Dostupni linkovi

logo-print

Sarajevo je grad dobrote


RSE: Nekada su glumci imali stalni angažman, odnosno morali su imati neki stalni angažman u pozorištima. Da li je i danas tako, ili su u Hrvatskoj već u modi ugovori?

PRICA: Ne znam točno što je u modi. Moda je često podvrgnuta promjenama. Ali uglavnom znam da postoji status stalno angažiranih umjetnika i slobodnih umjetnika. Mada je lijepo kad uz riječ „umjetnik“ ide i riječ „sloboda“ odnosno „slobodni“, bojim se da je to u današnjim okolnostima više nužno zlo. U toj situaciji je umjetnik praktično prisiljen pobrkati kriterije i pristajati na neke stvari na koje inače ne bi pristao da ima stalni angažman, dakle ta sloboda je zapravo vrlo neslobodna.

RSE: U kojem ste vi statusu?

PRICA: Ja sam angažirana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, s tim da sada i angažirani glumci zapravo imaju ugovore. Mi svake dvije godine potpisujemo ugovore. Nema više one garancije, ako si jednom ušao u neki angažman, da zapravo tako može ostati do kraja. Ako te netko ne želi više angažirati i ako nema posla za iduće dvije sezone, ne mora obnoviti ugovor. Dakle, ipak smo svi pod ugovorima.

RSE: Ustvari su svi na nekom slobodnom tržištu. Kako to funkcionira? Je li to neki osjećaj slobode ili je to neki osjećaj neizvjesnosti?

PRICA: To je vrlo složena priča, pretpostavljam ne samo u ovom mom ili našem poslu, nego i u drugim profesijama. Ali slobodno tržište je sigurno nešto što je stanje jednog stresa, pritiska i napetosti i nekog stalnog dokazivanja. Pitanje je na što čovjek pristaje i što zapravo želi, koji su ti neki ciljevi, želje ili ambicije i što misli da u tom poslu treba ili može ostvariti ili je više vezan za neke svoje snove. Moram priznati da ova današnja uopće brzina, i u poslu i inače u životu, meni teško pada. Ja nekako svako malo stanem, pa sjednem.

RSE: Koliko se uopšte, evo recimo u Hrvatskom narodnom kazalištu, radi predstava godišnje, ili se to računa po sezonama?

PRICA: To ovisi naravno od programa, od programa intendanta i direktora drame. Još uvijek je u Hrvatskom narodnom kazalištu jedna pozornica sa tri grane (to se nekad zvalo OUR-i, a sada se zovu grane). To su drama, balet i opera, s tim što je u zadnje dvije godine kod nas nešto intenzivniji repertoar, to jest veći broj naslova – oko osamnaest premijernih naslova, uključujući dramu, operu, balet i malu dramu. Ova sezona je recimo objavila svoje naslove, a pored toga imaju i reprizni naslovi iz prošle sezone ili iz prošle dvije sezone, ako te predstave idu, ako nisu viđene još sve pretplate, budući da Hrvatsko narodno kazalište ima sistem pretplata. Uglavnom sva narodna, velika kazališta to imaju.

RSE: Može li se Hrvatsko narodno kazalište samoizdržavati?

PRICA: Mislim da teško. Ne bih voljela pogriješiti, jer nisam u tom smislu nešto posebno upućena, ali koliko znam, financirano je od Ministarstva kulture i od Grada Zagreba. Nešto zarađuje samo od karata, to jest od pretplata, ali mislim da tu ima i puno sponzora. U svakom slučaju, od same prodaje karata nije moguće izdržavati HNK.

RSE: Šta je sa filmom?

