U BiH u poslijeratnom periodu značajno je povećan broj nepismenih, a naročito žena. Čak 23 posto ženskog stanovništva koje živi u urbanim sredinama je bez završene osnovne škole. U ruralnim dijelovima zemlje još je i gore.
U selu Vukotići, u okolini Nemile i Zenice, već godinama djevojčice pohađaju samo četiri razreda osnovne područne škole. Kada trebaju putovati do 17 km udaljene škole u Nemili, da bi završile preostala četiri, roditelji ih ostavljaju kod kuće, jer, kako kažu, tu mogu biti korisnije. Roditelji Merhunise Gulamić, trinaestogodišnje djevojčice iz sela Vukotići, to tumače ovako:
“Nek je oni školuju, nek je vode, a ja je neću školovati, jerbo ne merem, jerbo ona je nepismena. Nek je vode. Ja ću ići insitirati, meni je rek’o da ide. Ne branim ja, nek oni nju školaju svojim sredstvima. Ja ne merem je školovati.”
“Ja nemam uslova da je školam.”
Jeste li vi završili školu?
“Ja jesam završio osnovnu”
A majka?
“Pa i ja sam...”
“Četiri. I ona je išla k’o i ona.”
“K’o i ona. Isto. Ne znam ništa i gotovo.”
“Moralo se i šteta je da to bude. Ali nepismena je i ona i gotovo.”
“Šta će džabe.”
Merhunisa je dijete sa posebnim potrebama. Nakon završenih četiri razreda u Vukotićima, roditelji je više nikada nisu vratili u školsku klupu jer je trebala putovati u Nemilu. O školi za djecu sa posebnim potrebama na ovom području niko i ne razmišlja. Tako Merhunisa dane provodi u trošnoj kući i pomaže koliko može majci, te mlađem bratu i sestri:
“Operem mami suđe. Pomažem joj. Šta god ona i ja radim. Bratu ’vako nekad kažem, kad se ide u džamiju govorim mu sufaru...”
Kad si išla u školu u Vukotiće, šta si najviše voljela da radiš kad idete na čas?
“Igramo fizičko, crtamo na likovnom. Bio nam je njemački i oni ostali predmeti.”
A je li ti bilo teško da ideš u školu, da učiš?
“Nije.”
Reci mi koja je tvoja želja, šta bi ti voljela da imaš?
“Ništa. Ništa i eto.”
Merhunisa nije jedina djevojčica iz Vukotića koja ne ide u školu. Mersudin Gulamić svoju trinaestogodišnju kćerku, umjesto u školu, poslao je u planinu sa ovcama. Zašto?
“Pa znaš što? Ona je počela tražiti momke rano, znaš. I ja sam nju jednu noć opominj’o da neće ići u školu, da ne traži. Ona je rekla da neće. Međutim, ona je počela opet i ona je počela dovoditi svatove meni. I iz tog razloga sam joj zabranio u školu.”
Znate da je osnovno obrazovanje obavezno?
“Ma znam ja. Ali ona nije gledala školu. Ona je gledala samo momke. Ja joj nisam mog’o ništa. Ja sam joj prijetio na razne načine, nisam joj mog’ ništa iz tog razloga što ja nisam više kod kuće nego što jesam, znaš.”
A gdje je ona sada?
“Sad je na planini, s materom.”
Šta radi?
“Ma ništa. U kući je, sjedi.”
U BiH ne postoji državni zakon, ali ni program o osnovnom obrazovanju. Ova oblast za sada je regulisana kantonalnim i entitetskim zakonima i za rješavanje problema nepismenosti nadležni su ovi nivoi vlasti, kaže savjetnik u Ministarstvu civilnih poslova BiH, Srđan Arnaut:
“Ja lično mislim da se moraju izdvojiti sredstva. Znači, oni koji su obavezni da finansiraju obrazovanje moraju posebno izdvojiti sredstva, dakle, moraju se stvoriti preduslovi. U obavezi kantona je da se izgrade škole tamo gdje ih nema, gdje se zbog daljine, recimo, ne ide u školu. Ili da se stvore uslovi da se pojača nadzor, da se daju besplatni udžbenici, da se daju karte za prevoz itd. Znači, između ostalog, i ekonomskim sredstvima se može boriti protiv pojava neslanja djece u školu.”
Po broju pismenih BiH značajno zaostaje za razvijenim zemljama, a na ljestvici je i daleko ispod susjednih zemalja, ističe profesor Sarajevskog univerziteta Hidajet Repovac:
“Iskreno govoreći, mi smo na svim nivioma obrazovanja još daleko od Evrope i od Bolonjske deklaracije. I bojim se da će nam trebati dosta vremena da bar normativno, zakonski uskladimo neke principe i da dovedemo BiH u situaciju da ima jedinstven obrazovni sistem. Jedinstven obrazovni sistem bi bio pretpostavka za poboljšanje situacije u školovanju, odnosno u broju pismenih, jer pismenost nije samo znati se potpisati ili znati nekakav osnovni način komunikacije, pismeni način komunikacije. Pismenost podrazumijeva i mnogo štošta više. A tog mnogo štošta više kod nas uopšte nema. Nema ni na višim nivoima obrazovanja, a kamoli na ovim najnižim, tako da je u BiH jedna situacija poluobrazovanosti kakva je bila prije dolaska Austro-Ugarske. I bojim se da mi, ustvari, sada proživljavamo jednu fazu vrlo primitivnog, provincijalnog, niskog stupnja obrazovanja i kulture.”
I kako je to utvrđeno i međunarodnim konvencijama, pismenost i obrazovanje su preduslov zdravlja, pravde i naprednog svijeta. Jednako tako, pravo na obrazovanje je i jedno od temeljnih ljudskih prava i neshvatljivo je da BiH u 21. vijeku ima toliki procenat nepismenih, kaže predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, Srđan Dizadarević:
“To je jedno od tih odstupanja BiH u odnosu na međunarodne obaveze. I BiH bi bila dužna da osmogodišnje osnovno obrazovanje učini obaveznim za sve. Međutim, to kod nas figurira samo kao proklamacija. Nema nikakvih mjera koje bi omogućile, prvo, da se otvore školski, odnosno pedagoški objekti tamo gdje se nalaze djeca; drugo, nema nikakvih sankcija prema roditeljima ili prema onima koji onemogućavaju toj djeci da idu u škole. Konačno, sva djeca nisu ni popisana, nisu uvedena u matične knjige rođenih, tako da mi i ne znamo koliko te djece stvarno ima. Sve se tu radi o nekakvim procjenama. Dakle, mislim da je to jedna apsolutna nebriga države prema najmlađim građanima, odstupanje od provođenja konvencije o zaštiti prava djeteta i, u svakom slučaju, još jedno u nizu kršenja ljudskih prava u BiH.”
Nepoznavanje svih 30 slova azbuke i abecede BiH neće dovesti u Evropu, slažu se svi. Zbog toga je potrebno što brže prevazići podjele i stvoriti jedinstveni obrazovni sistem, te ga otvoriti, prvo, prema okruženju, a zatim Evropi i svijetu.
U selu Vukotići, u okolini Nemile i Zenice, već godinama djevojčice pohađaju samo četiri razreda osnovne područne škole. Kada trebaju putovati do 17 km udaljene škole u Nemili, da bi završile preostala četiri, roditelji ih ostavljaju kod kuće, jer, kako kažu, tu mogu biti korisnije. Roditelji Merhunise Gulamić, trinaestogodišnje djevojčice iz sela Vukotići, to tumače ovako:
“Nek je oni školuju, nek je vode, a ja je neću školovati, jerbo ne merem, jerbo ona je nepismena. Nek je vode. Ja ću ići insitirati, meni je rek’o da ide. Ne branim ja, nek oni nju školaju svojim sredstvima. Ja ne merem je školovati.”
“Ja nemam uslova da je školam.”
Jeste li vi završili školu?
“Ja jesam završio osnovnu”
A majka?
“Pa i ja sam...”
“Četiri. I ona je išla k’o i ona.”
“K’o i ona. Isto. Ne znam ništa i gotovo.”
“Moralo se i šteta je da to bude. Ali nepismena je i ona i gotovo.”
“Šta će džabe.”
Merhunisa je dijete sa posebnim potrebama. Nakon završenih četiri razreda u Vukotićima, roditelji je više nikada nisu vratili u školsku klupu jer je trebala putovati u Nemilu. O školi za djecu sa posebnim potrebama na ovom području niko i ne razmišlja. Tako Merhunisa dane provodi u trošnoj kući i pomaže koliko može majci, te mlađem bratu i sestri:
“Operem mami suđe. Pomažem joj. Šta god ona i ja radim. Bratu ’vako nekad kažem, kad se ide u džamiju govorim mu sufaru...”
Kad si išla u školu u Vukotiće, šta si najviše voljela da radiš kad idete na čas?
“Igramo fizičko, crtamo na likovnom. Bio nam je njemački i oni ostali predmeti.”
A je li ti bilo teško da ideš u školu, da učiš?
“Nije.”
Reci mi koja je tvoja želja, šta bi ti voljela da imaš?
“Ništa. Ništa i eto.”
Merhunisa nije jedina djevojčica iz Vukotića koja ne ide u školu. Mersudin Gulamić svoju trinaestogodišnju kćerku, umjesto u školu, poslao je u planinu sa ovcama. Zašto?
“Pa znaš što? Ona je počela tražiti momke rano, znaš. I ja sam nju jednu noć opominj’o da neće ići u školu, da ne traži. Ona je rekla da neće. Međutim, ona je počela opet i ona je počela dovoditi svatove meni. I iz tog razloga sam joj zabranio u školu.”
Znate da je osnovno obrazovanje obavezno?
“Ma znam ja. Ali ona nije gledala školu. Ona je gledala samo momke. Ja joj nisam mog’o ništa. Ja sam joj prijetio na razne načine, nisam joj mog’ ništa iz tog razloga što ja nisam više kod kuće nego što jesam, znaš.”
A gdje je ona sada?
“Sad je na planini, s materom.”
Šta radi?
“Ma ništa. U kući je, sjedi.”
U BiH ne postoji državni zakon, ali ni program o osnovnom obrazovanju. Ova oblast za sada je regulisana kantonalnim i entitetskim zakonima i za rješavanje problema nepismenosti nadležni su ovi nivoi vlasti, kaže savjetnik u Ministarstvu civilnih poslova BiH, Srđan Arnaut:
“Ja lično mislim da se moraju izdvojiti sredstva. Znači, oni koji su obavezni da finansiraju obrazovanje moraju posebno izdvojiti sredstva, dakle, moraju se stvoriti preduslovi. U obavezi kantona je da se izgrade škole tamo gdje ih nema, gdje se zbog daljine, recimo, ne ide u školu. Ili da se stvore uslovi da se pojača nadzor, da se daju besplatni udžbenici, da se daju karte za prevoz itd. Znači, između ostalog, i ekonomskim sredstvima se može boriti protiv pojava neslanja djece u školu.”
Po broju pismenih BiH značajno zaostaje za razvijenim zemljama, a na ljestvici je i daleko ispod susjednih zemalja, ističe profesor Sarajevskog univerziteta Hidajet Repovac:
“Iskreno govoreći, mi smo na svim nivioma obrazovanja još daleko od Evrope i od Bolonjske deklaracije. I bojim se da će nam trebati dosta vremena da bar normativno, zakonski uskladimo neke principe i da dovedemo BiH u situaciju da ima jedinstven obrazovni sistem. Jedinstven obrazovni sistem bi bio pretpostavka za poboljšanje situacije u školovanju, odnosno u broju pismenih, jer pismenost nije samo znati se potpisati ili znati nekakav osnovni način komunikacije, pismeni način komunikacije. Pismenost podrazumijeva i mnogo štošta više. A tog mnogo štošta više kod nas uopšte nema. Nema ni na višim nivoima obrazovanja, a kamoli na ovim najnižim, tako da je u BiH jedna situacija poluobrazovanosti kakva je bila prije dolaska Austro-Ugarske. I bojim se da mi, ustvari, sada proživljavamo jednu fazu vrlo primitivnog, provincijalnog, niskog stupnja obrazovanja i kulture.”
I kako je to utvrđeno i međunarodnim konvencijama, pismenost i obrazovanje su preduslov zdravlja, pravde i naprednog svijeta. Jednako tako, pravo na obrazovanje je i jedno od temeljnih ljudskih prava i neshvatljivo je da BiH u 21. vijeku ima toliki procenat nepismenih, kaže predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, Srđan Dizadarević:
“To je jedno od tih odstupanja BiH u odnosu na međunarodne obaveze. I BiH bi bila dužna da osmogodišnje osnovno obrazovanje učini obaveznim za sve. Međutim, to kod nas figurira samo kao proklamacija. Nema nikakvih mjera koje bi omogućile, prvo, da se otvore školski, odnosno pedagoški objekti tamo gdje se nalaze djeca; drugo, nema nikakvih sankcija prema roditeljima ili prema onima koji onemogućavaju toj djeci da idu u škole. Konačno, sva djeca nisu ni popisana, nisu uvedena u matične knjige rođenih, tako da mi i ne znamo koliko te djece stvarno ima. Sve se tu radi o nekakvim procjenama. Dakle, mislim da je to jedna apsolutna nebriga države prema najmlađim građanima, odstupanje od provođenja konvencije o zaštiti prava djeteta i, u svakom slučaju, još jedno u nizu kršenja ljudskih prava u BiH.”
Nepoznavanje svih 30 slova azbuke i abecede BiH neće dovesti u Evropu, slažu se svi. Zbog toga je potrebno što brže prevazići podjele i stvoriti jedinstveni obrazovni sistem, te ga otvoriti, prvo, prema okruženju, a zatim Evropi i svijetu.
