Dostupni linkovi

logo-print

Trubaduri i dalje pjevaju


RSE: Dobro veče želim našem gostu Marku Breškoviću.

BREŠKOVIĆ: Dobra večer, Evropo.

RSE: Ustvari, dobro jutro, jer razgovor snimamo u petak ujutro, da ne obmanjujemo naše slušaoce Vi ćete nam reći gde se vi to sada nalazite?

BREŠKOVIĆ: Nalazim se točno ispred crkve Svetog Vlaha, to je pored naše tržnice, najveći i najvažniji trg u Dubrovniku. Tu se nalazi čuveni, famozni stub Orlandov, tu je gradski sat, Sponza, do nas je Gradska uprava, dvije poznate kavane, i tu počinje Stradun. Kada dolazite, prodjete pored sata i rečete: Ah!, a naročito onoga koji prvi put dolazi u Dubrovnik. Tu vas čekam da bih vam dao malo i atmosferu šta se u Dubrovniku dogadja, ko prolazi, što se stvara, što će biti, i što će još i doći.

RSE: I bez Radija Slobodna Evropa, pretpostavljam, vi tu dodjete da pogledate malo šareni svet.

BREŠKOVIĆ: Ja moram, to je i neki dubrovački običaj, moram proći barem dva puta preko Straduna. Prodjem ujutro da kupim novine, a uveče kad se vraćam sa Lokruma u ljetnjim danima. To je kupalište najljepše i najbolje, preporučujem svima da se kupaju samo na Lokrumu, gdje je najčišće, najdublje i najljepše more. Tada prodjem oko 5-6 sati tada je najljepše, nije velika vrućina, suton se sprema, i tad su boje dubrovačke najljepše.

RSE: Ima li turista?

BREŠKOVIĆ: Ima puno. Dubrovnik ima dvije vrste turizma: kongresni, koji počinje negde tamo od Uskrsa, znači sredinom čevrtoga mjeseca, pa sve tamo do šestoga. Tada počinje takozvana sezona, koja se još nije ni osmislila kakva bi trebala biti, ali tu su Dubrovačke ljetnje igre koje sve spasu, i to traje sve do početka devetoga mjeseca. U rujnu mjesecu počinju ponovo kongresi, krasni festivali. Evo, upravo ispred mene na Luži, to je onaj mali prostor do dubrovačkoga starog sata, plakat na kome piše „Julian Rahlin and friends“. Već treću godinu održava se jedan krasan komorni festival svjetskoga glasa, gdje veliki austrijski violinista Julijan Rahlin poziva svoje prijatelje, i pet-šest dana muziciraju prekrasnu glazbu u Kneževom dvoru. Ako još možete stići u Dubrovnik do jednaestoga da čujete tu prekrasnu glazbu, možda najbolji mali ansambli na svijetu je sviraju.

RSE: Evo poziva našim slušaocima. Medju turistima je najviše domaćih, stranih ili možda suseda?

BREŠKOVIĆ: Ima i susjeda, dolaze još uvek malo skivećki, kao ona pjesma, znate, i ja vidim puno mojih poznatih lica, nekda sam zaboravio i kako se zovu. Mislim na Crnogorce, Srbe, dok je Bosanaca, nažalost, malo, kod njih je ekonomska kriza, ni kod nas nije baš bajna, ali kod njih je računam veća. Oni su znali održavati fantastičan život u Dubrovniku: dolazili su za 1. maj, pa za 29. novembar, pa onda opet u ljeto – njih sada ima sve manje. Beogradjana i Srba ima, dolaze, ne toliko puno, ne znam koji je razlog, evo sad nema ni viza, a možda jer je Dubrovnik postao vrlo monden i skup grad.

RSE: Da li je vaša kafana, koja se zove „Trubadur“, daleko od mesta gde se sada nalazite?

BREŠKOVIĆ: Ne, ona se nalazi točno hodom pola minute.

