Gde su izgubljena muzejska bogatstva?

Na zvaničnom sajtu Muzejskog dokumentacionog centra Hrvatske stoji da je od preko osam hiljada muzejskih predmeta, nešto malo više od pet hiljada odneto ili opljačkano, ostalo je uništeno ili oštećeno. Hrvatska potražuje pet hiljada umetničkih dela, a u Srbiji i Crnoj Gori nalazi se, kako je to utvrdila nadležna komisija, oko tri hiljade. Što se sakralnih predmeta tiče Srpska pravoslavna crkva, kako kaže episkop dalmatinski Fotije, ima tačan spisak predmeta koji su odneti i pohranjeni u muzejske prostorije Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Ne osporava da je to, uz vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, i deo hrvatskog kulturnog blaga. Među umetničkim delima koja su vraćena Hrvatskoj najvrednija je Baurevo zbirka koja se ponovo nalazi u Vukovaru. Vraćanje Bauerove zbirke je bio uslov uspostavljanja diplomatskih odnosa Beograda i Zagreba.

Zbog izbora i dolaska nove vlasti u Srbiji i Crnoj Gori povjerenstva dviju država za povrat kulturnog blaga izabrana 2003. godine nisu se ni uspjela sastati. Hrvatska strana drži da je od tada prošlo već previše vremena i da mukotrpne pregovore treba konačno nastaviti.

''Ministar Biškupić je u dva maha, u svibnju i rujnu ove godine, tražio aktualizaciju imenovanja povjerenstva. Od našeg veleposlanstva smo dobili informaciju da su kontaktirali sa odgovornim osobama po tom pitanju, ali imenovanje još nije stupilo na snagu. Bez te formalne strane ne možemo otpočeti pregovore o nastavku povrata onog dijela blaga za koje znamo da ga možemo potraživati.''

Ponovni zahtev Ministarstva kulture Republike Hrvatske za povraćaj više hiljada umetničkih predmeta koji su ukradeni tokom rata i odneti u Srbiju u mnogome je zatekao državne organe Srbije i Crne Gore. Tek su ovih dana izabrani novi članovi državne komisije koja bi trebala da se bavi ovim poslom, s obzirom da je prethodni saziv ovog tela prestao da funkcioniše sa prolećnom promenom vladajuće garniture u Srbiji. Pomoćnik ministra kulture Republike Srbije, Miladin Lukić:

''Ministarstvo kulture je formiralo srpski deo komisije. Ministarstvo spoljnih poslova Srbije i Crne Gore je zahtevalo da se predloži mešoviti sastav, crnogorsko-srpsko-hrvatski, Komisije za povraćaj kulturnih dobara koju imenuje Savet ministara Srbije i Crne Gore. Ministarstvo kulture Srbije je predložilo srpski deo petočlane komisije. Nju čine eksperti za pojedine oblasti i jedan pomoćnik ministra. Predlog je upućen Ministarstvu spoljnih poslova. Očekujemo potvrdu vlade.''

Pomoćnica hrvatskog ministra kulture i voditeljica hrvatskog Povjerenstva za povrat kulturnih dobara, Branka Šulc, kaže da Hrvatska od Srbije i Crne Gore potražuje oko 16 tisuća predmeta.

''U to su uključeni i arhive knjižnične građe. Tu su i skulpture, slike, crkveni namještaj i crkveno posuđe. Pored muzeja i crkvi, privatne galerija i zbirke su pretrpjele štetu.''

I oni koji će u buduće biti uključeni u ovu problematiku ne dovode u pitanje da se umetnička dela moraju vratiti Hrvatskoj. Pomoćnik ministra kulture Republike Srbije, Miladin Lukić:

''To nije sporno. Zbog toga i formiramo komisiju čiji zadatak jeste da razmotri sve probleme i da postupa u skladu sa zakonima i međunarodnim pravom.''

Od preko pet hiljada umetničkih predmeta koji su nestali iz više od 40 hrvatskih muzeja i galerija tokom devedesetih, u Srbiji se trenutno nalazi oko tri hiljade dela. Do tog podatka došla je i prethodna Komisija za povraćaj umetničkih dela koju je vodio Jovan Despotović.

