Na pitanja naših slušalaca danas odgovara Ljubinka Čukanović, pravnik iz Kancelarije u Banjaluci nevladine organizacije za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša prava“:
PITANJE: Prvo pitanje se odnosi na regulisanje statusa prema Zakonu o strancima Republike Hrvatske. Naš slušalac piše: „Trenutno živim i radim u Saveznoj Republici Njemačkoj, državljanin sam Bosne i Hercegovine. Prije rata sam živio u Hrvatskoj četiri godine. Pročitao sam da svi oni koji su imali prijavljen status u Hrvatskoj do 8. oktobra 1991. godine mogu dobiti osobnu kartu za strance. Nemam vlasništvo, a u Hrvatskoj sam bio vanjski suradnik bez penzionog osiguranja. Da li imam pravo na taj dokument? Status stranca mi je inače istekao 1997. godine, a stalno sam bio prijavljen od 1988. godine, te da li imam pravo na rad i priznanje diplome?“
ODGOVOR: Zakonom Republike Hrvatske, koji je objavljen u „Narodnom novinama“, broj 119/03, a koji je stupio na snagu 1. januara 2004. godine, regulisan je i pravni položaj stranaca u Republici Hrvatskoj. Ukoliko se radi o licu koje je na dan 8. oktobra 1991. godine imalo registrirano prebivalište na području Republike Hrvatske, a nije steklo hrvatsko državljanstvo prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, takvo lice je automatski steklo status trajno nastanjenog stranca prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca. Za ona lica koja su imala registrirano prebivalište na dan 8. oktobra 1991. godine, a koja se žele vratiti, mogu po povoljnijim uslovima steći status stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj na osnovu postojećeg Zakona koji je, kao što sam rekla, stupio na snagu 1. januara 2004. godine. Lica su dužna podnijeti zahtjev za ponovno regulisanje statusa prema mjestu prebivališta koje su imala 1991. godine, a zahtjev se podnosi na propisanom obrascu koji posjeduju policijske stanice u Republici Hrvatskoj. Novina ovog Zakona je u tome što je prilikom podnošenja zahtjeva dovoljno samo da se ispuni obrazac, bez ispunjavanja ostalih uslova koji su ranije trebali za takav status, kao što su uslovi koji se odnose na osigurano stanovanje, odnosno da lica imaju ili imovinu u Hrvatskoj ili nekog ko ih može prijaviti odnosno dati izjavu udomitelja, onda osigurano izdržavanje, zdravstvenu zaštitu i tako dalje. Tako da se tu postavlja razlika za ona lica koja su već imala status i traže ponovno uspostavljanje, u odnosu na ona lica koja prvi put podnose zahtjev za sticanje statusa trajnog boravka za strance u Republici Hrvatskoj. Gospodin koji je postavio ovo pitanje, a koji je imao na dan 8. oktobra 1991. godine prebivalište u Hrvatskoj, mogao bi podnijeti zahtjev za ponovno uspostavljanje statusa stranca.
PITANJE: A kako Zakon o strancima reguliše pravo na rad?
ODGOVOR: Zakon o strancima je regulisao osnovne odredbe koje se odnose i na rad stranaca, a u skladu sa Članom 95 Zakona o strancima. Radnu dozvolu, koja je inače potrebna, ne moraju imati stranci sa odobrenim stalnim boravkom. Prema tome, u ovom slučaju, znači kod prava na rad, oni – kao i ostala lica koja imaju hrvatsko državljanstvo – imaju pravo na rad u skladu sa Zakonom o radu, koji propisuje i uslove i način zapošljavanja i rada u Republici Hrvatskoj. U pogledu prava na rad lica koja imaju status trajno naseljenog stranca u Republici Hrvatskoj, primjenjuje se Zakon o radu Republike Hrvatske, koji je izašao u „Narodnim novinama“, broj 114/03, i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu, koji je donio novine u radnim odnosima, a koje se odnose upravo na uređivanje materije zabrane diskriminacije osoba koje traže zaposlenje, na uređivanje fleksibilnijih radnih odnosa, na područje kolektivnih radnih odnosa i upravo sankcije zbog nepoštivanja pravnih normi u odnosu na pravo na rad. A što se tiče priznavanja diplome, ukoliko se radi o diplomi koja nije sa područja Republike Hrvatske odnosno bivše Socijalističke Republike Hrvatske, da bi se diploma priznala, potrebno je provesti postupak nostrifikacije diplome, koja se može provesti da li kroz upravni postupak ili kroz odgovarajući vansudski odnosno vanparnični postupak pred nadležnim sudom. Nadležni sud, odnosno upravni organ, donosi odluku, odnosno rješenje, kojim se, znači, priznaje ta diploma za Republiku Hrvatsku.
