RSE: Kad sam tražila vaš broj telefona u Telefonskom imeniku Hrvatske, pisalo je „Semka Sokolović-Bertok – dramska umjetnica“. Šta zapravo znači biti dramska umjetnica?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: To znači, recimo, igrati u kazalištu. To je jedan stariji naziv, koji vjerojatno datira još iz vremena kad se filmovi nisu snimali, kad nije bilo televizije i tako dalje, i to je nekako ostalo uobičajeno, a inače precizniji naziv je zapravo glumica. Danas postoje svi ti mediji, više čak nije precizno ni filmska glumica, jer vani se svi koji igraju u filmovima jako trude da dobiju neku kazališnu ulogu, recimo na Broadwayu, da se kompletiraju, jer se ne smatra kompletnim glumcem onaj tko nije nešto dobro odigrao u kazalištu. Tako da su – dramska umjetnica, dramska glumica, zastarjeli termini, vjerojatno iz vremena kada nije bilo svih ovih medija. Danas završiš akademiju i ustvari si akademski glumac.
RSE: Kad ste vi ušli u taj svijet glume?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Davno. Došla sam studirati na zagrebačku Akademiju. Završila sam je i odmah sam bila angažirana u Zagrebačkom dramskom kazalištu, kako se to tad zvalo, a kasnije je preimenovano u Dramsko kazalište „Gavela“, kad je Gavela umro.
RSE: Neke vaše kolege koje su glumile s vama, a koje vas se rado sjećaju, mada više nisu u Zagrebu, kažu da ste vi zapravo jedna od osnivačica „Gavele“.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Pa direktno ne, jer „Gavela“ je teatar osnovan prije nego što sam ja došla na Akademiju, ili nekako u to vrijeme, ne znam točno. Evo sad slave pedesetogodišnjicu, znači da je možda osnovan 1952-3. godine ili tako nekako. Ali u svakom slučaju, uključila sam se na samom početku, igrala sam i kao student, a nakon završetka studija sam odmah bila angažirana, tako da spadam među prve, ali ne mogu reći da sam bila osnivač.
RSE: Prisjetite se malo tih vaših prvih glumačkih dana. Kakve su se predstave radile? Da li su to uglavnom bile prevedene, da ne kažem „prepjevane“ predstave stranih autora, ili je već bilo ovih domaćih?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Bilo je i domaćih. To je bilo isključivo dramsko kazalište, za razliku od Hrvatskog narodnog kazališta koje je uvijek imalo i operu i balet, za razliku od „Komedije“ koja je imala mjuzikle, a neki četvrti teatar nije ni postojao. Dakle, „Gavela“ je bio izrazito dramski teatar i jako se vodilo računa o jednom kontinuitetu repertoara. Nijedna predstava, nijedan komad nije stavljan na repertoar ad hoc, nego se jako vodilo računa o tome da komad bude na neki način vezan sa prethodnim na repertoaru i eventualno sa budućim koji će biti na repertoaru. Tako da je to kazalište imalo jednu svoju fizionomiju. Dakako da su tu bile i predstave iz klasičnog repertoara i iz modernog repertoara, recimo „Tennessee Williams“ Arthura Millera, pa onda u vrijeme Becketta i Ionesca, svakako i Becket i Ionecso, pa onda taj klasični repertoar, bile su i komedije, ali stalno se nekako vodilo računa o tome da to ima jednu jedinstvenu fizionomiju.
RSE: Imam dojam da to uspoređujete sa nekim vremenima koja dolaze poslije tih vaših početaka. Mislite li da je danas kazalište takvo?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Mislim da više nije. Beograd je imao svoje Jugoslavensko dramsko pozorište, i ostali gradovi su na neki način imali tako nešto, to je bila takva jedna repertoarna politika u to vrijeme. Danas više teatar ne samo da nije takav, već se upotrebljava i u razne druge svrhe – održavaju se i večeri šansone i modne revije i takve stvari, što je zapravo u vrijeme našeg kazališta „Gavela“ bilo nezamislivo. Mi smo držali taj nivo koji smo imali i nije bilo šanse da se upetlja nešto što u to ne spada. To je bilo takvo vrijeme.
RSE: Griješim li ako kažem da je u tom vašem kazališnom opusu težište ipak na dramskom, kad ste vi u pitanju?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Pa jeste, svakako. Međutim, ja sam igrala i u ponekim komedijama, i to sa zadovoljstvom. To je jedno općenito krivo mišljenje da je komedija nekakva niža vrsta, niži rod. U svakom slučaju nije. Vrlo je teško igrati dobru komediju, zapravo prvenstveno je vrlo teško napisati dobru komediju, a zatim je vrlo teško režirati i igrati. Čak možda i teže od drame. Ako se nešto hoće dobro napraviti, onda to zahtjeva barem isti takav rad koji se ulaže u sve druge vidove dramskog repertoara.