''Prikupili smo dokumentaciju za oko tri hiljade predmeta za koje smo znali da se nalaze na teritoriji Republike Srbije. Podatke o tome gde se nalaze i u kakvom su stanju ćemo dobiti od Srpske pravoslavne crkve. O nekim crkvenim predmetima nemamo tačne podatke, ali mislim da će se naći, jer crkva je vodila preciznu evidenciju. To je najlakši deo pronalaženja, teškog posla, pipavog i dugotrajnog.''

Naravno, ključno je i pitanje gde se trenutno nalaze ta dela - u državnim institucijama ili privatnim posedima onih koji su ih preneli iz Hrvatske u Srbiju. Kustos Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, Jovan Despotović:

''Oni se uglavnom nalaze u institucijama kulture u Novom Sadu i Beogradu i kod pojedinaca koji su radili u institucijama kulture, recimo u muzeju u Drnišu. Većina njih zna gde se nalaze ti predmeti. Uz njihovu pomoć se neki predmeti mogu naći. Ako bude potrebno, uz saradnju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, ćemo istražiti gde se nalaze predmeti koji su preprodani, ili na teritoriji Republike Srbije, ili u inostranstvu. Istražićemo aktivnosti paravojnih grupa koje nisu imale nimalo obzira prema umetničkim predmetima koje su, ili uništavani na licu mesta, ili donošeni i preprodavani.''

Hrvatska vlada je još pre dve godine crnogorskom ministru kulture dostavila spisak kulturnih dobara za koje se sumnja da su devedesetih godina opljačkani sa područja Dubrovnika, kaže Tomo Miljić, sekretar i član Komisije državne zajednice za povratak muzejskih i sakralnim umetničkih predmeta u Hrvatsku.

''Ministarstvo kulture Crne Gore je objavilo kompletan spisak nestalih umjetnina i uputilo jedan apel najširoj crnogorskoj javnosti da pomogne u povraćaju nestalih eksponata. Na žalost, rezultat te akcije je bez uspjeha, osim što je Ministarstvo kulture utvrdilo da se niti jedan od traženih eksponata ne nalazi u republičkim institucijama kulture. Za sada nemamo ni jednu potvrdu da je neki od njih pronađen. Vrlo je teško pretresti svaki stan i svaku kuću ili podrum da bi se nešto pronašlo. Za sada se nestali predmeti ne pojavljuju na izložbama ili u galerijama.''

Veliki broj muzejskih i galerijskih predmeta prebacio je u Srbiju Krizni štab koji je formirala srbijanska vlast. Ono što je za Hrvatsku bila pljačka i otimačina, u Srbiji je tumačeno kao spašavanje umetnina od propadanja. Jedan od članova ratnog Kriznog štaba Republike Srbije, Marko Ončikus:

''Kada je pao Vukovar otvorio se problem pokretnih predmeta jer su falile informacije o tome šta muzeji postradaju. Tada je bila zima, padao je sneg i kiša, te je postojala opasnost, pored opasnosti od pljačke, od sekundarnih oštećenja i uništenja. Tada je u nekoliko navrata materijal, da bi se zaštitio, prebačen u Muzej revolucije u Novom Sadu i u Muzej grada Novog Sada. Moram da kažem da se i onda vodilo računa o tome da se prilikom prebacivanja predmeti na licu mesta popisuju. Bio je apsolutni imperativ sačuvati te predmete od pljačke, ali primarno je bilo sprečavanje daljeg propadanja predmeta.''

Bivši hrvatski ministar kulture Anton Vujić podsjeća da je veliki dio umjetničke i muzejske građe koji je za vrijeme rata završio u Srbiji i Crnoj Gori vraćen Hrvatskoj.

