Dostupni linkovi

logo-print

Državna apanaža za ratne zločine


Među haškim pritvorenicima najviše je državljana Bosne i Hercegovine, bez obzira što neko od njih imaju dvojno, hrvatsko državljanstvo. Na nivou države nema zakona koji bi regulisao bilo koji oblik pomoći ni optuženima ni njihovim porodicama. Ova je država, naime, odgovornost za zločine podijelila na entitete. Tako se o Srbima brine Republika Srpska, a o Bošnjacima i Hrvatima Federacija Bosne i Hercegovine.

U skladu sa Zakonom o saradnji Republike Srpske sa Haškim tribunalom, Vlada ovog entiteta tek je prije mjesec dana donijela i počela primjenu Odluke o pomoći porodicama haških optuženika. Živorad Mijatović, Biro za odnose Republike Srpske sa Tribunalom:

''To su svi oni koji se nalaze u pritvoru i kojima nije izrečena pravosnažna presuda. Onim, kojim je izrečena pravosnažna presuda Haškoga tribunala, a to znači da se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, se ova odluka ne tiče.''

Vlasti Federacije ne namjeravaju donositi zakon niti odluku kojom bi bilo precizno definisano pomaganje porodica haških optuženika. Za ovu je namjenu, ipak, u ovogodišnjem budžetu predviđena određena suma novca pod stavkom pomoć socijalno ugroženim porodicama. Pomoćnik federalnog ministra za rad i socijalnu politiku Asim Zečević:

''Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je za ovu godinu u budžetu obezbijedila sredstva u iznosu od 500 hiljada konvertibilnih maraka za pomoć ugroženim porodicama u okviru kojih se tretiraju i porodice haških optuženika. ''

Ni u jednom entitetu na pomoć nemaju pravo oni koji su dobrostojeći. Vlasti ne preciziraju o kome se radi, ali kažu da ih ima. Osim toga, postoji i razlika u visini pomoći za one koji su se dobrovoljno predali i za one koje se moralo hapsiti.

U Birou Republike Srpske za odnose sa Tribunalom kažu kako pomoć podrazumijeva redovna mjesečna primanja.

''Time su regulisana prava i iznosi. Pravi se razlika da li se neko dobrovoljno predao organima vlasti Republike Srpske, ili ne. Članovima porodice pritvorenika koji su se dobrovoljno predali sljeduje prošlogodišnja prosječna plata u Republici Srpskoj. Članovima porodice onih koji se nisu dobrovoljno predali sljeduje nešto manji iznos.''

Kriterijumi o tome na koje će vrste pomoći porodice haških optuženika imati pravo, biće u Federaciji doneseni do kraja ovog mjeseca. Već se sada zna da neće biti dodjeljivana redovna mjesečna finansijska pomoć.

''Naša razmišljanja i razmišljanja unutar Vlade i ministarstva se svode na to da će to biti jednokratna pomoć u smislu plaćanja putnih troškova za odlazak u Hag i eventualni smještaj u hotelu u cilju posjete članova porodice. Mislim da neće biti, u okviru kriterija koji se pripremaju, neka stalna mjesečna davanja tim porodicama iz prostog razloga što struktura i socijalno ekonomski status tih porodica sigurno nisu jednaki.''

Kada je u pitanju mogućnost finansiranja odbrane optuženika u Hagu, za tako nešto, barem zvanično, entitetske vlasti nisu i neće izdvajati novac.
* * * * *
I u Srbiji je nerazriješena dilema da li svi zaslužuju pomoć države. Naime Zakon o materijalnoj pomoći haškim optuženicima i njihovim porodicama, koji je usvojen u Skupštini početkom ove godine, osporio je Ustavni sud. Obrazloženje je bilo da ovaj zakonski akt stvara nejednakost među haškim i optuženicima pred domaćih pravosuđem.

Šta je zakonom bilo predviđeno, govori skupštinski poslanik, član Socijalističke partije Srbije – Zoran Anđelković.

''Zakon je predviđao pravo da porodica jednom mesečno poseti optuženike u Haškom tribunalu na teret države sa pomoći od 50 posto prosečne plate, nadoknadu za troškove telefona, što je oko 100 eura po optuženom i do jedne prosečne plate za obezbeđenje sredstava za prikupljanje dokumentacije.''

Odmah po izglasavanju Zakona pobunio se ministar finansija Mlađan Dinkić, kategorički odbijajući da se iz državne kase pomaže optuženima poput Slobodana Miloševića.