RSE: Da li znate zašto vas ljudi u Bosni i Hercegovini doživljavaju „svojom“?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Meni je jako drago da me tako doživljavaju, ali mislim da je to donekle i moja zasluga, jer ja sam cijeli život ostala kod toga da je Sarajevo moj rodni gradi i u svim svojim izjavama sam to uvijek podcrtavala. Onda su valjda to ljudi zamijetili i tako se i oni prema meni odnose.
RSE: Vaše ime je neobično. U Bosni i Hercegovini je češće ime Senka nego Semka.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. To ime mi je navodno dao otac, tako mi je mama rekla, tata mi je naime umro kad su mi bile tri i po godine, tako da se ja toga ne sjećam. Mnogi ljudi su me u početku zvali Senka, jer im je to u uhu. Tek su kasnije, kad su me malo bolje upoznali ili više puta pročitali negdje moje ime, shvatili da sam ja zapravo Semka.
RSE: Niste u nekom rodu sa Zijahom Sokolovićem?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Nisam.
RSE: To vas vjerovatno često pitaju.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da, često me to pitaju. On je porijeklom iz zapadne Bosne, tamo negdje oko Tuzle, a moji su iz istočne Bosne – oni Sokolovići od Mehmedpaše Sokolovića. Iako on za mene govori da sam mu ja mama, a ja za njega da je on moj brat iz tatinog prvog braka.
RSE: Kad vas već tako često pitaju, da bar od toga napravite neki vic.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Jeste. A inače je interesantno to da smo rođeni istog datuma – 22. decembra. Tako da je on obično prvi koji me 22. decembra ujutro nazove, za vrijeme rata me je zvao čak i iz Njemačke, da mi čestita rođendan.
RSE: Najnoviji film u kojem igrate je Žalicin „Kod amidže Idriza“. Taj film još uvijek nije vidjela šira publika, prikazan je za sad na Sarajevo Film Festivalu. Možete li nešto reći o toj vašoj ulozi?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: To je jedna jako lijepa, velika, ogromna uloga i meni vrlo draga. To je jedna žena kakva bih ja voljela biti. Kad bih ja bila na tom nivou i u tim situacijama, voljela bih tako postupati i tako govoriti. To je vrlo važno za glumca, jer je dosta teško braniti lik. Igrala sam mnogo uloga gdje sam morala braniti lik od svih njegovih negativnih osobina i natruha. Puno je ljepše i prijatnije igrati nekoga i govoriti riječi koje biste i vi željeli govoriti i takvi biti.
RSE: Koje vam onako naprosto izlaze iz duše.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Onda je to mnogo ugodnije. Osim toga, to je moj mentalitet, to je moj jezik i u krajnjoj konzekvenci, da moja majka nije imala mogućnosti da školuje mene i moju sestru i da ja nisam otišla na studije, mogla sam završiti s nekim Idrizom kao njegova žena Sabira i biti u tim situacijama u kojima je ona.
RSE: Da li ste vidjeli film?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Jesam. Bila sam na otvorenju Sarajevo Film Festivala, film je zapravo otvarao festival. Ne vjerujem da sam subjektivna, jer sam inače vrlo kritična prvenstveno prema sebi, sebe ne volim gledati, ali moram priznati, kad dobro razmislim, da mi se čini da je taj film jedno malo čudo. Režiser ga je napravio upravo onako kako sam ga ja zamišljala kad sam čitala scenarij i kako mislim da ga je trebao napraviti. To je film koji ima jedan svoj ritam koji je podložan mentalitetu u kojem se film zbiva. Znate kakvi su Bosanci, niko se nigdje ne žuri, ni da nešto kaže, ni da nešto napravi. E sad, tu uvijek leži opasnost od nekakve rastegnutosti, od nekakve usporenosti i tako dalje. Međutim, dogodio se jedan fenomen da su ljudi odgledali film, evo recimo moj muž pa nadalje, pa su pitali koliko film traje, a Žalica kaže: „Traje sat i trideset i pet minuta“. „Pa nije moguće, kako je tako brzo gotov?“ A striktno se držao tog mentaliteta, nijednog trenutka nije narušen taj ritam, taj način razgovora, postupaka i tako dalje, što je tom filmu dalo jednu posebnu, dragocjenu boju. Onda, ton je briljantan, svaka riječ se razumije, a nije izgovorena zato da bude razumljiva, nije artificijelna, svi govore najnormalnije, a sve se razumije. Kamera je krasna. Film nema neki određeni sadržaj. Kako piše na prospektu: „Jedan mladić je došao u jednu obitelj da popravi bojler, a popravio je ljudske duše“. Dakle, nema neki određen sadržaj – dogodilo se to i to, ovaj je ubio ovog i tako dalje, toga nema. Nema akcije. Međutim, ima jedan duboki sadržaj, duboku priču o ljudskoj duši, o posljedicama rata u Bosni na ljudsku dušu. Ne na zgrade, ne na mostove, ne na putove, nego upravo na ljudsku dušu.