''Oni su nam vratili sve ono što su imali pod državnom kontrolom, a to je sve ono što se nalazilo u dva novosadska muzeja i u beogradskom Narodnom muzeju. Problem je u tome što oni nisu imali sve predmete pod kontrolom. U moje vrijeme su vratili sve što su imali. S njihove strane postoji jedna vrlo snažna namjera i čin za vraćanjem izgubljenog materijala.''

Zvonko Dvojković, kustos Vukovarskog muzeja smještenog u tek djelimično obnovljenom dvorcu Velc, prisjeća se kako je potraga za umjetninama iz tamošnjih zbirki počela samo nekoliko dana nakon pada tog grada u studenom 1991. godine.

''Već od 1991. godine, progonstvom Vukovaraca u Zagreb, u okviru muzejskog dokumentacijskog centra započela je akcija za pronalaženje vukovarskog kulturnog blaga: zbirkom Bauer i predmetima koji su se nalazili u Gradskom muzeju Vukovara.''

Dok hodamo muzejskim dvoranama, razgledavajući slike i skulpture koje se ponovno nalaze na svom mjestu, kustos Zvonko Dvojković objašnjava što je sve vraćeno i što nedostaje:

''Zbirka Bauer za nas ima veliku vrijednost. Vezana je za razdoblje između dva svjetska rata. Srž i najvredniji dio umjetnina je ostao tu. U to spadaju Bukovac, Kraljević, Becić, Herman, Racić i druga imena koja čine okosnicu. Nedostaju neka djela Ivana Meštrovića, Radouša, Frangeša, Deškovića i Avgustinčića, tako da jedan dio eksponata koji ulaze u stalnu postavu našeg muzeja nije ovdje. Ta djela nisu bila ni na popisu koji smo tražili iz Srbije. Mislimo da su negdje nestali u ratnim događanjima u Vukovaru, da su možda i otuđena i ukradena. Spisak nestalih djela smo predali našoj policiji i Interpolu i za njima se traga.''

Iako zbirci vukovarskog muzeja još uvijek nedostaje oko 600 predmeta, koji su se prije rata ovdje nalazili, najvredniji su vraćeni. Za ostalima se traga.

Gradski muzej u Drnišu uspio je nakon Oluje vratiti u svoj fundus 90 posto otuđenih Meštrovićevih dijela, potvrdio nam je ravnatelj muzeja Joško Zaninović.

''Tražimo devet Meštrovićevih radova koji su oteti, a koje nismo uspjeli vratiti. Među nestalim radovima su studija šake, model za spomenik na temu bakljonoše, portreti sestara, reljefi iz ciklusa Kristov život – rođenje, krštenje, prikazanje u hramu i drugi. Ništa od toga nismo našli jer je sa suprotnom stranom teško nešto konkretno napraviti. Imamo tragove da se ta djela nalaze u Srbiji, jer smo jedan dio materijala od tamo vratili. Do dijela vraćenog materijala smo došli preko naših veza i kanala već 1998. godine. Niti jedna institucija ne stoji iza toga. Povrat je bio polulegalan.''

Direktor Meštrovićeve fondacije u Splitu, Igor Marojević, podsjeća da je oštećena i pokradena i sama grobnica obitelji Meštrović u Otavicama.

''Najznačajnija su vrata grobnice koja su raskupusana i sa kojih su nestale brončane kasete. Fondacija je u nekoliko navrata pokušavala i preko Ministarstva vanjskih poslova i preko Ministarstva kulture ući tome u trag. Čak smo tražili i novac za izradu novih vrata, jer postoje gipsani modeli po kojima bi se mogla odliti nova vrata. Uvijek smo dobivali informaciju da je to viđeno negdje u Srbiji i dok se definitivno ne ustanovi šta je sa pločama, da li su nestala u potpunosti, da li su rastopljene i ulivene u nešto drugo, do tada ne možemo dobiti sredstva za izradu novih vrata.''

Veliki broj dela ukraden je iz hrvatskih muzeja bez bilo kakve kontrole. Tako su, prema svedočenju Jovana Despotovića, na crnom tržištu završile i najvrednije slike Ivana Meštrovića koje su bile vlasništvo Muzeja Drniške krajine u Drnišu.

