Dostupni linkovi

logo-print

Promena Dejtonskog sporazuma i domino efekat


Predsedavajući Predsedništva Bosne i Hercegovine Sulejman Tihić i predsednik Hrvatske Stjepan Mesić saglasili su se u subotu 25. septembra 2004. u Zagrebu u tome da je Dejtonski sporazum potrebno promeniti kako bi bila stvorena „funkcionalnija država Bosna i Hercegovina“.

Sulejman Tihić:

„Očekujemo da naredne godine domaći politički predstavnici otpočnu razgovore o promjeni Ustava Bosne i Hercegovine.“

Samo dva dana je prošlo, a predsednik Republike Srpske Dragan Čavić u Beogradu je izneo potpuno suprotan stav:

„Opredijeljene Republike Srpske i svih njenih institucija je snažna podrška Dejtonu i dejtonskim rješenjima, posebno Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je Ustav BiH koji utemeljuje entitetsko uređenje.“

Stav čelnika manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, podržali su, kao i gotovo uvek do sada, čelnici Srbije. Boris Tadić i Vojislav Koštunica, u mnogome različiti političari, u vezi sa situacijom u Bosni izneli su identične argumente:

Boris Tadić:
„Ovog trenutka dovođenje u pitanje Dejtonskog sporazuma može da predstavlja veliki problem za stabilnost Bosne i Hercegovine i stabilnost čitavog regiona.“

Vojislav Koštunica:
„Svako preinačenje Dejtonskog sporazuma u ovom trenutku bi moglo imati upravo suprotan efekat, dakle doprineti destabilizaciji ovog regiona.“

Bosna i Hercegovina tako ostaje, i devet godina po okončanju rata, da funkcioniše, bolje rečeno ne funkcioniše kao krajnje složena država i po ustrojstvu jedinstven primer u svetu: dva entiteta sa pretežno nacionalnom homogenizacijom i Distrikt Brčko, jedan od entiteta podeljen na kantone – jedinice sa izuzetno širokim pravima na samoorganizovanje i sa velikom nadležnošću.

U Bosni i Hercegovini su o neodrživosti ovakvog ustroja prvi progovorili intelektualci. Jedan od njih, profesor Rusmir Mahmutćehajić, argumente iznosi Radiju „Slobodna Evropa“:

„Sadašnje političko stanje u Bosni i Hercegovini je posljedica sustavno vođenog rata u cilju razaranja te države, njene cjelovitosti, njene politike, njene ekonomije i njene kulture, s nakanom da iz tog razorenog gradiva ona bude inkorporirana u postulirane, u kriminalnim projektima zamišljene, nove državne cjeline. Takvo stanje u Bosni i Hercegovini je potpuno suprotno potrebama njezinih ljudi, i individualno i kolektivno.
Ono što danas jeste stanje u Bosni i Hercegovini, može se nazvati antisrpskim, antihrvatskim i antibošnjačkim projektom. U cjelini, to je protivbosanskohercegovačko stanje.
Da bi se zapravo osigurale elementarne slobode bosanskohercegovačkih pojedinaca i njezinih kolektiva, i srpskog i hrvatskog i bošnjačkog, znači cijelog bosanskohercegovačkog društva, ovo stanje je nužno promijeniti. Ono je moglo biti prihvaćeno kao prelazno stanje, od tog rata prema nekom stabiliziranju radi daljih promjena, ali jednostavno, sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini je politička, kulturna i ekonomska anomalija, koja je neodrživa.“

Argumente većine političkih subjekata iz srpskog naroda u Bosni i Hercegovini protiv promene državnog ustrojstva, iznosi Radiju „Slobodna Evropa“ Mile Dmičić, profesor Ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Banja Luci:

