu, napišu ko će da ide na izlet. Imali smo svoje autobuse. Svega finoga u ta vremena. Mislim da to više nikada ova omladina doživjeti neće. Imali smo svoju radio stanicu, pa požurimo brzo da večeramo i da odigramo jedno kolo pred fabriku.''

Sead Sadiković je pre toga dobio i nagradu našeg radija za najbolju priču portret.

- Za nekoga sve, za svakog ponešto. Večernji program Panorama radija.

''Sve, ili barem skoro sve, u životu Ljiljane Kovačević upravo je večernja radio emisija čiju ste najavu čuli, a koju skoro deset godina priprema iz dana u dan, iz najneobičnijeg studija na svijetu, iz svog stana, iz kreveta oko koga su na policama poređani kompjuter, telefoni, kasetofoni, knjige, notesi i šminka. A na samom krevetu, na pokretnoj šini, instalirana mala mikseta. Novinarka, sa oduzetošću donjih ekstremiteta, boji radio noć ležeći u tom krevetu.''

Rođen 1964. godine, 1990. u Skoplju postaje elektroinženjer. Piše od 1992. za crnogorske i bosanske novine: Monitor, Revija, Polje, Dani. U bjelopoljskom Radio Fokusu, uz dobro jutro, sugrađanima objavljuje Bjelopoljske priče.

Sead ima svoju Seadu i dva sina, Amara i Seida, čije godine sabira – ukupno deset.

SADIKOVIĆ: Zaboravila si. Imam i treću nagradu, a ona je prva koju sam dobio. To je bila tužba državnog tužioca protiv mene koja je brzo pala. Tužba je bila zbog jednog teksta objavljenog u Reviji protiv gradonačelnika zbog kojeg je gradonačelnik bio ljut. Državni tužilac je htio da razveseli ljutog gradonačelnika i pokrenuo tužbu. Mislim da sam jedini novinar na Balkanu protiv koga je državni tužilac pokrenuo tužbu zbog jednog teksta. Srećom, sud je bio objektivan i tužba je brzo pala.

RSE: Izdvojio si nekoliko tvojih reporterskih zapisa. Prva je reportaža Čitač.

* * * * *

Nakon što je kao sedmogodišnjak naučio da čita i piše, od tog je nauka danas osamdesetogodišnji Hamid Pepeljak imao malo koristi narednih sedamdeset godina svoga života. Seoskim poslovima pismenost nije bila neophodna, a za neko ozbiljnije čitanje, niti je imao vremena, niti interesovanja. Sve se, međutim, u životu Hamida Pepeljaka promijenilo kada mu je prije tri godine umrla žena, a on sam, u rodnom Godijevu kod Bijelog Polja, skoro se može reći slučajno, pronašao školsku biblioteku.

''Zatvorim se ovdje sam. Sinovi po inostranstvu. Fino se zatvorim ovdje do pola noći. Do dvanaest sati ja čitam, dok ne počne san da me fata. Gladan bi sedio tu. Žao mi da idem da jedem jer oću da vidim šta je bilo. Otvori nam se ova Ćamila Sijarića biblioteka. Vala nam je ona bolja, što ono kažu, no i otac i majka. Bila mi je žena ljubav, i to neizmjerna, ali posle te ljubavi ne bi mogao nikakvu ljubav uporediti sa knjigom. Ne bi.''

Zalud su sinovi izdaleka Hamidu Pepeljaku poručivali da ne pretjeruje, da prištedi starački vid. Zalud. Hamid je čitao sve više i više. Naposljetku su odustali i kupili mu naočare.

''Đeca kažu: - Moreš oćorat, pa poslije da te nema ko preko praga prevest -. Rekoh: - Bogumi, nek oćorim -. Onda mi donesoše naočare. Sa njima dobro čitam. Meni ti je knjiga najviše zadovoljstvo moje. Onaj u biblioteku mi midu zna, koji ja roman volim da čitam. U onu člansku kartu nije imao više đe da bilježi. Tu čovjek ima svašta da čita, jadan, da se čovjek začudi šta sve tu vidi, šta sve tu čuje, šta je sve bivalo.''

