Dostupni linkovi

logo-print

Pogranične elektrane – međudržavni problemi


Proizvodnja električne energije u čitavom svetu je lukrativan biznis u kojem je gotovo nemoguće izgubiti novac. Zakulisne radnje, dogovori političara mimo znanja javnosti, ucene i prevare lokalnog stanovništva i uništenje njihove životne sredine, gotovo su redovna propratna pojava gradnje elektrana. O tome je proteklih desetak godina na Zapadu snimljeno nekoliko uspešnih filmova.

Priču počinjemo Crnom Gorom, u kojoj već drugu godinu ekološke organizacije protestuju protiv glasina o gradnji hidroelektrane čija bi akumulacija trebalo da poplavi Kanjon Tare. Mediji i nevladine i ekološke organizacije upozoravaju mesecima da je javnost isključena, da je posao sumnjiv, pominju se tajni sastanci političara iz Crne Gore i Republike Srpske i imena poslovnih ljudi – velikih riba. Crnogorska vlast oglasila se tek stavom da će poštovati zakonsku proceduru. A i to je objavljeno tek kada je Skupštini Crne Gore zvanično uručena peticija kojom 13 hiljada građana traži raspravu o kontroverznom projektu.

Mehmed Cero, pomoćnik ministra prostornog uređenja i zaštite životne sredine Federacije Bosne i Hercegovine, kaže Radiju Slobodna Evropa da je bosanskohercegovački partner u ovom poslu iz Republike Srpske. On, međutim, upozorava da ni Bosna i Hercegovina, ni Srbija i Crna Gora nisu ratifikovale konvenciju o prekograničnom uticaju na životnu sredinu:

CERO: To direktno radi Ministarstvo za okoliš i prostorno uređenje Republike Srpske. Moje je mišljenje da to treba da se radi na nivou dviju država, obzirom da se radi o vrlo ozbiljnom projektu. Dakle, komunikacija na nivou država – u ime države Bosne i Hercegovine Ministarstvo spoljne trgovine ekonomskih odnosa, kao nadležno za prirodne resurse i za okoliš, i iz susjedne zemlje odgovarajuće nadležno ministarstvo. Pored toga, dakle iako Bosna i Hercegovina nije ratificirala takozvanu ESPO konvenciju o prekograničnom utjecaju na okoliš u prekograničnom kontekstu, postoje odgovarajuće obaveze jednog studioznog pristupa, dakle izrade prethodne procjene utjecaja na okoliš, izrade studije o utjecaju na okoliš, do odobrenja u smislu izdavanja okolinske dozvole. Dakle, to je procedura. Da li će se u tom postupku pokazati da ne treba Bosni i Hercegovini – sada govorim o BiH – takav jedan projekt, jer bi on multiplicirao štete na okoliš, to treba da pokaže ta studija. Naravno, ništa se ne može prejudicirati, u tom smislu ne mogu ni dati nekakav odgovor, ali mogu da kažem da se ova procedura mora provesti po postojećim propisima i da u određenom smislu – onoliko koliko se tiče i drugog entiteta, dakle u ovom slučaju može biti odgovarajuća refleksija i na drugi entitet, pogotovo jer se radi o slivnom području, što može imati i šire reperkusije – mora biti na nivou jedne međuentitetske koordinacije preko međuentitetskog tijela. Dakle, da problematika razradi Koordinacioni odbor za okoliš, da se donese nekakav zajednički stav i da se to onda izvede na državni nivo, dakle u nadležnost Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa.

RSE: Ove sve studije koje ste pomenuli zapravo predstavljaju uslov: ukoliko neka od tih studija da negativno mišljenje, onda se ne pristupa gradnji elektrane?

CERO: Apsolutno, to je i smisao studije.

RDE: Da li je komplikovanija situacija kada su u pitanju elektrane na pograničnim područjima ili na samim granicama – na primer na rekama koje su granične, recimo Drina između Bosne i Hercegovine i Srbije – nego kada je to samo u jednoj državi? Konkretno, je li zakonska regulativa u Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori kompatibilna i slična ili ne?

