Milioni dolara nagrade, hiljade dobro uvježbanih i opremljenih pripadnika najelitnijih specijalnih jedinica svijeta, različiti pritisci i ucjene nisu pomogli da se najtraženiji haški optuženik Radovan Karadžić uhapsi i izruči Tribunalu. Desetine SFOR-ovih pokušaja da uhapse Karadžica su propale, međunarodni zvaničnici godinama optužuju vlasti RS-a kako ga ne žele isporučiti Tribunalu, a najveći dio srpskog naroda na području RS-a i Crne Gore, gdje se prema obavještajnim podacima posljednih godina uglavnom kreće, vidi u njemu heroja. Dokazuje to i nedavno organizovani festival o ovom najtraženijem haškom bjeguncu u selu Šule, koje se nalazi uz granicu BiH i Crne Gore, 70-tak kilometara od Foče.
Devetnaestogodišnji Mladen iz Šula kaže da ne postoji nagrada za koju bi haškim istražiteljima proslijedio informaciju koja bi pomogla hapšenju Radovana Karadžića:
“Evo ja ne radim, i ne radi mi ćale, ne radi majka, nas je troje u familiji. Što se mene iskreno tiče, znači, nemam para. Da mi da, da mi sad donese ovde pet miliona, ja ga ne bi’, da znam tačno gdje je, ja ne bih rek’o. Pet miliona je mnogo para. Puno je pet hiljada eura ili dolara. Što se mene tiče, ja ne bi’ nikada rek’o. Znači, bio bi’ izdajica svog naroda. Znači, bio bi’, [to se ka\e ono, bijela vrana među svojim narodom. Znači, izdavajati se od svog naroda ne ide. Mada ih ima, ima ih dosta što kao eto mrze ga, što ima je on kriv za neke mnoge stvari, a ustvari, mi smo sami sebi krivi za mnoge neke stvari, pa onda krivimo kao druge neke. Možda ja griješim, ne kažem?”
Dušan, takođe jedan od mještana iz sela Šule, smatra kako je ogroman pritisak međunarodne zajednice na predstavnike Srba u BiH, te vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, imao sasvim suprotan efekat: “Narod lično apsolutno nije opterećen time da li je on i koliko griješio, koliko je bitna stvar da se to zbog inata radi, jednostavno pravljenje legende u svom narodu od tog čovjeka, kontrirajući tim moćnicima, kao što, na kraju-krajeva, i drugi narodi imaju svoje vođe. A na zadnjem je mjstu to koliko je on bio dobar ili ispravan. To u ovom momentu nije važno. Ali u svakom slučaju, stvari stoje da je on već ušao u legendu, to je neminovno.”
Petar Todović, iz sela Čelebići kod Foče, gdje je SFOR proveo nekoliko akcija pokušaja hapšenja Karadžića, kaže da je zbog svakodnevnih pretresa iselio iz kuće i prešao u Crnu Goru, u selo Šule: “Mene je SFOR dan i noć u kući uznemirav’o. Nisu me stvarno maltretirali, ni tukli ni mene ni ženu, zato što je moj sin čuv’o Karadžića. To je bila jedna specijalna jedinica, na Tjentištu je bila. To je bilo prvih dana ‘92. Poslije toga bio je godinu i raspuštana je jedinica, Dodik ih raspušto. I sad sam od njik, radi SFOR-a, ovdi. Tražili oružje, tražili ovo. Dao sam im oružje, nešto što sam im’o, nešto nijesam. I svaki dan tako, maltretiranje iz dana u dan, snimanje kuće, ovo, ono, postavljanje prisluškivača po noći. Prerovili su sve po kući, krili se po šumi, jer je moja kuća blizu šume, krili se po šumi da gledaju da li ko dolazi, da li ne dolazi. Nije Radovan lud da dolazi kod mene, nemam ni ja da jedem ‘ljeba. A ne bi’ ga izd’o ne bi bilo tije’ para na svijetu - baš radi toga, radi toga kaprica.”
U junu 1995. godine Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju podiglo je prvu optužnicu protiv Radovana Karadžića, koja ga tereti za zločine počinjene tokom rata u BiH. Druga optužnica, isključivo posvećena zločinu u Srebrenici, potvrđena je u novembru iste godine, neposredno pred potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. 2000. godine optužnice su objedinjene, kako bi se u slučaju Karadžićevog hapšenja omogućio brz početak suđenja.