PRICA: Dobar naslov: „Šta je s filmom u Hrvatskoj?“. Nisam vidjela ovogodišnju „Pulu“, bila sam u Dubrovniku. Što se tiče filmova, čini mi se da su se nekako zadnjih godina pojavila i neka imena i neki filmovi; ima neke šanse i ima nade. Ima novih, dobrih, glumačkih, mladih imena i redatelja i nadam se što boljim scenarijima. Mislim da bi bilo dobro da se, budući da smo ipak jedna mala zemlja, film nekako okrene nekom svom identitetu. Hoću reći da ne radimo neke velike spektakle, jer je to teško financirati. Toliko ima zanimljivih prostora, ljudi, mentaliteta, toliko ima strašnih drama, toliko ima duhovitih situacija, toliko ima aktualnih tema koje se daju pretvoriti u dobar film koji bi mogao biti i mora biti važan i jak. Ali ipak, naravno, film zaista jako ovisi o novcima, za razliku od kazališta. Kod kazališta je dovoljno da se nas troje dogovorimo, imamo dobar tekst i možemo napraviti predstavu s minimalno novaca. Međutim, film se ne može napraviti bez novaca. Hoću reći da bi film ipak trebalo kontinuirano održavati, dakle trebala bi da postoji nekakva godišnja kvantiteta filmova, iz koje će onda sigurno izaći nekoliko kvalitetnih.

RSE: Kad je Pjer Žalica dolazio prikazati premijeru svog filma „Gori vatra“ u Zagrebu, pitali su ga šta misli o hrvatskom filmu. Njegov odgovor je bio – parafraziraću – da je hrvatska javnost prestrog kritičar prema svojim filmovima, dakle prema hrvatskoj produkciji.

PRICA: To je istina. Tek kad neki naš film postigne neko priznanje vani ili dobar odjek, onda se na njega obrati veća pažnja. Ali opet, ljudi koje ja znam, a koji nisu vezani uz kazalište ili uz film, znam da vrlo rado idu gledati domaće filmove. Ali je u principu istina da nekako domaći film na domaće prostoru nije tako podržan.

RSE: Jesu li krivi kritičari ili je kriv mentalitet?

PRICA: U principu je za mnoge stvari kriv mentalitet. Ali ja također moram parafrazirati ili citirati scenarij Zvonimira Berkovića, filmskog redatelja s kojim sam devedesetih radila „Kontesu Doru“, seriju i film. Glavnu mušku ulogu je igrao Rade Šerbedžija, zove se Armano, bavi se početcima filma i kaže: „Ovo nije tlo za film“. Tako da možda postoje neke predrasude – to je Berković tada samoironično i tako duhovito rekao kroz scenarij – međutim ja nekako mislim da ima nade.

RSE: Ima jedno pitanje koje se često pojavljuje u razgovorima s glumcima, u zemljama koje su nastale na području bivše Jugoslavije, a to je to suženje tržišta. Je li to toliko za glumce pogubno?

PRICA: Pa ja se ne mogu izražavati o tržištu, iako ne mogu reći da me tržište ne zanima kao kulturni prostor. Ali kad radite u kazalištu i kada u to duboko zaronite, ne možete se baviti tržištem; to bi trebao biti posao nekog drugog. Ja osobno ne ovisim o tome hoće li se prodati neka predstava ili ne, odnosno time se ne bavim. Ali sigurno da se suzio jedan duhovni kulturni prostor, to jest razmjena nekakvih kulturnih, umjetničkih i duhovnih informacija. Pod tim mislim gostovanja predstava i filmova, iako je s filmovima to puno manji problem, onda izdavanja knjiga. Iako moram priznati da se je sad zadnjih godina, barem u Zagrebu, pojačalo izdavaštvo, vrlo brzo stižu neke nove knjige iz cijelog svijeta, dosta se brzo rade neki prijevodi. Naravno, prostor je manji. Nekom sa estrade vjerojatno o tome direktno ovisi posao, egzistencija i tako, ali ovo su ipak – govorim o teatru, kazalištu – neki drugi prostori koji se ne računaju tržištem. Nema neke otvorenosti, još uvijek je vrlo sužena mogućnost odlazaka, gostovanja, dolazaka, otežana je prvenstveno financijski. Evo u Zagrebu su pokrenuti dani svjetskog kazališta i traju već drugu godinu. To je jedan vrlo zanimljiv i lijep festival i nadam se da će se razviti i nastaviti i iduće godine, dakle da se neće zaustaviti, da će ga znati prepoznati i podržati, gdje će dolaziti do susreta kazališta iz svijeta, Evrope, pa i s ovih prostora bivše Jugoslavije. Zapravo mogu reći da je to sad početak nekog zagrebačkog, ne baš BITEF-a, ali nešto što je BITEF godinama bio. Nisam godinama bila na BITEF-u, ali su redovito dolazile predstave u Zagreb, na „Gaveline večeri“ na primjer, tako da se imao nekakav uvid.