PITANJE: Naredno pitanje se odnosi na regulisanje prava na zdravstvenu zaštitu. Naš slušalac je uputio dopis u kojem navodi: „Radio sam u Sarajevu, a sada sam nastanjen u Prnjavoru, gdje ću ostati da živim. Do penzije mi nedostaje nekoliko godina. Ne radim. Pokušavao sam da riješim zdravstveno osiguranje, ali bezuspješno. Da li bi to pravo mogao steći po osnovu supruge koja je penzioner?“
ODGOVOR: Zakon o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske, koji je objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske, broj 18/99 i 51/03, regulisao je da se prava iz zdravstvenog osiguranja obezbjeđuju i članovima porodice osiguranika, a u tu grupu spada i supruga podnosioca pitanja koja je penzioner. Članom 14 tog Zakona je navedeno da na zdravstveno osiguranje imaju pravo i članovi porodice osiguranika. Po postojećem zakonskom propisu članovi porodice imaju pravo na osiguranje, ako ga ne mogu ostvariti po nijednom drugom osnovu. U Zakonu o zapošljavanju je također navedeno da pravo na zdravstveno osiguranje ostvaruje lice koje je nezaposleno, a koje je steklo srednje, više ili visoko obrazovanje, s tim da mora biti prijavljeno zavodu za zapošljavanje. U ovom slučaju ne znamo da li je lice koristilo tu mogućnost prijavljivanja zavodu za zapošljavanje, s obzirom da se može prijaviti do šezdeset i pete godine života, odnosno do ostvarivanja prava na penziju, a radi se o licu koje još nije ostvarilo pravo na penziju. Prema tome, ukoliko se lice prijavi zavodu za zapošljavanje, gdje je potrebno samo donijeti radnu knjižicu i ličnu kartu, da bi se utvrdilo da boravi na tom području, može imati zdravstveno osiguranje na taj način, ukoliko ga ne može ostvariti niti po kojem drugom osnovu. Po Zakonu o zdravstvenom osiguranju, moguće je ostvariti zdravstveno osiguranje i na osnovu toga da li osoba ima status raseljenog odnosno izbjeglog lica. Ovdje je navedeno da je gospodin radio u Sarajevu, a da je sada u Prnjavoru. Znači, ukoliko se radi o licu koje je za vrijeme ratnih dešavanja napustilo Sarajevo i došlo u Prnjavor kao raseljeno lice, onda se to pravo može ostvariti putem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Potrebno je još napomenuti i to da Zakon o socijalnoj zaštiti Republike Srpske također predviđa mogućnost određenih prava prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, međutim tu se uglavnom radi o licima preko šezdeset i pet godina života koja nemaju nikoga tko bi ih bio dužan da izdržava, odnosno licima koja ispunjavaju posebne uslove prema Zakonu o socijalnoj zaštiti. Iz ovog pitanja se ne može tačno vidjeti zbog čega gospodin do sada nije ostvario socijalno osiguranje, koji su razlozi za to, odnosno da li je pokušao ostvariti svoje pravo zdravstvenog osiguranja kroz sve ove navedene kategorije. Ali eto, mi smo pokušali da mu odgovorimo koji zakoni to regulišu i kroz koje sve kategorije je moguće ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje.
