Dostupni linkovi

logo-print

Šta je ostalo od Solunskog samita?


Situacija u kojoj je Hrvatska, najjasnija je. Ta država je od 18. juna 2004. godine zvanično kandidat za članstvo u Evropskoj uniji (EU). Sve što je Hrvatska prošla da bi postala zemlja-kandidat tek čeka Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A šta je to konkretno govori za Radio Slobodna Evropa Damir Grubiša, profesor Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba:

„Hrvatska je morala napraviti jedan radikalni zaokret na nekoliko osnovnih područja. Prvo je bilo suradnja sa Haškim sudom. Nikakav proces, koji je bio predviđen solunskim samitom EU, nije bio moguć dokle god Hrvatska nije pristala na potpunu i bezuvjetnu suradnju s Haškim sudom. Drugo presudno pitanje je bilo povratak izbjeglica, sistematski organizirani povratak izbjeglica i eliminiranje svih prepreka povratku izbjeglica. I treće, ono što je također osnovno, bilo je pitanje definitivnog rješenja položaja etničkih manjina, dakle narodnih manjina u Hrvatskoj i ostvarivanje njihovog statusa u skladu sa dokumentima EU i Vijeća Europe.“

Profesor Grubiša podseća da je posao koji je počela Vlada Ivice Račana, okončala Vlada Iva Sanadera, premijera koji se pokazao daleko odlučniji.
Jesu li odlučnost i personalna rešenja toliko bitna?

„Ono što nije mogla Račanova vlast učiniti, zbog svog oportunizma, taktiziranja i na neki način davanja koncesija ekstremnim nacionalističkim stavovima, to je učinila sada reformirana nacionalistička stranka, odnosno partija premijera Sanadera.“

Jelica Minić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u proteklih nekoliko godina pomoćnica ministra inostranih poslova Srbije i Crne Gore, dok je tu dužnost obavljao Goran Svilanović, i sama učesnica prošlogodišnjeg samita Evropske unije i zemalja zapadnog Balkana, iznosi Radiju Slobodna Evropa pregled onoga što je u čitavoj regiji od tada učinjeno, pogotovo ono što se toliko ne vidi odnosno što uglavnom nije poznato široj javnosti:

„U domenu infrastrukture, učinjeno je dosta. Naime, EU je u saradnji sa Svetskom bankom sačinila master plan za razvoj transportne infrastrukture na zapadnom Balkanu i sekretarijat koji treba da vodi taj projekt biće formiran u Beogradu i to je upravo ovih dana u toku.

U oblasti energetike postoji jedan memorandum o saradnji, vezano za domen električne energije i gasa i to je prvi korak kako bi se zemlje zapadnog Balkana zapravo priključile evropskom energetskom tržištu. Otvoreni su brojni programi EU za zemlje zapadnog Balkana.

Za nas su veoma bitni recimo Twinning (Tvining) i Taiex (Taieks). To su programi koji pomažu osposobljavanju administracije zemalja zapadnog Balkana. Zatim je vrlo važno da sve zemlje zapadnog Balkana lobiraju kako bi se od 2006. godine povećala finansijska pomoć, jer u Solunu je povećanje CARDS programa objektivno bilo vrlo malo, nekih 200.000.000 € za period 2004-2006. godina. Imajući u vidu potrebe regiona, to je vrlo malo. Mi smo dobili i dodatnu makrofinansijsku pomoć i jedan deo nje je već realizovan. Zatim, tu je čitav niz oblasti – organizovani kriminal, pravosuđe, unutrašnji poslovi, vizni režim, unapređivanje ekonomskog razvoja koje obuhvata i međusobnu liberalizaciju trgovine na zapadnom Balkanu, zatim prihvatanje principa Evropske povelje u malim i srednjim preduzećima, regionalna saradnja generalno u oblasti energije, infrastrukture, upravljanja vodama, prekogranične saradnje… To su sve domeni gde je učinjeno od prošle godine dosta toga, iako ništa spektakularno. Ali najveći problem je domen povratka izbeglica, pomirenje, povratak poverenja. To je nešto što još uvek za sada ne može da se oceni kao neki veliki uspeh u regionu. Našoj zemlji se zamera nedostatak saradnje sa Haškim tribunalom, međutim mi imamo i problem nedovoljnog povratka izbeglica u Hrvatsku, da ne spominjem Kosovo i probleme vezane za ponovni odlazak Srba sa Kosova. Tako da, ako se prosto napravi jedan pregled svega šta je učinjeno, bilans se ne može oceniti neuspešnim, ali moglo je da se učini još mnogo više.“

