Dostupni linkovi

logo-print

Srpskohrvatski odnosi i stabilnost na Balkanu


Predsednik zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović naredne sedmice putuje u prvu zvaničnu posetu Hrvatskoj.

Posetu već prate kontroverze, budući da je predsednik Hrvatske pre dve sedmice rekao da ministar spoljnih poslova Vuk Drašković nije dobrodošao u Hrvatsku.

Istražujemo kakvi su bili srpsko-hrvatski odnosi krozt istoriju, znače li za te odnose opterećene velikim bremenom prošle decenije nedavna zvanična žaljenja i hoće li ti odnosi biti ponovo uređivani na račun trećih.
Srđan Vrcan, profesor sociologije iz Splita, kaže Radiju Slobodna Evropa da izrazi žaljenja koje su političari iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske uputili jedni drugima, nemaju značajan uticaj na odnose tih država, osim što, kaže, predstavljaju tek umirivanje vlastite savesti političara:

„Što se tiče velikih izjava, ja u njih ne vjerujem. Više vrijedi sitan, konkretan korak, recimo konačno rješavanje problema viza kao definitivno rješenje, a ne kao privremeno. Isto tako, više znači konačno rješenje problema dvojnog državljanstva nego što znače sve velike izjave bilo koga s ove ili s one strane Drine. Nedavno sam pročitao u jednim njemačkim novinama članak jednog čovjeka koji se ruga tzv. ,sori-geselšaftu‘ (sorry-gesellschaft), društvu koje kaže – učinio si svašta i sad misliš da je stvar riješena kada kažeš ,izvinite‘ ili ,žao mi je‘. S takvim potezima ,žao mi je‘ se ništa drugo ne pokušava dobiti nego alibi, umiriti vlastita savjest. Ono gdje se prave stvari mogu postići, to je kritički odnos prema najnovijoj vlastitoj prošlosti. A taj kritički odnos ne vidim. Imate primjer Čilea. Najprije dolazi Pinoče koji željeznom rukom ,sređuje‘ situaciju u Čileu. Kad je on ,sredio‘ situaciju, onda dolaze liberali, demokršćani i drugi koji, ne odričući se i kritički se ne suprotstavljajući onomu što je Pinoče odlučio, daju samo demokratski legitimitet. To je ovo što se kod nas događa. Ali za konsolidaciju prilika, za eliminiranje mogućnosti obnove govora mržnje, potrebna je kritička rasprava o prošlosti.“

Predrag Marković, istoričar iz Beograda, kaže Radiju Slobodna Evropa da su Srbi i Hrvati svoje međusobne probleme rešili i da sada odnosi Srbije i Hrvatske napreduju, iako još nisu ono što se u diplomatiji naziva prijateljskim:

„Ne postoje krupniji državni problemi. To su više tehnički i operativni problemi nego međudržavni. Nema za sada nekih gorućih pitanja ili nekih akutnih problema. To su jednostavno dva naroda koja su manje-više završila sa svojim računima, na ovaj ili onaj način.“

Jesu li kroz istoriju odnosi Srba i Hrvata bili duže vremena dobri ili duže vremena loši? Ovo pitam zbog toga što je naročito tokom rata i u Zagrebu i u Beogradu postojala ratnohuškačka politika, neophodna za postizanje tadašnjih ciljeva, koja je govorila da odnosi između Srba i Hrvata odnosno Hrvata i Srba, zavisno s koje strane gledano, nikad nisu bili dobri, da su to narodi koji su večito ratovali i tako dalje.

„Ako gledamo statistički, odnosi između Srba i Hrvata su bili mnogo više dobri nego loši. Oni su se zapravo pogoršali, što je jedna istorijska ironija, u zajedničkoj državi. Čak i pre toga srpski nacionalisti su naročito, recimo, insistirali na tom pogromu u Zagrebu početkom 20. veka, kao na jednom od pokazatelja dugovečnosti loših odnosa. Ali to je jedan od retkih događaja otvorenog nasilja između ta dva naroda pre razdoblja svetskih ratova. Mimo Drugog svetskog rata, odnosi Srba i Hrvata su bili dosta korektni. Čak su oni uglavnom, ako govorimo o ratovima, ratovali na istoj strani. Ima jedna takođe pomalo ironična istorijska činjenica, a to je da je ban Jelačić, koji se smatra jednim od najvećih hrvatskih istorijskih junaka, zapravo imao uzornu saradnju sa Srbima. U njegovim trupama je bilo dosta Srba, a njegovom ustoličenju za bana je prisustvovao i srpski patrijarh Rajačić. Dakle, čak se i kod takvih likova kao što je ban Jelačić vidi da je saradnja između Srba i Hrvata bila prilična.“

A Starčević? Srpski šovinisti često njega ističu kao loš primer.