RSE: Neki filmski kritičari zamjeraju tom Žalicinom filmu, oni koji su ga gledali, da ne korespondira sa svijetom, da je jako lokalan. Da li vi dijelite to mišljenje?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: To će pokazati mišljenje u svijetu. On je fantastično korespondirao u Sarajevu, ali to su ljudi koji su mogli na neki način vidjeti u njemu sebe. Sa mnom bi korespondirao i da sam s Marsa, jer ja volim takvu vrstu filmova. Meni su već sva čula stradala od trke, frke, od ovog trenda tih akcionih filmova. To je neizdržljivo, sva čula su mi stradala. Ja sam odmorila dušu gledajući taj film. E sad, ne moraju svi ljudi tako gledati na to, niti to tako doživjeti. Mislim da će on u svakom slučaju biti zanimljiv i ljudima koji nisu dobro upoznati s tom vrstom ljudi, s tim mentalitetom, s tim emocijama… To je vrlo emotivan film, a u isto vrijeme vrlo suzdržan. Onda, to je film koji ja posebno cijenim zato što niko nijednog trenutka nije spomenuo nijednu vjeru, nijednu naciju, nije viđena nijedna crkva, nijedna džamija, nijedan hodža, ni pop, nitko, samo čovjek kao takav.
RSE: Moram da vas pitam da povučete paralelu između svog života glumice nekad i danas, iako ste vi oficijelno penzioner, koliko ja znam?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da, formalno jesam, ali inače dosta radim. Stvari se nisu puno promijenile. Izgleda da su ovo područja u kojima kriterij nije uspostavljen do kraja, u kojima stvari i zanimanja nisu klasificirana. Mi smo sasvim nešto drugo nego što je to u svijetu. To nama, koji živimo na ovim prostorima, mora biti jasno. Mi uvijek nekako, ne znam kako bih vam rekla, izazivamo kod nekih ljudi obratan efekt. Ima ljudi koji su jako počašćeni što su vas upoznali, ima onih koji vas namjerno ignoriraju da vi ne bi mislili da ste nešto bolji od recimo jedne prodavačice koja vam nešto prodaje. I to je izgleda neiskorjenjivo. Mislim, ja ne volim pompu, ne volim popularnost, to ni ne tražim. Ako hoćete, tako je i što se novaca tiče. Kad sam ja polagala prijemni ispit na Akademiji, od nas 120, primljeno nas je devet ili deset. Ipak to nije – doći, pa se negdje upisati, pa malo učiš, pa malo ne učiš, pa jedan ispit položiš, a drugi ostaviš za ne znam kad. Ipak je to jedno zanimanje koje u svijetu ima svoje mjesto. Međutim, ja ne krivim, da se razumijemo, nijedan režim, iz prostog razloga što su svi isti, ništa se bitno ne mijenja.
RSE: Zašto je to tako na našim područjima? Zašto je kultura uvijek negdje na dnu ljestvice?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ja vam to ne bih znala reći. I kultura i prosvjeta i znanost, sve to nekako kao da nije važno. To je u svijetu drugačije. Ja sam toga uvijek bila svjesna. Često sam čak i požalila, ne radi toga da bih negdje bila više cijenjena ili što ja znam, već naprosto zbog toga što se mi nismo maknuli od onih putujućih kazališta kad su glumce gađali paradajzom, nismo se maknuli od neke čerge.
RSE: Kad je to bila pučka zabava i kad se ništa drugo nije dešavalo.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Tako je otkad ja pamtim sebe i svoje poslove, a znam da to u svijetu drugačije izgleda, jer sam jako puno putovala, puno smo i gostovali. Imali smo recimo u Zagrebu premijeru Krležinog „Kraljeva“ koja je prošla kao i sve ostale predstave. Onda smo otišli u Ameriku i tamo nam je napisao kritiku čovjek koji… Zapravo imaju tri vrste kritičara: onaj koji piše istu večer i to izlazi negdje u toku noći, drugi koji ide na bolje predstave i čija kritika izlazi poslije dva-tri dana, i ima treći koji dolazi samo na provjereno kvalitetne i već proslavljene predstave i taj piše zapravo esej. Mi smo prije toga već gostovali u Parizu, Milanu, Poljskoj, Mađarskoj i tako dalje i nama je na predstavu došao ovaj srednji. Međutim sutradan, imali smo konferenciju za štampu, gdje je došao jedan gospodin za kojeg ja nisam znala tko je i pitala sam nekog do sebe. Rekli su mi da je to ovaj treći kritičar, koji je čuo da je predstava sjajna i došao je da čuje što se govori na konferenciji za štampu, s tim da će naveče doći da je gleda. Onda je, dakako, napisao esej o toj predstavi, na pola stranice „New York Timesa“, a vi znate što to znači. Kad smo se vratili u Zagreb, onda su naši kritičari, to jest novinari koji su putovali sa nama u Ameriku da zabilježe ta naša gostovanja, počeli pisati panegirike. Pa smo mi išli gore u upravu vaditi iz ladice ono što su pisali onda kad smo imali premijeru u Zagrebu, to uspoređivali i slatko se smijali. Znači trebalo je da odu i čuju nekog drugog, trebala im je potvrda izvana da bi to „Kraljevo“ na neki način stvarno počastili lijepim riječima. A to je zaista bila jedna sjajna predstava. U Parizu smo doživjeli trijumf i tako dalje, da se sad nešto posebno ne hvalim. Eto, takav smo mi svijet.