Bosna i Hercegovina je, kao i u mnogim drugim oblastima, i u vezi sa evropskim integracijama blokirana svojim sopstvenim ustavnim ustrojstvom. A to ustrojstvo je, kaže Radiju Slobodna Evropa Šaćir Filandra, profesor na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu i čelnik Kulturne zajednice Bošnjaka „Preporod“, upravo rezultat delovanja političkih snaga u BiH:

FILANDRA: Što je za BiH karakteristično jeste zapravo nedostatak autentičnog, bosanskog, političkog subjekta koji bi evropske integracije razumijevao i podržavao kao cilj vlastite političke promocije s jedne strane i kao dobrobit ili boljitak za građane Bosne s druge. Tog autentičnog, bosanskohercegovačkog, političkog subjekta, evropski usmjerenog, nema. S druge strane samo bosansko okruženje je vrlo disparatno. Hrvatska ide mnogo brže u odnosu recimo na Srbiju.

RSE: Je li potpuna dominacija proevropskih snaga u Srbiji zapravo uslov da Bosna i Hercegovina krene brže u evropske integracije?

FILANDRA: Ne možemo reći da je jedini uvjet, ali od vanjskih uslova za bosanski boljitak, za dobrobit Bosne i kao države i kao društva, prvi i najznačajniji vanjskih uslov je normalizacija stanja u Srbiji.

RSE: Šta će se u samoj BiH dešavati u bliskoj budućnosti, kada razlika između njenih ključnih suseda – Hrvatske i Srbije bude sve veća? Kako će se na BiH reflektovati sada sasvim izvesna situacija u kojoj će Hrvatska sve brže i intenzivnije ići u evropske integracije, a Srbija će tek tragati za političkom stabilnošću narušenom ubistvom premijera Zorana Đinđića?

FILANDRA: Stvorit će se jedan veći debalans. Mi ga u Bosni već osjećamo. Ovog ljeta Bosanci koji nemaju hrvatske pasoše nemaju namjeru ići na more u Hrvatsku. Hrvati traže dnevno 100 €. Već se tu prave određene razdiobe. Već se osjeća da Hrvatska ide snažno samostalnim putem i da želi da se otarasi svakog onog tko ne poštuje te standarde. Mi ne možemo da ih stignemo.

RSE: Hoće li onda to na neki način i politički zapravo gurnuti BiH, da kažem tako, u okrilje Srbiji, u toj situaciji gdje će imati praktično isti problem?

FILANDRA: Vjerujte, to je predmet razgovora unutar krugova bošnjačkih intelektualaca. Ja sam se sad vratio sa svog Fakulteta, gdje smo maloprije sa dvojicom kolega baš o tome razgovarali. Bošnjaci i bosanski Srbi se na taj način apsolutno ostavljaju pod okriljem Srbije, što mi ovdje smatramo jednim negativnim ishodom stvari. Na žalost, u Bosni nema dovoljno političkih snaga – ja ih dobro poznajem – koje o tome razmišljaju, koje se o tome brinu i koje su odgovorne spram budućnosti. Bosna može na taj način postati jedna srbijanska kolonija, zapravo provincija.

Srbija i Crna Gora i Kosovo na začelju su evropskih integracionih procesa u regiji, kaže Radiju Slobodna Evropa Jelica Minić:

MINIĆ: Na žalost, mi smo zemlja koja je poslednja u redu ka EU. Naime, ispred nas su Hrvatska koja je dobila status kandidata, Makedonija koja je aplicirala za status kandidata, Albanija i BiH koje su dobile pozitivne Studije o izvodljivosti, zapravo one su već u tom procesu pregovaranja o samom Sporazumu. Dakle, poslednji smo na listi. I u tom ugovorno-institucionalnom smislu mi smo od prilike tamo gde smo bili 2000. godine, mada je dosta konkretnih stvari u međuvremenu učinjeno.

