Prema dosadašnjim istraživanjima Centra za demokratsku tranziciju preko 75% građana smatra da korupcija u Crnoj Gori postoji, dok svega 2-3% tvrdi da je nema. Iako se ova društvena bolest vezuje za gotovo sve segmente društva najčešće se apostrofiraju: carinici, državni funkcioneri i službenici, opštinske službe, ljekari, novinari.
''Teško je naći oblast crnogorskog društva gdje nema očigledne korupcije'', kaže Vanja Ćalović, direktor Mreže za afirmaciju nevladinog sektora, ukazujući da ona ima utemeljenje u crnogorskoj tradiciji:
''Gdje je bilo potpuno normalno da rođacima, prijateljima, kumovima, pa i članovima partije učinimo određene usluge, koje inače ne bismo učinili običnim ljudima, a koje ne poznajemo. Međutim, naravno, to se dešavalo prije nekih petnaestak godina kada ta i takva korupcija u ovako malom društvu još uvijek nije uspjevala da izgradi toliko patološku strukturu kao što je ona prisutna danas''.
''Ono što se definiše kao sitna korupcija'', tvrdi Ćalovićka, ''s početka '90. dobila je na zamahu, s praktičnom legalizacijom šverca u Crnoj Gori'':
''Društvo je šverc prihvatilo kao način života i apsolutno ga nije ni osuđivalo, a iz šverca se rodila ta nova, nazovi, elita novopečenih bogataša i siromašnih''.
Do pada društvenih vrijednosti došlo je opštim osiromašenjem stanovništva s jedne strane i enormnim bogaćenjem uskog kruga ljudi, zahvaljujući zloupotrebama položaja s druge, tvrdi magistar Dražen Cerović, predsjednik Udruženja za demokratski pravni poredak:
''Ovo što imamo trenutno na sceni je stanje jedne ozbiljne društvene bolesti koja nije toliko pitanje nemorala koliko jednog transformisanog, iskarikiranog nagona za samoodržanjem''.
Dodatni problem, po njemu je što korumpiranost jedne društvene grupe služi kao opravdanje drugoj:
''Stiče se dojam da se svakom sljedećom korupcionaškom aferom, na neki način prikriva ona prethodna i da jedan vid korupcije, jedna afera amnestira drugu''.
Korupcija, inače od strane Svjetske banke, definisana kao: ''zloupotreba javne pozicije radi privatnih dobitaka'', u prvi plan stavlja one koji imaju moć. Crnogorski državni službenici i političari, po mišljenju Ćalovićke, šalju poruku da nije isplativo biti u toj branši i pored zvanično niskih plata:
''Imamo političare koji, navodno, žive od plate od tristo, četristo eura, međutim, očigledno je da njihov stil života ne odgovara takvim mjesečnim primanjima i svakako, oni kao neka vrsta modernih idola većini građana postavljaju određene prioritete koje bi oni trebalo da postignu''.
Dražen Cerović ukazuje na paradoks do kojeg dovodi činjenica da se do novca najlakše dolazi pozicijom u državnim službama:
''Oni ljudi koji nijesu na takvom položaju da bi bili korumpirani trude se svim mogućim sredstvima da do njega dođu. Ljudi vide mogućnost pribavljanja finansijskih sredstava od jednog posla koji je regularan samo na neregularan način''
Činjenica da se krupna korupcija ne sankcioniše uslovila je da se ona od, takozvane sitne, lako i brzo širi, kaže Ćalovićka:
''Upravo nepostojanje sankcija za najviše strukture u ovom društvu ukazuje tim nižim slojevima da oni mogu tako da se ponašaju, da oni neće snositi nikakvu odgovornost, odnosno, da oni neće imati nikakve posljedice zbog toga što se dešava korupcija''.
Na pitanje: da li je ijedna korupcionaška afera u Crnoj Gori dovedena do kraja, Cerović odgovara:
''Princip koji glasi ''ne talasaj'', izgleda da je iznad svih drugih principa, tako da se sve moguće političke podjele i borbe na nekom nivou tog sukoba naprosto presahnu, ugase se i pri tom niko ne daje objašnjenje, što pokazuje samo da, na žalost, da su sve, skoro sve strukture, uvezane na ovaj ili onaj način direktno ili indirektno''.
Moguće rješenje u borbi protiv korupcije Cerović vidi i u transparentnosti:
''Treba obezbijediti slobodan pristup bitnim državnim informacijama. Treba obezbijediti poštovanje zakonskih propisa. Treba, ono što je posebno važno, obezbijediti transparentan postupak privatizacije i odabira stranih investitora, pošto su na sceni često prisutne sumnje da su neki strani investitori odabrani po nekim drugim kriterijumima, a ne po objektivnim kriterijumima, u korist države Crne Gore''.
Direktorka MANS-a, pak, smatra da za suštinsku borbu nema političke volje:
''Pet, šest godina koliko pričamo da sprovodimo reforme, za borbu protiv korupcije u Crnoj Gori nijesmo uspostavili ni jednu jedinu konkretnu politiku koja bi definisala konkretne mjere na koji način mi možemo sprovesti borbu protiv korupcije. Uspostavili smo dvije institucije: Agenciju za borbu protiv korupcije i Agenciju za spriječavanje ''pranja novca'' koje do danas nijesu uradile ništa, osim seminara na kojima su sjedeli i pričali o tome kako je korupcija problem''.
Po njoj, ono što suštinski razlikuje Crnu Goru od zemalja u okruženju, koje se, takođe, suočavaju sa ovim problemom, je činjenica da se njihovi državni organi makar bore protiv ovog vida društvene patologije:
''U svakoj od tih zemalja makar po jedan ministar je izgubio svoj posao zbog zloupotrebe položaja i zbog korupcije. Samo u Crnoj Gori to se nikada nije desilo''.