Sa pravim ushićenjem Hamid prepričava pročitane romane.

''Posebno mi se dopao onaj Safet Sijarić što je piso o sto svatova što su vodili onu đevojku. I dobar mi je Starac i more. Veliku muku biješe vidio grdnik po moru. Napadale ga ajkule, pa ga napadale, pa ga struja nosila. Otišo Bog zna kud i ufatio tu ribu. Najviša riba što more bit u okeanu. I baš je on uvatio. A imao je jednog dečka. On bi mu bio puno pomogao.''

Pomalo na život liči. Sve ponešto malo fali.

''Pa, jes Bogumi. Fali. Eto, njemu falio taj dečko.''

Ćamila Sijarića, svoga zemljaka, Hamid ne voli. Nije, veli, po njegovom mišljenju, istinu o Bihoru govorio i zato ga više čitati neće.

''Neću, vala. Njegove romane nikako ne čitam. Pročitao sam Bihorca, ali grdio je tu, svoje je grdio. Sreo ga je tamo na drumove Bajram Sijarić i šćeđe da ga bije. Jedva se Ćamil kurtaliso.''

Za razliku od dijela Ćamila Sijarića, školska lektira je za Hamida prava ''poslastica''.

''Saša i Nela. Oni su bili u neko tamo ropstvo zarobljeni od nekijeh derviša. Koju su muku po prašumi viđeli, i od gladi i od žeđi. Robinzon Kruso, onaj što je plovio po moru, onaj što je gradio sam od drveta čamce - e taj roman je dobar.''

A baš Don Kihota, tog čudaka i zanesenjaka romanima, Hamid još uvijek nije stigao da pročita.

''Don Kihot - čuo sam ja za tu knjigu, ali je nijesam čito. A iako je nijesam čito, slušo sam od ljudi da pričaju o toj knjigi da je dobra.''

* * * * *

RSE: Kako si saznao za Hamida?

SADIKOVIĆ: Vidiš kako je lako praviti ove priče. Dovoljno je da imaš čovjeka koji to tako pipko ispriča, da sve bude dosta simpatično. O njemu sam saznao od prijatelja, šetajući vrlo blizu kuće Ćamila Sijarića. Ćamil je jedan od najvećih pripovjedača balkanskih krajeva. On je, kažu, pričao onako kako je pisao. Vidi se. Njegov komšija, koji ga ne voli, priča o onome što je šćeo da ga bije. Lako je praviti ovakve priče. Samo treba, kao ribolovac, čekati i biti uporan, malo više šetati se i kretati se među narodom. Umjetnost je sačuvati određene izraze, riječi i nijanse, jer to treba da bude nešto drugačije. Mislim da je drugačije ljepše. Da li si primijetila riječ ''mita''? Kaže: ''On mi mitu zna''. Čini mi se da je to ukrasilo priču. Njegujući takve sitnici, što mi prelazi u rutinu, činim tu priču, kažu ljudi, lijepom. Hamid Pepeljak je ipak pročitao Don Kihota. Dvojica mojih prijatelja književnika su čuli tu priču i ponijeli su mu na poklon Don Kihota. Tako da Hamid sada u svojoj bibliografiji ima i Don Kihota.

RSE: Da li to znači da junake svojih reportaža povremeno kontaktiraš i potom što završiš reportažu?

SADIKOVIĆ: Naravno. Ljiljana Kovačević je storija napravljena prije godinu dana. Ona je sada moja velika prijateljica. Ta priča, koja je dobila nagradu prošle godine, je njena nagrada, jer ona je svojom pričom i svojim optimizmom plijenila, dominirala, iznosila toliku energiju preko radio talasa da je omamila i žiri, koji je bio sastavljen od svjetskih stručnjaka koji su morali da čitaju prevod i slušaju taj moćni glas iz bolesničkog kreveta njene sobe. Vezana je za postelju i odatle vodi program.