RSE: Šta je ono što je prvo potrebno Srbiji za praktično ponovni početak puta u evropske integracije?

MINIĆ: Prva pretpostavka je stvaranje političkog konsenzusa i to su sve ove zemlje pre nas već uspele da ostvare. Bez toga je vrlo teško sprovoditi bilo kakve druge i pravno-institucionalne reforme, ekonomske reforme koje su neophodne kako bi se naš sistem prilagođavao sistemu u koji ćemo se uključiti u budućnosti, a to je Evropska unija i mora da postoji jedan partnerski odnos između vlade i parlamenta, a da bi to bilo moguće, mora se u parlamentu ostvariti taj politički konsenzus.

Prošlogodišnji samit u Solunu bio je mesto na kojem se prvi put pojavila delegacija Kosova. Premijer Bajram Redžepi (Rexhepi) kaže Radiju Slobodna Evropa da je Kosovo postiglo maksimum mogućeg i da specifičan status zapravo onemogućava bilo kakve integracione procese. Analitičari na Kosovu, međutim, ne slažu se s tim.

Premijer Redžepi kaže da je prošlogodišnji sastanak EU u Solunu imao izuzetan značaj za region zapadnog Balkana, i da je istovremeno u jednogodišnjem periodu na Kosovu postignut napredak u ostvarivanju onoga što je u Solunu dohovořeno:

„Mi smo jako dobri u tom procesu. A to nije naše mišljenje, nego ljudi koji svaka tri meseca u neku ruku evaluiraju ili monitoriraju taj proces i kažu da smo mi u nekim vidovima ispred zemalja u regionu.“

Ocenjujući kako ono što je postignuto nije ni približno onome što je realno bilo moguće ostvariti, politički analitičar i univerzitetski profesor Bernard Zemdli:

„U opštem pogledu, iako Kosovo može biti negde oko centra značaja političkih pitanja, u evropskoj spoljnoj politici ono nije centralno pitanje evropske spoljne politike. Ja mislim da ovaj deo sveta nema za Evropu neku značajniju ulogu, tako da je jedna vrsta prenebregavanja ovih pitanja razumljiva. Mnogo toga što je rečeno na solunskom samitu prošle godine ostalo je na papiru i ja nisam video neku promenu.“

Jelica Minić kaže Radiju Slobodna Evropa da bi upravo Kosovo moglo, po nekim zamislima, biti prvo područje koje bi bilo uključeno u Evropsku uniju, možda čak i pre Hrvatske:

„Pojavile su se neke ideje oko budućeg statusa Kosova kao direktnog protektorata EU. To jest kao jedne evropske regije, što je status koji nije onaj koji traže kosovski Albanci, ono što oni traže je nezavisnost Kosova, a s druge strane nije ni neosporni integralni deo Srbije, gde srpske vlasti imaju praktično suverenu vlast. Znači to je jedno međurešenje kojim bi se kupilo vreme, kojim bi se evropeizovalo Kosovo i koje bi moglo poslužiti kao prevencija daljih sukoba. A s druge strane bi se time sprečilo da problem Kosova ustvari koči čitav region u daljem približavanju EU.“

Kada je o Crnoj Gori reč, kao i uvek mora biti reči o državi u specifičnom položaju. Iz bezbednosnih razloga i uz veliki pritisak, Crna Gora je gurnuta u zajednicu sa Srbijom, a ta zajednica jednostavno ne funkcioniše, kaže Radiju Slobodna Evropa Srđan Darmanović, profesor politikologije na Univerzitetu u Podgorici:

„EU je, uz pritisak, ponudila neku, da kažemo, šargarepu, a to je da će kroz zajednicu, Srbija i Crne Gora brže ući u proces priključenja do prijema za nekih možda 10-12 godina. Kada se ispostavilo da ni jedna, ni druga država nemaju interese da neke stvari rade na svoju štetu, EU je odgovorila time da ona ne može da nastavi sa izradom , fizibiliti studije‘ (Fisibility Study – Studija ocene spremnosti za članstvo u Evropskoj uniji).Tako da smo se mi počeli da krećemo u jednom začaranom krugu.“