RSE: Da pustimo malo vesele atmosfere iz kafane koju ste nam sinoć preneli preko mobilnog telefona

RSE: Da li je svako veče tako?

BREŠKOVIĆ: Svaku večer i svaki dan. Normalno, u zimskim danima mi se preselimo u unutrašnji dio koji je mali, 55 kvadratnih metara, ali tu prodje kroz lokal čak 100-150 ljudi svako veče.

RSE: Recite koga smo mi sada slušali, vas i koga još?

BREŠKOVIĆ: Mene, pa moga prijatelja Djovanija na klaviru, pa jednoga velikog dubrovačkog pjevača, nažalost njega znadu samo u Dubrovniku, on se zove Toto, pa onda je bio još i Frane Grce, naš stalni pijanista.

RSE: A gde su vaši sinovi?

BREŠKOVIĆ: Jedan je u Zagrebu, upravo su izdali novi album „Vizija“, i priprema nekoliko promocija, a druga dva su došla malo kasnije, kad smo već ugasili naše „Live from Trubadur“.

RSE: Mi ćemo tokom ove noći slušati muziku starih dobrih „Dubrovačkih trubadura“, ali i vaših sinova. Marko, da li postoje „Dubrovački trubaduri“?

BREŠKOVIĆ: Postoje, i u tih 40 godina mnogo je njih prošlo kroz Trubadure, ali svi su ostavili neki trag, svoje glazbeno bogatstvo. Od Trubadura, onih koje vi poznajete egzistira još Lučijano Kapurso, to je onaj prekrasan mladić, sad već gospodin, sa bradicom, ljepih očiju, koji svira flautu i saksofon. Tu sam ja, tu je i Srećko Kljnak, on je nešto mladi, u Trubadurima je preko 20 godina.

RSE: Hajdete naše slušaoce podsetite kako vi izgledate.

BREŠKOVIĆ: Ovoga trenutka me ne bi prepoznali, ja sam skoro bez ijedne dlake na glavi, i to je sreća božija da je došla moda. Jedan moj prijatelj je govorio: „Ma kakav si ti frajer, kad je bila u modi duga kosa, imao si dugu kosu, sad kad su ovi ćelavi u modi, sad si ti opet takav. Eto tako ja sad izgledam, imam jedno pola kila više, a jedino što je karakteristično kod mene to je ovi razdeljak medju zubima. Jedanput kada sam prelazio granicu, kupovao sam neke stvari za naš kombi, bila je noć i na Sežani me pitaju šta nosim. Rekao sam da nosim neke djelove za „Dubrovačke trubadure“. Daj nasmij se, kaže carinik, i kad je vidio zube kaže: „U redu je, ajde!“ – moj znak. Imao sam još i bradu, sad je malo manja i jako je sijeda.

RSE: Vi ste na najbolji način podsetili naše slušaoce na Trubadure. Da li ste svi još na okupu?

BREŠKOVIĆ: Jesmo, i sa ovima koji ne sviraju isto se družimo, nažalost, jedan nam je čak preminuo. To je onaj naš prekrasni vokal, Hamo Hajdarhodžić je umro prije godinu dana.

RSE: Da li vi sada svirate u vašoj kafani, ili ima i drugih nastupa?

BREŠKOVIĆ: Mi se jednom godišnje, najmanje skupimo i idemo samo na organizirane turneje. Budući da se svi bave još nekim poslovima, onda ad-hok ništa ne radimo previše, ali jedanput ili dvaput godišnje odlazimo na te turneje, većinom je to inozemstvo.

RSE: Da li idete i kod suseda?

BREŠKOVIĆ: Jedino smo bili u Kiseljaku i nigde drugo. Tamo još takva scena ne postoji, ni kod nas, mi čak i u Hrvatskoj jako malo nastupamo. Jer svugdje se jedna čudna, loša muzika svira, i mora postati urbanija. Nešto je počelo kod nas u Hrvatskoj, a ne znam kakva je situacija sada kod susjeda.

RSE: Da li ste gledali ovogodišnju Evroviziju?

