Domaćin skupa održanog u sredu, 28. jula 2004. godine, u Salcburgu bili su austrijski kancelar Volfgang Šisel (Wolfgang Schüssel) i ministar spoljnih poslova, budući komesar Evropske unije (EU) Benita Ferero-Valdner (Ferrero-Waldner). Prisustvovali su premijeri Albanije, Bugarske, Makedonije, Crne Gore i Rumunije.
Čuđenje je najkraći opis reakcija naših sagovornika na činjenicu da se na takvom regionalnom skupu nisu pojavili predsednici vlada triju postjugoslovenskih zemalja – Hrvatske, Bosne i Hercegovine (BiH) i Srbije.
Jelica Minić, bivša pomoćnica ministra inostranih poslova Srbije i Crne Gore (SiCG) kaže Radiju Slobodna Evropa da je šteta utoliko veća što je tema skupa bila bezbednost u regiji, pa je tim pre prisustvo čelnika Hrvatske, BiH i Srbije bilo potrebnije:
„Ja samo mogu da konstatujem da je šteta, imajući u vidu temu skupa. Radilo se naime o unapređivanju bezbednosti u našem regionu, tako da bi svakako bilo dobro da je na tom skupu bio predsednik Vlade Srbije.“
Tonino Picula, bivši ministar inostranih poslova Hrvatske, kaže Radiju Slobodna Evropa da je izostanak čudan, ali da ne želi da spekuliše o tome da to ima neko dublje – političko – značenje:
„Ne bih želio vjerovati da njihovom izostanku treba pripisati značenje koje bi ustvari predstavljalo odustajanje tih vlada od regionalne suradnje, a koja je naprosto bitan preduvjet da se određena zemlja ozbiljno shvati kao kandidat ili potencijalni kandidat za EU.“
Srđan Dizdarević, predsednik Helsinškog komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine, kaže Radiju Slobodna Evropa da predsedavajući Saveta ministra njegove zemlje nema naročitu spoljnopolitičku težinu i da ne može, bez podrške ostalih državnih struktura, da prisustvuje skupu poput onog u Salcburgu:
„On je u sjeni Predsjedništva i jednostavno nema dovoljno odriješene ruke, niti to Vijeće ministara ima isprofilisanu spoljnopolitičku orijentaciju. Vijeće ministara radi na zadovoljavanju uslova koje je pred njega postavila EU i tu se negdje završava njegova uloga i na onim pojedinačnim sporazumima sa susjednim zemljama, na čijim tekstovima radi. Tako da ono nema tu slobodu i odriješene ruke da strateški učestvuje u osmišljavanju odnosa u regionu.“
Dakle, praktično u ovom slučaju možemo reći da Bosna i Hercegovina, po tom svom nesretnom ustrojstvu, i nema ličnost koja bi praktično nju mogla da zastupa na ovakvim sastancima?
„Tačno. Čak i kad se uzme u obzir i ministar inostranih poslova, koji je lider jedne od političkih partija iz Republike Srpske, onda se vidi da se on na mjestu ministra inostranih poslova mnogo više ponaša kao lider svoje stranke koji se priprema za oktobarske izbore, nego što razmišlja o spoljnopolitičkim interesima BiH.“
U sve tri prestolnice je saopšteno da su premijeri u vreme skupa u Salcburgu imali druge, još ranije dogovorene obaveze i da su to razlozi što Vojislav Koštunica, Ivo Sanader i Adnan Terzić nisu bili na sastanku sa kolegama iz ostalih zemalja regije.
Sa druge strane mediji nisu u sredu i četvrtak registrovali ni jednu premijersku aktivnost koja bi mogla biti tretirana kao neodložna. Štaviše, tog dana nikakvih posebnih aktivnosti nije bilo ili makar javnost o tome nije obaveštena.