CERO: Mislim da Srbija i Crna Gora nije ratificirala ovu ESPO konvenciju o prekograničnom utjecaju na okoliš u prekograničnom kontekstu. Od ove tri zemlje u području, ratificirala je jedino Hrvatska. Ali odgovor na pitanje glasi da je sigurno kompliciraniji kada su u pitanju elektrane u pograničnoj zoni, jer moraju biti suglasne obje države, mora postojati konsenzus na odgovarajućem nivou da bi se uopšte moglo pristupiti jednom takvom aranžmanu.

RSE: Cero kaže da u njegovoj zemlji postoji primer sličan onom u Crnoj Gori, a to je reka Una. Doneta je, kaže, odluka da se u tom slučaju prednost da očuvanju prirodne lepote, a ne zaradi:

CERO: Mi u Federaciji to sigurno nećemo za sad raditi u zoni rijeke Une i neizvjesno je da li će to biti, kako je planirano, na rijeci Neretvi.

RSE: Na Balkanu je dodatan problem otvoren raspadom nekadašnje Jugoslavije, kada su se elektrane nekad u sred države našle na granicama novih zemalja. Jedan od takvih problema je slučaj Buškog jezera. Ova akumulacija kod Livna, sada na samoj granici dveju nezavisnih država - Bosne i Hercegovine i Hrvatske - donela je bosanskohercegovačkim stanovnicima probleme koji još nisu rešeni. Anto Čolak, potpredsednik Hrvatske seljačke stranke BiH i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, već pet godina pokušava da istera pravdu.

ČOLAK: Problem je u tome što nema potpisanog međudržavnog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s obzirom da je akumulacija rađena prije trideset godina u bivšoj državi. Hrvatska elektroprivreda je plaćala određenu nadoknadu ovim općinama na čijem području se nalazi najveća umjetna akumulacija u Evropi, površine 55 km², i sada, kako su se okolnosti promijenile, nastale nove države, to pitanje još uvijek nije došlo na dnevni red, na rješavanje na Međudržavnom vijeću za suradnju između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Naravno da nitko ne spori da je Hrvatska elektroprivreda bila investitor, ali se ne može vršiti upis u gruntovne knjige kao vlasništvo Hrvatske elektroprivrede, bez predmetnog sporazuma.

RSE: Vi već pet godina pokrećete preko nadležnih institucija inicijativu da se ovo pitanje konačno reši. U čemu je zapravo problem, zašto se to pitanje ne rešava? Bosna i Hercegovina i Hrvatska ipak su se dogovorile oko nekih drugih stvari, kao što je Luka Ploče, tranzit kroz Neum i tako dalje.

ČOLAK: U pozadini svega je novac. Četrdeset posto sve struje što Hrvatska proizvede otpada na potencijal Buškog jezera, koji je usput budi rečeno negdje oko 60MW veći od ukupnog potencijala nuklearne elektrane "Krško". Hrvatska ostvaruje enormnu dobit, jer pet hidrocentrala u dolini Cetine, sve do Omiša, koristi vodu iz ove akumulacije.

RSE: U Hrvatskoj i u državnim službama i u Elektroprivredi kažu da o problemu o kojem već pet godina javno govori Anto Čolak i o kojem u proteklih mesec dana naširoko pišu hrvatske novine, zvanično ne znaju ništa.

Krešimir Cerovac, načelnik Uprave za energetiku i rudarstvo Ministarstva privrede Hrvatske:

CEROVAC: Još nismo počeli o tome razgovarati, a to je odgovor koji vam mora dati Hrvatska elektroprivreda i Ured za odnose sa javnošću. Nemam nikakve službene informacije niti da je država Bosna i Hercegovina pokrenula nešto, niti da se to rješava. A sigurno da Hrvatska ne bježi od rješavanja tog problema. Imamo mi u Bosni još jedan spor, vezano za Republiku Srpsku, to je hidroelektrana "Dubrovnik" i raspodjela struje. Dakle, to su sve stvari o kojima se pregovara i koje se rješavaju. Održavaju se sastanci i nastoji se naći rješenje. Prema tome, tu nema nikakvog sukoba, niti ikakve žuči, jer činjenica jeste da se voda uzima s teritorija Bosne, od toga nitko ne bježi. To će se regulirati i dogovorit će se. I do sada su s Bosnom uvijek vodili pregovori na jednoj normalnoj razini.