„Zahtjevi različitih političkih partija, pogotovo vođa unutar ove dvije zajednice - bošnjačke i hrvatske - za promjenom Ustava, znače zapravo prizivanje nečega što u srpskom narodu uglavnom budi asocijaciju na onaj period kada je od 1990. godine do Dejtonskog sporazuma prošlo kroz naš realitet mnoštvo različitih međunarodnih ponuda kako definisati Bosnu i Hercegovinu kao državu i kako sačiniti njenu ustavno-pravnu organizaciju koja će biti po volji sva tri konstitutivna naroda. Ako su svi ti planovi propadali uglavnom zbog nesaglasnosti jednog od ta tri konstitutivna naroda, onda je sasvim razumljivo da danas postoji podozrenje.“

Profesor Mahmutćehajić vidi tri dimenzije bosanskohercegovačkog problema. Prvi je, kaže, to što međunarodna zajednica, primenjujući svoje kriterijume, ne može da trpi postojeće stanje u Bosni i Hercegovini, jer je to, kako kaže, evropska anomalija. Pored pomenute činjenice da sadašnje ustrojstvo Bosne predstavlja recidiv agresivne i razarajuće politike njenih suseda, Srbije i Hrvatske, treći problem je što je time, kaže profesor Mahmutćehajić, u samoj Bosni i Hercegovini proistekla oligarhijska raspodela etničkog predstavljanja koja je ugrađena u dejtonske aranžmane:

„Hrvati, Srbi, Bošnjaci - oni zapravo nemaju svoje reprezentante i ne mogu ih imati. Riječ je o državi koja ima cjelovito društvo, ali koje je ideologijski razdijeljeno na tri političke stranke, koje zapravo uzurpiraju ili kidnapiraju sudbine tri parcijalna bosanskohercegovačka kolektivna identiteta. Takvo stanje će ostati sve dotle dok Srbija kao država, kao politika, kao činitelj međunarodnog poretka, ne promijeni tu postojeću politiku. Isti je slučaj s Hrvatskom. A paralelno s tim Bosni i Hercegovini će pomoći nastajanje onih političkih snaga koje će zapravo osigurati unutarnju dekonstrukciju ka normalnoj politici, kulturi i ekonomiji.“

Srbija i Hrvatska, dakle, kao dve države takozvani „garanti“ Dejtonskog sporazuma, moraju biti te koje će podržati promene u samoj Bosni i Hercegovini. To nije samo mišljenje profesora Mahmutćehajića već je to teza koja se do sada u više navrata pojavljivala u relevantnim zapadnim analizama stanja u Bosni i Hercegovini. Konačno, potreba da Hrvatska i Srbija, ozbiljno i dosledno, drugačije nego do sada, podrže promene ustrojstva Bosne i Hercegovine, nije samo potreba Bosne i Hercegovine već, realno, i uslov, sastavni deo ili makar pokazatelj ozbiljnih promena u Hrvatskoj i u Srbiji. I dok Srbija to svakako ne čini, u Hrvatskoj je, kaže Radiju „Slobodna Evropa“ politički analitičar Davor Đenero, upravo u toku taj proces:

„Meni se čini da gospodin Sanader radi od prilike ono što od njega međunarodna politika očekuje. Kao prvo, od njega se očekuje da tip barem relativne političke reforme koju je proveo unutar svoje stranke u Hrvatskoj, pokuša provesti i u Bosni i Hercegovini. S tim tipom političkog nadzora, ako se definitivno zatvori bilo kakva ideja teritorijalnih pretenzija Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, de facto se u Bosni i Hercegovini smanjuje politička kompleksnost.“

U Srbiji se s vremena na vreme pojavljuju ideje o tome da bi rešavanje problema u Bosni i Hercegovini trebalo povezati sa određivanjem statusa Kosova ili obrnuto – i to na taj način što bi, u slučaju da Kosovo postane nezavisna država, Srbija trebalo da bude „kompenzirana“ tako što bi joj bio pripojen deo Bosne i Hercegovine odnosno sadašnja Republika Srpska.