RSE: Međutim, vi ste, osim što ste sama umjetnica, a za umjetnike kažu da nisu baš jako sposobni da zarade pare, jer su umjetnici, izabrali da vaš životni partner bude neko ko također nema pare, ko nije nikakav poduzetnik.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ne, on je bio sportski novinar i poznati šahist. U to vrijeme također nije bio riješen status šahiste. Bio je riješen samo Svetozaru Gligoriću, koji je stvarno bio prvi šahista u Jugoslaviji i on je tako pro forma dobivao plaću na radio stanici. A moj muž je morao cijeli život raditi, tako da mu je ustvari šah ispadao kao hobi, jer nije bio riješen status šahiste. Tako da smo se nas dvoje nekako našli.
RSE: Da, kao da vam je to sudbina odredila.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ma to nema veze. Mi smo jako skromni ljudi, nama mnogo ne treba. Mi smo se našli po mnogim pitanjima.
RSE: Nekim drugim, ne novčanim.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da, naravno.
RSE: Kako se danas živi u Hrvatskoj?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ne znam. Kao i uvijek. Oni koji su vještiji, oni daleko bolje žive od onih koji ne znaju kako se to radi. Što da vam kažem.
RSE: Imate li u nekom svom radnom rasporedu nešto već predviđeno? Da li vas je neko pozvao, da li spremate nešto novo?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Imam predviđen jedan film u Sarajevu, kod jedne mlade režiserke, jedne jako pametne, mlade, talentirane žene, kojoj će to biti prvi umjetnički dugometražni film, s tim da je već uradila nekoliko sjajnih dokumentarnih filmova u koprodukciji sa Njemačkom. Imam te kazete i gledala sam ih.
RSE: To je Jasmila Žbanić?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Vrlo zlatna žena. Trebali smo početi 20. oktobra, međutim telefonirali su australski producenti, moraju završiti neka dva projekta, pa ćemo to malo odgoditi.
RSE: Da li je Jasmilin scenarij vezan za rat?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Događa se na Grbavici. Mislim da je radni naslov „Grbavica“, ali nisam sigurna, nikad ne zapamtim kako se što zove. Ne znam kako se zove trećina mojih filmova. To mi je veliki feler.
RSE: To vrijeme rata u Sarajevu, koji je bio vaš osjećaj prema svemu tome?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ja nisam bila niti jednog trenutka za vrijeme rata u Sarajevu, ali prije nego što je taj rat počeo bila bih dala svoju desnu ruku u vatru da se to u Bosni i Hercegovini ne može dogoditi, jer ljudi imaju previše duha, uvijek se previše njegovao taj odnos komšiluka… Komšija od preko puta ti je bio bliži od roda, jer dok ti rod dozoveš, ode ti, a komšija je tu. To se previše njegovalo. To se čak jako njegovalo i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sjećam se, bila sam dijete, ali znam da smo po zamračenju, preko bašča nosili večere nekima što su se sakrivali po nekim šupama. I ja sam bila uvjerena da se to jednostavno ne može dogoditi. Mi smo u ulici slavili sve praznike. Naša mama je farbala jaja za Uskrs, kitila bor za Božić. Takav je bio komšiluk, pa da mi djeca sad ne gledamo u tuđa farbana jaja i bor, mama nama kaže: „I mi ćemo isto“. Uopće se nije pravila razlika da li je netko ove ili one vjere. Taj rat je već od samog početka bio zasnovan na tom tko je tko i tko je odakle, ali ja sam mislila da se to u Bosni ne može dogoditi. Međutim, eto dogodilo se. Uvijek kažem, psi rata su vrlo vješti ljudi, to su sve psi rata složili onako kako im je odgovaralo.