RSE: Kad se spomene zanimanje glumca ili glumice, obično se u svijetu to povezuje sa glamurom, sa slavom, sa novcem. Je li tako i u Hrvatskoj?

PRICA: Ne znam. Mene to ne zanima na taj način. Možda to može tako djelovati, kroz te popratne stvari koje idu uz kazalište, film i umjetnost uopće, međutim to je nešto popratno, to sigurno nije taj posao. Negdje u svijetu taj posao je popraćen i novcima, ovisno o tome kako se u kojoj zemlji živi, ali recimo, ovako banalno govoreći, mi uvijek znamo za onaj vrh američkog filma, a ne znamo za još tisuće glumaca koji pokušavaju recimo u New Yorku ostvariti neku kazališnu predstavu i to rade onako doslovno sa šeširom u ruci nakon predstave. Ne znamo puno toga. Taj posao je u svojoj biti najmanje nekakav glamur i to je najmanje važno.

RSE: Jeste li ikada vi kao glumica razmišljali o odlasku vani?

PRICA: Da, ali uvijek sam to zamišljala u obliku kazališta. I kad sam upisivala Akademiju, nikad nisam imala film u glavi. Film je došao sam. Lijepo da je došao. Tu i tamo sam imala sreću, stvarno sam imala sreću praviti neke dobre filmove, s nekim dobrim redateljima i upoznati neke krasne ljude s filma, i s one strane kamere, međutim ja sam uvijek zamišljala predstave i kazalište. To je bio moj osnovni uopće motiv i zapravo moja prava strast. Iako još nisam ostvarila svoje najdraže zanimanje, a to je gledatelj. Kad bi postojala profesija gledatelja, onda bi to bila ja, ali bez da moram kritizirati.

RSE: Upravo sam htjela reći da postoji i da se zove – pozorišni kritičar.

PRICA: Kada je pokrenuo prvu kritičarsku grupu, Stanislavski je došao s idejom da kritičari prvo dvije godine samo gledaju i da u svemu traže nešto što je dobro. To je vrlo dobra metoda. Čovjek bi trebao to prenijeti i na život i na druge stvari. Da se vratim pitanju, malo sam zalutala. Glupo je reći da ne bih htjela u Holivud, jer me nitko nije ni zvao, ali moram priznati da mi to nikad nije bio san, ali koji put sam poželjela da se nađem u nekom dobrom evropskom filmu ili da s nekom predstavom obiđem neke kazališne centre.

RSE: Je li tačno da se pozorišna predstava može gledati bez obzira na to da li čovjek zna jezik na kojem se ona izvodi ili ne?

PRICA: Kad mi je neka neka predstava nečim intrigantna, draga, zanimljiva, preispitujem taj dojam tako što se zapitam da li bi ju rado gledala još jedanput, odnosno da li bi mi bila isto tako zanimljiva ukoliko bi bila na jeziku koji ne razumijem. Možda je to sad teško zamisliti, ali to su neka moj mala, unutarnja komešanja u glavi, moja preispitivanja. Gledala sam neke predstave, gdje nisam mogla pratiti tekst, ali sam apsolutno mogla pratiti predstavu. Dobro, sad je i to u svijetu olakšano, postoje ti titlovi. Prije su bili simultani prevodioci, međutim to ne volim, jer vas to zapravo ometa da gledate predstavu i da imate pravi doživljaj. Dakle, mislim da se može gledati predstava na stranom jeziku. Imate sjajne predstave gdje tekst nije tako presudan, gdje je presudno nešto drugo – neki odnosi, neka stanja i neke druge stvari. Onda imate i klasičnu literaturu koja vam je poznata, tako da i bez znanja teksta možete pratiti predstavu, jer znate radnju, znate odnose. Ali ima i predstava gdje je tekst jako važan, gdje su recimo odnosi postavljeni na nekakvim verbalnim konfliktima ili verbalnim susretima, tako da je tu važno razumjeti tekst. Tako da, sagledano s više strana, postoje različiti kriteriji da li je važno da se razume jezik ili ne.

RSE: Nekad je teatar u Francuskoj bio pučka zabava.