* * * * *
Na vaša pitanja iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja danas odgovara Suada Salman, kontrolor Rješenja uz primjenu međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju:
PITANJE: Grupa građana iz inozemstva pita: „Imamo radni staž ostvaren u Bosni i Hercegovini, između dvadeset i dvadeset i pet godina. Kako bismo ostvarili pravo na penziju, interesuje nas postoji li mogućnost daljnjeg uplaćivanja u penzioni fond ili takozvanog kupovanja radnog staza u Bosni i Hercegovini (PIO/MIO Federacije BiH) i kako bi se ostvarilo pravo na penziju. Mislimo da mnogi od nas imaju dosta godina radnog staža i uplaćivanja u penzijski fond, te ne bi bilo pametno od svega toga odustati. Prije svega trebalo bi prikupiti što više informacija i odgovora na neka pitanja koja se postavljaju o toj temi. Na primjer, kako odluka vlasti Bosne i Hercegovine o dvojnom državljanstvu može utjecati na buduće povratnike u BiH i ostvarivanje prava na penziju? Odnosno, da li neko drugo državljanstvo može spriječiti pravo na isplatu penzije? Kome se u principu treba obratiti za regulisanje penzije, PIO poslovnici u mjestu gdje smo radili ili u centrali u Sarajevu?
ODGOVOR: Ne postoji zakonska mogućnost kupovanja radnog staža u Bosni i Hercegovini, ali postoji mogućnost dobrovoljnog osiguranja. Na taj način se mogu osigurati državljani Federacije BiH ako su navršili petnaest godina života i imaju opću zdravstvenu sposobnost i ako su zaposleni u državi sa kojom nije zaključen ugovor o socijalnom osiguranju. Podvlačim – sa državom sa kojom nije zaključen ugovor o socijalnom osiguranju. Ako je grupa građana iz inozemstva zaposlena u državi s kojom Bosna i Hercegovina ima zaključen ugovor o socijalnom osiguranju ili ga Bosna i Hercegovina primjenjuje na osnovu preuzetog Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora i sporazuma, tada će se, prilikom ostvarivanja prava na penziju, ukoliko nisu ispunjeni uslovi po osnovu staža osiguranja ostvarenog samo u Bosni i Hercegovini – na primjer uslov za starosnu penziju je šezdeset i pet godina života i najmanje dvadeset godina radnog staža, ili četrdeset godina radnog staža bez obzira na godine života – uzeti u obzir i staž osiguranja, odnosno vrijeme osiguranja ostvareno na području druge države ugovornice. Na buduće povratnike u Bosnu i Hercegovinu, činjenica da pored državljanstva BiH imaju državljanstvo neke druge države, nema uticaja prilikom ostvarivanja prava na penziju, kao ni prilikom aktiviranja penzije, odnosno otpočinjanja isplate penzije. Povratnik, ako je van osiguranja, zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnosi nadležnoj poslovnici ovog zavoda prema mjestu stanovanja. Ukoliko je povratnik zaposlen na području Federacije BiH, tada zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnosi poslovnici ovog zavoda nadležnoj prema mjestu rada, odnosno osiguranja.
PITANJE: Kako ostvariti priznavanje staža „odrađenog“ u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije – od Slovenije do Makedonije, kako bi se ispunila kvota godina neophodnih za, kako navode slušaoci, penzionisanje?
ODOGOVOR: Staž osiguranja ostvaren do 6. marta 1992. godine na području bivše SFRJ, u državama sa kojima Bosna i Hercegovina nema zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, a to su Slovenija i Makedonija, uzima se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije BiH za ostvarivanje prava iz PIO, a penzija se određuje prema stažu ostvarenom u Federaciji BiH, uz napomenu da je Bosna i Hercegovina zaključila ugovor o socijalnom osiguranju sa Republikom Hrvatskom i Saveznom Republikom Jugoslavijom, te shodno naprijed navedenim ugovorima. Ukoliko podnosilac zahtjeva ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju samo po osnovu staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini, tada se uzima u obzir i staž osiguranja ostvaren u naprijed navedenim državama, te ukoliko podnosilac zahtjeva sa tim stažem ispunjava uslove za penziju, donosi se rješenje o priznavanju prava na srazmjernu penziju.