''Veći broj radova se u jednom trenutku pojavio u Beogradu devedesetih godina. Video sam na nekim tajnim, privatnim aukcijama da su se Meštrovićevi kipovi iz muzeja u Drnišu prodavali u Beogradu i onda reeksportovali za inostranstvo. Sem tog podatka nemam ni jedan drugi i ne znam šta se sa tim predmetima dogodilo. Jedan deo je sačuvan, ono što nije bilo od interesa za kolekcionare. Jedan deo se sigurno nalazi u inostranstvu. Radi se o ogromnoj, skupocenoj zbirci Meštrovićevog legata muzeja u Drnišu. Imaćemo velikih problema da dođemo do imena koja su bila u neposrednom fizičkom dodiru sa tim predmetima od momenta kada su doneti u Srbiju. Policijskom istragom možemo doći do realnih podataka gde se oni nalaze u ovom trenutku, a ako istraga ne uspe, preko poternice Interpola se možemo pridružiti hrvatskoj poternici i zajednički tragati za onim što se nalazi van granica sadašnje državne zajednice.''

Voditeljica hrvatskog povjerenstva, Branka Šulc, navodi neke značajnije cjeline za koje Hrvatska ima podatke o mogućim lokacijama u Srbiji i Crnoj Gori.

''Od likovne kolonije Ernestinovo, knjižne građe Franjevačkog samostana u Vukovaru, potom ikona iz pravoslavne crkve u Bogoti imamo revidirane podatke o nestalim umjetninama, uništenim i opljačkanim. Znamo nekoliko lokacija gdje se nalazi ovo što sam pobrojala. Za neki dio nemamo podatke o tome gdje se nalaze, ali znamo da nisu uništeni i oštećeni. Imamo podatke koji su vođeni od početka rata i dokumente koji o tome govore. Potraga je dugotrajni proces pregovora koji traju.''

Za razliku od Meštrovića, čijim se delima gubi svaki trag, petnaest skulptura iz fundusa jedne umetničke kolonije trenutno se nalazi u Banji Junaković kod Apatina. To nam je potvrdio i predsjednik Izvršnog odbora ovoga grada, Saša Dobrijević.

''Problem se da jednostavno rešiti. Nikada opština Apatin nije želela, ni bila u situaciji, da prisvoji nešto što nije njeno. Sreća je što makar nešto, u onom periodu zlih vremena, koja su srećom iza nas, nije bilo prepušteno zubu vremena, zubu divljaštva i uništavanja. Opština Apatin je prihvatila da se ono što se može spasiti spase, tako da je deo te zbirke uspeo da se doveze, smesti i sačuva na prostoru Banje Junaković. Bio sam u Ministarstvu kulture gde smo vodili razgovore na temu kako to vratiti. Rečeno mi je, redovnim diplomatskim putem, ministarstvo Hrvatske treba da se obrati našem ministarstvu i da obrazlože poreklo i prirodu zbirke. Ukoliko je ona nacionalnog karaktera - odobrenje za vraćanje daje republički organ, a ukoliko je ona lokalnog značaja - odobrenje za vraćanje daje pokrajina. Opština o tome ne može da donese odluku, ali mi njihov poreklo ne osporavamo, i šta više, povratak ćemo podržati.''

Mate Tijardović, jedan od osnivača kolonije vajara naivaca u Ernestinovu:

''Za vrijeme okupacije Ernestinova u fundusu ernestinovačke galerije smo imali oko 600 radova, polovina su bile skulpture, polovina slike. Sve skulpture koje su mogli odnijeti iz parka za vrijeme rata, dok je ovdje bio Arkan, su natovarene u kamione i odvezene u Srbiju. Najveću skulpturu, kao što je Smajićeva Obitelj, i tri četiri skulpture od naših poznatih kipara, koje važu preko tonu, nisu mogli natovariti i zbog toga su ostali u Ernestinovu. Za vrijeme rata 45 skulptura je bilo u Ertutu kod dvorca. Doznali smo prije sedam godina da se nalazi 25 skulptura u motelu Junaković u Apatinu. Kontaktirali smo gradonačelnika Apatina, predivnog čovjeka, koji je sam ponudio da vrati te skulpture. Dobio sam dopis iz Srbije u kojem je pisalo da je Vojno ministarstvo htjelo s nama pregovarati da nam vrate te redove, ali naše ministarstvo tada na to nije reagiralo. Sada je to preuzeo Biškupić i svi su izgledi da bi to mogli jako brzo vratiti. Gradonačelnik Apatina nas je sam nazvao i ponudio pomoć jer želi da se to vrati. Tu se nalaze skulpture iz prvih kolonija, kao i moja prva skulptura djeda i unuka u dalmatinskoj nošnji. Ta skulptura se u ratu nalazila kod Slobodana Miloševića u kancelariji. Arkan mu je poklonio s riječima da mu poklanja Crnogorca. Dugo je bila kod njega, a onda je iz Beograda prebačena za Apatin. Imamo popis svih radova koje smo imali u fundusu naše kolonije Ernestinovo. Znamo da nećemo doći do Smajićevih radova, što nam je najžalije. Imali smo oko osamnaest Smajićevih minijatura i njegova dva velika rada. Smajićev autoportret je ostao ovdje. Autoportret je bio u Osijeku za vrijeme rata. Doznao sam i čuo od ljudi da su se Smajićeve minijature podavale u Trstu po pijacama. U Srbiji se njegove minijature mogu naći na autopijacama. Na žalost, vjerujemo da do njih nećemo doći. Znamo da se preko nalazi oko 150 većih skulptura.''

****

I za delom eksponata sa poznatog stratišta iz vremena Drugog svetskog rata, Jasenovca, bilo je potrage posle ratova devedesetih.

Voditeljica hrvatskog povjerenstva Branka Šulc:

''Dio iz Jasenovca je vraćen posredstvom ugovora između vlade Republike Hrvatske, Memorijalnog muzeja holokausta SAD-a iz Vašingtona i muzeja iz Banja Luke. U Muzeju holokausta u Vašingtonu je zbirka restaurirana. Već davno, u studenom 2001. godine, je vraćena. Prema našim neslužbenim informacijama preostali dio građe se nalazi u Banja Luci, u Muzeju genocida u Beogradu, i dijelom na nekim mjestima u Banja Luci i u Bosni i Hercegovini. Imamo i dalje svesrdnu stručnu pomoć i ino podršku Memorijalnog muzeja holokausta SAD-a u Vašingtonu.''

Verica Stošić iz arhive Republike Srpske tvrde da su svi predmeti iz jasenovačke zbirke završili u Vašingtonu i preko Amerike vraćeni Hrvatskoj.

''Republika Srpska ne raspolaže sa bilo čim što je originalno i vezano za jasenovačku muzejsku građu. Eksponati koji su tu bili su uzeti, tako da mi sa njima ne raspolažemo. Posjedujemo čuveno Drvo za vješanje.''

Od ukupnog broja stradalih predmeta i zbirki ističe se arheološka zbirka u Kninskom muzeju, a od pokradenih stvari kustos muzeja posebno ističe zbirku oružja.

''Izuzetno vrijedna zbirka starog oružje i nakita je nestala.''

Dodaje da je prema zatečenoj dokumentaciji nakon Oluje dio predmeta odnesen u Beograd na restauraciju.

''Moguće da je 238 jako sitnih predmeta, uključujući i najobičnije čavle i neke male sitne fragmente, nestalo. U vrijeme Domovinskog rata tadašnji kustosi ovoga muzeja su te predmete dali na konzervaciju i restauraciju u Narodni muzej Beograda. O tome postoje dokumenti u našem muzeju.''