RSE: Radomir Milišić, portparol Hrvatske elektroprivrede, zamoljen je da prokomentariše stavove ministra prostornog uređenja i zaštite životne sredine Federacije BiH, Ramiza Mehmedagića, da Hrvatska elektroprivreda protivzakonito koristi kapacitete Buškog jezera:

MILIŠIĆ: Mi ništa službeno od gospodina ministra dobili nismo, niti naš pogon dole, prema tome ne znam o čemu se radi. Taj objekt radi od 1972. godine, ne znam kako bi on od 1972. godine mogao biti toliko sporan. Mi imamo sve dozvole, prema proceduri koja je bila u određeno vrijeme, koliko je meni poznato. Ja tu ne vidim ništa sporno.

ČOLAK: Po meni se to može riješiti na dva načina, s obzirom da se sada radi o dvije države. Da se napravi zajedničko poduzeće, da se snosi zajednički rizik i da se dijeli zajednička dobit. To je jedan način, koji je također sukladan Međunarodnoj konvenciji o energetici. A drugi način je, s obzirom da je Hrvatska elektroprivreda bila investitor te akumulacije i svi objekata na njoj, da se onda trideset i pet posto dobiti koju Hrvatska ostvaruje iz tog potencijala, također sukladno Međunarodnoj konvenciji o energetici, plaća kao obeštećenje. Naravno, u većoj količini općinama, u manjoj regiji, a u još manjoj državi Bosni i Hercegovini. A to sve se treba staviti i definirati međudržavnim sporazumom između ove dvije zemlje.

RSE: Nekoliko je primera sporova i neuređenih odnosa u korišćenju pograničnih elektrana na području bivše Jugoslavije. Bosna i Hercegovina i Srbija još nisu regulisale problem elektrana na Drini koje koristi Srbija, vlasti Kosova i Srbije nemaju regulisano pitanje korišćenja akumulacije "Gazivode", a možda sledi i otvaranje sličnog problema akumulacije kod Knina i one buduće kod Končulja.

Problemi su nastali, kaže Radiju Slobodna Evropa Avdi Gjonbalaj, čelnik Sektora za vodne resurse u Ministarstvu životne sredine i prostornog planiranja Kosova, zbog toga što nekada, u jedinstvenoj državi, niko prilikom gradnje elektrana u tada području granica tadašnjih republika i pokrajina nije vodio računa o interesima pojedinog tadašnjeg jugoslovenskog entiteta.

GJONBALAJ: Tada je Jugoslavija bila jedna država, prema tome bilansi su rađeni između dve države, ne između jedinica.

RSE: Još jedna vrsta problema javila se u slučaju u kojem su nekada na jednoj strani bili interesi neke strane zemlje, a na drugoj tadašnje Jugoslavije, koje danas nema. Najznačajniji takav primer je slučaj elektrana na Belom Drimu u Albaniji. Gradnja je uticala na tadašnju Jugoslaviju, odnosno danas na Kosovo, Makedoniju i Crnu Goru:

GJONBALAJ: Napravljena je analiza o celokupnom uticaju mogućih rešenja. Održano je ukupno četrnaest redovnih i dva vanredna zasedanja. Na drugom varednom zasedanju 1962. godine, odlučeno je da se Albaniji da saglasnost da izgradi akumulaciju na profilu Koks, međutim taj profil je kasnije pomeren nizvodno od Koksa, tako da su dogovorene kote maksimalnog uspora, normalnog uspora, a kota minimalnog uspora za Jugoslaviju nije bila tada interesantna. Izgradnja akumulacije na Belom Drimu mogla imati uticaja i na teritoriji i uzvodno i nizvodno od Albanije, tako da je mogla imati uticaja i na području Crne Gore i na području Skadarskog jezera i na potapanje dela teritorije na Kosovu. Međutim, pored toga, Jugoslavija je prethodno napravila određene zahvate u toj oblasti koji nisu bili u skladu sa međunarodnim pravom, jer je skrenula vode reke Radike iz jadranskog sliva u sliv Egejskog mora, tako da je Albanija onda zadržala pravo da i ona poduzima određene poduhvate, koji su mogli biti katastrofalni za određene oblasti, kao što je Ohridsko jezero. Trebalo je da se vrši pomeranje znatnih infrastrukturnih objekata, da se potapa vrlo plodna površina od negde približno četiristo hektara, industrijski objekti, dalekovodi, TT linije, putni pravac prema Albaniji i mnogo drugih. Međutim, taj objekat je imao uticaja i na teritoriji Jugoslavije, odnosno na teritoriji Crne Gore. Sadržavanje poplavnog talasa na akumulaciji "Firza" omogućavalo je da se preduzimaju određeni poduhvati na regulaciji Skadarskog jezera, Drima i Bojane, koji su od bitnog uticaja za područje Skadarskog jezera, odnosno za potrebe na području Crne Gore.

RSE: Danas je situacija takva da su od sporazuma sa Albanijom neki od postjugoslovenskih entiteta – u ovom slučaju Makedonija i Crna Gora – imali koristi, a Kosovo je imalo samo štete:

GJONBALAJ: Teritorija Kosova je imala apsolutno samo štete, nije bilo nikakve koristi, dok je koristi imalo područje Makedonije, jer je tim sporazumom omogućeno da se podigne nivo Ohridskog jezera za nekih sedamdeset centimetara, hidroelektrana "Špilje" je mogla da se iz protočne pretvori u akumulaciju, znači određena zapremina vode je mogla da se deponuje, odnosno da se zadržava u akumulaciji. Isto tako i na području Crne Gore efekti su mogli biti izuzetno povoljni. A na Kosovu, dakle, apsolutno samo šteta.

RFE A šta je Albanija dobila?

GJONBALAJ: Jugoslavija nije mogla tada da priječi izgradnju akumulacije, tada "Kuks", odnosno sada "Firza", međutim Albanija je dobila mogućnost da izgradi visoku akumulaciju, znači visoku branu, sa povećanim korišćenjem energetskog potencijala, znači dobila je energiju.

RSE: Jedan od svetlih primera međudržavne saradnje je sistem hidroelektrana Đerdap, građenih od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih.

Petar Grekulović, zamenik direktora Hidroenerketsko-plovidbenog sistema "Đerdap 1" kaže Radiju Slobodna Evropa da smatra da je jedini način da ne dođe ni do kakvih problema, striktan i javni dogovor o svim detaljima i kasnije striktno poštovanje takvog dogovora:

GREKULOVIĆ: I jedna i druga elektrana izgrađene su u delu Dunava koji čini granicu između dve države. Potencijal koji postoji na Dunavu do Nere – koja je granična reka u Banatu između nas i Rumunije – je zajednički potencijal, a iznad Nere bi bio čisto naš potencijal. Međutim, izgradnjom objekata, potpisivanjem sporazuma, ugovora i konvencija i o eksploataciji, dve države su tačno precizirale da je podela potencijala pola-pola, s tim da je rumunska strana, s obzirom da koristi deo našeg potencijala uzvodno od granice, obavezna da učestvuje u izgradnji crpnih stanica i u samoj zaštiti priobalja. To je rumunska strana prihvatila i tu nema nikakvih problema u odnosima između nas. Znači, to je definisano na samom početku svih radova. A inače, što se tiče samog održavanja objekata i jedne i druge strane, tu se koordinišemo. Znači, pošto je zajednički objekat, ne može da se radi ako ne sarađujemo, a do sada nikad nije bilo problema u saradnji.
XS
SM
MD
LG