Dostupni linkovi

logo-print

To je Fatina zemlja, ne mo’š ti sad...


Za mjesnu zajednicu Konjević Polje, pri opštini Bratunac, u medijima se odavno priča. Ali, nažalost, ne po dobrom. Loš glas donijeli su incidenti, pa i sukobi nastali zbog bespravno izgrađene crkve u dvorištu mještanke Fate Orlović. Zbog nemogućnosti ili neželje vlasti i sudskih organa da se spor između Fate i crkve brzo riješi, stalno dolazi do podgrijavanja nacionalnih i vjerskih netrpeljivosti. Narod, kao narod - kaže mu se dvije-tri, i eto dijaloga kamenicama.

Predsjednik Mjesne zajednice Konjević Polja, Ćazim Jusupović, kaže kako i Bošnjake i Srbe potpaljuju iz njihovih stranačkih tabora:

“Radili smo kuću od 2000. godine. Od 1990. nikada nismo imali ni s kim problema, uopšte se nismo zamjerili. I sad nam ovo treba, kad treba, je li, da se rješavaju problemi o zdravstvu, školstvu zajedničkom, o otvaranju novih radnih mjesta itd.- trebaju nam ovi problemi, incidenti da nam se dese. Vjerujte, ja bih samo apelovao na građane jedne i druge nacionalnosti da se ovo završi što prije, da se smiri, da se tenzije ne povećavaju, jer mislim da je neko to sve smišljeno uradio upravo pred ove izbore, pred stranačke izbore, i od jedne i od druge strane.”

Koviljka Petković, mještanka Konjević Polja:

“Ma, to se ranije zamrzlo, nije to zbog crkve. Ranije je mrznost došla. Pa, crkva sad može biti tu, sad je nema tu. Čas posla će je oboriti ili prenijeti. Pa, je li tako? Ako je zbog toga, ne bi trebalo da se narod mrzi zbog toga. Nisu je trebali onde ni praviti. Svejedno. Tu nije nikad bila. To je možda nekad, prije pe’sto, šesto godina bila. Pitaj ti boga kad je to bilo. Ali je to tuđa zemlja. To je Fatina zemlja. Ne mo’š ti sad.”

U Konjević Polju danas živi oko pedeset procenata prijeratnog stanovništva. Vratilo se oko 700 bošnjačkih i 4 srpske porodice. Većina stanovnika gnuša se tih incidenata, govoreći da je tu uključen mali broj Bošnjaka, te da Srbi koji učestvuju u incidentima uglavnom dolaze sa strane. Kako kažu, komšijski suživot je tih i miran. Primjer su Fatima Mehmedagić i Ranka Madžarević - Petković, čiji se kućni krovovi gotovo i dodiruju. Obje su imale gubitke najmilijih u ratu. Ranka misli da može da krivi samo loše ljude, a ne čitav narod zato što je izgubila muža u ratu:

“Što se tiče mojih komšija - muslimana, prema meni su zaista divni. Nisam imala nijednu neprijatnost. A isto tako ću vam reći da se ja maksimalno trudim da budem prema njima fer, korektna. I ljudi pametni moraju polaziti od toga da to što se desilo je završeno. Znači, niko mrtav ne može ustati. Rane neće ničije zacijeliti, nikad. Ali moramo sada da gradimo neki novi život, bar da živimo jedni pored drugih.”

Fatimu smo pitali na koji način bi bilo moguće ostvariti suživot i pomirenje naroda:

“Ma. kako da dođe? Lako bi se kad bi bili svi k’o ja. Ja sam tri sina izgubila. Nemam nijednog. Sirota ostala. Od sve trojice đeca ostala, žene im o’šle po Švajcarskoj. Sve se poudale. Šta ću ja? S ovom Rankom ovdje. Kako smo došli ovdi, treća godina 13. maja je bila, iz Federacije, nju smo vodi našli. Ništa to, to je jedna duša. Nju prep’o nekakav čovjek prošle godine. I u mene čovjek otiš’o po nju i doveo je. Na spratu spavala. Idi ovamo, biži. Evo ovuda ovi, Milovan, Petkovići, i Ranko i ovi, u nji’ kljuse imaju, oni meni, i ove godine sve što je uzorali, išpartali. Sve to. To ne tražim drugoga nikoga.”

Život u Konjević Polju okrenut je poljoprivredi i seoskom načinu života. I pored toga, mjesto je živo jer se nisu vratili samo stariji, kaže Ćazim Jusupović:

“2 680 povratnika imamo - od toga blizu 30 posto stanovništva negdje od 15 do 32 godine. Znači, to je 30 posto, ne računajući djecu do 15 godina. Imamo oko 220 učenika, koji pohađaju ovdje osnovnu školu.”

Jusupović je jedan od prvih povratnika u Konjević Polje. Vratio se zato što vjeruje da se može živjeti u dobrosusjedskim odnosima kao i prije rata. Za primjer navodi dogovor s Mjesnom zajednicom Kravice, u kojoj većinu čine Srbi, da kao multietnička zajednica nastupaju u ostvarivanju svojih prava i provođenju raznih projekata:

“Imam dosta familije koja je po svijetu, u Švoicarskoj, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Australiji, nema gdje ih nema, koji su mi nudili da mi pošalju papire. Da se nisam nadao da će doći opet do jednog zajedničkog života koji je bio i prije ’92. i ja bih, vjerovatno, bio negdje vani. A da nisam bio siguran u to da se može zajednički živjeti i da može opet zajednički se raditi ne bih svoje dijete prvi u opštinu Bratunac doveo. Kao povratnik 2001. godine donio bebu. Znači, mogao sam i ja kupiti plac u Sarajevu, Tuzli, u ovome, onome. Vjerujte mi, ne bih dao Jadar rijeku, nema tih para, i Drinu.”

Crkva je u vrijeme naše posjete Konjević Polju bila zaključana, a Fata Orlović, kako rekoše njene komšije, u tuzlanskoj bolnici. 11. septembra stotinjak Bošnjaka i Srba sukobilo se kamenicama, pesnicama i raznim psovkama. Nadu ulijevaju pozitivne stvari, kojih je u Konjević Polju ipak više od onoga lošeg, što ih je kroz medije i politička prepucavanja dovelo na naslovne strane.
XS
SM
MD
LG