RSE: Bijelo Polje je grad sa kultom priča?

SADIKOVIĆ: Kako da ne. Ovdje je nastalo Miroslavljevo jevanđelje. To je prvi pisani spomenik Južnih Slovena. Gregorije Dijah je šetao kuda i moji sugrađani. To je havom, vodom i vremenom došlo do ljudi. Prosto se ta priča njeguje. Svaki kraj ima neke svoje specifičnosti. Kada čujem čovjeka kako priča mogu ti reći odakle je. Ne mogu baš selo da mu lociram, ali znam da li je Prekolimac, Bihorac, Tomaševac, Pljevljanac, Rožajac. Vrlo je lako razlikovati sve te priče, ne samo po akcentu, već i po duhu priče koju oni iznose.

RSE: Rekao si mi da usmena književnost počinje sa Homerom a završava sa Avdom.

SADIKOVIĆ: Naravno. Malo Južnih Slovena zna za Avdu Međedovića. O njemu se uči na svim svjetskim univerzitetima. On je praktično posljednji usmeni književnik. Njegovo epsko djelo je kraj usmene književnosti. Ženidba Smajilagić Mehe je knjiga koju bi trebalo da ima svaki obrazovan čovjek. I ima je na Zapadu. Na žalost, kod nas se tek nedavno čulo za Avda Međedovića čiju kuću vidim sa prozora svoje sobe. Pomenusmo Ćamila, a tu su još i Risto Ratković, crnogorski romanopisac, kao i Miodraga Bulatovića. O ukusima nećemo raspravljati, ali nije daleko odavde, uz Lim, Mihajlo Lalić, po meni najbolji književnik Crne Gore svih vremena. Da ne idem niz Lim pa da pominjem desetine velikih imena koja su ovdje nastala i koja su ovdje književnost stvarala. To je uticalo i na reportažu. Reportaža je novinarstvo koje ide prema književnosti, sa tendencijom da postane književnost. Ne može se reći da je reportaža književnost, ali mora da ima uticaja.

RSE: Da li su Ristu Ratkovića devedesetih godina obrukali?

SADIKOVIĆ: Jesu 1994. godine žestoko, ali oprao se Risto. Risto je veliko ime, čisto i blistavo. Njegova nagrada je dodijeljena Radovanu Karadžiću u Bijelom Polju 1994. godine sa snajperskim obezbjeđenjem. U tom trenutku smo se mi Bjelopoljci svim silama potrudili da ne dozvolimo da se to ime uprlja. Kada su u Bijelom Polju davali nagradu Radovanu Karadžiću, nas nekoliko Bjelopoljaca, nekolicina mojih prijatelja i ja, smo pozvali najznačajnije pisce Crne Gore, sa Cetinja i Podgorice, da ne nabrajam zaboraviću nekoga, i napravili književne susrete Avda Međedovića. Tada smo dodijelili nagradu Jevremu Brkoviću i Marku Vešoviću. Sa ta dva imena pokušali smo da sačuvamo Rista, da Avdom podupremo Rista. Risto i Avdo su bili prijatelji. Kada bi Risto Ratković došao u Bijelo Polje, a zadnji put je došao 1953. godine, uvijek je tražio, takav kakav je bio, pomalo neugledan sa flašom rakije u džepu, Avda mesara da prošetaju pored Lima i popričaju. Ta dva velika duha bjelopoljska su satima znali da šetaju pored Lima i ćaskaju.

RSE: Slijedi reportaža Život na deponiji.

* * * * *

O čemu govori pjesma što je pjevaš?

''O tome da smo ostali na ulicu, nemamo kuće, nemamo ništa, o životu i tako dalje. Siromaška pjesma.