BREŠKOVIĆ: Ne, samo sam dvije, tri pjesme gledao, i Evrovizija je nekako ispod. Pričam kada smo bili na Evroviziji, ko je sve tu pjevao, što se tu dogadjalo, to je sada sasma nešto drugo. Mi smo bili sa pjesmom „Jedan dan“, drugo mjesto je, naprimer, osvojio Klif Ričard, prvo mjesto je Mafil, Španjolka, a mi smo bili na petom i šestom mjestu sa Serdjom Endrigom, Udo Jirgens, i sa svim onim zvjedzama, koje su zbilja bile zvjezde.

RSE: Koja je to godina bila?

BREŠKOVIĆ: London, Alberthol, 1968. godina. Pjesma inače još jako dobro zvuči, taj trubadurski zvuk je ostao, svira se još po svim radiostanicama, čak se, kako vi kažete, kod susjeda često svira.

RSE: Vi ste bila jedna nestašna grupa. Pomenula sam jednu anegdotu: da li ste zaista vi tadašnjem predsedniku, drugu Titu, rekli gospodine, „gosparu“?

BREŠKOVIĆ: To je bio njegov rodjendan, negde sedamdesetih godina, u Domu omladine u Beogradu, gdje smo bili pozvani da pjevamo. Mi smo mu i prije svirali, pa mu se i gospodji Jovanki svidio taj melos. Ustvari, zahvaljujući njoj smo prvi put i došli, ona nas je vidila u nekoj emisiji, i kad se pravila lista za nastup kod Tita, onda je ona selektora pitala:“Da li su Trubadurčići u tome“? On nam je posle priznao da nismo tamo bili, ali joj je odgovorio: kako ne. Tako da smo 1967. godine prvi put svirali ispred Tita. Ali vratimo se tome, „našemu dragomu gosparu Titu“. Mi smo otvarali naše koncerte sa modificiranim monologom iz „Dunda Maroja“: „Puče stari, mudri, mi, Dubrovački trubaduri vas pozdravljamo, da van ova večer bude radosna“. A kako je to bio njegov rodjendan, mi smo rekli: „Puče, stari mudri, mi, Dubrovački trubaduri želimo našemu dragome (izbilo je jedno par sekundi) gosparu Titu…“. I to je prošlo, on je prvi počeo pljeskati, Kardelj za njim, a onda i ostali.

RSE: Jeste li vi to unapred smislili?

BREŠKOVIĆ: Mi smo to smislili, a naš veliki drugar, prijatelj je bio Momo Kapor, mi smo se kod njega čak i presvlačili, kupali se u njegovu kupatilu, i s njime smo se malo posavetovali. On je reka: da neko drugi to reče, to bi bilo bez veze, ali budući da to govorite vi, onda to može proći. Tako nam je potvrdio ono što smo htjeli. Inače, sa Momom smo imali krasne kontakte, čak nam je pisao scenarija za nekoliko naših televijskih šoua.

RSE: Kad se već prisećamo: u pripremi ove emisije vi ste rekli da vaša dva najveća prijatelja, sa kojima ste voleli da sedite u kafani bili su, ja sam to rekla i na početku emisije, dva pokojna književnika Milišić i Kiš.

BREŠKOVIĆ: Ja se sa Milišićem znam još iz škole, godinama smo tu negde isti, nismo išli u isti razred, ali smo se strašno družili i poštovali. Previše nismo bili zajedno, on na svojim studijama, ja na svojim putovanjima, ali uvijek smo imali nešto jedan drugome reći. Zadnje što mi je dao, bio je negde devedesetih u Americi i doneo mi je dvije krasne ploče džeza i plakat čuvenog džez vokala Blu Nud. To je bio moj poslednji kontakt sa Milanom, tada je došao taj nesretni rat. I još nešto vezano za Milana, moja prva kavana je bila točno do Milanove kuće, tamo kod hotela „Ekscelziora“. Milan nije često dolazio, uvek bi se ispričavao, i onda mi je jednom rekao: „Marko, znaš u čemu je štos, ta kafana ti je super, ali ona je preblizu moje kuće. Ja moram poć u grad, pa kad se vratim onda ću možda svratiti. Da si malo dalje, onda bi često bio tu, jer ovo mi je kao da kući pijem, a to mi nije štos“.

