Jedini grijeh predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, Dragutina Lučića Luceta, bio je što je u raspravi o radu Hrvatske televizije podsjetio da je HDZ-ov političar, Branimir Glavaš, početkom devedesetih, u društvu ljudi naoružanih kalašnjikovima, preuzimao novinske redakcije po Osijeku. Radi se o poznatom slučaju dnevnika „Glas Slavonije“ 1991. godine. Lučić je kazao kako takvi ljudi ne mogu biti uzor demokracije i slobode medija. Glavaš mu je odmah odgovorio kako je „alkoholičar“, „konobar“ i „novinarski anonimus“. Novinarsko je društvo odmah osudilo Glavašev istup. Međutim, glasnogovornik Vijeća za medije Hrvatskog helsinškog odbora, Geza Stantić, upozorava na kontinuitet HDZ-ovih napada na medije:
„I to prije svega veterana Hrvatske demokratske zajednice, koji prilično bjelodano pokazuju da je procjena da se danas radi o reformiranom HDZ-u, bar kad je riječ o medijskoj politici, na dosta klimavim nogama. Ovdje je na djelu isti ideološki sklop i iste političke pretenzije koje smo u okviru HDZ-a imali prije desetak godina, u najcrnje vrijeme medijske diktature u Hrvatskoj. To se pokušava obnoviti i to se radi začuđujuće bezobzirno.“
Dragutin Lučić ne želi razgovarati sa Glavašem, nego će razgovarati sa njegovim šefom:
„Smatram da se radi o jednom od najgrubljih ataka na osobu koja se bavi javnim poslom i time naravno i na medije u Hrvatskoj. Takvog ataka i takvog rječnika sigurno nije bilo u zadnjih desetak godina. Taj rječnik više govori o onome koji je te riječi izgovorio, nego o onima o kojima je on govorio. Mišljena sam da se javno nema što s takvim načinom govora polemizirati, a ja ću kao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva uputiti pismo premijeru Sanaderu i tražiti da se Hrvatska demokratska zajednica ogradi i ispriča za nastup gospodina Glavaša ovom zgodom.“
U istom priopćenju u kojem je napao Lučića, Glavaš je za „senzacionalizam“ i „neistinito informiranje“ optužio tjednik „Globus“ i njegovu novinarku Slavicu Lukić. Ona se, naime, usudila izreći javnu tajnu da je aktualni ministar odbrane, Berislav Rončević, izišao iz Glavaševog političkog inkubatora i da je ustvari Glavaš siva eminencija Ministarstva obrane:
„Neobično je, međutim, da Glavaš moj članak nije demantirao u ,Globusu‘, dakle u novinama koje su tekst objavile, već je poslao priopćenje svim medijima, i elektronskim i tiskanim. Neobično je također da je on u istom priopćenju napao i predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, Dragutina Lučića, što govori da to nije običan demantij. Jer, naime, napadajući predsjednika HND-a, on obračunava sa novinarskim cehom u Hrvatskoj, unoseći pri tom u javni prostor jedan vrlo grub i uvredljiv jezik ulice. Nevjerojatna je, naime, količina prezira i sarkazma koje je on u tom priopćenju izbacio iz sebe. Meni se, međutim, čini da se iza tog žestokog prezira, kojim je počastio predsjednika HND-a i mene, zapravo skriva nešto drugo – strah od novinarskog ceha. Glavaš se boji novinara. Naročito sad, kad ih sve manje može kontrolirati.“
Slavica Lukić, na ovu Glavaševu reakciju gleda ipak sa vedrije strane:
„Da se prije desetak godina pojavio članak u kojem ga se proziva i da su novine koje su to napravile bile u vlasništvu države, gospodin Glavaš bi vjerojatno došao u redakciju u pratnji nekoliko dečki s dugim cijevima. A sad ipak samo piše bijesna priopćenja. Naime nikada ne treba gubiti nadu. Tko zna, možda za našeg života profunkcionira i pravna država u Hrvatskoj.“
Medijskog eksperta Gezu Stantića ipak zabrinjava ovaj pokušaj bezobzirne obnove HDZ-ove kontrole medija:
„Tako da mislim da je došlo vrijeme da i nevladine organizacije, ali čini mi se i ostale političke stranke, dignu svoj glas u obranu neovisnosti i slobode medija u Hrvatskoj. Zabrinjavajuće je, naime, to što nijedna politička stranka, ne da nije dovoljno energično osudila takve pretenzije HDZ-a da ponovo stavi šapu na medije, pogotovo na Hrvatsku televiziju, nego su na neki način držali i ljestve, kao što se zna.“
„I to prije svega veterana Hrvatske demokratske zajednice, koji prilično bjelodano pokazuju da je procjena da se danas radi o reformiranom HDZ-u, bar kad je riječ o medijskoj politici, na dosta klimavim nogama. Ovdje je na djelu isti ideološki sklop i iste političke pretenzije koje smo u okviru HDZ-a imali prije desetak godina, u najcrnje vrijeme medijske diktature u Hrvatskoj. To se pokušava obnoviti i to se radi začuđujuće bezobzirno.“
Dragutin Lučić ne želi razgovarati sa Glavašem, nego će razgovarati sa njegovim šefom:
„Smatram da se radi o jednom od najgrubljih ataka na osobu koja se bavi javnim poslom i time naravno i na medije u Hrvatskoj. Takvog ataka i takvog rječnika sigurno nije bilo u zadnjih desetak godina. Taj rječnik više govori o onome koji je te riječi izgovorio, nego o onima o kojima je on govorio. Mišljena sam da se javno nema što s takvim načinom govora polemizirati, a ja ću kao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva uputiti pismo premijeru Sanaderu i tražiti da se Hrvatska demokratska zajednica ogradi i ispriča za nastup gospodina Glavaša ovom zgodom.“
U istom priopćenju u kojem je napao Lučića, Glavaš je za „senzacionalizam“ i „neistinito informiranje“ optužio tjednik „Globus“ i njegovu novinarku Slavicu Lukić. Ona se, naime, usudila izreći javnu tajnu da je aktualni ministar odbrane, Berislav Rončević, izišao iz Glavaševog političkog inkubatora i da je ustvari Glavaš siva eminencija Ministarstva obrane:
„Neobično je, međutim, da Glavaš moj članak nije demantirao u ,Globusu‘, dakle u novinama koje su tekst objavile, već je poslao priopćenje svim medijima, i elektronskim i tiskanim. Neobično je također da je on u istom priopćenju napao i predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, Dragutina Lučića, što govori da to nije običan demantij. Jer, naime, napadajući predsjednika HND-a, on obračunava sa novinarskim cehom u Hrvatskoj, unoseći pri tom u javni prostor jedan vrlo grub i uvredljiv jezik ulice. Nevjerojatna je, naime, količina prezira i sarkazma koje je on u tom priopćenju izbacio iz sebe. Meni se, međutim, čini da se iza tog žestokog prezira, kojim je počastio predsjednika HND-a i mene, zapravo skriva nešto drugo – strah od novinarskog ceha. Glavaš se boji novinara. Naročito sad, kad ih sve manje može kontrolirati.“
Slavica Lukić, na ovu Glavaševu reakciju gleda ipak sa vedrije strane:
„Da se prije desetak godina pojavio članak u kojem ga se proziva i da su novine koje su to napravile bile u vlasništvu države, gospodin Glavaš bi vjerojatno došao u redakciju u pratnji nekoliko dečki s dugim cijevima. A sad ipak samo piše bijesna priopćenja. Naime nikada ne treba gubiti nadu. Tko zna, možda za našeg života profunkcionira i pravna država u Hrvatskoj.“
Medijskog eksperta Gezu Stantića ipak zabrinjava ovaj pokušaj bezobzirne obnove HDZ-ove kontrole medija:
„Tako da mislim da je došlo vrijeme da i nevladine organizacije, ali čini mi se i ostale političke stranke, dignu svoj glas u obranu neovisnosti i slobode medija u Hrvatskoj. Zabrinjavajuće je, naime, to što nijedna politička stranka, ne da nije dovoljno energično osudila takve pretenzije HDZ-a da ponovo stavi šapu na medije, pogotovo na Hrvatsku televiziju, nego su na neki način držali i ljestve, kao što se zna.“