Pomoćnica ministra kulture, Branka Šulc:

''To je odnešeno na restauriranje i čuvanje u Narodni muzej u Beogradu. Postoji cijela lista i podaci o tome. Tamo su ti predmeti bili izloženi na pet-šest izložbi. ''

Pravosudni organi Republike Hrvatske već su osudili na zatvorske kazne neke od onih koji su učestvovali u krađi umetničkih predmeta. Među njima je i bivši kustos Zavičajnog muzeja u Benkovcu, Milorad Savić, koji se trenutno nalazi negde u Srbiji. Iz ove ustanove nestalo je oko 150 predmeta iz arheološke i numizmatičke zbirke. Nekadašnji pomoćnik ministra kulture Republike Srbije, Jovan Despotović:

''On je došao u Beograd i jednu ogromnu količinu muzejskih predmeta doneo sa sobom. Pošto je on muzejalac, sve je to evidentirao. Od njega sam tražio te podatke koje je on uredno dostavio. Mislim da će taj spor biti saniran i da se ta konsekvenca na njega, i na druge slične, neće odnositi. Treba da procesuiramo slučajeve iznošenje, uništavanja, prodaje i preprodaje umetničkih predmeta sa teritorije Hrvatske. To je jedan dugoročan posao i moramo ga raditi u saradnji sa organima gonjenja. Policija će morati da se uključi u taj posao, kao i naši pravosudni organi, kako bi se došlo do podataka o predmetima koji budu nedostajali pri sravnjivanu spiskova iz Hrvatske i s naše strane, onoga što oni potražuju i onoga o čemu mi imamo saznanja gde se nalazi i u kakvom je stanju.''

U Srbiji se prema Despotovićevim rečima nalazi i preko 200 radova iz Kninskog muzeja, među kojima su bili i najznačajniji predmeti iz arheološke zbirke.

''Znamo da se jedan veliki broj tih predmeta koji nedostaju iz tog muzeja nalazi u Srbiji kod pojedinaca, ili u institucijama, da su u dosta dobrom stanju i da nisu potrebna tretiranja da bi bili vraćeni Republici Hrvatskoj.''

Anton Vujić, za čijeg je ministarskog mandata 2002. godine potpisan Sporazum o kulturnoj suradnji Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te izabrana povjerenstva za povrat kulturnih dobara, posebno upozorava na problem crkvenog blaga.

''Sakralni predmeti se tiču onoga što su sami srpski svećenici odnijeli. Ništa se od toga nije vratilo. Odnosilo se iz Krupe i iz dalmatinskih crkava. Postoji namjera da se to vrati kada se stabilizira neki vjerski život. To je činjenica i to je prihvaćeno. Radi se o predmetima koji pripadaju hrvatskoj državi, iako je vlasnik pravoslavna crkva. To nije sporno. Svaki predmet koji je umjetnina, ili koji potpada pod Zakon o zaštiti kulturne baštine, ne tlu države je neotuđiv.''

Srpska pravoslavna crkva, kaže episkop dalmatinski Fotije, ima spisak predmeta koje je prenela u svoj muzej u Beogradu, kako bi bili sačuvani u vreme ratnih sukoba.

''Desila se velika tragedija na ovim prostorima. Mudri i dobronamerni ljudi su mnoge umetničke predmete, postojeće riznice i neke vredne stvari iz naših manastira i crkvi, izneli da bi se spasili. Sve to je stručno popisano. Stvari su odnešene u Beograd i tamo su pohranjene u Muzeju Srpske pravoslavne crkve gde su restaurirane, zaštićene i spašene. Za crkvene predmete imamo potpuno precizne podatke i spremni smo da radimo na tome da se ti predmeti vrate. Još uvek nismo stvorili uslove za vraćanje. Prošle godine smo konkurisali na natječaju u Ministarstvu kulture za obnovu riznice u Krki koja je najbogatija. Nismo prošli na konkursu. Mi nemamo nikakve uslove da vratimo ikone koje su iz XVI i XVII vijeka, kao ni stare, vrlo vredne rukopise i knjiga iz tog doba. Kada bih imao adekvatnu riznicu u Krki radili bi smo na tome da vratimo bar jedan deo tih eksponata koji mogu da se vrate. Nemamo uslove za to. Prostorije su potpuno ratom devastirane. Naravno da postoji i naša crkvena komisija koja radi na tome. Imamo precizne podatke koji se tiču crkvenih stvari. Stvari su većinom u Beogradu i spašene su. Za one koje su ostale ovde u manastirima i crkvama se ne zna ni traga ni glasa. Njih niko i ne pominje.''

