Dostupni linkovi

logo-print

Da li je islam postao sinonim za terorizam?


Prema posljednjem istraživanju Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava, problem netolerancije prema muslimanima u Evropi ojačao je nakon 11. septembra 2001. godine. Analiza obavljena u Njemačkoj, Italiji, Danskoj, Velikoj Britaniji, Belgiji i Francuskoj pokazuje da se usporedo sa ratom protiv terorizma, kojeg Sjedinjene Američke Države sa saveznicima vode u Iraku i Afganistanu, u evropskim zemljama jača nepodnošljivost prema muslimanima. Autorica ovog dokumenta Ann-Sofie Nyman za naš Radio navodi kako se to konkretno ispoljava:

„Naše je istraživanje pokazalo da je predrasuda o istovjetnosti islama i terora veoma raširena, islam je postao sinonim za fanatizam. Imamo dokumentiran ogroman broj napada na pripadnike te zajednice, koji se kreću od vrijeđanja na ulici do fizičkog nasilja, od diskriminacije na javnom mjestu do neravnopravnog statusa prilikom zapošljavanja ili iznajmljivanja stana, te optuživanja upravo muslimana za sve što u zemlji ne valja.“

Prema procjenama, u proširenoj Evropskoj uniji danas živi između 15 i 25 miliona muslimana. Ta je zajednica najčešća žrtva diskriminacije u Evropi, iako nije jedina strana zajednica. Zašto je to tako, odgovara Ann-Sofie Nyman:

„Pojačanje nepodnošljivosti prema muslimanima usko je vezano za 11. septembar, kada je i počeo ,rat protiv terorizma‘. U svim ispitivanim državama od tada je pojačana i diskriminacija, uglavnom ničim opravdana. Evo, na primjer, slučaj Velike Britanije, gdje su muslimani ciljano traženi i zatvarani, a nisu imali nikakve veze sa terorizmom. Upravo suprotno – među pedeset onih koji su bili optuženi za terorizam, samo su trojica bili muslimani. Disproporcija između onih koji su proganjani i onih koji su na osnovu dokaza optuženi, daje nam zapravo da zaključimo da su muslimani u Britaniji proganjani samo zato jer su muslimani.“

Postoje naznake da bi islam na balkanskom prostoru mogao postati sinonim za terorizam, ali je to ovdje podjednako velika zabluda, kao što je zamka i opasanost na prostorima koji se smatraju demokratskim, kazao je našem saradniku Radovanu Boroviću publicista iz Beograda, Ejub Štitkovac:

„Evo o čemu se radi. Osnivači tih organizacija se zaklanjaju iza islama kao religije. Nigde u svetu vi ne možete da pročitate jednu kvalifikaciju da je neka teroristička organizacija ili da je neki terorista na primer hrišćanski ili jevrejski, već se jedino islamu pripisuje taj teroristički element. To je u prvom redu nekorektno prema jednoj religiji i prema pripadnicima te religije.“

Aleksandar Radić, analitičar i urednik časopisa „Defense and Security“, iznosi tezu da je islam postao neka vrsta sinonima za terorizam. Očigledno je da su ljudi muslimanske verospovesti na raznim krajevima sveta, pa i na Balkanu, pribegli terorizmu kao osnovnoj metodi za postizanje svojih političkih i ideoloških ciljeva, kaže Radić:

„Nije reč o optužbi koja je usmerena prema pripadnicima čitave jedne konfesije, nego o realnom stanju u trenutku u kome se sada nalazimo. Terorizam je srazmerno jeftino rešenje da se vodi rat i zato je sredstvo u rukama siromašnih, slabije organizovanih. Znači tu nema ni opravdavanja terorizma, nije reč ni o pokušaju da se bilo ko optuži, nego je reč o jednom prirodnom procesu, o načinu na koji pronalaze metodu za svoju borbu.“

Predsjednik Stranke demokratske akcije Hrvatske, Šemso Tanković, tvrdi da takozvani „običan hrvatski građanin“ nije upao u zamku poistovjećivanja islama i Al-Kaidinog terorizma:

„Percepcija hrvatskog građanina je takva da on u pravilu razlikuje vrlo dobro svoje susjede muslimane od onoga što se zove svjetski terorizam pod imenom Al-Kaida ili već koga sve tu ubrajamo.“