“Siromašku pjesmu” je otpjevao Nisem Beriša, jedan od tridesetoro Roma nastanjenih na gradskoj deponiji smeća u Pljevljima. Na deponiji su im kućice od kartona i lima, sa deponije se hrane, a pokraj nje, u lokvi od kišnice, peru i kupaju se. Beriši i njegovoj ženi zimus je od hladnoće umrlo dijete.

''Pa, nađe se ljeb, nađe se meso što bacaju ljudi, paštete, konzerve, mlijeko, sir. Evo, vidiš, ovaj ljeb što ga moja žena donese.''

''Evo šta jedem.''

Kada traktor gradskog komunalnog istovari smeće na deponiji ''Trlic'' znači da je stigla ''svježa hrana'', na koju imaju ''pravo prvenstva'' u odnosu na pse lutalice i gavranove.

''Sigurno da nije tog smeća ovdje, mi bi crkli gladni.''

''Umro bi gladan da nema tog traktora.''

''Ajde, da vidiš šta jedemo mi.''

A šta je za ručak?

''Meso koje sam našla u smeće.''

''Da nije ovog pršutu, ove paštete, ovog mlijeka iz smeća, mi bi umrli gladni.''

Kako vi spremite ovo jelo? Na koji način?

''Uzmemo vode ovamo i kuvamo za djecu.''

Dok izbaci smrad?

''Jeste.''

Dok pokazuju dnevni ''meni'' - nedojedene hamburgere, buđav hljeb, nabrekle kobasice i pobijeljelo suvo meso - stanovnici deponije kažu da borba sa pacovima i zmijama zna da bude teška i neizvjesna.

''Otimaju. Otimaju, neću da te lažem. Čitavu noć moram stajati da gledam da mi kakav pacov dijete ne ujede. Nekakva zmija mi ušla u baraku.''

Jedino Pjesme na deponiji ''Trlice'' ima više od tuge. Veselje je rjeđe. Razlog za skoro veselje biće ženidba Bajrama Kaitazaja. Toga će dana, kažu, pravog živog ovna zaklati i ispeći za svadbu i pjevaće ''Sanelu''. Začudo, već druga godina života na deponiji, a samo jedan slučaj trovanja hranom. Ipak, ovo nije život, kaže Juka Beriša i apeluje:

''Tri porodice su ovdje. Trideset ljudi sa ženama, sa djecom i to. Ima jedna porodica, pa druga, pa treća. Sav svijet bi nam trebao pomoći i ja se zahvaljujem njemu unaprijed. Ja ne mogu sada da prodajem svoju krv i da hranim djecu. Neće je kupit niko. Da oće je kupit, ja bi je prodo.''

Pjesma koja slijedi svakako je jedinstvena i nastala je dok je Redžep Beriša na deponiji prebirao ono što nije za jelo od onoga što uopšte nije za jelo i posvećena je paradajzu, salati, sudžuku i krompiru...

* * * * *

RSE: Ova reportaža nije nagrađena, ali ti je posebno draga.

SADIKOVIĆ: To je jedna od mojih najdražih priča. Ljudi im nisu pomogli. Ona prva, pa druga, pa treća familija i dalje živi tu na toj deponiji. Skoro sam ih posjetio. Ništa se nije promijenilo, a priča je pravljena prije godinu i po dana.

RSE: Slijedi reportaža – Muzika u Bijelom Polju.

* * * * *

Na bjelopoljskom muzičkom nebu mnoštvo je zvijezda kratkoga sjaja. A ono što bi se moglo nazvati trendom je, i pored svih tih zvjezdica, samo jednom jedinom riječju – mrak – koji izgleda ovako:

''Meša se, peva se, igra se, haos je.''

''Svi piju, svi se vesele, svi zaboravljaju na sve.''