Dušan Janjić, čelnik nevladine organizacije „Forum za etničke odnose“ iz Beograda, ličnost je koja je učestvovala na mnogim međunarodnim konferencijama o Zapadnom Balkanu. On kaže Radiju Slobodna Evropa da ovakve ideje nikada nisu zvanično iznošene, ali potvrđuje da ih je bilo:

„Na konferencijama nikada nije bilo razgovora o tome. Ti razgovori su postojali kada se razgovaralo, na primer, sa ljudima u ministarstvima i to na nivou političkih direktora, znači onih koji se bave strateškim planiranjem, i to više kao pokušaj da se utvrde sličnosti i različitosti u pozicijama Kosova i Republike Srpske. Moram da kažem da tu postoji jedan strah, pogotovo u Evropskoj uniji, da se izvede ta paralela, dakle postoji neka vrsta bojazni od te paralele. Ono što postoji, to su napori istraživačkih centara, ali koji su vrlo retki, da se napravi neka stručna analiza dostignuća protektorata. Postoji i treća stvar, koja je ovde važna i koja je izazvala dramu, a to je zapravo pokušaj domaćih aktera da ospore ili da navodno potvrde Rezoluciju 1244 odnosno Dejton.“

Ilber Hisa (Ylber Hysa), politički analitičar sa Kosova, kaže Radiju Slobodna Evropa da ne vidi nikakvu vezu eventualne promene Dejtonskog mirovnog sporazuma i statusa Kosova, kao ni promene Dejtonskog sporazuma i budućnosti sadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore:

„Kada je napravljen Dejtonski sporazum, tada nije bilo spremnosti ni sa jedne, ni sa druge strane, niti međunarodne, niti srpske, da se pregovara o Kosovu, što je na neki način indirektno i doprinelo da kasnije dođe do ratnih sukoba. U tom smislu je Dejtonski sporazum isključivo dogovor o Bosni i on se kao takav ne može dovoditi u vezu s Kosovom.“

Rusmir Mahmutćehajić kaže da ne veruje u takozvani Domino efekat, odnosno u teoriju po kojoj bi promena jednog dela Zapadnog Balkana neminovno dovela do destabilizacije drugog dela ili pak čitave regije:

„Tvrdnja kako bi ovakvo ili onakvo razrješenje problema Makedonije ili statusa Kosova, moglo proizvesti posljedice u Bosni i Hercegovini, suštinski je konstrukcija koja uvažava i potvrđuje spomenutu destruktivnu, velikosrpsku politiku. Po mom dubokom uvjerenju, stanje u Bosni i Hercegovini sadašnje podjele, nametnute podjele, ono mora biti otklonjeno u interesu svih. I ono ni na koji način ne može biti suštinski dovođeno u vezu ni s Kosovom, ni s Makedonijom, ni sa statusom Crne Gore naravno. I oni koji se pozivaju na domino efekat, na te posljedice od Makedonije, Kosova i tako dalje na Bosnu i Hercegovinu, zapravo amnestiraju ili prave popuste politici čije recidive vidim u obliku srbijanskog radikalizma, Koštuničinog prikrivenog, također destruktivnog hegemonizma i tako dalje.“

Dušan Janjić kaže da na Zapadu nemaju naročitu prođu ideje nekih političara sa Zapadnog Balkana o povezivanju rešavanja statusa Kosova i promene ustroja Bosne i Hercegovine:

„O tome malo ko od diplomata govori, a među političarima, zavisno od orijentacije, možete naići na takve argumente. Na primer u Nemačkoj ćete naći puno političara CSU koji o tome otvoreno govore, dakle da se treba teritorijalno razgraničiti na Kosovu i jedan deo Kosova dati Srbiji, ali ne govori se o ,kompenzaciji‘. Mislim da je tu najindikativnije pismo Patena (Kristofer (Christopher Patten), komesar Evropske unije za spoljne poslove) iz juna meseca, ono famozno pismo u kome on pokreće pitanje drugog koloseka. Tamo ima jedna rečenica koja kaže da bi nešto trebalo dati i demokratskim snagama Srbije. Ali pošto se govori u kontekstu otvaranja drugog koloseka, stabilizacije asocijacije za Crnu Goru i pokretanja pitanja budućeg statusa Kosova, stoga mislim da su neki zaključili da je moguća ,kompenzacija‘.“