RSE: Milan Milišić je, podsećam naše slušaoce, poginuo od bombe.

BREŠKOVIĆ: Već prvi dan, od pucnja sa mora.

RSE: Da li ste vi tada bili u Dubrovniku?

BREŠKOVIĆ: Na radost moju, i na moju sreću, i na moj ponos bio sam čitavo vrijeme, i svi Trubaduri su bili. Imali smo jednu organizaciju, zajedno sa našim prijateljima Slobodanom Langom, Fedjom Šehovićem, Beatom Dragićević, osnovali smo jedno društvo koje se zvalo „Libertas“. Imali smo jedan mali ured na samome Stradunu, bio je pogodjen čak nekoliko puta, prozore i vrata smo na tom dućanu mijenjali nekoliko puta, i mi smo brinuli ne o humanitarnim dobrima koja su dolazila, već o duhu grada. U tim situacijama nikakvo materijalno dobro, ni hrana vam nije ništa, ako vi ne sačuvate duh. Tako da smo mi u tih jedno tri mjeseca napravili 70 izložbi, koncerata, zafrkancija. Čak smo organizirali nekoliko ljudi koji su, na radost svoju, nosili starcima hranu koji im je neko poslao, itd. Znači, održavali smo duh.

RSE: A ove nedelje, kad već govorimo o tim ratnim vremenima, a ne možemo ih naravno zaobići, u Hagu se čulo o Dubrovniku. Na sudjenju Miloševiću, kad je tužilac pitao: ako ste branili Jugoslaviju, šta ste radili u Dubrovniku, zašto ste ga gadjali, Milošević rekao: koliko ja znam, neke su se borbe vodile u predgradju Dubrovnika. Meni se čini da u Srbiji i dan danas ima ljudi koji ne veruju da je Dubrovnik bombardovan.

BREŠKOVIĆ: Ja isto mislim. Ta ljubav prema Dubrovniku je normalna u cijelom svjetu, a kako neće biti u Srbiji. U Dubrovniku su Srbi bili jedni od najpopularnijih gostiju, možda najbrojniji. Pa možda zbilja, uz propagandu i tu ljubav koju su imali prema gradu, nisu mogli to skužit, nastao je jedan „blackout“, pitali su se: da li je moguće.

RSE: Kako ste se vi osećali kada je počelo bombardovanje? Da li ste verovali da će neko zapucati na vas?

BREŠKOVIĆ: Ne, pa sve je počelo vrlo naivno. Prvih 18 dana zbilja su se borbe vodile svuda okolo, kao što govori Milošević, ali samo prvih 18 dana dok nisu osvojili kote: aerodrom, Brgat, sve okolne stvari. Ali i tada smo mi sjedeli i pili, avioni su tukli ovu tvrdjavu na Srdju, ovo brdo poviše Dubrovnika, tu je tvrdjava „Heroj“. Kroz tih osamnaest dana avioni su normalno dolazili i tukli, ali mi smo svi bili ratni voajeri, imali smo male radioaparate, forografisali smo, baš smo bili ratni voajeri. Mislili smo da će se tu nešto dogoditi i više neće biti ništa. Ali 18. dan u ulici Boškovićeva, to vam je čevrta ulica od Sponze, pade na uglu Straduna jedna strašna bomba. I opet se ništa ne veruje, dolaze vojni atašaei iz Beograda, francuski, engleski, američki i ruski: mjere balistički da li je to moguće. Ali to je bila prava istina, i od tada počinje ono rokanje po Dubrovniku.

RSE: A vaša kafana, čula sam, bila je jedna od retkih, ako ne i jedina, koja je sve vreme radila.