RSE: Da li danas, kada odete u Sarajevo i kad se družite s ljudima, imate isti taj osjećaj?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ne. Bila sam mjesec i po dana u jednom navratu, prije toga sam išla na probe, poslije toga sam išla na taj festival, nijednog trenutka nisam čula niti jednu riječ koja bi asocirala na te podjele, na te ratove, na te sukobe. Ljudi su, bar oni koje sam ja susretala, bili divni, ekipa je bila divna, svi su bili jako raspoloženi. Nitko to nije niti spominjao. I baš sam rekla mužu: „Odmorila sam dušu“.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: To znači, recimo, igrati u kazalištu. To je jedan stariji naziv, koji vjerojatno datira još iz vremena kad se filmovi nisu snimali, kad nije bilo televizije i tako dalje, i to je nekako ostalo uobičajeno, a inače precizniji naziv je zapravo glumica. Danas postoje svi ti mediji, više čak nije precizno ni filmska glumica, jer vani se svi koji igraju u filmovima jako trude da dobiju neku kazališnu ulogu, recimo na Broadwayu, da se kompletiraju, jer se ne smatra kompletnim glumcem onaj tko nije nešto dobro odigrao u kazalištu. Tako da su – dramska umjetnica, dramska glumica, zastarjeli termini, vjerojatno iz vremena kada nije bilo svih ovih medija. Danas završiš akademiju i ustvari si akademski glumac.
RSE: Kad ste vi ušli u taj svijet glume?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Davno. Došla sam studirati na zagrebačku Akademiju. Završila sam je i odmah sam bila angažirana u Zagrebačkom dramskom kazalištu, kako se to tad zvalo, a kasnije je preimenovano u Dramsko kazalište „Gavela“, kad je Gavela umro.
RSE: Neke vaše kolege koje su glumile s vama, a koje vas se rado sjećaju, mada više nisu u Zagrebu, kažu da ste vi zapravo jedna od osnivačica „Gavele“.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Pa direktno ne, jer „Gavela“ je teatar osnovan prije nego što sam ja došla na Akademiju, ili nekako u to vrijeme, ne znam točno. Evo sad slave pedesetogodišnjicu, znači da je možda osnovan 1952-3. godine ili tako nekako. Ali u svakom slučaju, uključila sam se na samom početku, igrala sam i kao student, a nakon završetka studija sam odmah bila angažirana, tako da spadam među prve, ali ne mogu reći da sam bila osnivač.
RSE: Prisjetite se malo tih vaših prvih glumačkih dana. Kakve su se predstave radile? Da li su to uglavnom bile prevedene, da ne kažem „prepjevane“ predstave stranih autora, ili je već bilo ovih domaćih?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Bilo je i domaćih. To je bilo isključivo dramsko kazalište, za razliku od Hrvatskog narodnog kazališta koje je uvijek imalo i operu i balet, za razliku od „Komedije“ koja je imala mjuzikle, a neki četvrti teatar nije ni postojao. Dakle, „Gavela“ je bio izrazito dramski teatar i jako se vodilo računa o jednom kontinuitetu repertoara. Nijedna predstava, nijedan komad nije stavljan na repertoar ad hoc, nego se jako vodilo računa o tome da komad bude na neki način vezan sa prethodnim na repertoaru i eventualno sa budućim koji će biti na repertoaru. Tako da je to kazalište imalo jednu svoju fizionomiju. Dakako da su tu bile i predstave iz klasičnog repertoara i iz modernog repertoara, recimo „Tennessee Williams“ Arthura Millera, pa onda u vrijeme Becketta i Ionesca, svakako i Becket i Ionecso, pa onda taj klasični repertoar, bile su i komedije, ali stalno se nekako vodilo računa o tome da to ima jednu jedinstvenu fizionomiju.
RSE: Imam dojam da to uspoređujete sa nekim vremenima koja dolaze poslije tih vaših početaka. Mislite li da je danas kazalište takvo?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Mislim da više nije. Beograd je imao svoje Jugoslavensko dramsko pozorište, i ostali gradovi su na neki način imali tako nešto, to je bila takva jedna repertoarna politika u to vrijeme. Danas više teatar ne samo da nije takav, već se upotrebljava i u razne druge svrhe – održavaju se i večeri šansone i modne revije i takve stvari, što je zapravo u vrijeme našeg kazališta „Gavela“ bilo nezamislivo. Mi smo držali taj nivo koji smo imali i nije bilo šanse da se upetlja nešto što u to ne spada. To je bilo takvo vrijeme.
RSE: Griješim li ako kažem da je u tom vašem kazališnom opusu težište ipak na dramskom, kad ste vi u pitanju?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Pa jeste, svakako. Međutim, ja sam igrala i u ponekim komedijama, i to sa zadovoljstvom. To je jedno općenito krivo mišljenje da je komedija nekakva niža vrsta, niži rod. U svakom slučaju nije. Vrlo je teško igrati dobru komediju, zapravo prvenstveno je vrlo teško napisati dobru komediju, a zatim je vrlo teško režirati i igrati. Čak možda i teže od drame. Ako se nešto hoće dobro napraviti, onda to zahtjeva barem isti takav rad koji se ulaže u sve druge vidove dramskog repertoara.