Postoji li stav crkve da će se crkveni predmeti vratiti zajedno sa ljudima koji trebaju da se vrate?

''To je sada jedan širi kontekst. Naravno da je potrebno da se vrate ljudi. Kome služe ove naše svetinje, kome služe manastiri, ko će da gleda te muzeje, ako ne ljudi.''

Ukoliko sadašnja vlast u Srbiji ne promeni strategiju u odnosu na zahtev na povraćaj predmeta koji stižu iz Hrvatske, ova dobra će uskoro biti vraćena u matične muzeje i galerije. Jovan Despotović:

''To je ne samo volja profesionalaca već i neki profesionalni moral. Tu su i neke međunarodne konvencije koje kažu da nema rasparćavanja zbirki, nema rasparćavanja muzejske ili arhivske građe, biblioteka i bibliotekarskih fondova. To su jedinstvene celine koje se u tom stanju moraju i sačuvati.''

Naš sagovornik Nenad Radić na Odeljenju za istoriju umetnosti, predmet muzeologija i zaštita kulturnih dobara, Filozofskog fakulteta u Beogradu, govori o tome kako su se kroz istoriju rešavala pitanja opljačkanih umetničkih dela, jer svaki rat je bila velika pljačka, a umetnička dela su se mogla dobro unovčiti.

Primer iz istorije: Nemačaka je u vreme Drugog svetskog rata opljačkala veliku količinu umetničkih dela, a proces vraćanja traje do dan danas.

''Dan danas postoje komisije koje se time bave, postoje tela koja utvrđuju poreklo umetničkih dela, koje se bave upravo tim periodom i tom tačkom koja je bila prelomna. To se dešavalo neposredno posle Drugog svetskog rata, posebo na relaciji Istočni-Zapadni Berlin, Rusija, Istočna Nemačka. Puno je nerazjašnjenih situacija, ali bojim se da je većina stvari zaista nenadoknadiva.''

Postoje potraživanja koja su mnogo starija, kao slučaj Grče i Velike Britanije.

''Reč je o potraživanju onoga što se danas nalazi u britanskom muzeju već gotovo više od dva veka. Tu je došlo do menjanja država i vlasnika. U jedno vrlo nesrećno vreme, kada je pretila opasnost da kulturni spomenik bude u potpunosti uništen, britanski entuzijasta i ljubitelj umetnosti je na neki način to delo i spasao. Tadašnji ministar kulture Grčke je pokrenuo postupak restitucije i vraćanja tog kulturnog blaga Grčkoj. Što se tiče nekog međunarodnog prava je jasno da to danas pripada britanskom muzeju i čitavom svetu.''

Berlinski kongres posle Napoleonovih ratova smatra se ključnim za problem opljačkanih umetničkih predmeta.

''Posle Napoleonovog pada 1818. godine, odmah posle Berlinskog kongresa, došlo je do vraćanja velikog broja umetničkih dela koja su, ili bila poklonjena, ili su bila preneta iz svih onih kulturnih centara koja su u jednom trenutku bila pod vlašću francuske imperije. Dosta stvari je tada bilo preneto u Luvr i posle Berlinskog kongresa je skoro sve vraćeno. Luvr duguje neka bogatstva kraljevskoj zbirci. Nikada više se nije postavilo pitanje da se ta umetnička dela vrate svojim prvobitnim vlasnicima.''

Ono što se danas postavlja među ekspertima kao dilema jeste jedno moralno pitanje.

''To znači da ono što jednog dana uđe u Luvr više i ne treba da izađe, jer na neki način to pripada celom svetu. Kao jedan od najposećenijih muzeja na svetu možemo reći da je potpuno otvoren za sve koji to žele da pogledaju i da se upoznaju sa kulturom čitavog sveta.''