* * * * *
Govorimo o borbi deviznih štediša za svoje, odnosno za štedne uloge.
Predsjednik Udruženja starih deviznih štediša, Svetozar Nišić, izjavio je u Banjaluci da je do sada podnijeto četiri i po hiljade tužbi nadležnim sudovima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, kojima se potražuje oko 104 miliona maraka stare devizne štednje. Prema riječima Nišića, stare devizne štediše od Ljubljanske banke potražuju 11,5 miliona maraka, od Jugobanke i Privredne banke Sarajevo 72 miliona, a od Investbanke 21 milion maraka:
„Slovenci nam prave velike probleme. Na primjer, tužbu koju smo uputili Okružnom sudu u Ljubljani, morali smo prevesti na slovenački jezik. Više ne razumiju jezike koje su govorili kad smo mi ulagali pare u tu banku. I još važnije, opozivaju se na to da je Bosna i Hercegovina preuzela dug Ljubljanske banke.“
Nišić kaže da mu nije jasno kako državni organi Bosne i Hercegovine ništa ne čine da se ovo pitanje riješi, osim što mirno posmatraju kako stare devizne štediše preturaju po kontejnerima:
„Ako je Hrvatska isplatila svoje devizne štediše, ako je Slovenija isplatila svoje devizne štediše, a svi smo zajedno ulagali, i ako Srbija i Crna Gora isplaćuje svoje devizne štediše, onda ne vidim razloga zašto u Bosni i Hercegovini ćute oni koji su za to odgovorni. Ne razumijem kako mogu da postoje takvi ljudi koji se za svoje građane uopšte ne sekiraju.“
Udruženje je od Savjeta ministara Bosne i Hercegovine zatražilo da u roku od dva mjeseca nađu načina da isplate po dvjesta maraka najugroženijim deviznim štedišama. Također su ponovili da nikada neće pristati da im stara devizna štednja bude vraćena kroz obveznice i certifikate u narednih pedeset godina. Prema podacima Udruženja, dug građanima Bosne i Hercegovine po osnovu stare devizne štednje, iznosi oko tri milijarde maraka.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
PITANJE: Prvo pitanje se odnosi na regulisanje statusa prema Zakonu o strancima Republike Hrvatske. Naš slušalac piše: „Trenutno živim i radim u Saveznoj Republici Njemačkoj, državljanin sam Bosne i Hercegovine. Prije rata sam živio u Hrvatskoj četiri godine. Pročitao sam da svi oni koji su imali prijavljen status u Hrvatskoj do 8. oktobra 1991. godine mogu dobiti osobnu kartu za strance. Nemam vlasništvo, a u Hrvatskoj sam bio vanjski suradnik bez penzionog osiguranja. Da li imam pravo na taj dokument? Status stranca mi je inače istekao 1997. godine, a stalno sam bio prijavljen od 1988. godine, te da li imam pravo na rad i priznanje diplome?“
ODGOVOR: Zakonom Republike Hrvatske, koji je objavljen u „Narodnom novinama“, broj 119/03, a koji je stupio na snagu 1. januara 2004. godine, regulisan je i pravni položaj stranaca u Republici Hrvatskoj. Ukoliko se radi o licu koje je na dan 8. oktobra 1991. godine imalo registrirano prebivalište na području Republike Hrvatske, a nije steklo hrvatsko državljanstvo prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu, takvo lice je automatski steklo status trajno nastanjenog stranca prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca. Za ona lica koja su imala registrirano prebivalište na dan 8. oktobra 1991. godine, a koja se žele vratiti, mogu po povoljnijim uslovima steći status stranca sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj na osnovu postojećeg Zakona koji je, kao što sam rekla, stupio na snagu 1. januara 2004. godine. Lica su dužna podnijeti zahtjev za ponovno regulisanje statusa prema mjestu prebivališta koje su imala 1991. godine, a zahtjev se podnosi na propisanom obrascu koji posjeduju policijske stanice u Republici Hrvatskoj. Novina ovog Zakona je u tome što je prilikom podnošenja zahtjeva dovoljno samo da se ispuni obrazac, bez ispunjavanja ostalih uslova koji su ranije trebali za takav status, kao što su uslovi koji se odnose na osigurano stanovanje, odnosno da lica imaju ili imovinu u Hrvatskoj ili nekog ko ih može prijaviti odnosno dati izjavu udomitelja, onda osigurano izdržavanje, zdravstvenu zaštitu i tako dalje. Tako da se tu postavlja razlika za ona lica koja su već imala status i traže ponovno uspostavljanje, u odnosu na ona lica koja prvi put podnose zahtjev za sticanje statusa trajnog boravka za strance u Republici Hrvatskoj. Gospodin koji je postavio ovo pitanje, a koji je imao na dan 8. oktobra 1991. godine prebivalište u Hrvatskoj, mogao bi podnijeti zahtjev za ponovno uspostavljanje statusa stranca.