BREŠKOVIĆ: Nisam prva dva dana nisam radio jer su mi se konobari razbežali, nestalo je struje, vode, u pet minuta. Sjećam se mirisa rata, već je mirisalo, i normalno, otišli su konobari na dva koraka od kafea i nestali su mi, i nisam imao sa kim raditi. Nakon dva dana šetam ja tu kroz grad, nemam gdje popit kafu, i meni govore dva moja prijatelja: imaš ti kafani, daj otvori je, šta ćemo mi moliti ovdje nekog da otvori kafanu. Ja ih pitam hoće li mi pomoć, ali oni su mi pomogli samo dva dana, a onda sam se „krpio“ sa mojom decom i decom mojih prijatelja. Ali tada nije radila samo dva dana, a evo je, radi i danas.

RSE: Znači sve vreme rata, ali dugo nije bilo vode, kako ste tada?

BREŠKOVIĆ: Nije bilo ni struje ni vode, možete misliti kako se to kuhalo, što se sve radilo, što se pilo – pilo se ono što se nalazilo. Ispočetka su te police u dućanima bile pune, a svaki sat i svaki dan su bile praznije. Onda su počeli kontakti sa Sarajevom, tamo se uživalo Boga svoga, bilo je svega, dok se i njima nije dogodio belaj. Vjerujte da me je više strah bilo 1992. godine u petom mjesecu kad je počelo ponovo. Tad ste svijesni svega, tada su već jači kalibri bili, tada su gorile još nekoliko kuća. Ispočetka vam je to sve neka avantura, kako izgleda, nemate vremena. Ja sam praktični katolik i mogu vam reći jedan slučaj sa katoličkom crkvom u Dubrovniku. Kada su bili napadi, točno se znalo kada će početi a kada će završiti: počelo je oko petnaest do šest, pa bi završilo u podne, a onda bi popodne opet počelo i u pet završilo. Tada je bila misa u katedrali do mene, i u jednoj propovjedi naš don Stanko kaže: morate ljubit svoga neprijatelja. Kad se završilo mi idemo da pitamo don Stanka: sad su nas tukli, kako ćemo ljubit neprijatelja, o čemu se radi? On kaže: moraš nać ljubav, moraš molit za njega, da ne počne mržnja u tebi. Kod nas nema mržnje i svaki je čovjek dobar koji je dobrodošao, koji ima dobru namjeru. Evo, godina dana je bez viza, ja ne znam da li se nekom neki slučaj dogodio. Možda se nekom okrznuo automobil, ali to se dogodi i kada Splićani i Zagrebčani dodju.

RSE: Marko, iz kog vremena je „Marijana“?

BREŠKOVIĆ: Nastala je negde 1966. – 67. godine. Slučajno sam je snimio, to je pjesma koji je napisao Dubrovčanin Vlaho Paljetak tridesetih godina, i u zemlji odakle vi zovete je postala čak u to vrijeme, tridesetih godina evropski hit. Tu pjesmu su češki turisti čuli u Dubrovniku, odnijeli su je u Češku, „Suprafon“ je uvijek bila velika diskografska firma, i ona je postala evropski hit.
Onda je postala kao narodna pjesma, a mi u jednom terminu nismo znali što ćemo još snimiti, nismo imali dovoljno Djelovih pjesama, onda smo se sjetili pa smo je snimili u Radio Dubrovniku, i napravili smo snimak koji je imao takvu atmosferu da smo prodali skoro milion tih „singlica“.

RSE: Da se vratimo na poratne godine: vama lično da li je nešto značilo, i da li je Dubrovčanima nešto i koliko značilo, izvinjenje koje je upućeno, prvo iz usta Mila Djukanovića?

BREŠKOVIĆ: Sigurno, svaki ljudski odnos prema tome je dobrodošao. Ne možete neke stvari izbrisati, ne možete nešto popraviti, ne možete nekom vratiti koga je izgubio, ali kad neko kaže „mea kulpa …“ onda to nešto znači. Jedan dobar dobrosusjedski odnos može puno popraviti, a naročito ekonomske situacije, one brišu sve stvari.