Bivši zamjenik glavnog haškog tužioca, Grejem Bluit, nedavno je potvrdio da su međunarodni istražioci 1999. godine pregovarali sa Karadžićem o uslovima njegove predaje, ali da dogovor nije postignut.
Međutim, članovi šire porodice Karadžić, koje smo zatekli podno Šavnika, u rodnom selu Petnjice, u Crnoj Gori, kažu kako se optuženi Radovan nikada neće predati dobrovoljno. Još će biti teže, tvrde Karadžići, bjegunca uhapsiti na nepristupačnom terenu visokih, šumom pokrivenih, planina jugoistočne Bosne i na strmim prelazima u susjednu Crnu Goru, gdje se, prema tvrdnjama glavne haške tužiteljice, Karle del Ponte, krije optuženik.
Bivši zamjenik ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, Tomislav Limov, kaže da se, prema nezvaničnim informacijama koje posjeduje, Radovan Karadžić krije na području BiH: “Prema mojim informacijama, čovjek je dosta komotno hodao do 40 dana prije istanbulskog samita. Mi smo znali gdje je. Bilo je i nekih bliskih susreta nekih ljudi koji ga prate, ali koji nemaju mandat i nemaju ovlaštenje da izvrše tehnički ono što treba. U javnosti su, manje-više, te lokacije određene, a i one akcije koje su vođene od strane međunarodnih snaga nisu bile bez osnova kad su vođene. To što nije bilo ishoda, prije svega treba pitati one koji su sudjelovali u samoj akciji. Bilo je tu određenih manevara koji su omogućili bjekstvo gospodina Karadžića.
Ova akcija odnosi se na područje Pala. Ali, čovjek se kreće, ne čeka na jednom mjestu, svaki dan mijenja lokaciju. Ono što je bitno, prema mojim saznanjima, on se nalazi na području BiH. Ti se podaci slažu sa podacima koje ima gospođa del Ponte, ali gospođa del Ponte morat će se pobrinuti da mijenja one koji joj daju odgovarajuće podatke, jer je evidentno da i u tom pogledu ima određenih stvari koje ne idu u pravcu izvršenja ovog zadatka. Dakle, sasvim je jasno da vladajuća politika u RS-u, prije svega politika koju vode SDS i PDP, radi na tome da Karadžić ne bude nikada uhapšen. I naravno da za to koriste i institucije države BiH u kojima imaju svoje ljude.”
U Srpskoj demokratskoj stranci odlučno demantuju ove tvrdnje i naglašavaju kako rad policije nije u nadležnosti političkih stranaka. Član Predsjedništva SDS-a, Momčilo Novaković, kaže: “Da je hapšenje ratnih zločinaca, odnosno optuženih za ratne zločine, jednostavan posao, onda bi taj posao do sada bio završen. Vjerovatno bi SFOR davno već završio taj posao. Što se tiče volje vlasti u RS-u i rezultata, mora se voditi računa o tome da RS nema ozbiljno pripremljene snage za takve akcije.”
Državna agencija za istrage i zaštitu - SIPA trenutno radi na osnivanju specijalne jedinice za hapšenje osumnjičenih za ratne zločine, koja bi trebala biti operativna početkom naredne godine. Njen osnovni cilj i zadatak bit će hapšenje osumnjičenih bjegunaca, među njima i Radovana Karadžića, kaže direktor Agencije, Sredoje Nović: “Ovo mora biti profesionalna služba i ona jeste i bit će apsolutno profesionalna i neće se obazirati ni na kakve političke ili druge motive - i zbog toga se i formira. Onog časa kad se ona opremi, a ja čvrsto vjerujem da će to biti definitivno do konca ove godine, mislim da će ta jedinica biti jedna od elitnijih jedinica koja će moći, zajedno s drugim policisjkim snagama, da odgovori svojoj svrsi i namjeni.”