Publicist i stručnjak za terorizam, Pavle Kalinić, kaže da je dio radikala na hrvatskoj političkoj sceni, Al-Kaidu i tragediju Svjetskog trgovinskog centra pokušao iskoristiti za uljepšavanje nedavne hrvatske povijesti:

„Oni su pokušavali omekšati posljedice sukoba Hrvata i Muslimana (Bošnjaka, op.pr.) u Bosni i Hercegovini, kada kao svijet vidi šta se dogodilo 11. rujna. Međutim, sukob koji se dogodio u Bosni i Hercegovini naravno da s tim nije imao nikakve veze, niti se prije toga pokušavalo to izjednačiti sa terorizmom. Ali događaji koji su se desili nakon rušenja Svjetskog trgovinskog centra su bili prilika da se opet pokuša napraviti ljepša hrvatska povijest.“

Uspješno ili neuspješno?

„Kod onih slabije obrazovanih i onih koji su bili direktno umiješani u taj sukob, bilo je uspješno. Ali kod velike većine drugih bilo je naravno neuspješno, potpuno deplasirana i promašena tema.“

Evropsko poistovjećivanje islama i terorizma indirektno utiče i na muslimane u Crnoj Gori, iako više po osjećaju, nego po spoljnjim pokazateljima. Naš reporter Sejo Sadiković bilježi:

Sljedbenici islama svuda u svijetu, pa svakako i kod nas, svoje učenje temelje na Kuranu, a po pitanju terorizma Kuran je na više mjesta sasvim precizan, kaže bjelopoljski imam Irfan Hasanović:

„Svemogući Bog kaže: ,Ne činite nasilje po zemlji‘. To je dakle striktna, kategorična zabrana da ne smijemo biti nasilni i sprovoditi teror.“

Poistovjećenje, pa čak i dovođenje u vezu islama i terora, ne samo da je pogrešno, već i paradoksalno:

„Danas se spaja nespojivo – islam i terorizam. Ako prevedemo te dvije riječi – islamski terorizam – na naš jezik, dobićemo nešto nespojivo: islam znači mir, a terorizam nasilje. Da li je dakle spojivo mirno nasilje‘?“

U Crnoj Gori se ne može govoriti o tome da posljedice tog paradoksa njeni muslimani direktno osjećaju i da izazivaju ugroženost od strane bilo koje društvene strukture. Indirektno pak, veoma je neprijatno kada se u medijima forsira konstrukcija kao što je „islamski terorizam“, kaže imam Hasanović:

„Mi želimo da budemo tolerantni i fer, pa nećemo da nazovemo hrišćanskim teroristima one koji su zbog hrišćanstva uradili neki teror u Bosni i Hercegovini, a koji se i dan danas traže odnosno skrivaju. Nećemo da nazovemo hrišćanskim terorizmom ono što se dešavalo u istoriji.“

Istina o terorizmu je daleko od islama, ali su se i pored toga sa globalnog plana muslimani našli na optuženičkoj klupi, jednako u Bijelom Polju odakle je Ahmed Destanović, kao i u Sudanu, gdje na studijama izučava Kuran i arapski jezik:

„Istina je da su muslimani u svijetu nakon 11. septembra, a posebno u posljednje vrijeme, kao i muslimani na našim prostorima, ušli u jednu specifičnu fazu, u fazu kada moraju objašnjavati da nisu teroristi. Danas u svijetu se vrši dehumanizacija muslimana na globalnom planu, to jest proglašavanje muslimana rak-ranom čovječanstva, tako da posljedice osjećaju i muslimani na našim prostorima.“

Na pitanje ko je odgovoran za problem rastućeg antimuslimanstva u Evropi, odnosno izjednačavanja islama i terora – da li su to političari, mediji ili samo 11. septembar, Ann-Sofie Nyman iz Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava odgovara:

„Svi dijelovi vlasti i društva koji ne mogu ili neće odvojiti pojedince koji vrše terorističkog od islamskog svijeta u cjelini. Osim toga, zemlje članice Evropske unije morale bi donijeti efektivnije mjere za zaštitu muslimana i ostalih osjetljivih manjinskih grupa, od napada izazvanih religijskim, kao i rasnim motivima. Počinioci bi morali biti brže nađeni i sudski gonjeni. U svemu tome značajnu ulogu igraju i mediji koji bi morali jače promovirati toleranciju, da ne pominjem kritiku organizacija koje u borbi protiv terorista koriste iste metode vršeći nasilje nad nevinim. Naravno da su za teror odgovorni pojedinci, ali mediji su dobrim dijelom doprinijeli stavu da su u pitanju narodi.“

