Dostupni linkovi

logo-print

Američki Crnogorci su za Srbe izdajnici


Gost našeg programa je Blažo Sredanović, predsjednik Udruženja crnogorskih iseljenika u San Francisku, koji već pola vijeka živi i bavi se uspješnim biznisom u Sjedinjenim Državama.

SREDANOVIĆ: Nikad nijesam planirao da dođem u Ameriku. Sasvim slučajno sam sreo moju buduću suprugu u autobusu u Podgorici. Ona je imala Fulbrightovu stipendiju u Evropi i interesovale su je freske i folklor na Balkanu. Putovala je preko ljeta i tada sam je ja sreo. Putovali smo zajedno od Podgorice do Skoplja. Onda je ona nastavila za Bugarsku, ja sam joj slučajno ostavio moju adresu i kada se vratila u Pariz, onda je počela prepiska. Doznao sam je išla na intenzivni kurs našeg jezika na slavistici Sorboni i počela je da mi piše ponešto i na našem jeziku. I da skratim priču, mi smo se poslije godinu dana vjenčali, i to u Podgorici, što je za ono vrijeme – 1962. godine – bilo veoma neobično. Onda smo otišli za Pariz na jedno dva mjeseca. Onda je ona bila asistent u Kanu u Normandiji, u Centru za engleski jezik i bila je tamo godinu dana. I ona je meni rekla: „Hajde bar da odemo na godinu dana u San Francisko, tamo su moji roditelji“. I ja sam pristao da odemo na godinu dana, što je trebala da bude kao posjeta. I evo četrdeset i jednu godinu sam još u posjeti na neki način. Umjesto da ostanemo godinu dana, ja sam sa mojim vrlo skromnim znanjem engleskog jezika – ustvari sam znao svega dvjesta riječi tada – poslije devet dana dobio posao, mada ne u struci. Po profesiji sam elektroinženjer, ali nisam mogao da radim u struci zbog jezika i onda sam počeo kao crtač. Brzo sam napredovao i zainteresovao se za struku. I tako smo, umjesto godinu dana, ostali tri i po godine i onda smo se vratili u Evropu, gdje smo bili godinu dana, i onda se ponovo vratili natrag. Rodila su mi se dva sina i postao sam američki državljanin.

RSE: Vi ste inače na čelu Udruženja Crnogoraca. Moji prijatelji kažu, kad sam se raspitivala o vama, da vas zovu „crnogorska majka“. Koliko zapravo vaše Udruženje okuplja Crnogoraca i što su vaše osnovne okupacije odnosno aktivnosti?

SREDANOVIĆ: Što se tiče ovoga „crnogorska majka“, ja četrdeset i jednu godinu živim ovdje blizu Stanford univerziteta i dočekivao i ispraćao, i prije nego što smo imali organizaciju, stipendiste, naše ljude koji su dolazili ovdje, svi su imali moju adresu. To je meni služilo prije svega da održavam te kontakte, bilo je i jedno osvježenje za mene, htio sam i da budem informisan, jer nisam želio da dolazim u svoju zemlju, a da ne budem informisan. Što se tiče organizacije, ona je osnovana 1994. godine. To je bila jedna mala grupa. Kao što znate, onda je bio taj užas na Balkanu i mi smo riješili da nije dovoljno da samo gledamo u televizor, da čupamo kosu i da jadikujemo, nego da nešto konkretno uradimo. Cilj je bio da ta organizacija upozna ljude ovdje u Americi koji nijesu imali praktično pojma šta se dešava. Naš je cilj bio da upoznamo iseljenike sa stvarnim stanjem. Počeli smo da dobavljamo „Monitor“, „Liberal“, sve što nam je moglo doći do ruku, video kasete sa badnjih večeri i sa tih raznih okupljanja i to smo umnožavali i slali iseljenicima. Kad se pojavio Internet, onda je bilo daleko lakše, jer smo u početku dobijali samo „Monitor“, i to smo čekali tri-četiri nedelje da nam dođe; to je bio jedini način kako da dođemo do istine iz Crne Gore. Članstvo se širilo, u kompjuteru danas imamo upisane stotine članova, međutim kad bih gledao kako se plaća članarina i tako dalje, radi se o daleko manjem broju. Neko plati jednu godinu, onda se sele i tako dalje, ali uglavnom ta aktivnost se održava. Mada u zadnje vrijeme, zbog svega što se u Crnoj Gori dešava, to se ranije ili kasnije i ovdje reflektuje, ta raslojavanja, te zađevice i podjele.

