Dostupni linkovi

logo-print

Armiju će svi slušati


Ove sedmice je završena proceduralna faza suđenja bivšim oficirima Vojske Republike Srpske, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, koji su optuženi za sudjelovanje u srebreničkom masakru. Tvrdeći da tužba nije dokazale inkriminacije za koje se oni terete, odbrana je zatražila da se obojica oslobode. Uz potpuno suprotne argumente i podsjećanje da je riječ o zločinu ogromnih razmjera i da su optuženi bili visoko rangirani u komandnom lancu vojske bosanskih Srba, tužba je predložila da se Blagojeviću izrekne kazna od 32, a Jokiću od 15 do 20 godina zatvora. Na osnovu dosadašnje prakse Tribunala, može se očekivati da će se na presudu čekati više mjeseci.

* * * * *

U tekstu žalbe Apelacionom vijeću, čiji je puni tekst objavljen ove sedmice, Steven Kay, službeni branilac Slobodana Miloševića, zatražio je hitnu usmenu raspravu, kako bi optuženi dobio priliku da iznese svoje stavove o osporavanoj odluci Sudskog vijeća da mu se dodijele branioci mimo njegove volje. Tužilaštvo ima rok od dvije sedmice da odgovori na ovaj zahtjev, što znači da će se suđenje Miloševiću nastaviti prije nego što zahtjev britanskog advokata stigne pred članove Apelacionog vijeća, za koje nije propisan rok do kada moraju donijeti svoju odluku.

* * * * *

Na suđenju jednom od ratnih čelnika bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku, koji je optužen za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, ove je sedmice više dana svjedočio nekadašnji član Predsjedništva BiH, Stjepan Kljuić. Kao neposredni svjedok, Kljuić je svjedočio o brojnim kontaktima sa Krajišnikom i Radovanom Karadžićem, za koje je rekao da su bili najmoćniji političari bosanskih Srba, zatim je svjedočio o kontekstu u kojem su se odvijali događaji pred rat i nakon što je sukob izbio, a potvrdio je i identitet sagovornika u brojnim, tajno snimljenim razgovorima. U jednom od tih razgovora između Radovana Karadžića i Momčila Mandića još u oktobru 1991. godine, dakle pola godine prije nego što će rat uopšte i početi, govori se o tome šta će se desiti sa Sarajevom i Bošnjacima. Kljuića ispituje tužilac Mark Harmon:

„U ovom razgovoru ste glas ,Mome‘ identificirali kao glas Momčila Mandića. Prvo, tko je gospodin Mandić?“

„Mandić je jedan od rukovodilaca zajedničke policije u predratnoj Bosni i Hercegovini, a za vrijeme rata on je imao položaj ministra pravde, ili tako nešto slično, u Vladi Republike Srpske. Ali pošto je on profesionalni policajac, uvijek je bio involviran u svim policijskim operacijama.“

„Ja ću vam sada pročitati što piše na drugoj stranici prijevoda na engleski:

Karadžić: ,To je mehanizam korišten za manipulaciju i srpski članovi Parlamenta su siti tih proglašenja nezavisnosti. Alija Izetbegović nam je priznao…‘

Mandić: ,Čuo sam.‘

Karadžić: ,…da taj suverenitet znači nezavisnost i to je put kojim je krenula Hrvatska i zna se što će se ovdje desiti. To nema nikakve veze sa odlukom Karadžića ili odlukom ovoga ili onoga. Za dva-tri dana će Sarajeva nestati i biće 500 hiljada mrtvih. Za mjesec dana u Bosni i Hercegovini nestat će Muslimana, Srbi će se reducirati, Hrvati će tu sigurno najviše profitirati, jer oni će zadržati svoje općine…‘

Ovo je bilo kratko prije govora koji smo vidjeli na video-insertu, kada je Radovan Karadžić u Parlamentu rekao da će bošnjačka nacija odnosno Muslimani nestati. Je li tako?“

„Da, ovo je zlo koje je potisnuto vrlo rano, što također govori da ta opsesija tom agresijom – da će uništiti, da će ubiti, razoriti… ustvari je jedna bolesna ideja i moram vam reći da Karadžić nju nije krio. To sve je trebalo da izazove strah. Vidite, kad on kaže: ,Ako krenu putem kojim je krenula Hrvatska…‘ A ovaj opet drugi kaže: ,Ma znaju ljudi u Beogradu što bi to značilo…‘. Ja vama stalno želim da kažem jednu stvar. Posao koji je obavljen u Bosni, nije nikakva nova ideja, niti vlastiti program, to je samo dio općeg programa Miloševićevog plana koji je bio šifriran pod jednim imenom – RAM.“

Komentirajući još jedan tajno snimljeni razgovor između Karadžića i Krajišnika, Kljuić govori o ženskim mirovnim pokretima i odnosu čelnika bosanskih Srba prema njima:

„Rat u Hrvatskoj je bio u punom intenzitetu. Na teritoriji cijele bivše Jugoslavije majke su tražile da se djeca vrate iz vojske, iz više razloga. Jedan je što je JNA izgubila povjerenje i multinacionalni smisao. Žene u Sarajevu su također tražile svoju djecu, koja su redovno mobilizirana po godištima. Kad je Karadžić pejorativno pitao Krajišnika o ,šupljem bataljonu‘, to je jedna vulgarna alegorija za ove žene. Ogroman broj majki se protivio sudjelovanju njihove djece u tom ratu.“

U jesen 1991. godine sjene rata se nadvijaju nad Bosnu i Hercegovinu, a Karadžić i Krajišnik odbijaju prihvatiti raspoređivanje mirovnih snaga Ujedinjenih nacija:

„Sva Jugoslavenska narodna armija koja je povučena iz Slovenije i Hrvatske, dovedena je u Bosnu. Zatim su došli rezervni korpusi iz Crne Gore i Srbije, paravojne formacije i dobrovoljci. U takvoj konstelaciji, Bosna je bila okupirana i nije bilo moguće voditi normalne političke pregovore sa Srpskom demokratskom strankom. Jedino što smo mi zaista mogli tražiti, bilo je da dođu prvo snage Ujedinjenih naroda kao preventiva. Međutim, Ujedinjeni narodi dolaze samo ako postoji konsenzus, a konsenzusa nije bilo, jer Karadžić i njegovi nisu htjeli da prihvate snage Ujedinjenih naroda. Drugo, mi smo tražili promatrače, dakle nenaoružane promatrače Ujedinjenih naroda, vjerujući da kad ti ljudi dođu i vide stanje na terenu, da će moći jasno izvijestiti Ujedinjene narode o našoj poziciji. Karadžić nije prihvaćao ništa osim JNA. Za nas Hrvate i golemu većinu Muslimana, ta Armija je bila potpuno kompromitirana. Morate znati da je ona prije toga počinila zločine u Dubrovniku i Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske i narod je imao punu odbojnost prema toj vojsci, koja je izgubila onaj jugoslavenski smisao pod Josipom Brozom – da je narodna i multinacionalna. Na primjer, 24. decembra iste godine, u Predsjedništvo BiH došla je najviša delegacija Jugoslavenske narodne armije, predvođena ministrom obrane Veljkom Kadijevićem; u sastavu od 14 vodećih generala bio je samo jedan slovenski admiral, ali niti jedan Hrvat, niti Musliman. Tada sam upitao Kadijevića: ,Kako vi mislite da Hrvati‘, jer ja sam bio lider Hrvata, ,prihvate tu Armiju, a niste našli za shodno u ovim razgovorima da nam predstavite bar jednog Hrvata, visokog oficira u JNA?‘ On mi je brutalno odgovorio da će Armiju svi slušati.“

„Da li vi smatrate da je gospodin Krajšnik u potpunosti bio informisan o etničkom čišćenju u Bosni i Hercegovini 1992. godine?“

„Vjerujem.“

Na kraju Kljuićeva svjedočenja, Krajišnikov branilac Nicholas Stewart zatražio je od svjedoka da Sudskom vijeću dostavi svoje lične bilješke iz inkriminiranog perioda. Kljuić je ovaj zahtjev branioca odbio, tvrdeći da je to materijal od kojeg namjerava napraviti knjigu:

„Ja vidim da bi one za vas predstavljale nekakvu vrijednost. To su moje lične opservacije, napisane u notes tog dana, iskinut list i stavljen sa strane. Ono što je bilo bitno, to sam prenio na sastancima Hrvatske demokratske zajednice ili na sastancima Predsjedništva. A ovo, što je recimo posebno interesantno za moju knjigu, to nisu bilješke sortirane kao dnevnik, kao dokumenti, čak mnoge nemaju ni datuma. Tako da ja ne vidim neke velike vrijednosti za vas.“

„Da li biste nam omogućili da mi vidimo da li se slažemo sa vašim viđenjem. Moguće da bi strane u postupku, kao i Pretresno veće, imali drugo viđenje o tome šta je relevantnije ili manje relevantno ili šta je nerelevantno.“

Na ovaj zahtjev predsjedavajućeg sudije, Alphonsusa Oriea, Kljuić je ipak obećao da će materijal poslati Sudskom vijeću.
XS
SM
MD
LG