Dostupni linkovi

logo-print

Prvomajski uranak


Na licu Jovanke Mrdak sačuvale su se i danas mnoge crte te nekada najljepše djevojke Bijelog Polja. Ona je junakinja jedne stare prvomajske priče, koja je predsjedniku Titu predala cvijeće. Jovanka, junakinja socijalističkog rada, bivša radnica bivšeg privrednog giganta „Vunarskog kombinata“, sjeća se:

„Trebao je Tito ,Plavijem vozom‘ da prođe. ,Neće on da zaustavi u Bijelo Polje‘, rekoše. Odlično se sjećam tog našeg rukovodstva i iz ,Vunarskog‘. ,Mudro je naše rukovodstvo‘, vele, ,izvešće oni Tita da stane tu‘. I zamislite, zaustaviše voz. Mudri ljudi stvaraju sve za svoj narod“.

I izađe Tito:

„Izađe, bogami, fino, i odrede mene i jednu Đulku da ga sretnemo.“

Okružena sjećanjem i fotografijama iz davno minulih vremena, puno boljih nego današnja, tvrdi Jovanka, posebno su joj drage uspomene na njenu fabriku „Vunarski kombinat“ i prvomajske praznike u njoj:

„Lijepa su vremena bila kada sam 1962. godine počela da radim, bilo društvo, ljudi… Direktor nam bio Emin Dobardžić. U život nas je on uputio. Nas je Emin u život uputio. Mi smo to poštovali, radili, išli na kurs za radnička prava… Tu sam naučila radnička prava. I najsretniji smo bili kada bi nam on ovako rek‘o: ,Znate što, mi ne možemo da budemo samo Tito‘. Za 1. maj se spremimo, pa nam fino naši rukovodioci tada dadnu platu, napišu ko će da ide na izlet, imali smo svoje autobuse… Bilo je toliko toga finog u to vrijeme. Više nikad ova omladina živjeti neće k‘o što smo mi živjeli. Imali smo svoju radio stanicu, pa požurimo brzo da ručamo, da doručkujemo ili da večeramo u sedam sati, pa odigramo po jedno kolo pred fabrikom, pa onda odigramo u hodniku. ,Kol‘ko još imamo?‘, pitamo, kažu nam: ,Tol‘ko i tol‘ko‘. Tol‘ko smo lijepo sarađivali s tim smjenovođama...“

Ni smjenovođa, ni treće smjene više nema. Radnici:

„Ja ne dajem nikakve izjave za sada.“

„Nemamo vremena.“

Imate posla?

„Nemamo para.“

Ovo nije proslava u vezi 1. maja?

„Ne, nego štrajkuju radnici. Traže isplate.“

Vidim transparente. Što ono piše?

„,Zakuca Vlada i na naša vrata‘. Tri mjeseca dinara uzeli nijesmo.“

Izašli ste ovdje na ulicu. Hoće li biti kola, pjesme?

„Ne. Kakva igra i pjesma, nemamo hljeba da jedemo.“

Transparenti u Crnoj Gori u radničkim rukama bili su posebno česti 1989. godine. Ispod jednog od tih transparenata je Ramo Memić, priča se kao anegdota u Bijelom Polju, uzviknuo tada nezadovoljan: „Ja da vam radim za hiljadu maraka?!“. Petostruko manja penzija od tada male plate učinila je tu priču tragikomičnom, kaže Ramo:

„Ja se ne sjećam da sam to rekao, ali bogami u ono vrijeme sam mislio da će plate napredovati, da ćemo imati i tri hiljade maraka, jer smo onda imali dosta.“

Prošlo vrijeme, prošla anegdota:

„Prošlo vrijeme, a ja osta‘ na sto eura. Nekad se za 1. maj jelo, pilo, pjevalo, igralo, a sad možemo samo da kukamo i da tražimo batak, i to da ga ko može imat. Nekad se išlo odavde do ,Kisjelih‘ voda, Biogradskog jezera, išlo se na more. Moglo se ići kud god ko hoće. Imali su ljudi pare, imali su život. Sada, to ne vidim. Evo i putevi su prekinuti niz Moraču. I da imamo para, ne možemo proć‘.“

Idilična slika u Gradskom parku. Đed Bogić Vojnović čuva unučiće. Škripa ljuljaške, na njoj unuci. Idila se kvari, jer deko nema za žvaku, a trebalo bi da ima poslije mnogo godina rada u Fabrici „Mladost“, gdje je i dočekao starost. Unučići ipak mirni, navikli. Deko Bogić ima nemaštinu:

„Dužan sam za vodu, dužan sam za struju, dužan sam za telefon. Ne možeš da priuštiš sebi da kupiš najosnovnije stvari. Unučićima ne mogu da kupim kesu štapića. Jebo‘ ti takav život, ovak‘u budućnost. Ne mogu da živim. Čujem od đece: ,Deko, vodi nas, daj da kupimo žvaku...‘ Nemam. Nemam da im kupim žvaku.“

Nema deko za žvaku:

„Deset centi... Ne možeš da kupiš žvaku đeci. Da mi je neko rek‘o da će doć‘ ovako vrijeme… Đe su fini dani kada sam mogao da odem i kod prijatelja, kod kuma…? Prvog maja pjesma, veselje… A sad ne mogu ni žvaku da im uzmem, ne mogu.“

„Ma, mi smo proklet narod“, veli Jovanka, junakinja socijalističkog rada, sada penzionerka:

„Evo, za 1. maj sam dobila račun za struju. Osam eura poreza. A zašto? Za uvoznu struju. Za koju uvoznu struju? Pa, kol‘ko mi imamo vode? Evo Lim naš, evo Morača, evo Ljuboviđa, evo Ljiješnica. U‘vati je neđe i napravi tu hidroelektranu. Nikola Tesla je pravio na potoku, pa je struju izradio. Mi smo proklet narod u ovoj našoj zemlji, pa mu nijesmo dali da to tu napravi, nego napravila Amerika. I danas Amerika bije.“
XS
SM
MD
LG