PITANJE: A kako Zakon o strancima reguliše pravo na rad?
ODGOVOR: Zakon o strancima je regulisao osnovne odredbe koje se odnose i na rad stranaca, a u skladu sa Članom 95 Zakona o strancima. Radnu dozvolu, koja je inače potrebna, ne moraju imati stranci sa odobrenim stalnim boravkom. Prema tome, u ovom slučaju, znači kod prava na rad, oni – kao i ostala lica koja imaju hrvatsko državljanstvo – imaju pravo na rad u skladu sa Zakonom o radu, koji propisuje i uslove i način zapošljavanja i rada u Republici Hrvatskoj. U pogledu prava na rad lica koja imaju status trajno naseljenog stranca u Republici Hrvatskoj, primjenjuje se Zakon o radu Republike Hrvatske, koji je izašao u „Narodnim novinama“, broj 114/03, i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu, koji je donio novine u radnim odnosima, a koje se odnose upravo na uređivanje materije zabrane diskriminacije osoba koje traže zaposlenje, na uređivanje fleksibilnijih radnih odnosa, na područje kolektivnih radnih odnosa i upravo sankcije zbog nepoštivanja pravnih normi u odnosu na pravo na rad. A što se tiče priznavanja diplome, ukoliko se radi o diplomi koja nije sa područja Republike Hrvatske odnosno bivše Socijalističke Republike Hrvatske, da bi se diploma priznala, potrebno je provesti postupak nostrifikacije diplome, koja se može provesti da li kroz upravni postupak ili kroz odgovarajući vansudski odnosno vanparnični postupak pred nadležnim sudom. Nadležni sud, odnosno upravni organ, donosi odluku, odnosno rješenje, kojim se, znači, priznaje ta diploma za Republiku Hrvatsku.
PITANJE: Naredno pitanje se odnosi na regulisanje prava na zdravstvenu zaštitu. Naš slušalac je uputio dopis u kojem navodi: „Radio sam u Sarajevu, a sada sam nastanjen u Prnjavoru, gdje ću ostati da živim. Do penzije mi nedostaje nekoliko godina. Ne radim. Pokušavao sam da riješim zdravstveno osiguranje, ali bezuspješno. Da li bi to pravo mogao steći po osnovu supruge koja je penzioner?“
ODGOVOR: Zakon o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske, koji je objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske, broj 18/99 i 51/03, regulisao je da se prava iz zdravstvenog osiguranja obezbjeđuju i članovima porodice osiguranika, a u tu grupu spada i supruga podnosioca pitanja koja je penzioner. Članom 14 tog Zakona je navedeno da na zdravstveno osiguranje imaju pravo i članovi porodice osiguranika. Po postojećem zakonskom propisu članovi porodice imaju pravo na osiguranje, ako ga ne mogu ostvariti po nijednom drugom osnovu. U Zakonu o zapošljavanju je također navedeno da pravo na zdravstveno osiguranje ostvaruje lice koje je nezaposleno, a koje je steklo srednje, više ili visoko obrazovanje, s tim da mora biti prijavljeno zavodu za zapošljavanje. U ovom slučaju ne znamo da li je lice koristilo tu mogućnost prijavljivanja zavodu za zapošljavanje, s obzirom da se može prijaviti do šezdeset i pete godine života, odnosno do ostvarivanja prava na penziju, a radi se o licu koje još nije ostvarilo pravo na penziju. Prema tome, ukoliko se lice prijavi zavodu za zapošljavanje, gdje je potrebno samo donijeti radnu knjižicu i ličnu kartu, da bi se utvrdilo da boravi na tom području, može imati zdravstveno osiguranje na taj način, ukoliko ga ne može ostvariti niti po kojem drugom osnovu. Po Zakonu o zdravstvenom osiguranju, moguće je ostvariti zdravstveno osiguranje i na osnovu toga da li osoba ima status raseljenog odnosno izbjeglog lica. Ovdje je navedeno da je gospodin radio u Sarajevu, a da je sada u Prnjavoru. Znači, ukoliko se radi o licu koje je za vrijeme ratnih dešavanja napustilo Sarajevo i došlo u Prnjavor kao raseljeno lice, onda se to pravo može ostvariti