Kakvu poruku vlasti u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu šalju izostankom sa skupa i opravdanjima koja teško da mogu proći. Jelica Minić:
„Poruka svakako da nije pozitivna, imajući u vidu da se predsednici Vlada tri zemlje nisu pojavili na skupu. To je na neki način ignorisanje značaja regionalne saradnje i regiona i to nije dobro kao poruka. Može se pretpostaviti da su možda zaista postojali neki veoma jaki i objektivni razlozi, imajući u vidu da se u sve tri zemlje dešava dosta toga što prilično drma političke scene, ali mislim da je svakako šteta i da poruka nije pozitivna.“
Sastanci zvaničnika Hrvatske, BiH i Srbije i Crne Gore u poslednje vreme su izuzetno učestali. U proteklih godinu ili dve gotovo da nije bilo sedmice, a ponekad ni dana, bez takvih sastanaka. Rezultat svega toga je, što se običnih ljudi tiče, jedan – ukinute su, i to privremeno, vize. Sve ostalo – sporazumi, memorandumi, dogovori i lepe želje, daleko su od interesa i problema običnih ljudi. Da li je možda inflacija takvih sastanaka bila jedan od razloga da predsednici Vlada Srbije, Hrvatske i BiH odluče da ne prisustvuju jednom takvom skupu? Tonino Picula:
„Dopustite da podsjetim da je bilo i razdoblja u kojima nije bilo nikakvih kontakata, odnosno bilo je kontakata na najvišoj razini koji su ljudima donosili zlo, pogotovo u devedesetim godinama. Prema tome, vjerujem da smo razdoblje u kojem je države na ovom prostoru trebalo privoditi na međusobnu suradnju ostavili iza sebe. Mislim da naprosto agenda svake od vlada, bez obzira da li se radi o hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj, srpsko-crnogorskoj, obuhvaća i dobrosusjedstvo, ne samo kao nešto što je ugodno deklarirati, nego i kao nešto što ima razvojnu komponentu. Pa kad govorite o toj jednoj pomalo inflaciji konferencija i susreta, naprosto nema napretka koji bi se mogao desiti a da se ljudi susreću, bez obzira koliko su medijski ti susreti eksponirani. Ne samo da možemo ostaviti kao pozitivnu baštinu tih raznih susreta privremeno, pa skoro i trajno ukidanje viza između SiCG i Hrvatske, već treba podsjetiti i na cijeli niz sporazuma koji su omogućili bolje, prije svega gospodarsko, povezivanje zemalja ovog prostora, pa ja bih rekao onda i kulturno, zatim uklonjene su i neke psihološke barijere koje su onemogućavale da u situacijama koje je moguće koristiti ljudi oklijevaju da se između sebe druže i da komuniciraju. Prema tome, naravno da treba paziti da ne dođe do inflacije susreta, ali nemojmo zaboraviti da je ovdje riječ o zemljama koje iza sebe imaju jednu dosta traumatičnu nedavnu prošlost i svaki takav susret, pogotovo ako nosi neki rezultat, treba pozdraviti.“
Treba razmotriti još jedan od mogućih razloga za odsustvo premijera Hrvatske, Bosne i Srbije sa jednog ovako važnog regionalnog sastanka. Sve tri zemlje o kojima je reč u poslednje vreme su naime preduzimale korake koji bi mogli biti protumačeni kao njihovi mogući zaokreti od dotadašnjih proklamovanih prioriteta spoljne politike.
Davanje koncesije za gradnju auto-puta kroz BiH na koridoru 5-C jednoj malezijskoj kompaniji, može biti protumačeno kao moguće jače povezivanje BiH sa islamskim zemaljama. U Hrvatskoj se još ne smiruje afera „Bechtel“ u kojoj je ovoj američkoj kompaniji mimo konkursa data koncesija za gradnju jedne deonice autoputa Zagreb-Dubrovnik. Predsednik Srbije Boris Tadić je neposredno po inauguraciji otputovao u višednevnu posetu Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Jesu li to zaista skretanja od dosadašnjih politika? Jelica Minić:
„Poseta SAD-u gospodina Tadića, prva poseta koju je učinio nakon izbora, svakako je jedna od najuspešnijih državničkih poseta Sjedinjenim Državama nakon političkih promena 5. oktobra 2000. godine. Ona će svakako imati efekata i na dalje procese i regionalnog povezivanja i približavanja EU.“
Dakle, Vi smatrate da je prosto reč o poseti jedinoj velesili u ovom momentu i da tu sad nema nekog zaokreta u odnosu recimo na nekakvu poznatu frankofilsku poziciju srpskog premijera Koštunice?