Devedeset odsto ljudi sluša upravo novokonponovani šund. Jednako je u kafanama, kao i u kafićima, stoje i stari i mladi, kaže Ile. On je roker i samo kada je sam i sa svojim društvom priušti sebi lijepu svirku. Sa masom se je nemoguće boriti, tvrdi.

''Da li ima veze ono što kažu da je Bijelo Polje takvo, Crna Gora je takva. To veze nema s tim. U ljudskoj psihi je ići linijom manjeg otpora. Ono što svi slušaju, to ću slušati i ja. Što mi puste - to slušam.''

Doskoro sam vozio ja fiću.
Sada šetam malu u miniću.

*

Ima se, može se.
Ko je sa mnom luduje.

*

''Bitan je tekst, koliko god da je glup. Bitno je da se spomene sečenje vena, a baš u tom trenutku i meni se seku.''

*

Hajde dođi da sviraju za tebe i mene.
Sviraju tako dobro da isečeš vene.

*

Maja i Aida su fanovi Cece, Stoje i Indire, a u kafić gdje svira YU grupa, malo su muzički zalutale.

''Ima lijepe pjesme, ima lijep glas.''

''Sve tri imaju lijep glas. Muzika je neobična kao i tekst.''

DJ Meca, jedan od rijetkih DJ-ova u Crnoj Gori koji rade sa pločama. U Bijelom Polju, ovogodišnjem, može uraditi samo par tezgi, kaže.

''Od muzike, koja se sluša trenutno u Bijelom Polju, najviše se slušaju narodnjaci i turbo folk. Jedna je velika šteta što se to sluša. Mislim da ima vrlo kvalitetnije muzike koja bi trebala da se sluša. Ima tu i par kafića u kojima se sluša malo modernija i brža muzika. Rep i hip-hop se puno slušaju u svijetu.''

Bjelopoljska demokratska većina ipak je donijela drugačiju odluku – ma kakva Evropa. Caco voli i svira svu dobru muziku, ali nikada mu nije palo na pamet da u kafiću zamoli nekoga da promijeni pjesmu.

''Znate kako je. Ako upalite radio, pa na pet stanica slušate jednu te istu muziku koja se vrti po sto hiljada puta dnevno, onda one stvaraju i diktiraju ukus kod većine. Ne možemo mi sada na svadbi, ili na nekom ispraćaju, slušati džez, punk ili slično. Moramo biti svjesni toga da ta muzika koja se proizvodi i koja je preplavila naše tržište ne nosi nikakvu poruku.''

Poruka ipak postoji, tvrdi Ile, publika kreira trendove a trendovi karakter ljudi.

''Karakter kreira Ceca, kreira Aca Lukas, fina pop melodija uz tekst - skoči s mosta za mene, ubij se za mene.''

*

I moli i bezobzirno voli,
Kolibu zapali da izgori sve.

*

Upravo je to hit u kafani Srce u kojoj gazda svakoga vikenda dovede goste u živo.

''Danas su došli svi ljudi koji žele da zaborave na probleme u našoj krizi, koji žele da se opuste, da otvore dušu prema Evropi.''

DJ u bjelopoljskom kafiću Down town je Žuki. On bi puštao samo urbane stvari, ali priznaje da počesto izgubi bitku od folka.

''Uvijek ima onih koji traže Cecu i koji će uvijek da je traže.''

Kako se braniti od Cece?

''U ovom mjestu gdje mi živimo ne možeš da se braniš od toga.''

Za kraj bjelopoljske muzičke šetnje Ile bi imao jednu molbu i jedan savjet:

''Izađeš u kafić pa se nekako isključiš i super ti bude. A ako razmišljaš – e šta je ovo – najbolje da ne izlaziš, sedi kući. Najviše što mogu da očekujem od DJ-a u ovom gradu je da smanje malo muziku.''