putem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Potrebno je još napomenuti i to da Zakon o socijalnoj zaštiti Republike Srpske također predviđa mogućnost određenih prava prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, međutim tu se uglavnom radi o licima preko šezdeset i pet godina života koja nemaju nikoga tko bi ih bio dužan da izdržava, odnosno licima koja ispunjavaju posebne uslove prema Zakonu o socijalnoj zaštiti. Iz ovog pitanja se ne može tačno vidjeti zbog čega gospodin do sada nije ostvario socijalno osiguranje, koji su razlozi za to, odnosno da li je pokušao ostvariti svoje pravo zdravstvenog osiguranja kroz sve ove navedene kategorije. Ali eto, mi smo pokušali da mu odgovorimo koji zakoni to regulišu i kroz koje sve kategorije je moguće ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje.
* * * * *
Na vaša pitanja iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja danas odgovara Suada Salman, kontrolor Rješenja uz primjenu međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju:
PITANJE: Grupa građana iz inozemstva pita: „Imamo radni staž ostvaren u Bosni i Hercegovini, između dvadeset i dvadeset i pet godina. Kako bismo ostvarili pravo na penziju, interesuje nas postoji li mogućnost daljnjeg uplaćivanja u penzioni fond ili takozvanog kupovanja radnog staza u Bosni i Hercegovini (PIO/MIO Federacije BiH) i kako bi se ostvarilo pravo na penziju. Mislimo da mnogi od nas imaju dosta godina radnog staža i uplaćivanja u penzijski fond, te ne bi bilo pametno od svega toga odustati. Prije svega trebalo bi prikupiti što više informacija i odgovora na neka pitanja koja se postavljaju o toj temi. Na primjer, kako odluka vlasti Bosne i Hercegovine o dvojnom državljanstvu može utjecati na buduće povratnike u BiH i ostvarivanje prava na penziju? Odnosno, da li neko drugo državljanstvo može spriječiti pravo na isplatu penzije? Kome se u principu treba obratiti za regulisanje penzije, PIO poslovnici u mjestu gdje smo radili ili u centrali u Sarajevu?
ODGOVOR: Ne postoji zakonska mogućnost kupovanja radnog staža u Bosni i Hercegovini, ali postoji mogućnost dobrovoljnog osiguranja. Na taj način se mogu osigurati državljani Federacije BiH ako su navršili petnaest godina života i imaju opću zdravstvenu sposobnost i ako su zaposleni u državi sa kojom nije zaključen ugovor o socijalnom osiguranju. Podvlačim – sa državom sa kojom nije zaključen ugovor o socijalnom osiguranju. Ako je grupa građana iz inozemstva zaposlena u državi s kojom Bosna i Hercegovina ima zaključen ugovor o socijalnom osiguranju ili ga Bosna i Hercegovina primjenjuje na osnovu preuzetog Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora i sporazuma, tada će se, prilikom ostvarivanja prava na penziju, ukoliko nisu ispunjeni uslovi po osnovu staža osiguranja ostvarenog samo u Bosni i Hercegovini – na primjer uslov za starosnu penziju je šezdeset i pet godina života i najmanje dvadeset godina radnog staža, ili četrdeset godina radnog staža bez obzira na godine života – uzeti u obzir i staž osiguranja, odnosno vrijeme osiguranja ostvareno na području druge države ugovornice. Na buduće povratnike u Bosnu i Hercegovinu, činjenica da pored državljanstva BiH imaju državljanstvo neke druge države, nema uticaja prilikom ostvarivanja prava na penziju, kao ni prilikom aktiviranja penzije, odnosno otpočinjanja isplate penzije. Povratnik, ako je van osiguranja, zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnosi nadležnoj poslovnici ovog zavoda prema mjestu stanovanja. Ukoliko je povratnik zaposlen na području Federacije BiH, tada zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnosi poslovnici ovog zavoda nadležnoj prema mjestu rada, odnosno osiguranja.