Ideje o takozvanoj „kompenzaciji“, koje ne prolaze na Zapadu, nemaju za sada prođu ni na Istoku, kaže Radiju Slobodna Evropa ruski istoričar Sergej Romanenko, stručnjak za Balkan:

„Ima ljudi koji predlažu neka egzotična rješenja kao što je razmjena Kosova za Republiku Srpsku ili nekakve ustupke za nezavisnost Kosova. To je provokativna ideja, jer ide protiv međunarodno priznate države, odnosno podrazumijeva njeno rušenje. Danas je situacija drugačija nego recimo 1999. godine. Nikoga ovdje više ne zanimaju takozvana ,srpska braća‘. Bavimo se svojim problemima, svojim poteškoćama, ali neki politikanti, kao što smo vidjeli u martu ove godine, ponekad pokušavaju iskoristiti srpsku ili slavensku kocku, međutim u tome ne uspijevaju. Da li se može iskoristiti iskustvo Bosne na Kosovu? Mislim da može samo djelomično i vrlo ograničeno, jer su situacija i priroda sukoba veoma različiti. Usprkos svemu, Bosna i Hercegovina može postojati samo kao cjelovita država. Ali kakva? Federacija iz dva dijela, federacija iz tri dijela ili centralistička država? Uzimajući u obzir težnju ka integraciji u euroatlantske strukture, vjerojatno se može reći da je centralistička država najrealnija opcija. Ali to nikako ne znači kršenje nacionalnih ili građanskih prava. Na kraju krajeva, treba odustati od koncepta ravnopravnosti takozvanih državotvornih naroda i doći do koncepta ravnopravnosti svih građana, bez obzira na narodnost ili vjeroispovijest.“

Profesor Mile Dmičić kaže da zahteve za promenu Dejtonskog sporazuma smatra nerealnima upravo zato jer se taj sporazum može promeniti jedino uz saglasnost Hrvatske i Srbije:

„Za očekivati je da većina demokratskih i modernih država, pogotovo država koje čine Kontakt grupu, nema namjeru da Dejtonski sporazum u ovom trenutku mijenja. Kada je riječ o Opštem okvirnom sporazumu, njega moramo smatrati međunarodnim ugovorom, a ako su međunarodni ugovor sklopile određene članice, razumljivo je da jedino te članice taj ugovor mogu mijenjati.“

Rusmir Mahmutćehajić:

„Srbija i Hrvatska u najboljem interesu svojih društava imaju neopozivu obavezu, ne da budu pasivne prema situaciji u Bosni i Hercegovini, nego da djeluju aktivno kroz čitavo jedno stoljeće onako kako Njemačka ima dug djelovati aktivno prema Jevrejima, Izraelu i tako dalje, pomažući revitalizaciju tog razorenog naroda.“

I dok u Srbiji praktično nema nijedne relevantne političke grupacije koja pristaje na promenu ustrojstva Bosne i Hercegovine, u Hrvatskoj se, kaže Davor Đenero, ipak stvari malo-pomalo menjaju, makar utoliko što više nema relevantnih političkih grupacija koje bi se otvoreno zalagale za pripajanje nekog dela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj:

„Danas na političkoj sceni se nitko doduše neće usuditi previše jasno zahtijevati provođenje načela the state is the nation, ali isto tako više nitko neće činiti i korak natrag prema Tuđmanovom vremenu. Vi vidite da Sanader nikakvom javnom izjavom, nikakvom javnom deklaracijom nije dao nikakvu potporu bilo kakvom konceptu trećeg entiteta i rastakanju BiH federacije na taj način na koji je to činila Jelavićeva skupina unutar HDZ-a u to vrijeme, sa potpunom političkom potporom Franje Tuđmana i HDZ-a u Hrvatskoj.“

Da, ali s druge strane premijer Sanader nije bio ni tako eksplicitno protiv toga, barem ne u javnim izjavama, poput na primer predsednika Mesića.