* * * * *

Kada je o ljubavi riječ, jedan od najkompetentnijih ljudi je Ramiz Ćorović iz Bijelog Polja, zvanično najženjeniji čovjek u Crnoj Gori, a vjerovatno i znatno šire. Trinaest ozvaničenih brakova i još devet nevjenčanih, osnovna su karakteristika ženidbenog četrdesetogodišnjeg staža šezdesetogodišnjeg Ramiza. Ako je smisao života u traženju smisla, možda bi se iz primjera Ramiza Ćorovića moglo zaključiti da je i u traženju ljubavi njena suština.

''Prva žena mi je bila iz Kruševca i nju ne mogu nikad zaboraviti. To mi je bila prva ljubav. Sa tom ženom sam živio godinu dana i morali smo se rastati. Njenu i dan-danas krijem sliku. Poslije prve žene dolazi druga. Druga je bila iz našeg kraja, iz Petnjice blizu Berana. Sa njom sam živio kratko vrijeme. Nju nisam ni jedan dio volio koliko sam ovu prvu volio.''

Treća – sreća?

''Treća mi je bila iz Herceg Novog. Sa njom sam bio tri mjeseca.''

A četvrta?

''Četvrta žena mi je bila iz Rudog. Bosanka.''

Peta?

''Peta mi je bila iz Sjenice.''

A šesta?

''Šesta mi je bila tu iz komšiluka, iz Gojevića.''

A sedma?

''Sedma mi je bila negdje više Lozne, nema od Lozne jedno pet - šest kilometara.''

A osma?

''Osma mi je bila između Ribarića i Mehovog krša. Teritorija Srbije.''

Deveta?

''Deveta iz Laza kod Petnjice.''

A deseta?

''Deseta mi je bila negdje između Gusinja i Plava.

Koliko ste bili sa njom?

''Sa njom sam bio šest mjeseci.''

Sa kojom ste bili najkraće?

''Najkraće sam bio sa jednom komšinicom iz Lozne. Petnaest dana. Ona je bila sedma po redu.''

Stigli smo do jedanaeste.

''Jedanaesta je bila iz Srče.''

Dvanaesta?

''Njena sestra.''

A trinaesta?

''Trinaesta, trinaesta, trinaesta...?''

Svoje se trinaeste žene Ramiz Ćorović svakako sjetio, jer to je njegova sadašnja supruga, sa kojom je već punih dvadeset godina u srećnom braku.

''Ona sve zna ovo što ja vama ovdje pričam. Ona zna koliko sam se puta ženio. Ona zna koliko sam ih registrovao. Ona zna da ja mjesta nisam imao sa njom da se registrujem.''

A bivše Ramizove supruge bile su prava Jugoslavija u malom.

''Iz Makedonije sam ja imao jednu Nadu. Marija je od Hrvatske bila. Iz Osjeka. Imao sam jednu Fatu iz Rudog.''

Ljubav, naravno, ne poznaje granice.

''Prve generacije kada su odlazile za Njemačku i ja sam otišao. Tamo sam bio devet godina i sticao sam lako te žene. One se lako zaljube u Jugoslovene, jer Jugosloveni su im pružali najbolju ljubavnu njegu. Imao sam kontakt sa Švabicom, sa Francuskinjom, sa Italijankom, sa Čehinjom, sa Ruskinjom. Vodio sam evidenciju i izlazio sam sa preko šesto osamdeset žena.''

Ono što pored tolikog ljubavnog iskustva Ramiz Ćorović ne može da shvati je:

''Kada pročitam - Osuđen zbog silovanja -. To je glupost. To nije apsolutna muškost, kad on ne osvoji ženu na neki kulturan, fini način, na ljepotu, na šalu, na pjevanje, ili bilo šta drugo. A silovati. To je ubistvo. To bih ja na vješanje.''

Konačno, recept za uspjeh kod žena je jednostavan.

''Upoznamo se. Malo se ispričamo, dogovorimo se, ili da se sutra nađemo u gradu, ili na nekom drugom mjesto. Na tom sljedećem susretu već padne odluka. Bivalo je, pa je odmah povedem sa lica mjesta kući. Na kraju: ljubav je jedno najveće bogatstvo za čovjeka.''