RSE: Da li znate zašto vas ljudi u Bosni i Hercegovini doživljavaju „svojom“?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Meni je jako drago da me tako doživljavaju, ali mislim da je to donekle i moja zasluga, jer ja sam cijeli život ostala kod toga da je Sarajevo moj rodni gradi i u svim svojim izjavama sam to uvijek podcrtavala. Onda su valjda to ljudi zamijetili i tako se i oni prema meni odnose.
RSE: Vaše ime je neobično. U Bosni i Hercegovini je češće ime Senka nego Semka.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. To ime mi je navodno dao otac, tako mi je mama rekla, tata mi je naime umro kad su mi bile tri i po godine, tako da se ja toga ne sjećam. Mnogi ljudi su me u početku zvali Senka, jer im je to u uhu. Tek su kasnije, kad su me malo bolje upoznali ili više puta pročitali negdje moje ime, shvatili da sam ja zapravo Semka.
RSE: Niste u nekom rodu sa Zijahom Sokolovićem?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Nisam.
RSE: To vas vjerovatno često pitaju.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da, često me to pitaju. On je porijeklom iz zapadne Bosne, tamo negdje oko Tuzle, a moji su iz istočne Bosne – oni Sokolovići od Mehmedpaše Sokolovića. Iako on za mene govori da sam mu ja mama, a ja za njega da je on moj brat iz tatinog prvog braka.
RSE: Kad vas već tako često pitaju, da bar od toga napravite neki vic.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Jeste. A inače je interesantno to da smo rođeni istog datuma – 22. decembra. Tako da je on obično prvi koji me 22. decembra ujutro nazove, za vrijeme rata me je zvao čak i iz Njemačke, da mi čestita rođendan.
RSE: Najnoviji film u kojem igrate je Žalicin „Kod amidže Idriza“. Taj film još uvijek nije vidjela šira publika, prikazan je za sad na Sarajevo Film Festivalu. Možete li nešto reći o toj vašoj ulozi?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: To je jedna jako lijepa, velika, ogromna uloga i meni vrlo draga. To je jedna žena kakva bih ja voljela biti. Kad bih ja bila na tom nivou i u tim situacijama, voljela bih tako postupati i tako govoriti. To je vrlo važno za glumca, jer je dosta teško braniti lik. Igrala sam mnogo uloga gdje sam morala braniti lik od svih njegovih negativnih osobina i natruha. Puno je ljepše i prijatnije igrati nekoga i govoriti riječi koje biste i vi željeli govoriti i takvi biti.
RSE: Koje vam onako naprosto izlaze iz duše.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Onda je to mnogo ugodnije. Osim toga, to je moj mentalitet, to je moj jezik i u krajnjoj konzekvenci, da moja majka nije imala mogućnosti da školuje mene i moju sestru i da ja nisam otišla na studije, mogla sam završiti s nekim Idrizom kao njegova žena Sabira i biti u tim situacijama u kojima je ona.
RSE: Da li ste vidjeli film?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Jesam. Bila sam na otvorenju Sarajevo Film Festivala, film je zapravo otvarao festival. Ne vjerujem da sam subjektivna, jer sam inače vrlo kritična prvenstveno prema sebi, sebe ne volim gledati, ali moram priznati, kad dobro razmislim, da mi se čini da je taj film jedno malo čudo. Režiser ga je napravio upravo onako kako sam ga ja zamišljala kad sam čitala scenarij i kako mislim da ga je trebao napraviti. To je film koji ima jedan svoj ritam koji je podložan mentalitetu u kojem se film zbiva. Znate kakvi su Bosanci, niko se nigdje ne žuri, ni da nešto kaže, ni da nešto napravi. E sad, tu uvijek leži opasnost od nekakve rastegnutosti, od nekakve usporenosti i tako dalje. Međutim, dogodio se jedan fenomen da su ljudi odgledali film, evo recimo moj muž pa nadalje, pa su pitali koliko film traje, a Žalica kaže: „Traje sat i trideset i pet minuta“. „Pa nije moguće, kako je tako brzo gotov?“ A striktno se držao tog mentaliteta, nijednog trenutka nije narušen taj ritam, taj način razgovora, postupaka i tako dalje, što je tom filmu dalo jednu posebnu, dragocjenu boju. Onda, ton je briljantan, svaka riječ se razumije, a nije izgovorena zato da bude razumljiva, nije artificijelna, svi govore najnormalnije, a sve se razumije. Kamera je krasna. Film nema neki određeni sadržaj. Kako piše na prospektu: „Jedan mladić je došao u jednu obitelj da popravi bojler, a popravio je ljudske duše“. Dakle, nema neki određen sadržaj – dogodilo se to i to, ovaj je ubio ovog i tako dalje, toga nema. Nema akcije. Međutim, ima jedan duboki sadržaj, duboku priču o ljudskoj duši, o posljedicama rata u Bosni na ljudsku dušu. Ne na zgrade, ne na mostove, ne na putove, nego upravo na ljudsku dušu.