Ubrzana evropska integracija Hrvatske počela je upravo trenutkom zaokruživanja njene državne teritorije, odnosno integracijom istočne Slavonije. Je li integracija BiH, pogotovo Crne Gore i Srbije, zaustavljena upravo zato što statusi tih država nisu definisani, odnosno zbog toga što te države nemaju u potpunosti čiste i jasne statuse? Srđan Darmanović:

„Ja mislim da da. Već se i iz Srbije i iz Crne Gore čuju glasovi, sa vrlo relevantnih političkih mjesta – u Crnoj Gori je to, dakle, nivo vlade, odnosno vladajuće većine, u Srbiji je to za sad jedna članica vladajuće koalicije, G 17 plus, vidjećemo kako će biti kasnije – da se treba ozbiljno razmisliti o dvije ,fizibiliti studije‘ i da ta vrsta rješavanja procesa priključenja ne treba da bude defavorizovana u odnosu na takozvani proces harmonizacije i izrade jedne ,fizibiliti studije‘.“

Zamolili smo profesora Grubišu za analizu bliske budućnosti čitave regije kada je reč o evropskim integracijama:

GRUBIŠA: Sada zapravo predstoji ta jedna faza vraćanja Hrvatske u regiju i njenog većeg angažmana, kako ekonomskog tako i političkog, upravo zato jer nema nikakvih vanjskih prepreka i nema one bojazni na koju su, naravno, demagoški računali ekstremni političari, da bi Hrvatska mogla biti vraćena u okrilje nekakvog Balkana. Tako da mi se s te strane čini da bi očekivanja EU da će ta kandidatura Hrvatske djelovati stabilizacijski na cijelom području, mogla čak i funkcionirati. Naravno, to sve ovisi i o procesima u samoj BiH i u samoj Srbiji. Mislim da tu treba očekivati i neke promjene u smislu veće integracije svih konstitutivnih naroda u BiH, pronalaženje novih političkih rješenja na tragu Dejtona, ali pomičući se malo od onih rigidnih dejtonskih okvira. Što se tiče Srbije, čini mi se da je vrlo bitna ta mjera u kojoj će građanske snage, dakle one snage koje su za jednu modernu, progresivnu, europski integriranu Srbiju, uspjeti naći međusobni dogovor i međusobno savezništvo da se smanji što više utjecaj ovih desnih i drugih radikala.

RSE: Je li Kosovo zaista ozbiljna kočnica Srbiji?

GRUBIŠA: Kosovo je svakako jedan opterećujući faktor, ali mi se čini da nije jedini. Bitno je da u Srbiji dođe do onog otrežnjenja do kojeg je došlo i u Hrvatskoj, a to je da treba prvo udovoljiti tim zahtjevima koji polaze od eliminiranja uzroka svakog rata i konflikta do kojeg je došlo na ovom području, a to je da treba u prvom redu u potpunosti surađivati sa kaznenim Sudom u Hagu, da je to prvi korak i da naravno to znači otvaranje preispitivanja vlastite savjesti i preispitivanja vlastite povijesti. Kao što se, čini mi se, sada u samoj Hrvatskoj dolazi upravo sa tom ponudom Hrvatske da se procesuiraju ratni zločini. U tom slučaju pitanje Kosova neće presudno djelovati kao jedan inhibitorni faktor i zapravo paralizirajući faktor na cijelu političku situaciju.

RSE: Kada je u pitanju Crna Gora, je li joj na putu ka EU, po Vašem mišljenju, bolje samoj ili joj je bolje u zajednici sa Srbijom?

GRUBIŠA: O tome mora u prvom redu sama Crna Gora odlučiti, odnosno narod, građani Crne Gore moraju sami biti svjesni svih alternativa. I naravno, to se mora odvijati u granicama jednog političkog dijaloga i razgovora u kome su sve opcije otvorene.
XS
SM
MD
LG