Dostupni linkovi

logo-print

Balkan se ciljano želi ostaviti destabiliziran


Komitet Nobelove nagrade za mir, prije nekoliko dana, donio je odluku o ovogodišnjim dobitnicima i ona će biti saopštena 8. oktobra. Među kandidatima je i banjalučki biskup Franjo Komarica, kojeg u BiH zovu “čovjek mira i tolerancije”.

RSE: Vašom nominacijom, gospodine biskupe, Internacionalna liga humanista je saopštila kako želi progovoriti o istini, čovjeku, borbi za mir i toleranciju, dijalogu i suživotu. Vi, pak, najčešće ističete kako BiH nije iskoristila šansu da, nakon svega što se desilo, ide putevima mirnog i prosperitetnog života. Na koga računate, želeći drugačiju BiH?

KOMARICA: Za mene nisu destruktivci upitni. Oni su pokazali do sada svoje ružno, strašno ružno lice. Srušili su puno toga što su pojedinci, odnosno generacije zajedno stvarali - a ne stvaraju ništa pozitivno novoga. Oni i ne mogu stvoriti ništa novo jer su u sebi, nažalost, zakazali. Ali, ja očekujem od konstruktivaca, od istinskih, humanih ljudi, koji za sebe tvrde da su humanisti, da su demokrate, da su visoko civilizirani ljudi, a takvih ima i u BiH, ima i u Hrvatskoj, ima i u Srbiji i Crnoj Gori i u drugim dijelovima Evrope, da se oni odlučnije uhvate zajedno, kako se to kaže, u kolo i da prave jedan doista kvalitetni iskorak za cijelu ovu regiju. Jer ova regija može, apsolutno može - to je moje duboko uvjerenje - biti jedna dragocjena, mustra-zona mira, prijeko potrebna za Evropu i za Bliski Istok, a do sada se namjerno drži kao bačva baruta, u kojoj se, kad god se nekome prohtije, može zapaliti.

Kako se sada dalje razvija to - to ja govorim na temelju mnogih razmišljanja sa vrlo utjecajnim ljudima Evrope, koji kreiraju zapravo budućnost Evrope ali i svijeta, pa tako i ove regije - ovdje se, čini mi se, ciljano želi ostaviti ovako destabilizirajuća situacija. I na temelju ovakve velike nepravde, koja se želi cementirati, ne može se, sigurno se ne može na dugu stazu, graditi sigurna budućnost ove regije i ovih ljudi ovdje. I kažnjavati stanovnike, odnosno narode, ne samo hrvatski ili katolike nego jednako tako i bošnjački, odnosno srpski, tako da se moraju iseljavati, tražiti kruha od Australije i Tasmanije do Saskačevana i Aljaske, to je duboko nehumano.

RSE: Kako u tim nastojanjima vidite ulogu vjerskih zajednica, ali prije svega ljudi različite nacionalne ili religiozne pripadnosti?

KOMARICA: Mi ovdje, pripadnici različitih naroda, postavljeni smo ovdje od Božije providnosti, kako ja to kao vjernik tumačim, ne da se međusobno pobijamo, iskorjenjujemo, omalovažavamo, preziremo - nego nadopunjujemo. I da jedni drugima pomažemo, svjesni da smo svi mi zapravo stvorenja Božija. Pogotovo to tvrdim za vjernike. Oni koji nisu vjernici, oni mogu to drugačije interpretirati, ali ako tvrde za sebe da su ljudi, onda moraju poštivati svakoga čovjeka pored sebe. Ako za nekoga tvrde da je manje čovjek, onda mu trebaju pomoći da bude više čovjek. Samo đavo ostaje uporan u svome grijehu, u svome zlu.

I od predstavnika vjerskih zajednica, odnosno crkava, očekujem - ako se pozivaju na Boga i Božiji autoritet, da se odlučnije zauzmu za čovjeka koji, kako kažu vjernici, je slika Božija, za njegovo dostojanstvo neupitno i njegovo pravo na sva osnovna ljudska prava i slobode - svakog čovjeka, svakog naroda, svakoga kraja.

RSE: Pravo na dom je među osnovnim uskraćenim pravima čovjeka u BiH.
Prema podacima vaše biskupije, gopodine Komarica, od prijeratnih
220 000 katolika na području sadašnje RS danas živi samo ili jedva 11 i po hiljada. Malo ljudi se vraća, a vi posebno žalite što je pusta Posavina.

