Dostupni linkovi

Birači kaznili vladajuću koaliciju


Prvi krug lokalnih izbora u Srbiji potvrdio je nekoliko stvari koje su pažljiviji posmatrači prilika već ionako znali, ali je ipak drugačije kada vox populi te spoznaje zvanično overi. Pre svega, vladajuća koalicija u Srbiji uživa izuzetno malu podršku birača, i u poređenju s njom čak i vlada Zorana Živkovića u periodu intenzivnog raspadanja izgleda kao izrazito popularna vlada. Demokratska stranka Srbije od velikih je gradova samo u Beogradu postigla nešto nalik na respektabilan rezultat, zahvaljujući osvežavajućem i za tu stranku tako atipičnom nastupu Zorana Drakulića. Ipak, i to je bilo daleko od procenta glasova neophodnog za drugi krug. Ostale stranke vladajuće koalicije – G 17 plus, Srpski pokret obnove i Nova Srbija zabeležile su minorne rezultate, osim u nekim specifičnim sredinama gde imaju izuzetno jake pojedince ili tradicionalnu podršku, ali to su, globalnije gledano, tek aritmetički “incidenti” na nivou statističke greške.

Druga poruka ovih izbora je da su Demokratska stranka i Srpska radikalna stranka potvrđene i učvršćene kao ubedljivo najjače političke stranke u Srbiji, jer su uspele da se profilišu kao dežurne metafore za dve oprečne opcije budućnosti Srbije: jedne koja – makar i uz poslovični tadićevski višak oklevanja i lutanja - vodi ka evropskim vrednostima, pa posledično i evropskim integracijama, i druge koja je naprosto strukturalno, po definiciji protiv toga, mada uporno pokušava da svoj nastup i retoriku prilagodi novim okolnostima, pri tome ni sama sebi izgleda ne verujući da je u tome ozbiljna.

Činjenica da će drugi krug izbora za gradonačelnike uglavnom biti odmeravanje ovih dveju stranaka, i da će se stranke sadašnje vlade morati svrstati u još jedan “demokratski blok” i podržati Tadićeve lokalne pulene, dodatna je nevolja za aktuelnu izvršnu vlast, koja je neko vreme lepo živela od priče o postojanju misterioznog “trećeg puta” iliti tajnog useka između Evrope i onoga što Evropa svakako nije. DSS, doduše, sada pokušava da trguje podrškom u drugom krugu, ali bi svako stvarno šurovanje s radikalima pre bilo put ka političkom samoubistvu nego način da se Koštunica elegantno iščupa iz neprijatno srdačnog zagrljaja starijeg i većeg brata.

Još jedna duboko plemenita pouka ovih izbora je spektakularna propast raznih veštačkih, u parapolitičkim laboratorijama konstruisanih opcija, što je najbolje mogao da oseti neumorni Slobodan Vuksanović, koji je u rodnom Beogradu dobio svih sedam hiljada glasova, i plasirao se na poslednje mesto, znatno iza živopisne Karićeve kandidatkinje, anonimnog socijaliste ili pak zalutalog Dragana Kojadinovića. Ni Bogoljub Karić nema razloga za pesmu, mada njegov rezultat objektivno nije tako slab; no, problem difuznog, pa i konfuznog pokreta “Snaga Srbije” je u tome što se čini da je njegov prvi bljesak, onaj na predsedničkim izborima, bio ujedno i njegov zenit.

Izbori za skupštinu Vojvodine, u kojoj će pojedinačno dominirati radikali, pokazali su neuspeh dosadašnje garniture da profiliše novi, savremeni lik pokrajinske autonomije, koju će većina građana prepoznati kao nešto što im je u interesu. Ipak, u okruženju naraslih etničkih tenzija i bitno promenjene demografske strukture pokrajine ovom se rezultatu ne bi trebalo čuditi, a ključna je ipak činjenica da će demokratske snage – šta god to bilo – ipak biti u stanju da zadrže kontrolu i nad pokrajinskom vlašću i nad svim većim gradovima, naročito ukoliko bude pameti i odovornosti za nastup u drugom krugu. Hajde da vidimo da li je politički establišment, pre svega onaj iz sadašnje vlade, spreman na tako prijatnu promenu svojih navika i manira.
XS
SM
MD
LG