RSE: Neki filmski kritičari zamjeraju tom Žalicinom filmu, oni koji su ga gledali, da ne korespondira sa svijetom, da je jako lokalan. Da li vi dijelite to mišljenje?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: To će pokazati mišljenje u svijetu. On je fantastično korespondirao u Sarajevu, ali to su ljudi koji su mogli na neki način vidjeti u njemu sebe. Sa mnom bi korespondirao i da sam s Marsa, jer ja volim takvu vrstu filmova. Meni su već sva čula stradala od trke, frke, od ovog trenda tih akcionih filmova. To je neizdržljivo, sva čula su mi stradala. Ja sam odmorila dušu gledajući taj film. E sad, ne moraju svi ljudi tako gledati na to, niti to tako doživjeti. Mislim da će on u svakom slučaju biti zanimljiv i ljudima koji nisu dobro upoznati s tom vrstom ljudi, s tim mentalitetom, s tim emocijama… To je vrlo emotivan film, a u isto vrijeme vrlo suzdržan. Onda, to je film koji ja posebno cijenim zato što niko nijednog trenutka nije spomenuo nijednu vjeru, nijednu naciju, nije viđena nijedna crkva, nijedna džamija, nijedan hodža, ni pop, nitko, samo čovjek kao takav.
RSE: Moram da vas pitam da povučete paralelu između svog života glumice nekad i danas, iako ste vi oficijelno penzioner, koliko ja znam?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da, formalno jesam, ali inače dosta radim. Stvari se nisu puno promijenile. Izgleda da su ovo područja u kojima kriterij nije uspostavljen do kraja, u kojima stvari i zanimanja nisu klasificirana. Mi smo sasvim nešto drugo nego što je to u svijetu. To nama, koji živimo na ovim prostorima, mora biti jasno. Mi uvijek nekako, ne znam kako bih vam rekla, izazivamo kod nekih ljudi obratan efekt. Ima ljudi koji su jako počašćeni što su vas upoznali, ima onih koji vas namjerno ignoriraju da vi ne bi mislili da ste nešto bolji od recimo jedne prodavačice koja vam nešto prodaje. I to je izgleda neiskorjenjivo. Mislim, ja ne volim pompu, ne volim popularnost, to ni ne tražim. Ako hoćete, tako je i što se novaca tiče. Kad sam ja polagala prijemni ispit na Akademiji, od nas 120, primljeno nas je devet ili deset. Ipak to nije – doći, pa se negdje upisati, pa malo učiš, pa malo ne učiš, pa jedan ispit položiš, a drugi ostaviš za ne znam kad. Ipak je to jedno zanimanje koje u svijetu ima svoje mjesto. Međutim, ja ne krivim, da se razumijemo, nijedan režim, iz prostog razloga što su svi isti, ništa se bitno ne mijenja.
RSE: Zašto je to tako na našim područjima? Zašto je kultura uvijek negdje na dnu ljestvice?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ja vam to ne bih znala reći. I kultura i prosvjeta i znanost, sve to nekako kao da nije važno. To je u svijetu drugačije. Ja sam toga uvijek bila svjesna. Često sam čak i požalila, ne radi toga da bih negdje bila više cijenjena ili što ja znam, već naprosto zbog toga što se mi nismo maknuli od onih putujućih kazališta kad su glumce gađali paradajzom, nismo se maknuli od neke čerge.
RSE: Kad je to bila pučka zabava i kad se ništa drugo nije dešavalo.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Tako je otkad ja pamtim sebe i svoje poslove, a znam da to u svijetu drugačije izgleda, jer sam jako puno putovala, puno smo i gostovali. Imali smo recimo u Zagrebu premijeru Krležinog „Kraljeva“ koja je prošla kao i sve ostale predstave. Onda smo otišli u Ameriku i tamo nam je napisao kritiku čovjek koji… Zapravo imaju tri vrste kritičara: onaj koji piše istu večer i to izlazi negdje u toku noći, drugi koji ide na bolje predstave i čija kritika izlazi poslije dva-tri dana, i ima treći koji dolazi samo na provjereno kvalitetne i već proslavljene predstave i taj piše zapravo esej. Mi smo prije toga već gostovali u Parizu, Milanu, Poljskoj, Mađarskoj i tako dalje i nama je na predstavu došao ovaj srednji. Međutim sutradan, imali smo konferenciju za štampu, gdje je došao jedan gospodin za kojeg ja nisam znala tko je i pitala sam nekog do sebe. Rekli su mi da je to ovaj treći kritičar, koji je čuo da je predstava sjajna i došao je da čuje što se govori na konferenciji za štampu, s tim da će naveče doći da je gleda. Onda je, dakako, napisao esej o toj predstavi, na pola stranice „New York Timesa“, a vi znate što to znači. Kad smo se vratili u Zagreb, onda su naši kritičari, to jest novinari koji su putovali sa nama u Ameriku da zabilježe ta naša gostovanja, počeli pisati panegirike. Pa smo mi išli gore u upravu vaditi iz ladice ono što su pisali onda kad smo imali premijeru u Zagrebu, to uspoređivali i slatko se smijali. Znači trebalo je da odu i čuju nekog drugog, trebala im je potvrda izvana da bi to „Kraljevo“ na neki način stvarno počastili lijepim riječima. A to je zaista bila jedna sjajna predstava. U Parizu smo doživjeli trijumf i tako dalje, da se sad nešto posebno ne hvalim. Eto, takav smo mi svijet.