* * * * *

SADIKOVIĆ: Možda mi ova priča pomogne. Sada tražim, lovim. U Crnoj Gori je aktuelna tema da se vještački napravi nevinost. Kažu da u Pazaru to biva dosta jeftino. Ako me čuje neko neka mi pomogne. Zar to ne bi bila interesantna priča?

RSE: Ti svako jutro svojim sugrađanima poželiš dobro jutro i posle toga sledi jedna kratka bjelopoljska priča.

* * * * *

RSE: Dobro jutro. Ko se probudio, probudio se. A ko nas sluša, sluša Bjelopoljske priče. Bjelopoljsku priču za jutros ispričaće Radivoje Beki Rabrenović, poznati novinar, Bjelopoljcima poznat barem koliko i Moskva iz koje je bio dugogodišnji dopisnik RTV TG.

Mogu da vam ispričam jednu priču, čisto bjelopoljsku. Bijelo Polje je grad autentičnog humora i anegdota. Svi znaju za Rada Baleta. Tek kada sam pošao za dopisnika JRT-a iz Moskve, prvog ljeta došao sam kolima. Svakog dana sa Baletom smo išli u ribolov. Poslije nekoliko dana Bale meni kaže:
– Znaš šta Beki, ja sam sada vrlo popularan u Bijelom Polju.
- Zašto.
- Svi kažu: Evo ga Bale, on se druži sa onim dopisnikom iz Moskve.
Prođe malo vremena pa Bale reče:
- A znaš šta, tebe ovdje niko ne šljivi ni za šta.
- Što Bale?
- Svi kažu: Pusti ga u materinu, druži se sa Baletom mesarom.

* * * * *

SADIKOVIĆ: Gostujem ovdje i sada treba nešto pametno da kažem pred mojim Bjelopoljcima. Nisam ja trebao da budem u ovoj emisiji. Ona je nacionalna.

RSE: Za kraj, festival tamburica i tvoja šira reportaža koja je išla u našem programu.

* * * * *

Tambura, žičani instrument. Narodni instrument Balkana. Srodna je španskoj gitari, ruskoj balalajci, ukrajinskoj banduri, američkom bendžu, italijanskoj mandolini i tako redom po svijetu. Rodila se u Persiji, današnjem Iranu, gdje su stari Asirci na njoj svirali isto ono što i mi danas. Svojim je zvucima pričala o ljubavi i o životu u kome, na žalost, ljubav nije uvijek dominantna pojava. Na Balkanu su je u osvajačkim pohodima donijeli Turci, preko Makedonije pa prvo u Bosnu.

Tamo se vremenom skoro zagubila, ali se od nje rodio saz, instrument čudak i sebičnjak koji ne trpi društvo drugih instrumente, osim glasa jednog ili dva. Pa je tambura pošla po komšiluku, po Vojvodini i Slavoniji, gdje su joj od milošte dali ime tamburica. Tako u deminutivu prije dvjesto godina skoro da nije bilo mjesta u balkanskoj ravnici gdje se ona nije u orkestrima svirala. Tambura je druželjubiva, pričaju Bele Dizdarević i Cule Marić, crnogorski doajeri tog instrumenta. Tambura je instrument koji ujedinjava i instrument i ljude i narode.

''Tambura je instrument za srce i dušu. Vjerovatno je zato i ljudi drže blizu srca da prenese ona najtananija osjećanja koja imaju - sa tako malo žica, sa tako mnogo mogućnosti.''

''Kada se taj zvuk srodi sa pjesmom dobija se jedan osjećaj koji čovjeka diže u jednu lagodnost, u jedan milozvuk, da ima osjećaj da je negdje na nebu. U tome je draž te tambure. Ona srođava taj zvuk fantastično. Ljepotu zvuka joj daje punoću i širinu, neobičnu, ne izrazitu, ali mekanu. Ali upravo ta mekoća pogoduje duši.''

