Dostupni linkovi

logo-print

Kap u moru istine o nestalima


“Ja sam Samija Lopančić iz Donjih Hadžića. Tražim svoga muža, Lopančić Ahmeda, sa grupom koji je stradao na padini Igmana, 4. jula 92.”

“Muminović Rahima, iz Bratunca. Izgubila sam muža, brata, sedam tetića, dva daidžića, trojicu daidže, četiri tetka.”

“Tražim svoga sina Dragana.”

“I po noći ja plačem, i po danu. I vazda. Moje srce je izvađeno.”

Bol majki je ista, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripadale. I ove tužne priče dio su statistike koja kaže da se u BiH 16 tisuća lica još uvijek vode kao nestali. Tomu broju dodaje se i oko 4 tisuće ekshuminarnih, ali neidentificiranih tijela. No, proces traženja nestalih teče sporo i još uvijek je previše prisutna politika. Predstavnica Međunarodnoga povjerenstva za traženje nestalih, Asta Zimbo:

“Prema podacima iz baze podataka članova obitelji koji su dali krv za DNK identifikaciju, ICMP raspolaže podacima da se još oko 25 tisuća osoba smatra nestalim na području cijele bivše Jugoslavije, a od tog broja, 20 tisuća se vodi kao nestali u BiH. Od tog broja, najveći procenat nestalih osoba su Bošnjaci.”

Predstavnici Saveza bošnjačkih udruga zarobljnih i nestalih BiH, koji okuplja 12 udruga iz cijele države, kažu da još uvijek tragaju za oko 9 tisuća osoba, ne uključujući nestale iz Srebrenice. Nije pronađeno ni više od 3 tisuće osoba srpske nacionalnosti, dok je oko 700 nestalih Hrvata.
Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, obvezu da razriješe sudbinu nestalih imaju vlasti BiH. No, dovoljno suradnje na tom polju još nema, čega su postali svjesni i članovi obitelji nestalih. Predstavnica Pokreta majke enklava Srebrenica i Žepa, Kada Hotić:

“Imamo dosta živih koji su nestali, zavukli se negdje u hladovinu, nisu izašli da nam daju podršku, jer valjda su naši sinovi neki tuđi sinovi - ne osjećaju s nama.”

Predsjednica Organizacije obitelji zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS-a, Radojka Borić:

“Cilj našeg okupljanja je da ukažemo Vladi RS-a i svim institucijama vlasti u RS-u da je stanje u traženju nestalih još uvijek veoma teško i da porodice vrlo teško i sporo dolaze do istine o svojim nestalim najmilijim.”

Član Upravnoga odbora Saveza bošnjačkih udruga obitelji zarobljenih i nestalih osoba, Taib Pašić, kaže da je njegov cilj skretanje pozornosti na tisuće osoba nestalih tijekom proteklog rata u BiH.

“Nećemo stati sve dok postoji i jedno ime na spisku nestalih.”

Primjer da vlast još uvijek ne radi dovoljno dobro svoj posao je i priča Udruge Srebreničke majke, koje imaju malu potporu i samostalno rade na prikupljanju podataka i otkrivanju masovnih grobnica. Predsjednica Udruge, Hatidža Mehmedović:

“Ja mislim da je to jedino udruženje koje djeluje u Srebrenici, koje djeluje uopšte u Podrinju, jedino udruženje na traženju nestalih. Mi samoinicijativno idemo i tražimo i grobnice i naše nestale.”

Da se i oni koji su identificirali posmrtne ostatke susreću sa brojnim administrativnim barijerama, svjedoči primjer majke Olge Lutovac:

“Tražim sina, Lutovac Ratomira. Sad su ga pronašli, on je tu, ali ne mogu da ga podignem, jer nemam rodni list iz Titograda. Trebam uplatiti ove eure. Ne može bez takse.”

Članovi Saveza bošnjačkih udruga zarobljnih i nestalih BiH od odgovornih su zatražili da se problem nestalih tretira na isti način, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Među zahtjevima koji će biti upućeni državnim i entitetskim vlastima BiH je da se ubrza usvajanje zakona o nestalim u BiH. O detaljima govori članica Saveza, Sanina Aletić:

“Ubrzanje donošenja i usvajanje zakona o nestalim osobama na nivou BiH, a putem kojeg treba da se riješi: izjednačavanje žrtava. tj. da se prema svim žrtvama ima isti odnos, od pronalaska do dostojanstvenog pokopa i podizanja nadgrobnog obilježja; da se za preživjele članove porodica osiguraju prava koja će im omogućiti život dostojan čovjeka; da se utvrdi status udruženja koja okupljaju porodice zarobljenih i nestalih, ma odakle ona bile i u kom mjestu djelovala.”

Savez traži od pravosudnih organa BiH ubrzanje procesuiranja učesnika u zarobljavanju i odvođenju osoba čija je sudbina još uvijek nepoznata, ili je utvrđena procesom identifikacije, te da se ubrza uhićenje optuženih za ratne zločine:

“Da se oforme komisije ili komisija za ispitivanje stradanja i utvrđivanje zločina i u drugim mjestima BiH, kao što su imenovane komisije za Srebrenicu i Distrikt Brčko. Spomenut ćemo samo neka od tih mjesta: Prijedor, Foča, Kotor Varoš, Zvornik, Bratunac, Prozor, Vitez, Mostar, Višegrad i mnoga druga.”

Među zahtjevima koji će biti proslijeđeni vlastima države, te bh. entiteta je i ubrzanje identifikacije putem DNK metode, te provjera poznatih lokaliteta stradanja. Dodatni problem u traženju nestalih u BiH je to što još uvijek ima obitelji koje nisu otvorile zahtjeve za traženje svog nestalog člana obitelji. Kampanja prikupljanja ante mortem podataka, koja je nedavno pokrenuta u BiH, omogućila je Međunarodnom crvenom križu da izravno kontaktira 10 tisuća obitelji nestalih, ali to je samo kap u moru istine o nestalim licima u BiH.
XS
SM
MD
LG