Takav stav zastupao je i Srpski pokret obnove Vuka Draškovića. Veroljub Stevanović, poslanik ove partije:

''Mi smo apsolutno protiv toga. Može selektivno da se daje pomoć za neke slučajeve, za neke oficire čije porodice ne mogu da žive od plata. To se ne odnosi na svet u koji spada Slobodan Milošević i još neki.''

Sada, kada ne postoji zakon, potrebno je formirati tim koji bi uz finansijsku pomoć države pružao potrebnu dokumentaciju optuženima.

''Na taj način je država objektivno učesnik u ovome procesu. Država, da bi bila adekvatan učesnik u tom procesu, treba i da se potrudi u obezbeđivanju dokumentacije.''

To ističe predstavnik Socijalističke partije Srbije, Zoran Anđelković, čiji se lider, Slobodan Milošević, već tri godine nalazi u pritvoru Haškog tribunala optužen za ratne zločine i genocid.

''Bez obzira koliko mi govorili o individualnoj odgovornosti, objektivno je da kada se optuži šef države u tom procesu učestvuje i država. U tom smislu, smatramo da treba i država da učestvuje u sudskom procesu i da obezbedi jedan adekvatan servis procesima pred Haškim tribunalom.''

Ustavni je sud Zakon osporio. Srpski pokret obnove Vuka Draškovića ovu je odluku zdušno podržao. Veroljub Stevanovć, poslanik SPO, objašnjava zašto:

''Potrebno je te ljude zaštiti na neki način. Možda je pametnije rešenje da se država zaista uključi u pomoć pri odbrani. Mislim time na branioce, na dokumentaciju. Ali materijalno pomagati ljude koji su direktni krivci za stanje u kome se mi sada nalazimo, to bi bilo neprihvatljivo za nas. To se ne odnosi na sve optužene u Hagu.''
* * * * *
Da li država zaista ima obavezu brinuti o ratnim zločincima, pitanje je koje se često postavlja i u Njemačkoj, gdje je, sve do 1990. godine, 50 hiljada penzija, koje su bile namijenjene žrtvama rata, išlo porodicama ratnih zločinaca. Kod obračuna penzijskog staža, na primjer, pripadnicima SS-a, Hitlerovih elitnih jedinica, računalo se, ne samo vrijeme provedeno u ratu, nego i ono u zatvoru. "Ko bi 1945. godine mogao i pomisliti da će nam još jedanput biti tako dobro", izjavila je Getrud Herr, jedna od članica organizacije Stille Hilfe, odnosno "Tiha pomoć za ratne zarobljenike". Najistaknutiji član svakako je Gudrun Burwitz, kćerka Heinricha Himmler-a, vođe SS trupa u Hitlerovoj Njemačkoj, koja se i danas vrlo angažovano stara o nacističkim zločincima. Do 1998. godine, Stille Hilfe je i zvanično bila socijalna organizacija, cinik bi rekao nešto kao Amnesty international za stare i nove naciste i njihove porodice. Thies Marsen, slobodnjak, čija je glavna preokupacija analiza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, prvenstveno kroz nacizam i njegove ostatke, govori o najsvježijem slučaju zaštite jednog od ratnih zločinaca. Riječ je o 87-godišnjem Antonu Malloth-u, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio zapovjednik SS trupa u logoru Theresienstadt u Češkoj. Čehoslovačke su ga vlasti u Litomeřicama 1946. godine osudile na smrt, u odsustvu, jer je već tada uspio pobjeći u pravcu Zapada.

"Bio je poznat kao - Lijepi Tony - jer je za vrijeme zlostavljanja svojih žrtava uvijek provjeravao da li mu je frizura još uvijek u redu. Antonu Mallothu pomogla je organizacija Stille hilfe, Tiha pomoć, plaćajući mu advokate, a na kraju ga i smjestivši u starački dom u Pullachu, u blizini Muenchena, gdje i danas živi. U džepu ima njemački pasoš, a troškove doma plaća mu Socijalna služba, iako u južnom Tirolu ima kuće u vlasništvu koje, naravno, iznajmljuje.''

Nakon Drugog svjetskog rata u Evropi je postojala tajna organizacija za pomoć ratnim zločincima poznata pod imenom Odesa. ''To je organizacija za koju se ni do danas ne zna tačno šta je bila'', kaže Thies Marsen.