RSE: Međutim, vi ste, osim što ste sama umjetnica, a za umjetnike kažu da nisu baš jako sposobni da zarade pare, jer su umjetnici, izabrali da vaš životni partner bude neko ko također nema pare, ko nije nikakav poduzetnik.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ne, on je bio sportski novinar i poznati šahist. U to vrijeme također nije bio riješen status šahiste. Bio je riješen samo Svetozaru Gligoriću, koji je stvarno bio prvi šahista u Jugoslaviji i on je tako pro forma dobivao plaću na radio stanici. A moj muž je morao cijeli život raditi, tako da mu je ustvari šah ispadao kao hobi, jer nije bio riješen status šahiste. Tako da smo se nas dvoje nekako našli.
RSE: Da, kao da vam je to sudbina odredila.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ma to nema veze. Mi smo jako skromni ljudi, nama mnogo ne treba. Mi smo se našli po mnogim pitanjima.
RSE: Nekim drugim, ne novčanim.
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da, naravno.
RSE: Kako se danas živi u Hrvatskoj?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ne znam. Kao i uvijek. Oni koji su vještiji, oni daleko bolje žive od onih koji ne znaju kako se to radi. Što da vam kažem.
RSE: Imate li u nekom svom radnom rasporedu nešto već predviđeno? Da li vas je neko pozvao, da li spremate nešto novo?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Imam predviđen jedan film u Sarajevu, kod jedne mlade režiserke, jedne jako pametne, mlade, talentirane žene, kojoj će to biti prvi umjetnički dugometražni film, s tim da je već uradila nekoliko sjajnih dokumentarnih filmova u koprodukciji sa Njemačkom. Imam te kazete i gledala sam ih.
RSE: To je Jasmila Žbanić?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Vrlo zlatna žena. Trebali smo početi 20. oktobra, međutim telefonirali su australski producenti, moraju završiti neka dva projekta, pa ćemo to malo odgoditi.
RSE: Da li je Jasmilin scenarij vezan za rat?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Da. Događa se na Grbavici. Mislim da je radni naslov „Grbavica“, ali nisam sigurna, nikad ne zapamtim kako se što zove. Ne znam kako se zove trećina mojih filmova. To mi je veliki feler.
RSE: To vrijeme rata u Sarajevu, koji je bio vaš osjećaj prema svemu tome?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ja nisam bila niti jednog trenutka za vrijeme rata u Sarajevu, ali prije nego što je taj rat počeo bila bih dala svoju desnu ruku u vatru da se to u Bosni i Hercegovini ne može dogoditi, jer ljudi imaju previše duha, uvijek se previše njegovao taj odnos komšiluka… Komšija od preko puta ti je bio bliži od roda, jer dok ti rod dozoveš, ode ti, a komšija je tu. To se previše njegovalo. To se čak jako njegovalo i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sjećam se, bila sam dijete, ali znam da smo po zamračenju, preko bašča nosili večere nekima što su se sakrivali po nekim šupama. I ja sam bila uvjerena da se to jednostavno ne može dogoditi. Mi smo u ulici slavili sve praznike. Naša mama je farbala jaja za Uskrs, kitila bor za Božić. Takav je bio komšiluk, pa da mi djeca sad ne gledamo u tuđa farbana jaja i bor, mama nama kaže: „I mi ćemo isto“. Uopće se nije pravila razlika da li je netko ove ili one vjere. Taj rat je već od samog početka bio zasnovan na tom tko je tko i tko je odakle, ali ja sam mislila da se to u Bosni ne može dogoditi. Međutim, eto dogodilo se. Uvijek kažem, psi rata su vrlo vješti ljudi, to su sve psi rata složili onako kako im je odgovaralo.
RSE: Da li danas, kada odete u Sarajevo i kad se družite s ljudima, imate isti taj osjećaj?
SOKOLOVIĆ-BERTOK: Ne. Bila sam mjesec i po dana u jednom navratu, prije toga sam išla na probe, poslije toga sam išla na taj festival, nijednog trenutka nisam čula niti jednu riječ koja bi asocirala na te podjele, na te ratove, na te sukobe. Ljudi su, bar oni koje sam ja susretala, bili divni, ekipa je bila divna, svi su bili jako raspoloženi. Nitko to nije niti spominjao. I baš sam rekla mužu: „Odmorila sam dušu“.