PRICA: I danas postoje forme pučkog teatra, što ima svog šarma. Postoje zapravo vrlo različiti oblici teatra, od nekog klasičnog, baziranog na klasičnom repertoaru, klasično postavljenog, do nekakvog suvremenog viđenja klasičnih tekstova, čega je sve više. Znači, kvaliteta tih tekstova je tako snažna da oni opstaju kroz sva ta desetljeća, ali se naravno pokušava preispitati što to danas znači i kako to danas funkcionira. Postoje avangardna kazališta, postoje neverbalna, plesna kazališta, eksperimentalna, postoje razni oblici i meni su svi zanimljivi za vidjeti. Najviše volim raditi kazalište bazirano na dobroj, neću reći na klasičnoj jer ima dobre i suvremene literature, dakle na dobroj riječi.

RSE: Je li velika jeres ustati i otići sa pozorišne predstave ako vam se ne sviđa? Ima li na to gledalac pravo?

PRICA: Mislim da ima. Ja osobno ne odlazim, ali to je pitanje neke moje profesionalne etike i nekog mog stava. Ali gledatelj koji dođe, kupi kartu – iako ne mislim zbog cijene karte, bez obzira da li košta jednu kunu, jednu marku ili pedeset eura – mislim da ima pravo otići.

RSE: Vaše veze s Bosnom postoje. Kakve su?

PRICA: Moje veze s Bosnom su preko majčine strane, Jasmine. S tatine strane su mi veze isto blizu Bosne – Lika, Plitivička Jezera. Ali moj otac se također, preko majčine familije, jako vezao za Bosnu, pisao je čak o Bosni neke zapise.

RSE: On tamo nije nikad živio.

PRICA: Ne. Ni moja majka nije nikad živjela u Bosni.

RSE: Znači njemu je ustvari kroz ljubav Bosna ušla u krv.

PRICA: Mom ocu je ušla u krv kroz ljubav prema majci, preko majčine familije i preko njegove ljubavi prema ljudima koje je tamo upoznao. Jako je vezan za Bosnu i jako ju osjeća. A ni moja majka, ni ja nismo ni rođene, niti smo ikad živjele u Bosni, međutim moja veza s Bosnom je, ako imam pravo ovako reći, duboko emotivna. Ja sam rođena u Zagrebu, gdje i sada živim, ali odrastala sam uz moju nanu, ili baku, ja sam ju zvala nana, koja je uvijek njegovala tradiciju i povijest Bosne kroz neke obiteljske priče. A po svojim precima vučem korijenje iz dvije stare bosanske obitelji, to su obitelj Rustembegović i obitelj Selmanagić. I Rustembegovići i Selmanagići su starosjedioci Bosne i srebreničkog kraja. Moja nana je nastojala preko moje mame da mi te neke stvari prenese. Čovjek ne smije zaboraviti otkud je i tko je. Moj čukundjed je bio Mustajbeg Rustembegović, a pradjed Avdibeg Rustembegović.

RSE: Bravo Alma, sve ste zapamtili.

PRICA: Zahvaljujući majci i mojoj tetki Azri u Sarajevu, koje ipak to znaju. Još krajem 19. stoljeća, moj čukundjed Mustajbeg Rustembegović se suprotstavljao aneksiji odnosno okupaciji Bosne i to je na kraju platio životom. On je pokopan na svom begovatu i danas tamo stoji njegovo turbe (onaj tko je iz Bosne će znati što znači turbe). A onda se kroz sva ova vremena obitelj polako raseljavala. U Srebrenici su ostali oni najuporniji i najvezaniji, međutim, na žalost, i oni su u ovom nemilosrdnom i tragičnom ratu napustili svoje kuće i raselili se. Neki su u Beču, neki u Americi, a većina je neko svoje utočiste našla u Sarajevu, nadajući se još uvijek povratku. Ja, na žalost, nikad nisam bila u Srebrenici i jako bih željela otići. Htjela bih posjetiti turbe mog čukundjeda i posjetiti mjesta gdje su pokopani svi ti stradali ljudi Srebrenice, nekad tako uglednog srednjovjekovnog grada, a eto danas mjesta jedne od najvećih tragedija.

RSE: Vi sami ste nastavili tu tradiciju multinacionalne obitelji. Vaš suprug Janusz Kica je Poljak.

PRICA: Jeste Poljak, ali li mi formalno nije suprug.

RSE: Dobro, vaš životni pratilac.

PRICA: Moj čovjek, kako to kažu u Bosni.