''Sigurno je jedino to da je postojala i da je bila čvrsto vezana s Vatikanom. Od 1944. godine, a po nekim podacima i ranije, Vatikan je masovno pomagao ratnim zločincima, ne samo Nijemcima, nego i hrvatskim zločincima iz ustaškog režima, da prebjegnu u Južnu Ameriku ili arapske zemlje. Centralna figura bio je hrvatski fratar Krunoslav Draganović, koji je još 1943. sve organizovao, s jedne strane njihovo skrivanje u samostanima, a s druge, preko biskupa i svećenika u Vatikanu, lažne pasoše s kojima su mogli napustiti Evropu. Ta je organizacija, među ostalim, pomogla i Josephu Mengelle-u, doktoru koji je u Auschwitzu radio nečuvene eksperimente nad zarobljenicima. Odesi su pripadali i ljudi poput Eve Peron, supruge argentinskog predsjednika Juan-a Perona, koja je specijalno organizovala svoju evropsku muzičku turneju da bi učvrstila linije po kojima su zločinci prebjegli u Argentinu.
* * * * *
Iz Crne Gore pred Haškim tribunalom proces se vodi samo protiv generala Pavla Strugara, optuženog za ratne zločine na dubrovačkom ratištu. Pomoć njemu i njegovoj porodici regulisana je na nivou državne zajednice.

Generalu Pavlu Strugaru, jedinom građaninu Crne Gore optuženom za ratne zločine pred Međunarodnim tribunalom, Crna Gora pomaže onako kako je to propisano Zakonom o saradnji sa Haškim sudom donesenim na nivou državne zajednice. Član Savjeta za saradnju sa Haškim sudom, sekretar crnogorskog Ministarstva pravde, Srđan Spajić, pojašnjava koja su to prava koja su Strugaru obezbijeđena.

''Prije svega se odnose na mogućnost pristupa dokumentaciji neophodnoj za obranu samih lica i potrebama porodice, kao što je finansiranje mogućnosti posjeta. Treba istači da je to pravo uslovljeno načinom na koje se određeno lice pojavilo pred sudom u Hagu.''

Nenad Strugar, sin optuženog generala, precizirao je koju vrstu pomoći i na koji način njegova porodica dobija od države.

''Majka, brat i ja refundiramo avio karte i imamo dnevnicu za boravak u Hagu. Pošto te dnevnice ne mogu da pokriju naš boravak, mora čovjek da bude solventan da mi mogao da ih isplati, te troškove dopunjavamo svojim sredstvima. Ne koristimo pomoć u maksimalnom iznosu koji je predviđen. Mislim da svi imaju pravo na dvije posjete u tri mjeseca.''

Da li država to refundiranje redovno izmiruje?

''Da.''

Iako je Zakonom o saradnji sa Haškim sudom i to precizirano, sin Pavla Strugara žali se da imaju problem sa dobijanjem relevantne dokumentacije i obezbjeđivanjem svjedoka, dok na finansijski dio nemaju primjedbi. To potvrđuju i riječi Srđana Spajića, člana Savjeta za saradnju sa Haškim sudom, koji kaže da su, imajući u vidu Strugarovo poštovanje obaveza prema Tribunalu, nedavno donijeli odluku da njegovoj porodici pomognu i oko plaćanja stana.

''Nacionalni savjet na prošloj sjednici je predložio da se donese odluka kojom se omugućava obezbjeđenje jednog dijela sredstava porodici generala Strugara, prije svega vezanih za naknadu korištenja jednog stana.''

Spajić nije mogao da precizira koliko Crna Gora učestvuje u finansiranju pomoći za haške optuženike, što je posebno zanimljivo imajući u vidu da ima samo jednog optuženog građanina, za razliku od Srbije.

''To su sredstva koja se nalaze u okviru sredstava opredijeljenih za funkcionisanje institucija državne zajednice.''

Na drugoj strani, troškove odbrane Pavla Strugara u potpunosti snosi Međunarodni tribunal, budući da sam optuženi to nije u stanju.
* * * * *
Hrvatska država višestruko pomaže svojim haškim zatvorenicima - od brige o djeci, do stanova, plaćanja odbrane i troškova posjete njihovih porodica. Sve je regulirano vladinim odlukama.

Državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, Snježana Bagić, ističe da je Hrvatska svoj odnos prema Haškim zatvorenicima regulirala posebnim vladinim odlukama.

''U sklopu te odluke Vlada Republike Hrvatske pokriva troškove uže obitelji, supruge i djece, putovanja u Hag i pokriće tamošnjih troškova smještaja.''

Naglašava da uporište takvoj odluci leži u međunarodnoj obvezi svake države da brine o svojim građanima u inozemstvu.

''Postoji, međunarodna, Bečka konvencija na osnovu koje je svaka država dužna se skrbit o svojim državljanima kada se protiv njih vodi postupak u drugim državama. Na osnovu tih, humanitarnih, međunarodnih pravila, Hrvatska Vlada je donijela tu odluku i ona to tako čini kada je riječ o haškim optuženicima.''