„Ja mislim da nema. Mi imamo više spoljnopolitičkih vektora, tako da kažem, koji zajedno formiraju neku našu spoljnu politiku, a mi ni u kom slučaju nismo izmenili listu prioriteta, i dalje je evropska integracija naše zemlje apsolutno prvi spoljnopolitički cilj. Smatram da ovo nije nikakav zaokret u spoljnoj politici, nego jednostavno jedno adekvatno popunjavanje nekih praznina u komunikaciji.“
Tonino Picula:
„Danas je naprosto nemoguće planirati nacionalnu vanjsku politiku a da ne definirate i svoj odnos prema Vašingtonu. Htjeli ili ne, to je jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja s kojima se nosi svaka vlada. Kad govorimo o Hrvatskoj doista je moguće uočiti bitno drugačije stavove recimo o vojnom angažmanu u Iraku i Sporazumu o neizručenju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu kod nove hrvatske Vlade. Smatram da su oni drugačiji i da su posljedica svojevrsne početne revizije HDZ-a glede tih pitanja. Prije svega smatram da je nova hrvatska Vlada bila potpuno svjesna da bi priklanjanjem SAD-u u tim problemima ušla u oštar sukob, ne samo sa domaćim javnim mnijenjem, nego i sa većim dijelom članica EU, a što bi svakako dovelo u pitanje i Vladin prioritet nad prioritetima, a to je dostizanje kandidature za EU. Kad se već to tako dogodilo, kada HDZ-ova Vlada nije poslala hrvatske trupe u Irak ili kada već nije potpisala taj famozni Sporazum o neizručenju, ta je Vlada to nastojala kompenzirati ratificiranjem nekih sporazuma u hrvatskom Parlamentu. Prije svega ratificiran je Sporazum o sukcesiji i Memorandum o zaštiti intelektualnog vlasništva, a u tu vrstu kompenzacija spada i ovo pogodovanje američkoj građevinarskoj tvrtki ,Bechtel‘. Naravno, kada govorimo o toj potrebi da se jasnije odrede prioriteti u vanjskoj politici, zgodno je napomenuti da neki kažu da u svijetu danas postoje samo dvije supersile – jedna su SAD, a druga je svjetsko javno mnijenje, odnosno javno mnijenje u svakoj od zemalja. Prema tome, nije lako nijednoj vladi, pa tako ni hrvatskoj, dovesti u ravnotežu jednu i drugu supersilu.“
Srđan Dizdarević:
„Bosanskohercegovačka spoljna politika je, po mojoj ocjeni, nekonzistentna i u dobroj je mjeri šizofrenična. Šizofrenična sa dva stanovišta. S jedne strane se tu vide tri partikularne spoljne politike, obilježene trima nacionalizmima, odnosno trima vodećim nacionalističkim strankama koje imaju svoje spoljnopolitičke interese i orijentacije. S druge strane, pored nekog verbalnog opredjeljenja ka euroatlantskim integracijama, drugi vid šizofrenije se pojavljuje u nekonzistentnosti u toj orijentaciji. BiH je podložna pritiscima, posebno Sjedinjenih Američkih Država, i u niz navrata je odstupila od onih pozicija koje je zauzimala EU, bilo da se radi o Sporazumu o neizručenju američkih državljana Stalnom krivičnom sudu u Hagu, bilo da se radi o odluci o slanju trupa u Irak i nizu drugih odluka i opcija koje su bile ustvari rezultat pritiska SAD-a i nedostatka jedne čvrste, stabilne spoljnopolitičke orijentacije koja bi se mogla oduprijeti takvoj vrsti pritisaka.“
Nameće se da je zapravo odsustvo premijera Sanadera, Koštunice i Terzića sa sastanka sa kolegama iz ostalih država regije, pokazalo njihovo duboko nerazumevanje onoga što realno mogu da naprave. Jer u sve tri zemlje često se mogu čuti kritični tonovi na račun Vašingtona i Brisela, kojima se spočitava da se prema ovim zemljama odnose kao prema kolonijama. Ne ulazeći u ispravnost i opravdanost ovih kritika, jedino što države regije realno mogu da učine, a na čemu insistiraju upravo SAD i EU, jeste saradnja u regiji. A onda se isti političari, koji kritikuju Ameriku i Evropu zbog nametanja rešenja Balkanu, ne pojavljuju na jednom od retkih mesta gde bi rešenja sami mogli da stvore.