RSE: On je pozorišni reditelj, tako da ni vaš privatni život puno ne iskače iz ovog umjetničkog.

PRICA: On si je ta svoja, već ionako brojna putovanja, sa mnom još dosta zakomplicirao. Živio je niz godina u Njemačkoj, tamo je i radio, vezan je tamo poslom, radi u Beču, radi u Sloveniji (u Ljubljani, Mariboru, Gorici), radi u Zagrebu, Dubrovniku… Najmanje radi u Poljskoj. Dosta davno je otišao, još kao student. To su velike životne kilometraže.

RSE: Putujete li dosta s njim?

PRICA: Putujem koliko mi dopušta posao. Obećala sam mu da ćemo obići i Bosnu i Poljsku. U Bosni sam mu obećala obilazak Srebrenice, zbog ovoga o čemu sam pričala, ali i oblast otkuda je obitelj u koju se udala moja nana, a to je Posavina, zapravo Semberija, Brezovo Polje. Ali za početak ga želim odvesti u Sarajevo, gdje imam još dosta familije, mog dragog bratića i moju najdražu tetku. Skoro se desilo da smo zajedno posjetili Sarajevo film festival, međutim bio je poslovno spriječen.

RSE: Međutim, vi ste bili na Sarajevo film festivalu. Koji su vam neki glavni utisci koje nosite otud, osim vreve, kako ste mi rekli, i osim napornog svakodnevnog trčanja od jednog do drugog?

PRICA: Uvijek sam imala osjećaj da je Sarajevo prvo grad dobrote. Ne znam kako bi se izrazila kraće i jednostavnije. Tako da moram reći da je i na tom Sarajevo film festivalu bila izuzetna atmosfera, da je taj Festival toliko lijep, da toliko ima neku vrijednost, neku posebnost… Ne mogu se pohvaliti da sam bila baš na puno festivala po svijetu, bila sam nedavno u Berlinu, bila sam u Montrealu i jednom u Parizu, i to su stvarno bili predivni festivali na visokom nivou, ali Sarajevo ima neku specifičnost. Vjerojatno se duh grada i duh Sarajlija prenio i na duh Festivala. To je vjerojatno nešto što rijetko tko ima. Zapravo ovo što ima Sarajevo, nema nitko. Svaki grad ima neku svoju specifičnost. Ja sam baš rekla u Sarajevu – nemojte ni pokušavati biti slični drugim festivalima, neka ostane to što jeste i tako kako jeste. Specifičnost bi mogla biti da je umjesto crvenog tepiha, bosanski ćilim.

RSE: Predložićemo to Mirsadu Purivatri.

PRICA: Bila sam tri-četiri dana. Družila sam se s ljudima s Festivala i naravno s drugim gostima koji su bili. Bili su još neki gosti iz Zagreba, bili su gosti iz cijelog svijeta, bili su gosti sa prostora bivše Jugoslavije. Širi se regionalni program, ne znam da li službeno, ali bili su filmovi iz Poljske, iz Mađarske, Albanije, Bugarske, Rumunjske, imam katalog da sad ne sve nabrajam. Bili su naravno ovi neki veliki, poznati, svjetski filmovi. U „Metalcu“ je bilo otvorenje, s filmom „Kod amidže Idriza“.

RSE: Kakav je taj novi Žalicin film?

PRICA: Mene se jako dotakao. Film je na prvu misao ili na prvi pogled kao ni o čemu. Međutim, vrlo je dubok, vrlo složen, a jako jednostavan. Govori o ratu i nekim postratnim traumama, ali bez ijednog agresivnog tona, bez ijednog metka. Duboko je u film usađena tragična obiteljska priča, koju mnoge obitelji imaju. Međutim, toliko ima topline i duha, sjajnu glumačku ekipu, od Mustafe Nadarevića, Semke Sokolović, Senada Bašića i drugih. Mogu samo reći da ću ga svakako pogledati još jednom.

RSE: Imam dojam, osim što iskazujete neku smirenost, da ste veliki sanjar i da vam onako po stihu odgovara ona Dugmetova „Ti si zadnji romantik na ovom svijetu, što se sporo kreće i čeka raj“.

PRICA: Hvala lijepo, to je veliki kompliment. Ali znam da nisam zadnji. Ima ih još.
XS
SM
MD
LG