Ministarstvo obitelji, branitelja i generacijske solidarnosti usvojilo je početkom svibnja ove godine i posebnu Odluku o finansijskoj potpori za školovanje djece haških zatvorenika. Državni tajnik u ministarstvu, Tomislav Ivić, kaže da stipendiju trenutno prima 19 djece.

''Stipendiju od 500 kuna primaju predškolska, osnovnoškolska i srednjoškolska djeca. Studenti imaju stipendiju od tisuću kuna. Ukupno to godišnje čini 150 tisuća kuna.''

Državnu potporu primaju djeca sljedećih zatvorenika:

''Kordić, Čerkez, Josipović, Markač, Rajić, Šantić, Furundžija, Martinović i Ljubičić.''

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski, posebno ukazuje na plaćanje odvjetnika Hrvatima optuženim za ratne zločine.

''Iz hrvatskog državnog budžeta u zadnjih sedam ili osam godina je plaćeno više od 10 miliona dolara za obranu osumnjičenika u Hagu, što je bez presedana. Hrvatska to i dalje ima kao jednu budžetsku stavku.''

Iz vladinih ureda nismo uspjeli dobiti konkretnu potvrdu o novcima iz budžeta namijenjenih upravo u tu svrhu. Doktor Anto Nobilo, odvjetnik Tihomira Blaškića, koji je nakon osam godina odležane kazne nedavno izišao iz Haškog zatvora, tvrdi da se plaćanje odvjetnika odnosilo samo na slučaj Blaškić.

''To na temelju ugovora koji je Vlada Republike Hrvatske napravila sa američkim odvjetnikom i sa mnom još 1996. godine.''

Kaže da ne zna koliko je hrvatska država plaćala američkom odvjetniku, a što se tiče njegova odvjetničkog ureda u Zagrebu:

''Mi smo dobivali onoliko koliko bi smo dobivali i u Hagu da smo bili branitelji po službenoj dužnosti. To je bilo bruto oko 20 tisuća eura mjesečno.''
* * * * *
Po završetku Drugog svjetskog rata Saveznici, pobjednici, odlučili su suditi ratnim zločincima u Nuernbergu, njemačkom gradu, u kojem su nastali rasni zakoni. Kajem 1945. godine na optuženičku klupu sjeli su 21 bivši predstavnik i provoditelj Hitlerove ideje o "hiljadugodišnjem carstvu", među kojima i Bormann. Nakon devet mjeseci suđenja za zavjeru i zločin protiv mira i čovječnosti izrečene su kazne: 12 smrtnih, tri doživotne, četiri kazne zatvora od 10 do 20 godina i tri oslobađajuće presude. Poslije ovog glavnog, slijedilo je još 12 suđenja koja se smatraju nastavkom Nuernberga. Podignuta je optužnica protiv 185 osoba, koje se mogu podijeliti u pet grupa: ljekari i pravnici, SS i policija, industrijalci i bankari, vojni časnici, te ministri i vladini službenici. Od ukupno 177, koliko ih je procesuirano do aprila 1949. godine, izrečene su 24 smrtne kazne, 20 doživotnih robija, 98 ih je kažnjeno uvjetno, a 35 oslobođeno. Važno je istaći, koliko god to gorko zvučalo porodicama žrtava, da su 1951. godine svi nuernberški zatvorenici već bili slobodni. Zašto je izlapila saveznička odlučnost da naci-zločinci budu kažnjeni, pitali smo Thies Marsen-a.

''Da to više niko nije tako ozbiljno uzimao, ponajprije je odgovorna potpuno nova politička konstelacija u svijetu. Bilo je to vrijeme jačanja neprijateljstva prema Rusima, pa su Amerikanci, tada vodeća nacija u poratnoj Njemačkoj, morali naći saveznike na domaćem tlu. A saradnici koji su imali kompletno vojno, političko i slično obrazovanje, dakle intelektualna elita, je sjedila u zatvoru. Ono što je bilo izvan zatvorskih zidina u tom je smislu malo vrijedilo. Tako su ljudi poput Krupa, Thyssen-a ili Flicka pušteni na slobodu, i dočekani kao neophodni. Bilo je to vrijeme kada su bili potrebni i vojnici, i policajci i industrijalci. Razlog zašto su zapadni saveznici ratne zločince ponovo počeli maziti plišanim rukavicama jeste to što su im bili potrebni u ratu protiv komunizma na Istoku.''
XS
SM
MD
LG