U javnosti Srbije se već dugo održava nametnuta „teorija zavere“, a zatim i osmanlijsko osvajanje Balkana koje je, po tim istim tezama, za cilj imalo islamizaciju, kaže Ejub Štitkovac. Vlasti se u Beogradu prema muslimasnkoj zajednici ponašaju korektno, ali i oprezno:

„Moram da pomenem Sandžak. Počela je priča pre nekoliko meseci o Vehabijama, jednom pokretu u islamskom svijetu, dosta anahronom, koji je vezan za Saudijsku Arabiju, pa su tu čak i neki vojni stručnjaci počeli da povlače paralelu tih ideja, opasnosti od njih i onda je sve to povezano sa rovitom situacijom u Bosni i Hercegovini. Mislim da takva povremena iskakanja po potrebama određene političke grupacije, određenog broja ljudi ili organizacije, ne mogu da stvore neku opštu sliku u smislu – eh evo, domaći muslimani (u Srbiji, ali bogami i u Bosni i Hercegovini i uopšte na prostorima bivše Jugoslavije) mogu da budu nosioci tih terorističkih aktivnosti i da predstavljaju konstantnu opasnost za druge narode ovde.“

Nedostatak sopstvenog državnog iskustva muslimanske zajednice na Balkanu, za Aleksadra Radića, urednika časopisa „Defense and Security“, može biti i izazov:

„Potpuno je jasno da će muslimansko življe na duži rok, zbog globalne situacije i antiterorističkog rata koji se vodi, biti prirodno sklono da prihvati uzore sa istoka, znači da u više prilika posegne za radikalnim rešenjem problema. I s te strane ne bi trebalo da bude nikakvo iznenađenje ako dođe do masovnijih pojava terorizma u kojima će nosioci tog nasilja biti muslimanske veroispovesti.“

Hrvatski publicist i stručnjak za terorizam, Pavle Kalinić, smatra da je sa odlaskom Tuđmanove i povratkom Sanaderove Hrvatske demokratske zajednice, iz vlasti nestao obrazac po kojem je Hrvatska u Bosni i Hercegovini branila kršćanstvo:

„Smatram da je ta frakcija dugoročno poražena i da postoji unutar HDZ-a samo u tragovima.“

I dok po ocjeni Šemse Tankovića hrvatski građani znaju razlikovati vjeru od terorizma i kriminala, neki u Hrvatskoj ne razlikuju islam i terorizam:

„Nisam siguran da se tako ponašaju mediji. Nisam siguran da nas određene političke strukture ne pokušavaju uvesti u tu igru. Kad god pokušavamo izboriti određena politička prava, onda vrlo lako i jednostavno povlače nekakvu paralelu na način – sve je to dio istog projekta, istoga programa.“

Iako je bilo čak i povoda, u Crnoj Gori se nije razvila međureligijska netrpeljivost prema muslimanima, kažu predstavnici tamošnje vlasti. U toj zemlji minulih godina nije bilo direktnog povezivanja islama i terora.

Crna Gora odolijeva tim globalnim previranjima, tvrdi potpredsjednik crnogorskog Parlamenta Rifat Rastoder:

„Naravno da itekako ima određenih refleksija koje nije prijatno slušati. Dajemo zločinu vjerski predznak, što je samo po sebi zločin i samim tim refleksije su očigledne. Makar što se tiče ovih prostora, ovdje ima više pojava ekstremizma u drugim vjerskim krugovima nego u krugu ovdašnjih pripadnika islama. I ono što moram sa zadovoljstvom istaći, to je da je Crna Gora tipična multinacionalna zemlja, da i uprkos čak i raznim pokušajima unošenja smutnje, na sasvim zadovoljavajući način odolijeva izazovima aktuelnih, međucivilizacijskih ili čak evo da kažemo globalnih međuvjerskih previranja.“

Zbog svega toga, kaže Rastoder, očigledno su samo zlonamjerna i neutemeljena sva izjednačavanja crnogorskih muslimana:

„Ne samo sa terorizmom, nego čak i sa muslimanima odnosno sledbenicima islama sa drugih etničko-kulturoloških područja. Morate priznati da su ovdašnji muslimani, odnosno Bošnjaci, kao i Albanci muslimanske vjere, dio ovdašnjeg, evropskog, etničkog, ako hoćete i kulturološkog bića i niko ih niti može, niti ima pravo odavde samo zbog vjere ekskomunicirati.“

Šta je sa Bosnom i Hercegovinom, balkanskom državom u najspecifičnijem položaju u odnosu na sve ostale postjugoslovenske zemlje? Specifična po državnom uređenju, po tronacionalnoj konstitutivnosti, po podjeli vlasti, po najkrvavijem ratu i na kraju po opetovanim optužbama da je tokom rata i nakon njega, ova zemlja bila sjedište organizacija i ljudi koji su indirektno upleteni u islamske terorističke mreže. Pa ipak, poistovjetiti terorizam i muslimane u Bosni i Hercegovini, bilo bi isto kao poistovjetiti ratnog zločinca sa cijelim narodom iz kojeg potiče, saglasni su naši sagovornici.

Šta politički predstavnici misle o trenutnom trendu da se islam poistovjeti sa terorizmom, nismo mogli saznati. Nisu imali vremena ili volje o ovoj temi razgovarati. Ali svoj stav iznosi pravoslavni teolog Boško Tošović:

„Mislim da nije dobro da se takve teze šire, da se dižu tenzije. Političari to nastoje, to je sigurno. Ja sam više za to da se to spusti na nivo pravne države, da se prema tome tako i odnosi.“

Otkud povezanost islama kao religije s terorizmom? Pitanje na koje odgovara teolog Tošović:

„U zadnje vrijeme se vidi da teroristički akt izvode ljudi koji su pripadnici islama i koji prije nego što učine neki od tih akata, tu borbu stavljaju na jedan metafizički nivo, pa se provlači ova teza o islamskom terorizmu. Dakle, ovdje je velika odgovornost upravo na autentičnim predstavnicima islama da se ograde od islamskog terorizma.“

Predsjednica Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“, Mirjana Malić, ne slaže se sa tezom da je islam sinonim za terorizam:

„Ne smatram da je uopšte moguće bilo šta simplificirati na način da je bilo koja etnička, vjerska, nacionalna, regionalna, kako god hoćete, geografska, pripadnost odrednica za bilo kakav znak jednakosti. Nikada nijedna religija implicitno u svojim postulatima nije stajala iza ideologije koja jeste jednaka terorizam.“

Slijedi mišljenje gospođe Malić o odnosu vlasti prema islamskom terorizmu:

„Ja ne mislim da je to vlast, mislim da su to određene političke skupine ili lideri u bilo kojoj zemlji, pa i kod nas, koje pokušavaju da dobivaju političke poene ili da pravdaju svoje političke promašaje ili nesposobnosti na način da lopticu prebacuju na druge. Prema tome, ja lično mislim da se neodgovorne vlasti, kakve mi danas imamo, mogu da služe svim i svačim da bi se mogle pravdati, pa tako ponekad forsiraju i teme koje se čine da su aktuelne.“

Šta o svemu kažu građani:

„Sada uglavnom idu na islam. Situacija je grozna da to bilo gdje i bilo ko uradi. Nije za opravdanje, bez obzira ko je i šta je.“

„Grozno je. Treba tražiti pravi lijek. A izgleda da pravi lijek još nisu pronašli, ni u svijetu, ni kod nas.“

Mnogi smatraju da dužnosnici vjerskih zajednica, uplićući se u političko-društveni život, daju prostora političarima da se petljaju u religijske stvari. Također tvrde da one koji ubiju jednog, deset ili tri stotine šezdeset ljudi, treba tretirati kao teroriste, ekstremiste ili ih nazivati drugim atributima, ali ih se nikako ne smije povezati sa religijom.

Treba li se musliman u Evropi bojati za svoju budućnost? Ann-Sofie Nyman, analitičar Medjunarodne helsišnske federacije za ljudska prava:

„Pa to je vrlo generalno pitanje, ali ono što stoji jeste činjenica da su muslimani pod jakim pritiskom, i da to već duže vrijeme traje. Zato je važno odmah preduzeti sve neophodne mjere za njihovu zaštitu.“
XS
SM
MD
LG