RSE: Kako se odnosi u zemlji, sada govorim o Srbiji i Crnoj Gori, konkretno odražavaju na dijasporu? Kakva je vaša saradnja i odnosi sa udruženjima Srba?

SREDANOVIĆ: Mi praktično nemamo nikakvog kontakta sa srpskim udruženjima, jer ovdje u Americi se to još više manifestuje nego tamo u Srbiji i Crnoj Gori. Oni nas gledaju kao neku vrstu izdajnika, mi smo za njih neka vrsta ljudi koje treba apriori diskvalifikovati. Tako da mi nemamo nikakve zvanične veze sa srpskim udruženjima.

RSE: Vaš pogled na Crnu Goru iz Sjedinjenih Država danas što se tiče ekonomskih prilika. Da li biste vi kao uspješan biznismen, kako sam se informisala, ulagali u Crnu Goru?

SREDANOVIĆ: Tu postoje dva aspekta. Jedan onako sentimentalni aspekt, a drugi racionalni. Ja imam kuću tamo, baš lijepu kuću, i tu sam dosta uložio. A što se tiče nekog većeg biznisa, ja lično, s obzirom da imam 72 godine, gledam da što manje radim. Međutim, ima ljudi koji bi htjeli. Mada i tu postoji neka vrsta očekivanja. Čeka se na taj referendum, nesređena je situacija. Ljudi koji žive u jednoj pragmatičnoj sredini kao što je ova, žele recimo da znaju koji bi sud u slučaju spora bio nadležan, koji proces ide i tako dalje. To još nije sasvim sređeno u Crnoj Gori. Međutim, koliko ja znam, ipak se pojavljuju tu i tamo ljudi koji se interesuju i željeli bi da investiraju u Crnu Goru. I vjerujem da će se to daleko više odraziti onog momenta kada se bude riješilo to državno pitanje, koje se evo već dugo povlači i nadamo se da se tom maratonu bliži kraj.

RSE: Kako biste vi sada iz San Franciska procentualno prognozirali ishod referenduma za nezavisnost Crne Gore?

SREDANOVIĆ: Ja ipak mislim da bi većina bila za, naročito ako se to pripremi na jednoj širokoj osnovi, da se uključe sve zainteresovane strane, ne samo da to bude po nekoj partijskoj liniji. Ja vjerujem da bi tu 55, možda do 60 posto bilo za, dakle poslije jedne dobre pripreme.

RSE: Pedeset je godina otkako ste bili prvak u šahu u Crnoj Gori.

SREDANOVIĆ: Ja sam 1954. godine postao prvak Crne Gore u šahu, u Pljevljima, a uz to sam još i vodio tu organizaciju i pisao o šahu. Kad sam došao u Ameriku, igrao sam ovdje prvih nekoliko godina vrlo aktivno, imao sam dobre uspjehe, recimo na Otvorenom prvenstvu Amerike u Las Vegasu – od 140 igrača, zauzeo sam treće, četvrto i peto mjesto, bio sam čak i ispred nekih američkih velemajstora. U Americi, gdje je velika konkurencija, šah traži čitavu ličnost, međutim kad sam počeo da se ozbiljno bavim strukom, jedno vrijeme sam bio potpuno batalio šah, ali mi je ostao ljubav kojoj se stalno vraćam. Pored toga, šah kao internacionalno sredstvo komuniciranja mi je pomogao da sretnem svuda po svijetu gdje sam putovao interesantne ljude, koje bez šaha nikada ne bih sreo, a koji su mi ostali u dragom sjećanju. Sada se vraćam šahu, pišem o šahu i pratim ga, jer je na neki način za mene šah pomalo kao poezija, koja pomaže da čovjek umanji tu društvenu i ličnu usamljenost koju mi svi osjećamo.

RSE: Kako mislite da će Crnogorci glasati na predstojećim izborima u Sjedinjenim Državama?

SREDANOVIĆ: To je vrlo teško reći. Ja sam uvijek glasao za demokrate i ovoga puta ću glasati. Vjerujem, ovako čisto po intuiciji, da je većina crnogorskih iseljenika naklonjena demokratskom predsjedniku. Sad, možda je to i dosta zbog toga što je Clinton bio predsjednik u onom periodu kad je Amerika dosta pomogla Crnoj Gori i on ima jedan veoma dobar imidž ovdje među crnogorskim iseljenicima.
XS
SM
MD
LG