KOMARICA: Osam godina nakon rata stoje pusta sela, zarasla u šikaru, zarasla u korov. Plodna zemlja. To je u nebo vapijući grijeh, ja bih tako rekao. Kad sam ja vidio pustare i po Africi i po Južnoj Americi, gdje ljudi žive ili su morali živjeti, a nema travke, a ovdje bujaju Božiji i trava i hrast i drvo i voće i povrće. I ovdje čovjek čovjeku, bez ikakvog razloga, ne dozvoljava da se vrati na svoje ognjište, u svoju kuću. Pa, to ne može normalnog čovjeka, ja barem tako mislim, ostaviti ravnodušnim. Zašto to rade? U ime kojih principa? I domaći političari - oni ne žele na to odgovoriti uopće. Oni pitaju: “Ko si ti da postavljaš nama to takvo pitanje? A evo međunarodni se..?” Koji puta, kad budu baš prisiljeni, ovako prilično jeftinim izgovorima se služe: “Pa, vala, mi smo to pogriješili, mi smo zakazali. Ali mi ćemo to poraviti.” Međutim, kako se to kaže, ujeo vuk magare - ništa od toga.

I ponavljam, pri ovakoj pameti ja sam mislio da sam kako-tako bio normalan jučer. Ja sam jučer mogao, kako i mnogi drugi, ustanoviti što je zločin, a što je pravda. Ako je taj zločin i danas isto tako zločin nepromijenjeni, ja nemam pravo proglasiti ga da je to krepost, da je to vrlina, tj. da je to normalno. A danas se protura ta teza: “Neka, u redu je. Pa ljudi otišli. Pa neka su otišli. Šta sad? Zašto dizati glave radi toga?” Dakle, radi se o favoriziranju, o podupiranju prava jačega. Danas je jači na jednom mjestu Srbin, na drugom mjestu Hrvat, na trećem mjestu Bošnjak, na četvrtom mjestu Amerikanac, na petom mjestu Rus, na šestom mjestu Nijemac... To je nedopustivo ako želimo izgrađivati sigurnu budućnost ne samo BiH, ne samo Hrvatske, Srbije, jugoistoka Evrope nego cijele Evrope.

RSE: Kandidovani ste za Nobelovu nagaradu. Kako ste primili tu vijest?

KOMARICA: Iskreno rečeno, ne treba meni nikakva nagrada, niti je čovjek željan nagrada. Meni je najveća nagrada kad ja vidim čovjeka pored sebe koji je sretan - koji je sretan ne u izobilju, nego koji je sretan da ga se uvažava kao čovjeka, da se štiti njegovo dostojanstvo, da mu se omogućuju sva osnovna ljudska i građanska prava kao u normalnom životu. To je za mene najveća nagrada. Onaj koji dodjeljuje nekome nagradu ako je učinio neko dobro djelo pokazuje, zapravo, svoje lice - da se i on opredjeljuje za favoriziranje, za pospješivanje, za vrednovanje tih vrednota.

Ali radostan sam da je Nobelov institut, kako se to službeno kaže, registrirao da postoji netko i u ovoj takoreći dobrano prezrenoj, zabačenoj i zaboravljenoj regiji Evrope koji se zauzima za one vrednote koje vrijede i u Norveškoj i u Švedskoj i u drugim dijelovima Evrope, odnosno u svim civilizacijskim sredinama. A taj netko, ne radi se uopće o mojoj osobi, nego se radi o svima onima koji su se našli nekako na istoj valnoj dužini sa mojom osobom. A ja se doista ne smatram ni u čemu da sam ja nešto posebno učinio. Ja sam činio samo svoju dužnost. I kamo sreće da sam mogao učiniti sve ono što sam trebao učiniti i što sam želio učiniti. Ali potrebe i nevolje su bile daleko veće nego moja mogućnost. Ako je nešto dobro bilo, to je Božiji dar. To nije nikakva moja zasluga.

RSE: Više od 30 uglednih osoba iz Evrope podržalo je kandidaturu biskupa Komarice za Nobelovu nagradu. Oni su, kako stoji u obrazloženju, prepoznali glasnika obespravljenih, čovjeka dijaloga, promotora mira tolerancije i suživota, te onog koji budi savjest uspavanih lidera.
XS
SM
MD
LG