Naši sagovornici su saglasni u tome da je upravo regionalna saradnja polje na kojem bi BiH, Hrvatska i SiCG mogle da postignu značajne rezultáte. Jelica Minić:
„Mislim da je svaki put, kada se sreću državnici zemalja regiona, prilika da se napravi jedan pomak u međusobnoj saradnji, u afirmisanju regiona i u osposobljavanju i građenju nekih pravaca zajedničkog lobiranja. Nama je to neophodno, imajući u vidu da se neke krupne odluke donose u Briselu, da se priprema budžet za 2007. godinu, da mi moramo da nađemo svoje mesto i u programima EU i u daljoj finansijskoj pomoći, povećanju te pomoći. Nama je veoma bitno da na tim pitanjima zajednički radimo sa drugim zemljama regiona i prosto svaka propuštena prilika je velika šteta.“
Tonino Picula:
„Usprkos napretku i općoj klimi i suradnji koja trenutno karakterizira prosto jugoistočne Evrope, Balkana, mnoga pitanja ostaju još uvijek otvorena. Ukoliko doista prihvatimo činjenicu da je ovo jedinstveno razdoblje u povijesti jugoistoka Evrope – praktički sve zemlje imaju demokratski izabrane vlade, imaju identičnu i jedinstvenu proklamiranu vanjsku politiku, koja teži članstvu u EU – onda bi doista trebalo koristiti svaki skup, pogotovo koji okuplja makar i jednu od članica EU i zemalje koje su aspiranti i potencijalni kandidati, da se i poboljša situacija i unaprijedi suradnja. Prema tome, ja smatram da graničenje sa EU, što je ovoga trenutka činjenica za Hrvatsku i za SiCG, pogotovo ulaskom Mađarske u sastav Evropske unije, donosi određene prednosti, ali i obveze. Među obveze svakako spada i zajedništvo u djelotvornijoj borbi protiv, recimo, svih oblika međunarodnog organiziranog kriminala, ilegalnih migracija, pa i sprečavanja kriza koje se mogu javljati na različitim kriznim točkama u regiji. Utoliko bih ja u svakom slučaju pozdravio Salcburšku konferenciju i svakako bih je vidio kao jedan od koraka u jednom procesu koji mora zamijeniti arhaičnost raspada bivše Jugoslavije sa jednom postupnom i kontroliranom integracijom cijelog ovog prostora u euroatlantske strukture.“
Jelica Minić:
„Svakako da EU posebno forsira tu saradnju Hrvatska-BiH-SiCG, jer tu su se na kraju odvijali i glavni sukobi i te tri zemlje su ključne za jednu trajnu stabilnost u regionu, tako da je sasvim razumljivo da je poseban fokus stavljen na saradnju te tri zemlje.“
Tonino Picula:
„Sjećam se s koliko smo optimizma dočekali Zagrebački samit u studenom 2000. godine i sa koliko nade smo ušli u 2001. godinu, jer smo naprosto imali jedan novi odnos, ne samo između EU i tih pet zemalja koje su bile na neki način predstavljene kao eurokandidati u Zagrebu u to vrijeme, nego se doista činilo da smo mi između sebe otvorili jednu novu fazu u odnosima. Na žalost, svega šest mjeseci iza toga izbili su ozbiljni sukobi u Makedoniji, situacija u BiH je često bila doista na rubu incidenta, a znamo da se evo prošle godine dogodila i tragedija u Beogradu – ubistvo tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Prema tome, kada govorimo o nekakvim europerspektivama zemalja zapadnog Balkana ili zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, doista treba biti pomalo i oprezan. Međutim, kad me pitate za Hrvatsku, mislim da smo iza sebe definitivno ostavili ono razdoblje kada je riječ ,regionalna suradnja‘ bila ovdje shvaćana pomalo kao psovka, pogotovo od vlada prije 2000. godine, kada se mijenjao i Ustav, kako bi se eventualno spriječio ulazak u neke integracije koje su mirisale na bilo kakvu obnovu Jugoslavije. Ja vjerujem da to vrijeme definitivno spada u onu lošiju stranu nedavne hrvatske povijesti. Nasuprot tome, na ,euroizglede‘ jako utječe situacija u neposrednom susjedstvu svakog mogućeg kandidata, a je Hrvatska ovog trenutka. Prema tome, Republika Hrvatska mora biti zainteresirana, ne samo za elementarnu stabilnost svog susjedstva na istoku, nego i za puni prosperitet svake od zemalja sa kojima fizički graniči ili ne baš fizički; u ovom slučaj je riječ, ne samo znači o BiH i SiCG, nego i o Albaniji i o Makedoniji.“
Čuđenje je najkraći opis reakcija naših sagovornika na činjenicu da se na takvom regionalnom skupu nisu pojavili predsednici vlada triju postjugoslovenskih zemalja – Hrvatske, Bosne i Hercegovine (BiH) i Srbije.