RSE: Sada ćemo o vašoj kafani i gostima koji dolaze. Dubrovnik posleratnih godina ponovo privlači turiste, a bogami i vidjene ljude. Hajde, recite nam ko sve tu prolazi, ko je ove godine od zanimljivih ljudi bio?

BREŠKOVIĆ: Od zanimljivih ljudi je bio, pre par dana, Topol, to je onaj izraelsko-engleski glumac, jedan od najvećih majstora mjuzikla na svijetu, i kad smo mu svirali svidjelo mu se, uzeo je čak i neke CD-ove od djece i od Trubadura. Zatim, bila je naš strašan gost i dragi prijatelj kafane obitelj Grimaldi, ustvari sada su oni obitelj Hanover, gospodja Karolina od Monaka i njezin suprug, sa svojom djecom. Oni već treću, četvrtu godinu dolaze u Dubrovnik, i bogami, ove godine hoće nešto i da ulože u Dubrovnik, žele nešto da imaju. Smatraju da je Dubrovnik posebno mjesto na svijetu, prelijepo, a još nije upropašteno, i na neki način bi htjeli ostaviti neki trag, moža bi uzeli neku kavanu, a pucaju na Gradsku kavanu.

RSE: Recite da li je tačno da je Tom Kruz svraćao u Dubrovnik.

BREŠKOVIĆ: Tom Kruz je prije dva dana otputovao iz Dubrovnika. Sletio je u Čilipe, tamo ga je čekala njegova jahta, otišao je na Mljet, preksinoć je bio po Dubrovniku šetao, i u sumrak je već otišao natrag, ja mislim u Veneciju na festival. Došao je po preporuci prijatelja.

RSE: Da li ti čuveni gosti unapred rezervišu mesto, traže poseban tretman, ili dodju kao svaki drugi turista?

BREŠKOVIĆ: Kada dolaze političari, dolaze sa osiguranjem, i onda da, ali kod ovih drugih ne. Kada je Karolina došla prvi put, poslao sam je kod svog prijatelja dva dana ranije, jer su dolazili prvi put u Dubrovnik, pa da vidi malo, odabere restorane i koja su mesta. Taj jedan gospodin, njihov prijatelj, baš smo ga i primjetili kako je bio obučen, drugi dan smo ga vidjeli u društvu Karoline na kantunu od naše kavane, oni su se pojavili i izgubili se, bila je kavana prepuna. Onda su se drugi dan pojavili i ja sam im zamahao rukom da pridju. Pitao sam ih zašto nisu došli sinoć. Rekli su da je kafana bila puna, a i sad je puna i nemaju gdje sjest. Našli smo neke plastične stolice, stavili ih nekim Dubrovčanima da sjede i njima je bilo sve dobro. Tako je bilo i sa belgijskim kraljem koji je veliki džez fan, a mi smo mu da mi tu sviramo i obećao je da će doć. Opet je kafana bila prepuna, mi smo svirali i video sam ga kad je ušao, princ Filip je visok, pitao sam ga pokretom ruke dali bi sjeo, našli smo mu mjesto i on se zadovoljio običnom stolicom. Niko nije prigledivao ni što pije, ni što jede, normalna raja što bi rekli.

RSE: Da li vi sve te poznate svetske likove prepoznate ili vas neko iznenadi, prodje kroz kafanu a vi i ne znate ko je tu bio?
BREŠKOVIĆ: I takvih je bilo. Filmski festival u Sarajevu je imao strašne goste, i bio je glumac Stiv Šelbi, video sam neka poznata faca, ali on je tako bio normalan, ništa nije tražio specijalno, a o tome su nam rekli sutradan. Naprimer, princeza od Halsburga, koju sam prepoznao i pošao prema njoj, rekao sam: meni je drago da ste došli u kavanu ovdje. A ona kaže: ja dolazim godinama ovdje, samo me niste primjetili.

RSE: A kad dodju političari?