Hrvatska je tambura najznačajniji narodni instrument. U Osijeku postoji čak četrdesetak tamburaških orkestara. Momci iz jednog od njih objašnjavaju šta je to zapravo tambura:

''Tambura je nešto što osjećamo u sebi, što živimo iz dana u dan.''

''Tambura je naša duša, naša ljubav, nešto najbolje što postoji na svijetu. Preko tambure prenosimo svoju dušu, osjećaje i svoj život drugim ljudima.''

''Raspoloženje u kojem se sada nalazim mogu prenijeti na tamburu. Bio veseo, tužan, sjetan - bilo šta ću ti odsvirati.''

''To je slika naših starih i našeg kraja. Nekada su oni svirali tambure. Ona nas spaja sa prošlošću, sa djedovima i precima.''

Što je to tambura, kaže njihova pjesma. Valjda ona to i najbolje zna.

''Sav svijet zna što je tambura i što voli cura garava.''

''U Vojvodini, Mađarskoj, Slavoniji, u Hrvatskoj, imate to da svako mjesto ima svoj štim. Tambura se razlikuje po smislu, po štimu, po broju žica ili se razlikuju po debljini ili rasporedu žica, ali je suština ista.''

Bele Dizdarević kaže da je pričati o tamburi nemoguće a ne reći Janika Balaš. Janika Balaš tamburom o tamburi priča i u pjesmi koju pjeva Zvonko Bogdan. To je tambura:

Ej salaši na sjeveru Bačke
U vama su pisme bunjevačke
A tambura tako lipo svira
K'o da note par slavuja bira.

Klasika. Pa da. Tambura je i klasika.

''Tambura je u početku laički smatrana kod nas kao kafanski instrument. Prije stotinjak godina, prije nego se počela komponovati tamburaška muzika i prije nego što su tamburaški profesori i voditelji orkestara počeli da stvaraju malo jače orkestre, klasični tamburaški orkestar obuhvatao je od dvanaest instrumenata. Kafanski orkestri su bili sačinjeni od pet do osam instrumenata i pratili su iskjlučivo samo narodne pjesme u kafanama. Na tamburuci se može svirati i Sirtaki i sve što sviraju svi ostali instrumenti.''

''Svi kroz tu tamburu pokušavaju da iskažu sebe. Razlike su što svi krajevi imaju neke svoje specifičnosti u muzičkom smislu i svi se trude da te svoje specifičnosti iskažu kroz tamburu. To je nešto što tamburu dovodi na neki univerzalni smisao.''

Bijelo Polje rodni grade
Roditeljski topli dome
Od rođenja pa do smrti
U srcu te nosim svome.

Šest vijekova nakon što je sa turskom vojskom došla u Makedoniju, da bi potom bila skoro zaboravljena, tambura se posljednjih decenija ponovo rađa i u žaru bogatog folklora te zemlje. Muzičar Nino Veličkovski jedan je od onih koji od tambure pokušava napraviti riznicu starogradskog makedonskog folklora.

''Petnaest godina radim sa tamburašima i mogu da kažem da je to nešto što me najviše interesuje. Već 22 godine profesionalno radim sa oktetom Kumanovo i imam 23-godišnju solističku karijeru. Najviše me dira i najviše dolazi do mene tamburaška muzika. Makedonija možda nema tradiciju tamburaškog sviranja i muziciranja, ali starogradska pjesma kroz nju došla je do izražaja. Ovo što smo uradili na ovom festivalu i ono što radimo dugih niz godina, to su obrade starogradskih pjesama našeg kumanovskog i makedonskog podneblja u novim tamburaškim aranžmanima, da se čuje što znači makedonski prebogati melos. To izvanredno dobro zvuči.''
XS
SM
MD
LG