Jelica Minić, bivša pomoćnica ministra inostranih poslova Srbije i Crne Gore (SiCG) kaže Radiju Slobodna Evropa da je šteta utoliko veća što je tema skupa bila bezbednost u regiji, pa je tim pre prisustvo čelnika Hrvatske, BiH i Srbije bilo potrebnije:
„Ja samo mogu da konstatujem da je šteta, imajući u vidu temu skupa. Radilo se naime o unapređivanju bezbednosti u našem regionu, tako da bi svakako bilo dobro da je na tom skupu bio predsednik Vlade Srbije.“
Tonino Picula, bivši ministar inostranih poslova Hrvatske, kaže Radiju Slobodna Evropa da je izostanak čudan, ali da ne želi da spekuliše o tome da to ima neko dublje – političko – značenje:
„Ne bih želio vjerovati da njihovom izostanku treba pripisati značenje koje bi ustvari predstavljalo odustajanje tih vlada od regionalne suradnje, a koja je naprosto bitan preduvjet da se određena zemlja ozbiljno shvati kao kandidat ili potencijalni kandidat za EU.“
Srđan Dizdarević, predsednik Helsinškog komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine, kaže Radiju Slobodna Evropa da predsedavajući Saveta ministra njegove zemlje nema naročitu spoljnopolitičku težinu i da ne može, bez podrške ostalih državnih struktura, da prisustvuje skupu poput onog u Salcburgu:
„On je u sjeni Predsjedništva i jednostavno nema dovoljno odriješene ruke, niti to Vijeće ministara ima isprofilisanu spoljnopolitičku orijentaciju. Vijeće ministara radi na zadovoljavanju uslova koje je pred njega postavila EU i tu se negdje završava njegova uloga i na onim pojedinačnim sporazumima sa susjednim zemljama, na čijim tekstovima radi. Tako da ono nema tu slobodu i odriješene ruke da strateški učestvuje u osmišljavanju odnosa u regionu.“
Dakle, praktično u ovom slučaju možemo reći da Bosna i Hercegovina, po tom svom nesretnom ustrojstvu, i nema ličnost koja bi praktično nju mogla da zastupa na ovakvim sastancima?
„Tačno. Čak i kad se uzme u obzir i ministar inostranih poslova, koji je lider jedne od političkih partija iz Republike Srpske, onda se vidi da se on na mjestu ministra inostranih poslova mnogo više ponaša kao lider svoje stranke koji se priprema za oktobarske izbore, nego što razmišlja o spoljnopolitičkim interesima BiH.“
U sve tri prestolnice je saopšteno da su premijeri u vreme skupa u Salcburgu imali druge, još ranije dogovorene obaveze i da su to razlozi što Vojislav Koštunica, Ivo Sanader i Adnan Terzić nisu bili na sastanku sa kolegama iz ostalih zemalja regije.
Sa druge strane mediji nisu u sredu i četvrtak registrovali ni jednu premijersku aktivnost koja bi mogla biti tretirana kao neodložna. Štaviše, tog dana nikakvih posebnih aktivnosti nije bilo ili makar javnost o tome nije obaveštena.
Kakvu poruku vlasti u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu šalju izostankom sa skupa i opravdanjima koja teško da mogu proći. Jelica Minić:
„Poruka svakako da nije pozitivna, imajući u vidu da se predsednici Vlada tri zemlje nisu pojavili na skupu. To je na neki način ignorisanje značaja regionalne saradnje i regiona i to nije dobro kao poruka. Može se pretpostaviti da su možda zaista postojali neki veoma jaki i objektivni razlozi, imajući u vidu da se u sve tri zemlje dešava dosta toga što prilično drma političke scene, ali mislim da je svakako šteta i da poruka nije pozitivna.“
Sastanci zvaničnika Hrvatske, BiH i Srbije i Crne Gore u poslednje vreme su izuzetno učestali. U proteklih godinu ili dve gotovo da nije bilo sedmice, a ponekad ni dana, bez takvih sastanaka. Rezultat svega toga je, što se običnih ljudi tiče, jedan – ukinute su, i to privremeno, vize. Sve ostalo – sporazumi, memorandumi, dogovori i lepe želje, daleko su od interesa i problema običnih ljudi. Da li je možda inflacija takvih sastanaka bila jedan od razloga da predsednici Vlada Srbije, Hrvatske i BiH odluče da ne prisustvuju jednom takvom skupu? Tonino Picula:
„Dopustite da podsjetim da je bilo i razdoblja u kojima nije bilo nikakvih kontakata, odnosno bilo je kontakata na najvišoj razini koji su ljudima donosili zlo, pogotovo u devedesetim godinama. Prema tome, vjerujem da smo razdoblje u kojem je države na ovom prostoru trebalo privoditi na međusobnu suradnju ostavili iza sebe. Mislim da naprosto agenda svake od vlada, bez obzira da li se radi o hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj, srpsko-crnogorskoj, obuhvaća i dobrosusjedstvo, ne samo kao nešto što je ugodno deklarirati, nego i kao nešto što ima razvojnu komponentu. Pa kad govorite o toj jednoj pomalo inflaciji konferencija i susreta, naprosto nema napretka koji bi se mogao desiti a da se ljudi susreću, bez obzira koliko su medijski ti susreti eksponirani. Ne samo da možemo ostaviti kao pozitivnu baštinu tih raznih susreta privremeno, pa skoro i trajno ukidanje viza između SiCG i Hrvatske, već treba podsjetiti i na cijeli niz sporazuma koji su omogućili bolje, prije svega gospodarsko, povezivanje zemalja ovog prostora, pa ja bih rekao onda i kulturno, zatim uklonjene su i neke psihološke barijere koje su onemogućavale da u situacijama koje je moguće koristiti ljudi oklijevaju da se između sebe druže i da komuniciraju. Prema tome, naravno da treba paziti da ne dođe do inflacije susreta, ali nemojmo zaboraviti da je ovdje riječ o zemljama koje iza sebe imaju jednu dosta traumatičnu nedavnu prošlost i svaki takav susret, pogotovo ako nosi neki rezultat, treba pozdraviti.“
Treba razmotriti još jedan od mogućih razloga za odsustvo premijera Hrvatske, Bosne i Srbije sa jednog ovako važnog regionalnog sastanka. Sve tri zemlje o kojima je reč u poslednje vreme su naime preduzimale korake koji bi mogli biti protumačeni kao njihovi mogući zaokreti od dotadašnjih proklamovanih prioriteta spoljne politike.
Davanje koncesije za gradnju auto-puta kroz BiH na koridoru 5-C jednoj malezijskoj kompaniji, može biti protumačeno kao moguće jače povezivanje BiH sa islamskim zemaljama. U Hrvatskoj se još ne smiruje afera „Bechtel“ u kojoj je ovoj američkoj kompaniji mimo konkursa data koncesija za gradnju jedne deonice autoputa Zagreb-Dubrovnik. Predsednik Srbije Boris Tadić je neposredno po inauguraciji otputovao u višednevnu posetu Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Jesu li to zaista skretanja od dosadašnjih politika? Jelica Minić:
„Poseta SAD-u gospodina Tadića, prva poseta koju je učinio nakon izbora, svakako je jedna od najuspešnijih državničkih poseta Sjedinjenim Državama nakon političkih promena 5. oktobra 2000. godine. Ona će svakako imati efekata i na dalje procese i regionalnog povezivanja i približavanja EU.“
Dakle, Vi smatrate da je prosto reč o poseti jedinoj velesili u ovom momentu i da tu sad nema nekog zaokreta u odnosu recimo na nekakvu poznatu frankofilsku poziciju srpskog premijera Koštunice?
„Ja mislim da nema. Mi imamo više spoljnopolitičkih vektora, tako da kažem, koji zajedno formiraju neku našu spoljnu politiku, a mi ni u kom slučaju nismo izmenili listu prioriteta, i dalje je evropska integracija naše zemlje apsolutno prvi spoljnopolitički cilj. Smatram da ovo nije nikakav zaokret u spoljnoj politici, nego jednostavno jedno adekvatno popunjavanje nekih praznina u komunikaciji.“
Tonino Picula:
„Danas je naprosto nemoguće planirati nacionalnu vanjsku politiku a da ne definirate i svoj odnos prema Vašingtonu. Htjeli ili ne, to je jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja s kojima se nosi svaka vlada. Kad govorimo o Hrvatskoj doista je moguće uočiti bitno drugačije stavove recimo o vojnom angažmanu u Iraku i Sporazumu o neizručenju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu kod nove hrvatske Vlade. Smatram da su oni drugačiji i da su posljedica svojevrsne početne revizije HDZ-a glede tih pitanja. Prije svega smatram da je nova hrvatska Vlada bila potpuno svjesna da bi priklanjanjem SAD-u u tim problemima ušla u oštar sukob, ne samo sa domaćim javnim mnijenjem, nego i sa većim dijelom članica EU, a što bi svakako dovelo u pitanje i Vladin prioritet nad prioritetima, a to je dostizanje kandidature za EU. Kad se već to tako dogodilo, kada HDZ-ova Vlada nije poslala hrvatske trupe u Irak ili kada već nije potpisala taj famozni Sporazum o neizručenju, ta je Vlada to nastojala kompenzirati ratificiranjem nekih sporazuma u hrvatskom Parlamentu. Prije svega ratificiran je Sporazum o sukcesiji i Memorandum o zaštiti intelektualnog vlasništva, a u tu vrstu kompenzacija spada i ovo pogodovanje američkoj građevinarskoj tvrtki ,Bechtel‘. Naravno, kada govorimo o toj potrebi da se jasnije odrede prioriteti u vanjskoj politici, zgodno je napomenuti da neki kažu da u svijetu danas postoje samo dvije supersile – jedna su SAD, a druga je svjetsko javno mnijenje, odnosno javno mnijenje u svakoj od zemalja. Prema tome, nije lako nijednoj vladi, pa tako ni hrvatskoj, dovesti u ravnotežu jednu i drugu supersilu.“
Srđan Dizdarević:
„Bosanskohercegovačka spoljna politika je, po mojoj ocjeni, nekonzistentna i u dobroj je mjeri šizofrenična. Šizofrenična sa dva stanovišta. S jedne strane se tu vide tri partikularne spoljne politike, obilježene trima nacionalizmima, odnosno trima vodećim nacionalističkim strankama koje imaju svoje spoljnopolitičke interese i orijentacije. S druge strane, pored nekog verbalnog opredjeljenja ka euroatlantskim integracijama, drugi vid šizofrenije se pojavljuje u nekonzistentnosti u toj orijentaciji. BiH je podložna pritiscima, posebno Sjedinjenih Američkih Država, i u niz navrata je odstupila od onih pozicija koje je zauzimala EU, bilo da se radi o Sporazumu o neizručenju američkih državljana Stalnom krivičnom sudu u Hagu, bilo da se radi o odluci o slanju trupa u Irak i nizu drugih odluka i opcija koje su bile ustvari rezultat pritiska SAD-a i nedostatka jedne čvrste, stabilne spoljnopolitičke orijentacije koja bi se mogla oduprijeti takvoj vrsti pritisaka.“
Nameće se da je zapravo odsustvo premijera Sanadera, Koštunice i Terzića sa sastanka sa kolegama iz ostalih država regije, pokazalo njihovo duboko nerazumevanje onoga što realno mogu da naprave. Jer u sve tri zemlje često se mogu čuti kritični tonovi na račun Vašingtona i Brisela, kojima se spočitava da se prema ovim zemljama odnose kao prema kolonijama. Ne ulazeći u ispravnost i opravdanost ovih kritika, jedino što države regije realno mogu da učine, a na čemu insistiraju upravo SAD i EU, jeste saradnja u regiji. A onda se isti političari, koji kritikuju Ameriku i Evropu zbog nametanja rešenja Balkanu, ne pojavljuju na jednom od retkih mesta gde bi rešenja sami mogli da stvore.
Naši sagovornici su saglasni u tome da je upravo regionalna saradnja polje na kojem bi BiH, Hrvatska i SiCG mogle da postignu značajne rezultáte. Jelica Minić:
„Mislim da je svaki put, kada se sreću državnici zemalja regiona, prilika da se napravi jedan pomak u međusobnoj saradnji, u afirmisanju regiona i u osposobljavanju i građenju nekih pravaca zajedničkog lobiranja. Nama je to neophodno, imajući u vidu da se neke krupne odluke donose u Briselu, da se priprema budžet za 2007. godinu, da mi moramo da nađemo svoje mesto i u programima EU i u daljoj finansijskoj pomoći, povećanju te pomoći. Nama je veoma bitno da na tim pitanjima zajednički radimo sa drugim zemljama regiona i prosto svaka propuštena prilika je velika šteta.“
Tonino Picula:
„Usprkos napretku i općoj klimi i suradnji koja trenutno karakterizira prosto jugoistočne Evrope, Balkana, mnoga pitanja ostaju još uvijek otvorena. Ukoliko doista prihvatimo činjenicu da je ovo jedinstveno razdoblje u povijesti jugoistoka Evrope – praktički sve zemlje imaju demokratski izabrane vlade, imaju identičnu i jedinstvenu proklamiranu vanjsku politiku, koja teži članstvu u EU – onda bi doista trebalo koristiti svaki skup, pogotovo koji okuplja makar i jednu od članica EU i zemalje koje su aspiranti i potencijalni kandidati, da se i poboljša situacija i unaprijedi suradnja. Prema tome, ja smatram da graničenje sa EU, što je ovoga trenutka činjenica za Hrvatsku i za SiCG, pogotovo ulaskom Mađarske u sastav Evropske unije, donosi određene prednosti, ali i obveze. Među obveze svakako spada i zajedništvo u djelotvornijoj borbi protiv, recimo, svih oblika međunarodnog organiziranog kriminala, ilegalnih migracija, pa i sprečavanja kriza koje se mogu javljati na različitim kriznim točkama u regiji. Utoliko bih ja u svakom slučaju pozdravio Salcburšku konferenciju i svakako bih je vidio kao jedan od koraka u jednom procesu koji mora zamijeniti arhaičnost raspada bivše Jugoslavije sa jednom postupnom i kontroliranom integracijom cijelog ovog prostora u euroatlantske strukture.“
Jelica Minić:
„Svakako da EU posebno forsira tu saradnju Hrvatska-BiH-SiCG, jer tu su se na kraju odvijali i glavni sukobi i te tri zemlje su ključne za jednu trajnu stabilnost u regionu, tako da je sasvim razumljivo da je poseban fokus stavljen na saradnju te tri zemlje.“
Tonino Picula:
„Sjećam se s koliko smo optimizma dočekali Zagrebački samit u studenom 2000. godine i sa koliko nade smo ušli u 2001. godinu, jer smo naprosto imali jedan novi odnos, ne samo između EU i tih pet zemalja koje su bile na neki način predstavljene kao eurokandidati u Zagrebu u to vrijeme, nego se doista činilo da smo mi između sebe otvorili jednu novu fazu u odnosima. Na žalost, svega šest mjeseci iza toga izbili su ozbiljni sukobi u Makedoniji, situacija u BiH je često bila doista na rubu incidenta, a znamo da se evo prošle godine dogodila i tragedija u Beogradu – ubistvo tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Prema tome, kada govorimo o nekakvim europerspektivama zemalja zapadnog Balkana ili zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, doista treba biti pomalo i oprezan. Međutim, kad me pitate za Hrvatsku, mislim da smo iza sebe definitivno ostavili ono razdoblje kada je riječ ,regionalna suradnja‘ bila ovdje shvaćana pomalo kao psovka, pogotovo od vlada prije 2000. godine, kada se mijenjao i Ustav, kako bi se eventualno spriječio ulazak u neke integracije koje su mirisale na bilo kakvu obnovu Jugoslavije. Ja vjerujem da to vrijeme definitivno spada u onu lošiju stranu nedavne hrvatske povijesti. Nasuprot tome, na ,euroizglede‘ jako utječe situacija u neposrednom susjedstvu svakog mogućeg kandidata, a je Hrvatska ovog trenutka. Prema tome, Republika Hrvatska mora biti zainteresirana, ne samo za elementarnu stabilnost svog susjedstva na istoku, nego i za puni prosperitet svake od zemalja sa kojima fizički graniči ili ne baš fizički; u ovom slučaj je riječ, ne samo znači o BiH i SiCG, nego i o Albaniji i o Makedoniji.“