„Starčević je jedna od struja u hrvatskoj politici 19. veka. Drugo, to je vreme kada svi narodi na ovom prostoru imaju te maksimalne političke ciljeve. Sada se insistira na nekoliko tih negativnih epizoda iz bliže i dalje prošlosti, pravi se jedno skraćivanje istorije, odnosno skokovi od jedne negativne epizode do druge, a prećutkuju se dugački periodi saradnje, koegzistencije ili ravnodušnosti.“

Jedno od interesantnih pitanja kada je o otopljavanju odnosa Beograda i Zagreba reč, jeste jezik. Profesor Beogradskog univerziteta, lingvista Ranko Bugarski, kaže Radiju Slobodna Evropa da nekadašnji srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili srpski ili hrvatski, suštinski i dalje postoji, što se, kaže, ogleda u tome da se prosečno obrazovani ljudi iz Beograda, Zagreba i Sarajeva, na primer, sasvim normalno sporazumevaju. Tog jezika, međutim, politički i simbolički više nema, kaže profesor Bugarski. Politički, jer ga nema u ustavima i zakonima, a simbolički, jer se sa jezikom takvog imena ni jedna od država ne identifikuje:

Kako će se prestanak rata, jače komunikacije i sada političko otopljavanje na relaciji Zagreb-Beograd, reflektovati na polju jezika?

„Postoje tri mogućnosti. Jedna je da se nastavi trend divergencije između srpskog i hrvatskog koji je bio posebno izrazit u vreme ratovanja i kasnije neko vreme, više godina, naročito pod HDZ-ovskom vlašću u Hrvatskoj. Međutim, taj trend se u poslednjih nekoliko godina ublažio. S druge strane, teorijski postoji mogućnost konvergencije, dakle približavanja sadašnjih srpskog i hrvatskog. I s treće strane postoji mogućnost da sadašnji odnosi manje-više ostanu u neko dogledno vreme takvi kakvi jesu, dakle ni da bude većeg razdvajanja, ni da bude opet nekakvog približavanja. Po mom mišljenju, ova treća mogućnost je najrealnija, bar u kratkoročnoj perspektivi. Kada kažem ,kratkoročnoj perspektivi‘, mislim na, recimo, jednu-dve decenije ili tako nešto. A šta će biti za pedeset ili sto godina, to ne bih želeo da nagađam. Zašto mislim da je ova treća varijanta najverovatnija? Pa prosto zato što su srpski i hrvatski jezik dovoljno odeliti, u tom administrativnom smislu, političkom, simboličkom i tako dalje, da nema više potrebe da se naglašava njihova različitost. Ta potreba je bila jako izrazita u Hrvatskoj, kako sam već rekao, u Srbiji nešto manje, iz drugih razloga, ali svejedno, takve psihološke ili socio-psihološke ili političke, ako hoćete, potrebe zapravo više nema. Oni su sad dovoljno odeliti i nema nekog naročitog razloga da se usmeravaju jedan ka drugom. A što se tiče lingvističke strane, oni su toliko slični u mnogo čemu, praktično identični, da tu pogotovo nema razloga da se ide nekim posebnim državnim ili ne znam kakvim merama na dalje ujednačavanje. Eto, to je razlog zbog kojeg mislim da će sadašnja situacija, gde su ti jezici dovoljno odeljeni, a istovremeno dovoljno bliski, da potraje još neko duže vreme u budućnosti.“

Svako približavanje Beograda i Zagreba izaziva, međutim, zbog negativnog istorijskog nasleđa, strahove u Bosni i Hercegovini. Jer, samo u proteklom veku u najmanje dva slučaja su političari koji su bili na vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj pokušali međusobne nerešene račune da namire upravo u Bosni. Na trećoj strani, danas i Crna Gora, koja se oseća taocem Beograda, smatra da bi sama, bez balasta srpsko-hrvatskih odnosa, brže i po sebe bolje uredila odnose sa Hrvatskom.
Ove strahove potpirio je u utorak 18. maja 2004. godine u Zagrebu, nakon sastanka sa predsednikom Vlade Hrvatske Ivom Sanaderom, potpredsednik Vlade Srbije Miroljub Labuť:

„Moje je mišljenje, a mislim da je to mišljenje i Vlade Srbije, da stabilnost u Jugoistočnoj Evropi zavisi od osovine Zagreb-Beograd i mi ćemo sve uraditi da ta osovina dobro funkcioniše.“

Srđan Vrcan:

„Ja sam vrlo skeptičan prema izjavama koje bi mogle sugerirati da će se stvarati neka nova hrvatsko-srpska osovina. I drugo, da Hrvatska i Srbija imaju neku posebnu misiju na prostoru Balkana. Svaka posebna misija pretpostavlja da se prostor Balkana neće organizirati po principima priznavanja jednakosti svih faktora tu, nego da će netko biti protektor i promotor nečega, a drugoga će vući ili tjerati u nešto. Ta ideja mi se čini potpuno pogrešnom. Ona se uostalom već, barem što se tiče Hrvatske, u Bosni kompromitirala, jer je jedan dio hrvatske politike u jednom trenutku pretendirao da on ima misiju europeizirati Bosnu, dakle ,barbarsku Bosnu‘ dovesti do razine europskog. Ta politika je pretrpila poraz. Isto tako, danas su osuđene politike koje bi vjerovatno išle sa pretenzijom da jedan srpsko-hrvatski dogovor može imati misionarsku funkciju u odnosu na ostali prostor Balkana.“

Nerzuk Ćurak, profesor geopolitike na Univerzitetu u Sarajevu:

„U meni takav odnos i takve izjave izazivaju tugu, zbog toga što to pokazuje da nema napretka u regionu u pogledu odnosa prema BiH, kao zemlji koja je, htjela-nehtjela, stožerna zemlja u smislu proizvodnje mogućih konflikata ili njihove negacije. Dakle, na nju se i dalje gleda kao na neko nedonošče, kao na neku marginu koja je irelevantna. I u tom smislu ideja da je osovina Zagreb-Beograd ta koja treba da stabilizira region, ustvari je eho onih političkih, čak bih rekao i geopolitičkih, razmišljanja koja BiH tretiraju samo kao frakciju velike srpsko-hrvatske bitke. Dok god takvo razmišljanje bude prisutno, dok se ne pojave neki postmoderni političari koji će izvršiti radikalnu dekonstrukciju takvog pogleda na region i na BiH, ovdje neće biti sreće.“

Kako bi, prema Vašem mišljenju, trebalo da se postave bosanskohercegovački političari? Pretpostavimo nešto što možda u ovom trenutku izgleda nemoguće, da je BiH jedinstvena u ispoljavanju svoje vanjske politike, kakva bi ona, po vama, trebala da bude, prema Srbiji s jedne strane i prema Hrvatskoj s druge strane, da bi se izbeglo upravo ovo o čemu ste maločas govorili?

„To je zaista samo u sferi mašte, jer mi nemamo bosanskohercegovačku vanjsku politiku, zato što objektivno nemamo Bosnu i Hercegovinu. To je radikalan iskaz, međutim konstrukcija bosanskohercegovačke države, ovakva kakva je, onemogućuje postojanje bosanskohercegovačkih političara i bosanskohercegovačke politike, čak i kada postoje političari koji misle da jesu izraz te politike. Naime, ovakva konstrukcija države limitira liberalne, razumne i progresivne snage i locira ih također kao protagoniste etno-nacionalne politike, čak i kada oni to ne žele. Zato se Sarajevo u ovom trenutku, dakle s datim odnosom snaga, ne može postaviti prema mogućoj konstrukciji Beograd-Zagreb. Ne može se postaviti, jer nema unutrašnje političke snage koje mogu proizvesti jedan kvalitet u smislu da se osjeti kako u Sarajevu postoje kvalitetni političari, kvalitetni ljudi koji mogu donositi odluke, koji mogu ponuditi argumentaciju koja se ne može odbiti. Dakle, kada bi ta dva potpisnika Dejtonskog sporazuma konačno uvidjela svu iracionalnost tog svog potpisa, onda bi se stvorila mogućnost za razvoj jedne razumne i decentralizirane bosanskohercegovačke države, koja bi se mogla uključiti u proizvodnju jedne geopolitičke pentagonale koja je, po meni, budućnost ovog regiona. Kad kažem pentagonala, mislim Zagreb-Beograd-Sarajevo-Podgorica-Priština.“

Don Branko Sbutega, katolički sveštenik iz Boke Kotorske, kaže Radiju Slobodna Evropa da Crnu Goru smatra, u ovom slučaju, na neki način taocem Beograda, ali i taocem sopstvene politike:

„Ona nije talac samo svojom voljom, već i voljom međunarodne zajednice, obzirom da je tako mala i da nije bitna da bi bila oslobođena iz toga ,bratskog‘ zagrljaja, u koji je konačno i sama ušla. Ona sama nema ni unutrašnji kapacitet, niti dovoljno političke volje unutar same sebe da iz tog zagrljaja izađe.“

U kolikoj meri, po Vašem mišljenju, mogu uticati crkve na buduće odnose Srbije i Hrvatske? Ovo pitam imajući u vidu da je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić, bio izuzetno kritičan prema tadašnjem režimu Franje Tuđmana, govorio je o „grehu struktura“, to je poznato, a sa druge strane imamo situaciju da je Srpska pravoslavna crkva izuzetno bliska sadašnjim vlastima ili konkretno predsedniku Vlade Srbije Vojislavu Koštunici.