„Niti poput predsjednika Mesića, niti poput nekih drugih političara koji smatraju da u Hrvatskoj imaju dovoljno čvrst nacionalni politički pedigree da mogu rastakati ove nacionalističke, krive putove, koje je otvorio Tuđmanov režim. Budišina (Dražen, bivši predsednik Hrvatsle socijalno-liberalne stranke) politička ponuda za Bosnu i Hercegovinu je nešto što mi se čini da je prijedlog oko kojeg bi se danas mogao postići politički konsenzus u Hrvatskoj. Njegov koncept je reorganizacija Bosne i Hercegovine u visoko decentralizirano i dekoncentriranu konfederaciju ili federaciju kantona, pri čemu bi kantoni bili organizirani prema teritorijalnom, geografskom i ekonomskom načelu, dakle načelu geografske gravitacije, a ne prema nacionalnom načelu, i sustav u kojem bi lokalna i regionalna samouprava imale visok stupanj autonomije u političkom djelovanju. Čini mi se, iako je HDZ prije koju godinu žestoko odbacivao i pomisao na takav prijedlog – ako pratite hrvatske medije koji su na neki način bliski Sanaderovu HDZ-u – da se već taj koncept sada pušta kao probni balon nečega što bi Hrvatska u narednom periodu mogla podržati kao soluciju za Bosnu i Hercegovinu.“

Na kraju naši sagovornici iznose neka od mogućih rešenja i redosled poteza kojim bi do tih rešenja trebalo doći.
Dušan Janjić:

„Odgovor će najverovatnije biti postojeće granice u smislu teritorijalno-administrativnog ograničenja, a istovremeno zajedničko tržište i slobodna pasoška zona. Problem Bosne i Hercegovine se može rešiti samo po modelu Beneluksa, znači samo u saradnji Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gde bi ta saradnja bi bila toliko važna, a granice toliko lako prelazne, da niko ne bi postavio pitanje razgraničenja“

Davor Đenero:

„Ono što je sada vidljivo, to je da će najvjerojatnije 2007. godine na hrvatsko-slovenskoj granici biti uspostavljen šengenski režim. Čini mi se da ne postoji niti najmanji tračak ideje da bi se šengen mogao uspostavljati na granici između Hrvatske i Srbije, a pogotovu ne na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.“

Rusmur Mahmutćehajić:

„Meni se čini da jedno od ključnih pitanja cijelog Balkana jeste dekonstrukcija nacionalne svijesti među Srbima, u Srbiji, što bi bilo od ogromnog značaja, jer su brojne nacionalne svijesti na cijelom području – albanska, crnogorska, bošnjačka hrvatska – dobrim dijelom reaktivne. One su zapravo odraz ili neka vrsta uzvraćanja, one su vrlo rijetko bile djelatne. Tako da se u ovom trenutku meni čini da prvi korak u tome jeste realno vidjeti svoj položaj. Ne možete živjeti i svoj identitet graditi imajući oko sebe samo i jedino neprijatelje. Tu zapravo ne može biti greška, mada se ne mogu ni amnestirati, samo u Crnogorcima, Albancima, Bugarima, Mađarima, Hrvatima i tako dalje. Valjalo bi preobratiti taj koncept i reći – u mom susjedstvu hoću da imam samo prijatelje. Zašto Bošnjaci, Crnogorci, Albanci i tako dalje, ne bi bili najbolji, najvažniji... Oni jesu najvažniji susjedi Srbima, ali su bili i njihovi najveći neprijatelji. U ovom trenutku svi za to imaju odgovornost, ali meni se čini da dekonstruirana srpska politika ima najveću, i to je suštinski interes srpskog naroda. To je prihvaćanje realnosti, Bosne i Hercegovine kao države, koja može graditi svoju budućnost, ne kao homogena država, nego kao jedinstvo u razlikama, u kome će demokratski, liberalni principi biti utemeljeni u svaki dio tog društva, u svaki dio njegove politike. To je najbolji interes, dalekoročni interes, i onog što bismo nazvali državnom politikom Srbije, državnom politikom Hrvatske, Crne Gore i tako dalje.
XS
SM
MD
LG