PITANJE: Kako ostvariti priznavanje staža „odrađenog“ u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije – od Slovenije do Makedonije, kako bi se ispunila kvota godina neophodnih za, kako navode slušaoci, penzionisanje?
ODOGOVOR: Staž osiguranja ostvaren do 6. marta 1992. godine na području bivše SFRJ, u državama sa kojima Bosna i Hercegovina nema zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, a to su Slovenija i Makedonija, uzima se u obzir državljanima Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije BiH za ostvarivanje prava iz PIO, a penzija se određuje prema stažu ostvarenom u Federaciji BiH, uz napomenu da je Bosna i Hercegovina zaključila ugovor o socijalnom osiguranju sa Republikom Hrvatskom i Saveznom Republikom Jugoslavijom, te shodno naprijed navedenim ugovorima. Ukoliko podnosilac zahtjeva ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju samo po osnovu staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini, tada se uzima u obzir i staž osiguranja ostvaren u naprijed navedenim državama, te ukoliko podnosilac zahtjeva sa tim stažem ispunjava uslove za penziju, donosi se rješenje o priznavanju prava na srazmjernu penziju.
* * * * *
Govorimo o borbi deviznih štediša za svoje, odnosno za štedne uloge.
Predsjednik Udruženja starih deviznih štediša, Svetozar Nišić, izjavio je u Banjaluci da je do sada podnijeto četiri i po hiljade tužbi nadležnim sudovima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori, kojima se potražuje oko 104 miliona maraka stare devizne štednje. Prema riječima Nišića, stare devizne štediše od Ljubljanske banke potražuju 11,5 miliona maraka, od Jugobanke i Privredne banke Sarajevo 72 miliona, a od Investbanke 21 milion maraka:
„Slovenci nam prave velike probleme. Na primjer, tužbu koju smo uputili Okružnom sudu u Ljubljani, morali smo prevesti na slovenački jezik. Više ne razumiju jezike koje su govorili kad smo mi ulagali pare u tu banku. I još važnije, opozivaju se na to da je Bosna i Hercegovina preuzela dug Ljubljanske banke.“
Nišić kaže da mu nije jasno kako državni organi Bosne i Hercegovine ništa ne čine da se ovo pitanje riješi, osim što mirno posmatraju kako stare devizne štediše preturaju po kontejnerima:
„Ako je Hrvatska isplatila svoje devizne štediše, ako je Slovenija isplatila svoje devizne štediše, a svi smo zajedno ulagali, i ako Srbija i Crna Gora isplaćuje svoje devizne štediše, onda ne vidim razloga zašto u Bosni i Hercegovini ćute oni koji su za to odgovorni. Ne razumijem kako mogu da postoje takvi ljudi koji se za svoje građane uopšte ne sekiraju.“
Udruženje je od Savjeta ministara Bosne i Hercegovine zatražilo da u roku od dva mjeseca nađu načina da isplate po dvjesta maraka najugroženijim deviznim štedišama. Također su ponovili da nikada neće pristati da im stara devizna štednja bude vraćena kroz obveznice i certifikate u narednih pedeset godina. Prema podacima Udruženja, dug građanima Bosne i Hercegovine po osnovu stare devizne štednje, iznosi oko tri milijarde maraka.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba