Dostupni linkovi

logo-print

Kad čovjek izgubi domovinu, cijeli je svijet njegov


RSE: Harise, direktan povod za vaše gostovanje ovdje zapravo je jedna mala firma koja je smještena u Sarajevu, iako vi zapravo već duže vrijeme boravite i radite u Pragu. Riječ je o firmi „Ecoton“.

MEDENČEVIĆ: Firma „Ecoton“ je praktički prva firma u Bosni i Hercegovini koja se počela baviti renovacijom tonera za laserske i inkžet štampače. U principu – što važi kako za laserske tako i za inkdžet štampače – kada toneri isprazne, bacaju se. Mi te prazne tonere koristimo, prolaze proces renovacije, i na kraju dobivamo nešto što ima potpuno istu upotrebnu vrijednost kao original.

RSE: Vjerovatno se zato firma i zove „Ecoton“.

MEDENČEVIĆ: U imenu firme se kriju dvije poruke. „Eko“ nosi u sebi poruku o ekonomiji, odnosno uštedi u odnosu na originale, ali također i ekologiji, jer ta ekološka dimenzija je za nas vrlo bitna. Ne samo proklamacijom posla kojim se bavimo, nego i iz našeg ličnog ubjeđenja, želimo naime čistu Bosnu.

RSE: Punjenje već korištenih tonera je zapravo i u Evropi novina, nema više od deset godina da se počela ta reciklaža.

MEDENČEVIĆ: To ustvari traje već duže vrijeme. Više su mi poznati podaci za Ameriku nego za Evropu, a govore da je faktički usporedo s pojavljivanjem tonera počeo i razvoj tog alternativnog potrošnog materijala. Razlog je vrlo jednostavan. Originalni proizvođači, zbog svoje monopolske pozicije na tržištu, faktički su prodavali štampače za relativno nisku cijenu, međutim potrošni materijal je bio ono na čemu su zarađivali i to su željeli da zaštite.

RSE: Odakle vam uopšte ideja da krenete s tim poslom? Kako je to počelo?

MEDENČEVIĆ: Kao i svaka druga ideja u poslu, i vjerojatno u nauci, desila se slučajno. Negdje 1996. godine sam bio u Americi i na jednoj izložbi vidio taj posao koji su Amerikanci već doveli do savršenstva. Ideja mi se učinila interesantna. Imala je u sebi dvije komponente za mene vrlo bitne. Prije svega radilo se o proizvodnji – uz dužno poštovanje svih ostalih branži – nečeg što me interesovalo cijeli život. Druga stvar, to mi se učinilo vrlo kreativno. To je bilo neposredno nakon rata u Bosni i Hercegovini, tako da sam mislio da bi nešto što donosi potpuno istu vrijednost za upola manje para sigurno moglo naći svoje mjesto pod suncem Bosne.

RSE: Ideja se rodila tamo negdje u Americi, ali kako je išla realizacija?

MEDENČEVIĆ: Da, ideja je bila fina, samo trebalo je sve to realizirati. Najveći problem je naravno bio dobiti tehnologiju, dobiti know-how, naći nekoga ko bi nam u tim stvarima pomogao. U principu know-how bilo gdje u svijetu, za bilo koju tehnologiju i bilo koji proces proizvodnje se plaća velikim novcem, ali mi smo imali tu sreću da smo našli ljude u Pragu koji su nam oko toga pomogli. Bilo je to bukvalno ovako. Ideja je bila rođena i trebalo je realizovati. Krenuo sam čisto onako onim drskim, balkanskim načinom – glavom kroz zid. Nazvao sam firme koje su se već bavile tim poslom u Češkoj, jer taj posao je ovdje bio već poprilično razvijen, i tražio sam da mi pomognu oko toga. Ponudio sam im zauzvrat da firma za koju sam radio u Pragu, uzima od njih njihove službe, dakle tonere, a zauzvrat bi oni nama prodali tehnologiju i faktički pokazali kako se to radi.

RSE: I oni su pristali?

MEDENČEVIĆ: Sticajem okolnosti smo naišli na firmu koja je imala razumijevanja za našu volju i upornost, a imali su i razumijevanja za situaciju Bosne i Hercegovine. Ispostavilo se da su to ljudi koji su ranije sami bili emigranti i koji su od prilike prošli time čime smo u to vrijeme prolazili mi. To nam je malo otvorilo vrata, izašli su nam u susret, rekli su nam – u redu, pod određenim uslovima možete s tim računati. Doveo sam ovdje svog oca i rođaka na obuku, vrlo brzo su prihvatili tu tehnologiju i išlo se dalje.

RSE: U Sarajevu je sve to trebalo „provesti kroz papire“. Obično se stranci koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu, što promatračke grupe, što oni koji žele da ulažu u BiH, uvijek iznova žale da imaju stravičnih problema sa administracijom, birokracijom, da to predugo traje, da su to velike prepreke. Koja su vaša iskustva?

MEDENČEVIĆ: Radilo se o 1997. godini, znači ratne rane su još uvijek bile dosta svježe, a sistem nije funkcionisao. Bilo je, naravno, strahovitih problema u početku, uopšte oko registracije. Zakoni još uvijek nisu bili čak ni doneseni. Postojali su neki zakoni još iz vremena bivše Jugoslavije, koji su bili po inerciji preneseni u Bosnu, međutim implementacija svega toga je bila isuviše haotična. U tom haosu je trebalo tražiti pukotine, odnosno način kako da se to riješi. U principu, kada ljudi odluče da investiraju svoj novac, nastoje da to bude prije svega zaštićeno, da to bude sigurno i da imaju što manje tih suvišnih izdataka upravo vezano za administraciju. Poslije tih porođajnih muka oko registracije, nalaženja prostora, izvođenja komisije, dobivanja dozvole za rad, ipak se krenulo sa radom.

RSE: Ako smijem pitati, ako nećete ne morate odgovoriti, koliko uopšte košta ta investicija?

MEDENČEVIĆ: Cijeli posao smo krenuli s minimalnim kapitalom. Mislim da je za uspješan posao kapital to najmanje što je bitno. Ako imate dobru ideju, svaka banka će vas osloviti i daće vam vrlo povoljne kredite. Znači, ona formula koju Amerikanci dugo primjenjuju – ideja, investicija, broadcasting. To je ono što je formula uspjeha u Americi. Uložili smo novac koji smo uštedjeli ovdje u Češkoj, iako se Češka u to vrijeme sa svojim standardom ni slučajno nije mogla porediti recimo sa Njemačkom ili Švedskom. Pomogao mi je i brat koji živi u Americi. Znači, inicijalni kapital s kojim smo krenuli u cijeli taj posao bio je nekih petnaest hiljada maraka.

RSE: Danas ta firma postoji i radi. Koliko ima zaposlenih?

MEDENČEVIĆ: Kad uzmem u obzir i naše predstavnike na terenu, zapošljava deset ljudi. Ponosan sam što mogu da kažem da smo jedna od rijetkih firmi koja insistira na legalnosti svog posla, znači vezano za sve dažbine i obaveze prema državi, poreskoj upravi i tako dalje. Posebno sam ponosan na to što stipendiramo dvoje studenata. Tako da mislim da je to ustvari formula kako pomoći Bosni i Hercegovini, odnosno kako ljudi koji su u emigraciji, u dijaspori mogu pomoći Bosni i Hercegovini. Moj motiv je bio na kraju krajeva pomoći i svojim rođacima i roditeljima koji su u Sarajevu. Mislim da je bolje naučiti nekoga da peca ribu, nego mu ribu stalno davati. Ponekad sam možda malo nezadovoljan tretmanom same Bosne i Hercegovine prema dijaspori. Ne u smislu da neko očekuje da mu domovina pruži sve – tu sam stvarno pristalica one čuvene Kennedyjeve rečenice: „Ne pitaj šta tvoja država može uraditi za tebe, već šta ti možeš uraditi za svoju državu“ – ali bar kroz tu zakonsku regulativu, kroz poreski sistem i uopšte fleksibilnost tog državnog aparata može se kud i kamo više pomoći i otvoriti vrata investicijama u BiH. Ako uzmemo u obzir broj Bosanaca koji su u dijaspori, bar što znam od prijatelja s kojima dolazim u kontakt, s kojima često razgovaramo o poslu, koji su vrlo uspješni biznismeni i u Češkoj, svi imaju bar tu ideju da investiraju u svoju zemlju. Ne mora se raditi o konkretnim stvarima, ali ta ideja postoji i to je bitno. To je model na kojem se podigla Češka nakon baršunaste revolucije 1989. godine. Oni su širom otvorili vrata upravo svojim emigrantima, bez ikakvih beneficija…

RSE: Ali i bez ikakvih prepreka.

MEDENČEVIĆ: Da, bez prepreka, omogućavajući im fer tržišnu utakmicu. Na kraju krajeva, Češku su i podigli njeni emigranti.

RSE: Ali za takve primjere, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, ne znate.

MEDENČEVIĆ: Ne previše.

RSE: Puno smo pričali o tome kako ste, na koji način, u Sarajevu podigli firmu koja se zove „Ecoton“. Trebali bi možda reći našim slušaocima da postoj i jedna internet stranica te firme, a adresa je www.ecoton.com. Vratimo se na početke devedesetih, odnosno na početak rata u Bosni i Hercegovini. Otkud vi uopšte u Češkoj?

MEDENČEVIĆ: Ponekad pomislim da kad čovjek izgubi svoju domovinu, onda je cijeli svijet njegov. A kao što se većina stvari u životu dešava slučajno, možda je upravo slučajnost odigrala na početku veliku ulogu. Međutim, vremenom sam ustvari shvatio da nam je Prag suđen. Jedna od veza je bio moj brat koji je studirao na FAMU, znači na Filmskoj akademiji u Pragu. On je 1991. godine otišao za Ameriku i otada tamo živi i radi. Ali Prag sam, znači, znao od ranije, dolazio sam često kod brata i volio sam taj grad, tako da je to bio jedan od gradova o kojem sam bar nešto znao. U vrijeme kada smo izašli iz Bosne i našli se u Hrvatskoj, faktički nismo znali kuda dalje, a Prag nam se učinio kao jedna od svijetlih tačaka gdje bi htjeli da dođemo. Poslije puno peripetija to je i uspjelo.

RSE: Sjećate li se tog prvog izbjegličkog dana u Pragu?

MEDENČEVIĆ: Sjećam se i sjećaću ga se vjerovatno do kraja života. Znao sam Prag u jednom potpuno drugom svjetlu, znao sam ga u svjetlu onog lagodnog života kada smo tu dolazili i zahvaljujući povoljnom deviznom kursu mogli sebi dozvoliti vrlo pristojan provod. Kad sam došao tu nakon pola godine provedenih u okupiranom Doboju, prvi put su počele da mi se dešavaju te ratne traume, odnosno tek tu sam postao svjestan svog onog horora kroz koji smo prošli i koji smo vidjeli u Doboju. Interesantno je da sam za to vrijeme dok smo bili u Doboju sanjao najljepše snove, idilične, sa poljima cvijeća i vodopadima. Vjerovatno je to bio nekakav unutrašnji otpor svijesti tom svom zlu koje je čovjeka okruživalo. Međutim, onog trenutka kada smo došli u Prag, kad sam po prvi put osjetio da stojim objema nogama na sigurnom tlu, shvatio sam i dimenzije cijele te tragedije koja se desila. To je jedna stvar. A druga stvar koju nikad neću zaboraviti je trenutak kada sam na glavnom praškom trgu sjedio na klupi i ispred sebe vidio jedan od onih city-light plakata na kojem je bila reklama za akciju skupljanja pomoći za Bosnu i Hercegovinu. To me je rasplakalo i plakao sam pola sata sjedeći na klupi.

RSE: U to vrijeme niste znali češki.

MEDENČEVIĆ: Ne.

RSE: Kako ste se sporazumijevali s ljudima koji vas okružuju?

MEDENČEVIĆ: U to vrijeme sam ustvari shvatio veličinu značaja poznavanja stranog jezika i uopšte obrazovanja. To je odredilo mene i moju suprugu da sav novac koji imamo trošimo na obrazovanje, putovanja i usavršavanje jezika. Česi imaju jednu poslovicu koja kaže da je muka naučila Dalibora da svira violinu. Mi smo znali da ne možemo nazad, da su svi mostovi iza nas porušeni i da jednostavno imamo samo put ispred sebe. Kad kažem „mi“, govorim o sebi i mojoj supruzi Jasenki koja je tad bila moja djevojka s kojom sam zajedno i prošao taj ratni period u njenom stanu u Doboju, s njenim roditeljima. Znači, motivacija je bila jasna. U to vrijeme su nam bile dvadeset i četiri godine, što mislim da su najgore godine za čovjeka da nađe u takvoj situaciji. Prosto je kao biljka istrgnuta iz zemlje, sa malo zemlje na korijenju, previše da bi se osušilo, a premalo da u njoj živi dalje. Niste ni čovjek, niste ni dijete, faktički ste negdje na pola puta. To je bio glavni motiv zbog čega smo prihvatili da učimo češki od samog početka, faktički od prvih dana. Puno smo se trudili, puno smo investirali, prije svega vremena, pošto novca nije bilo, na učenje češkog jezika, nakon toga engleskog i ostalih jezika.

RSE: Međutim, to nisu bile jedine knjige kojih ste se vi prihvatili.

MEDENČEVIĆ: Imperativ za nas je tada bio završiti naše obrazovanje koje smo prekinuli u Sarajevu. Nekad kad čovjek pogleda unazad shvati šta znači da je dobar savjet zlata vrijedan. Mi smo imali tu sreću što smo u Prag došli faktički s bratovim prijateljem, velika mi je čast da njegovo ime izgovorim u eter, to je naš prijatelj Saša Vejnović, koji nas je faktički iz Hrvatske prebacio u Prag, mene sa tuđim pasošem, faktički ilegalno, i koji nam je tada dao savjet da ako mislimo ostati tu – što nam on preporučuje, jer to je bilo vrijeme kada se Češka otvarala, kada je Prag postajao faktički evropska metropola u svakom smislu, i u kulturnom i u ekonomskom i političkom, znači perspektivu imamo – da odmah naučimo jezik, završimo obrazovanje i legalizujemo boravak. Mi smo to tada bili neiskusni, to prihvatili suviše bukvalno i stvarno se toga držali, međutim vrijeme je pokazalo da je to stvarno bio zlatan savjet.

RSE: Vaša supruga Jasenka još uvijek se drži tog savjeta. Ona se još uvijek školuje, na trećem je fakultetu.

MEDENČEVIĆ: Dokle god postoji neko obrazovanje, imam osjećaj da će ona ganjati knjigu. Ja nisam toliko knjiški tip kao ona, moram da priznam. Studirao sam na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, bio sam na četvrtoj godini i to sam ovdje nekako dovukao do kraja, uz tu nekakavu Biznis akademiju koja mi je dala nekakvo kompletno znanje o biznisu, a taj nekakav tehnički bekgraund mi je dobrodošao. U to prvo vrijeme kada smo došli, ipak sam preuzeo na sebe da ja osiguram porodicu, a da ona završi fakultet. Poslije smo se kompenzirali.

RSE: Recite nam šta danas konkretno i gdje radite? Osim što postoji firma „Ecoton“ u Sarajevu, čime se danas u Pragu bavi Hadis Medenčević?

MEDENČEVIĆ: Radim nešto potpuno drugo, nešto što u principu nema nikakve veze sa tonerima. Radim u telekomunikacijama, u dijelu informatike koji se zove business inteligence odnosno, kad bih to preveo na jezik laika, kopam po bazama podataka i tražim inteligentne veze između tih podataka, a što bi trebalo da omogući recimo bolju prodaju, tretman klijenata i tako dalje. Da kažem pojednostavljeno, to vam je od prilike kao kada dođete u svoju omiljenu samoposlugu odnosno granap ispod zgrade, kupite kilo hljeba, kupite sir i kajmak, a prodavač vas pita: „Komšija, što danas nema sladoleda za malog?“ U telekomunikacijama je traženje tih veza daleko komplikovanije, iz ogromnih količina podataka je potrebno izvući onu suštinu, ono najvrjednije, što onda marketing, prodaja, strategijski menadžment može da usmjeri kako i gdje djelovati najefikasnije.

RSE: Može li se od tog posla živjeti ovdje u Češkoj, koja je znatno poskupila otkad je ušla u Evropsku uniju?

MEDENČEVIĆ: Može se živjeti sasvim pristojno. Kad dolazim u Bosnu, a dolazim od prilike svakih dva mjeseca, što zbog firme, što zbog moje potrebe da vidim roditelje, prijatelje, poznanike i tako dalje, da napunim baterije, pa da se opet vratim, zaključim da je češka ekonomija danas jedna od najperspektivnijih i najprogresivnijih u Evropi. Pokazuju to i makroekonomski podaci i sve ostale analize. Ja imam tu sreću da radim za dansku telekomunikacijsku firmu, tako da primanja nisu loša.

RSE: Ovdje je dobro raditi za strance, mnogo bolje nego za češke firme.

MEDENČEVIĆ: Ovdje od prilike postoje tri kategorije: češke državne službe, češke privatne firme i strane privatne firme, odnosno međunarodne korporacije. Češke državne firme su određene striktno zakonom i platnim razredima, znači tu nekih velikih razlika i odskakanja nema. I ovdje su, na žalost, zdravstvo i prosvjeta, koji su u toj oblasti, poprilično loše plaćeni. Češke privatne firme, naravno kako koja, nude solidna primanja. A međunarodne firme odnosno korporacije nude najviše, iako to naravno nije na nivou Zapadne Evrope. Ali Češka još uvijek nije tako skupa zemlja. Oni koji su dolazili u turizam u Češku vjerovatno znaju da se ovdje još uvijek može sasvim pristojno i jeftino proći.

RSE: Puno se naših ljudi ovdje u Pragu žale na nepristupačnost Čeha, na njihovu hladnoću. Koliko sam ja mogla primijetiti, vi ste se dobro adaptirali ovdje, imate dosta poznanika Čeha, ima li među njima i prijatelja?

MEDENČEVIĆ: Kakav je odnos ljudi prema okolini, takva je okolina prema njima. Da se ne znam kako trudim da u svom sjećanju pronađem neku neprijatnu situaciju za ovih dvanaest godina koliko tu živim, ne mogu je naći. Mislim da je najveći problem u nama, prije svega nama Bosancima. Tražiti Bosnu u Češkoj jednostavno ne treba, jer je nećete naći. Bosna je tamo gdje jeste i treba je tražiti dole, treba je nositi u svom srcu. Iako to zvuči kao fraza, često ponavljana i često eksploatirana, ali zaista mi koji živimo tu treba da budemo ambasadori te naše zemlje. Na drugu stranu nas prati ono naše bosansko prokletstvo, a to je da mi mislimo da smo prvaci svijeta u svemu. Ta neskromnost je zaista nešto na šta ljudi ovdje nisu navikli.

RSE: To je generalno balkanska odlika.

MEDENČEVIĆ: Da, vjerovatno. Česi su jedan kulturan i pristojan narod. Zatvoreniji su od nas, to je činjenica, međutim znaju vrlo dobro da cijene prijateljstvo i znaju da ga pokažu. Česi, za razliku od nas, imaju onu finu dozu distance i nekad mi je, da budem iskren, jednostavnije komunicirati sa njima nego sa našim ljudima, jer sa Česima bar znam šta mogu da očekujem.

RSE: Taj vaš krug prijatelja, poznanika je širok.

MEDENČEVIĆ: Mi smo se od oktobra mjeseca 1992. godine, kada smo došli ovdje, aktivirali oko jednog intelektualnog kruga Čeha koji je bio strašno angažovan oko Bosne i Hercegovine. Poslije smo to osnovali kao udruženje građana koje se zvalo „Udruženje češko-bosanskih prijatelja nedjeljive Bosne i Hercegovine“. To društvo je okupljalo zaista njihove eminentne, kulturne i javne radnike, novinare, analitičare, kao što su recimo Filip Tesarž, Jan Urban i tako dalje. To su ljudi koji su za vrijeme rata vjerovatno više vremena provodili u Sarajevu nego u Pragu. To je bila žila kucavica za nas ovdje, u to vrijeme kad je bilo bitno slati novac rođacima u Bosnu i tako dalje. To su ljudi koji su za Bosnu i Hercegovinu ovdje uradili daleko više nego sami Bosanci. To treba imati na umu i nikada ne treba zaboraviti.

RSE: Postoji li još to udruženje?

MEDENČEVIĆ: To udruženje je s prestankom rata naravno izgubilo na svom intenzitetu, odnosno na svom žaru koji je onda imalo, ali je preraslo u jedno fino prijateljstvo.

RSE: Zašto se sve veći broj Bosanaca i Hercegovaca odlučuje uzeti neko drugo državljanstvo.

MEDENČEVIĆ: To je dilema koja se često politizira i često je predmet, rekao bih, suvišnih filozofiranja oko nečeg što je u principu vrlo pragmatična stvar. Ja time što sam odlučio da tražim češko državljanstvo ni najmanje ne ugrožavam svoj patriotizam prema svojoj jedinoj domovini.

RSE: Niti svoj identitet.

MEDENČEVIĆ: Identitet mislim da ne određuje ono s čim se identificiramo na graničnom prijelazu. Mislim da se patriotizam mjeri nečim drugim, a ne onim što imate u džepu.

MEDENČEVIĆ: Šta biste vi rekli, gdje će Bosna i Hercegovina biti za pet godina, ekonomski, politički, društveno? Može li se to uopšte proreći?

RSE: Nisam političar i u principu sam prema politici uvijek imao averziju. Ne mislim da je politika prljava stvar, upoznao sam puno vrlo časnih političara, uključujući i bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela, koji je inače deklarisani prijatelj Bosne i Hercegovine. Moram reći da sam i u Bosni i Hercegovini imao priliku da upoznam neke ljude koji se vrte oko politike, a koji su vrlo časni. Čovjeka obraduje kada vidi da to nije baš tako kao što se na prvi pogled kaže – političari su tu zato da kradu. Mislim da to tako uopšte nije. Što se tiče prognoza za Bosnu i Hercegovinu, stvarno se bojim da dajem bilo kakve. Moram reći da me stanje kakvo je trenutno, prilično deprimira i ne vidim to previše ružičasto.

RSE: Da li biste svog sina Erola, koji će sada napuniti šest godina, pustili da se vrati u Bosnu, recimo nakon završene srednje škole?

MEDENČEVIĆ: Ne znam, o tome uopšte ne razmišljam, iz jednog prostog razloga što sam shvatio jednu stvar – određivati nečiju sudbinu i nekome kreirati njegov životni put mislim da je suvišno. Možda se i Jasenka i ja vratimo u Bosnu, vjerujem da naša vrata prema Bosni nisu zatvorena. Što čovjek ima više godina na ramenima, to ga sve više vuče prema dole. Ja se iskreno nadam da će Bosna i Hercegovina proći onim čime je prošla Češka, znači kroz jednu i političku i ekonomsku reformu, prije svega kroz jedno osvješćenje koje će donijeti nekakve pozitivne trendove i otvoriti vrata Bosni, jer kako trenutno Bosna izgleda, to je poprilično – neka mi slušaoci oproste – učmalo u žabokrečini.

RSE: Imate veoma neobično ime. U Bosni je češće Haris, a s imenom Hadis se do sad nisam susrela. Znate li značenje tog imena, odnosno njegovo porijeklo?

MEDENČEVIĆ: Porijeklo je arapsko. To je jedna od osnova islama, ono što je Muhamed radio ili govorio da se radi. Kad Česima objašnjavam značenje svog imena, obično kažem da znači dobročinstvo.
XS
SM
MD
LG