BREŠKOVIĆ: Političari su isto jako zgodni, većina su moji vršnjaci pa se znamo, stasali smo zajedno. Oni po protokolu moraju imati svoju pratnju, to je ono što oni ni ne znaju da se oko njih dogadja. Od stranih političara poslednji je bio ministar vanjskih poslova Fišer, koji je odmah pitao da li imamo saksofon, koji dobro svira. Po protokolu je trebao biti jedno 45 minuta, a ostao je do tri ujutro.

RSE: I svirao je sa vama?

BREŠKOVIĆ: Nije, nismo imali tada saksofon. Bilo je proljeće, svirali smo u unutrašnjem djelu kavane, i Njemci nisu vjerovali da on tu sa njima sjedi. Sve što u Zagreb od gostiju iz inozemstva dodje, sve tu prolazi, tako da više i ne znam ko je sve bio: sve što je došlo u Zagreb prošlo je kroz Dubrovnik, a većina čak prodje i kroz moj lokal.

RSE: U vašem susedstvu, u Crnoj Gori, kažu da u malim mestima postoje kafane, i tačno se zna u ono vreme kada su te podele bile izmedju Mila i Momira, koja je Milova, a koja Momirova kafana. Pa su jedni odlazili u jednu, a drugi u drugu kafanu. Imaju li neko takvo obeležje kafane u Dubrovniku?

BREŠKOVIĆ: Nemaju, možda su negde koje simpatije veće ili manje, ali takvog obilježja baš nema. Kad su bili prvi izbori u Hrvatskoj 1992. godine, a kako je kafana bila popularna, prolazile su tu sve partije. Pošto mi je bila draga demokracija, niko ništa nije plaćao, ni jedna partija. Negdje medju poslednjima je došao SDP, i gospodin Tomac je htio platiti, a ja kažem: niko nije platio pa nećete ni vi, a možete da se vratite i na vlast. I tako se bilo i dogodilo.

RSE: Vaši sinovi su znači krenuli vašim stopama?

BREŠKOVIĆ: Pa da, moja se kuća, jedno 600 godina stara, nalazi u jednom od najstarijih djelova grada, točno gdje je pijaca glavna, pa uz stepenice Crkve jezuita. Tako da su moja djeca bila infiltrirana zvonima i zvukom glazbe. Moja sestra je jedna od zvijezda kazališta Komedija u Zagrebu, brat mi je odvjetnik, ali je svirao trubu, ja svoje violine, kontrabase, i tako su djeca, normalno, još u majčinoj utrobi imala zvukove. Oni su pored normalne škole išli i u muzičku, pa kad su trebali da se odluče, prevladalo je da se bave muzikom, baš nisu bili nešto ludi za komjuterima, matematikama, itd.

RSE: Vi se zajedno nadjete u kafani i zajedno svirate?

BREŠKOVIĆ: Da, kad god su oni u mogućnosti, kada su u Dubrovniku oni dodju i vole to. Dobro im je to, nauče još malo i zanata.

RSE: A zajednička ljubav je džez?

BREŠKOVIĆ: Jeste, kroz mene su oni malo povukli, a oseća se tu malo i fank, sad se džez malo pomiješao. Oni naročito vole stare pjesme od Olivera Mandića, ima toga malo u njihovoj muzici.

RSE: Ovaj naš razgovor se emituje u subotu u ponoć, a pretpostavljam da je tada kod vas najveselije?

BREŠKOVIĆ: Je, i specijalna je noć tada, završava ovaj festival „Julian Rahlin and friends“, i u pola noći, mi po prvi put po uzoru na Pariz i Rim, ove godine čak i Berlin, radimo jednu „Bilu noć“. Po cijelom Dubrovniku će se svirati do ranih jutarnjih sati: sviraće „Julian Rahlin and friends“, Simfonijski orkestar, lindjo će plesati, klape će pjevati, u „Trubaduru“ će se svirati džez sa gostima, i biće lijepo.
XS
SM
MD
LG