''Teško je naći oblast crnogorskog društva gdje nema očigledne korupcije'', kaže Vanja Ćalović, direktor Mreže za afirmaciju nevladinog sektora, ukazujući da ona ima utemeljenje u crnogorskoj tradiciji:
''Gdje je bilo potpuno normalno da rođacima, prijateljima, kumovima, pa i članovima partije učinimo određene usluge, koje inače ne bismo učinili običnim ljudima, a koje ne poznajemo. Međutim, naravno, to se dešavalo prije nekih petnaestak godina kada ta i takva korupcija u ovako malom društvu još uvijek nije uspjevala da izgradi toliko patološku strukturu kao što je ona prisutna danas''.
''Ono što se definiše kao sitna korupcija'', tvrdi Ćalovićka, ''s početka '90. dobila je na zamahu, s praktičnom legalizacijom šverca u Crnoj Gori'':
''Društvo je šverc prihvatilo kao način života i apsolutno ga nije ni osuđivalo, a iz šverca se rodila ta nova, nazovi, elita novopečenih bogataša i siromašnih''.
Do pada društvenih vrijednosti došlo je opštim osiromašenjem stanovništva s jedne strane i enormnim bogaćenjem uskog kruga ljudi, zahvaljujući zloupotrebama položaja s druge, tvrdi magistar Dražen Cerović, predsjednik Udruženja za demokratski pravni poredak:
''Ovo što imamo trenutno na sceni je stanje jedne ozbiljne društvene bolesti koja nije toliko pitanje nemorala koliko jednog transformisanog, iskarikiranog nagona za samoodržanjem''.
Dodatni problem, po njemu je što korumpiranost jedne društvene grupe služi kao opravdanje drugoj:
''Stiče se dojam da se svakom sljedećom korupcionaškom aferom, na neki način prikriva ona prethodna i da jedan vid korupcije, jedna afera amnestira drugu''.
Korupcija, inače od strane Svjetske banke, definisana kao: ''zloupotreba javne pozicije radi privatnih dobitaka'', u prvi plan stavlja one koji imaju moć. Crnogorski državni službenici i političari, po mišljenju Ćalovićke, šalju poruku da nije isplativo biti u toj branši i pored zvanično niskih plata:
''Imamo političare koji, navodno, žive od plate od tristo, četristo eura, međutim, očigledno je da njihov stil života ne odgovara takvim mjesečnim primanjima i svakako, oni kao neka vrsta modernih idola većini građana postavljaju određene prioritete koje bi oni trebalo da postignu''.
Dražen Cerović ukazuje na paradoks do kojeg dovodi činjenica da se do novca najlakše dolazi pozicijom u državnim službama:
''Oni ljudi koji nijesu na takvom položaju da bi bili korumpirani trude se svim mogućim sredstvima da do njega dođu. Ljudi vide mogućnost pribavljanja finansijskih sredstava od jednog posla koji je regularan samo na neregularan način''
Činjenica da se krupna korupcija ne sankcioniše uslovila je da se ona od, takozvane sitne, lako i brzo širi, kaže Ćalovićka:
''Upravo nepostojanje sankcija za najviše strukture u ovom društvu ukazuje tim nižim slojevima da oni mogu tako da se ponašaju, da oni neće snositi nikakvu odgovornost, odnosno, da oni neće imati nikakve posljedice zbog toga što se dešava korupcija''.
Na pitanje: da li je ijedna korupcionaška afera u Crnoj Gori dovedena do kraja, Cerović odgovara:
''Princip koji glasi ''ne talasaj'', izgleda da je iznad svih drugih principa, tako da se sve moguće političke podjele i borbe na nekom nivou tog sukoba naprosto presahnu, ugase se i pri tom niko ne daje objašnjenje, što pokazuje samo da, na žalost, da su sve, skoro sve strukture, uvezane na ovaj ili onaj način direktno ili indirektno''.
Moguće rješenje u borbi protiv korupcije Cerović vidi i u transparentnosti:
''Treba obezbijediti slobodan pristup bitnim državnim informacijama. Treba obezbijediti poštovanje zakonskih propisa. Treba, ono što je posebno važno, obezbijediti transparentan postupak privatizacije i odabira stranih investitora, pošto su na sceni često prisutne sumnje da su neki strani investitori odabrani po nekim drugim kriterijumima, a ne po objektivnim kriterijumima, u korist države Crne Gore''.
Direktorka MANS-a, pak, smatra da za suštinsku borbu nema političke volje:
''Pet, šest godina koliko pričamo da sprovodimo reforme, za borbu protiv korupcije u Crnoj Gori nijesmo uspostavili ni jednu jedinu konkretnu politiku koja bi definisala konkretne mjere na koji način mi možemo sprovesti borbu protiv korupcije. Uspostavili smo dvije institucije: Agenciju za borbu protiv korupcije i Agenciju za spriječavanje ''pranja novca'' koje do danas nijesu uradile ništa, osim seminara na kojima su sjedeli i pričali o tome kako je korupcija problem''.
Po njoj, ono što suštinski razlikuje Crnu Goru od zemalja u okruženju, koje se, takođe, suočavaju sa ovim problemom, je činjenica da se njihovi državni organi makar bore protiv ovog vida društvene patologije:
''U svakoj od tih zemalja makar po jedan ministar je izgubio svoj posao zbog zloupotrebe položaja i zbog korupcije. Samo u Crnoj Gori to se nikada nije desilo''.