„Centar Katoličke crkve ipak nije u Zagrebu nego u Rimu i u tom smislu, bez obzira na personalna vrednovanja bilo kojeg od hrvatskih biskupa ili na njegovu eventualnu emocionalnu ili ako hoćete intelektualnu ili političku opciju, postoji ono što se zove temeljna opcija Katoličke crkve od koje nijedan biskup ne može da se distancira izvan određenog gabarita što u pravoslavlju, zbog njegove strukture, nije slučaj. Što znači da kad u jednoj regionalnoj, pomjesnoj crkvi postoji jedna politička tendencija koja postane dominantna, ne postoji nijedna kočnica izvan nje same koja može da je izmjesti iz jednog mjesta koje je eventualno štetno i za nju samu i za prostor u kojem služi. U tom smislu vidim na neki način i tragiku Srpske pravoslavne crkve koja je po nekoj inerciji uletila zaista u jednu političku pozicioniranost iz koje samu sebe ne može da isčupa. Poput Minhauzena, čovjek se ne može iščupati iz blata tako što će sam sebe povući za kosu. S druge strane, ne postoji nijedan instrument izvan nje same.“

Ono što ostaje kao otvoreno pitanje srpsko-hrvatskih odnosa jeste preispitivanje prošlosti. Goran Svilanović, doskora ministar spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, govorio je 16. maja na Hrvatskoj televiziji o tome da je upravo želja za preispitivanjem prošlosti sa jedne i odbijanje toga sa druge strane, bila smetnja čak i u njegovim prvim kontaktima sa tadašnjim hrvatskim kolegom Toninom Piculom.

SNIMAK IZ EMISIJE „NEDJELJOM U DVA“ HTV:

„Moj prvi razgovor sa tadašnjih vašim ministrom spoljnih poslova Toninom Piculom, s kojim sam ja posle puno radio, izgledao je kao susret dva petlića u ringu.“

Preispitivanje prošlosti ipak je ostalo ono što stoji na putu daljem poboljšanju odnosa Hrvatske i Srbije.

Srđan Vrcan:

„Prvo, trebalo bi napustiti ideju da postoji državna istina o prošlosti. Potrebno je da se otvori kritička rasprava o upravo onim najključnijim pitanjima koja zapravo praktički nitko ne postavlja. To još na najdrastičniji način važi za Srbiju. Jer, u slavu poteza Sanadera, ekstremna desnica u Hrvatskoj politički nema onu težinu koju ima ekstremna, nacionalistička desnica u Srbiji, to jest oni kojih su oličenje prije svega Šešeljevi radikali. Bez tog kritičkog mišljenja o prošlosti, u budućnost se ne može se ići nikako drugačije nego licemijerno. Budućnost, koja se prihvaća radi toga što vam je netko nameće, što vam netko kaže – to ne smijete više učiniti, a ne zbog toga što smo mi svjesni da smo izašli na kraj sa nečim što nas je dovelo do onoga što je ovdje bilo na djelu.“

Predrag Marković:

„Ja ne znam da li je to uopšte moguće. Države naslednice bivše Jugoslavije, njihov ,raison d’être‘, njihov osnovni legitimacijski razlog, leži upravo u ratu i razaranju te zemlje. Znači, kako mi možemo da odustanemo od tog ratnog nasleđa ako je upravo taj rat kolevka nacije i države. Trebalo bi, kako se to kaže kompjuterskim jezikom, da se da komanda ,undo‘ za štetne poteze u zadnjih dvadeset godina, ali bi ta komanda podrazumevala da se čitava nacio-državna priča poništi, a to je za većih novih, nacionalnih elita nemoguće. Ne zbog toga što to nisu u stanju, već zbog toga što bi takvo preispitivanje obesmislilo postojanje samih država.“

Srđan Vrcan:

„Danas se ozbiljna rasprava u Srbiji ili Hrvatskoj ne može voditi na apstraktan način, teorijskim argumentima ,za‘ ili ,protiv‘ nekih političkih orijentacija. Ona se mora voditi u terminima kakva je bila cijena koja se morala platiti za to, cijena u ljudskim životima. I to se pitanje ne može izbjeći, već ga se mora postaviti. Dakle, kakva je bila cijena? A ta cijena je bila užasna i kad je usporedimo sa mogućnostima koje su nam se pružale da je ne platimo, onda je ona prevelika.“
XS
SM
MD
LG