Aktuelna vlast u BiH nije sposobna uhapsiti Radovana Karadžića i tek sa njenom smjenom mogu se očekivati konkretniji rezultati, ističe bivši policijski zvaničnik Limov. On podsjeća da prethodna vlada Alijanse, u kojoj je i sam učestvovao, nije imala državne strukture niti mehanizme za hapšenje optuženih za ratne zločine na teritoriji RS-a, i zbog toga oni nisu ni uhvaćeni: “Drugim riječima, snage u Federaciji koje su to željele nemaju ingerencije na području RS-a izvršiti tehnički uhićenje. Dakle, moramo imati političku volju i moramo imati način na koji ćemo to uraditi i ljude koji će to izvesti, Onog dana kad dođe do promjene vlasti, ja sam siguran, i evo zabilježite ovu moju izjavu, u 60 dana nakon što se instalira nova, normalna vlast koja će funkcionirati na teritoriji BiH, ovaj i svi drugi ratni zločinci bit će dostupni javnosti. To pitanje bit će tehnička stvar. I bez pomoći stranih obavještajnih službi, mi smo u stanju to uraditi.”
U svjetskoj javnosti sve se više kao razlog za neuspjeh međunarodnih vojnih snaga u BiH u hapšenju haških optuženika navodi komplikovana procedura odobravanja akcija. Naime, za svaku akciju u BiH potrebno je odobrenje komande NATO-a u Briselu i uz saglasnost predstavnika svih zemalja članica ovog saveza. Pored toga što ova procedura značajno usporava akcije koje bi trebale biti izvedene munjevito, Karadžić je često obavješten sa ovog nivoa, otkriva za RFE izvor iz specijalne britanske jedinice SAS. Posljednja akcija pokušaja hapšenja Karadžića na Palama, kada su teško povrijeđeni lokalni sveštenik i njegov sin, propala je upravo zbog toga. Sve više se sumnja da povjerljive informacije Srbima dolaze od francuskih obavještajnih službi, navodi isti izvor.
Analitičari upozoravaju da bi odlazak jedinica SFOR-a iz BiH krajem godine, a time i američkih marinaca, Karadžića još više mogao udaljiti od Sheveningena. Komandu nad evropskim vojnim snagama, koje će zamijeniti SFOR, imat će Britanija.
Haška tuziteljica Karla del Ponte ponavlja kako vrata Suda neće biti zatvorena dok se u njemu ne nađu bivši lideri bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, iako Ujedinjene nacije žele da Haški tribunal sve postupke okonča do 2010. godine.
Devetnaestogodišnji Mladen iz Šula kaže da ne postoji nagrada za koju bi haškim istražiteljima proslijedio informaciju koja bi pomogla hapšenju Radovana Karadžića:
“Evo ja ne radim, i ne radi mi ćale, ne radi majka, nas je troje u familiji. Što se mene iskreno tiče, znači, nemam para. Da mi da, da mi sad donese ovde pet miliona, ja ga ne bi’, da znam tačno gdje je, ja ne bih rek’o. Pet miliona je mnogo para. Puno je pet hiljada eura ili dolara. Što se mene tiče, ja ne bi’ nikada rek’o. Znači, bio bi’ izdajica svog naroda. Znači, bio bi’, [to se ka\e ono, bijela vrana među svojim narodom. Znači, izdavajati se od svog naroda ne ide. Mada ih ima, ima ih dosta što kao eto mrze ga, što ima je on kriv za neke mnoge stvari, a ustvari, mi smo sami sebi krivi za mnoge neke stvari, pa onda krivimo kao druge neke. Možda ja griješim, ne kažem?”
Dušan, takođe jedan od mještana iz sela Šule, smatra kako je ogroman pritisak međunarodne zajednice na predstavnike Srba u BiH, te vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, imao sasvim suprotan efekat: “Narod lično apsolutno nije opterećen time da li je on i koliko griješio, koliko je bitna stvar da se to zbog inata radi, jednostavno pravljenje legende u svom narodu od tog čovjeka, kontrirajući tim moćnicima, kao što, na kraju-krajeva, i drugi narodi imaju svoje vođe. A na zadnjem je mjstu to koliko je on bio dobar ili ispravan. To u ovom momentu nije važno. Ali u svakom slučaju, stvari stoje da je on već ušao u legendu, to je neminovno.”
Petar Todović, iz sela Čelebići kod Foče, gdje je SFOR proveo nekoliko akcija pokušaja hapšenja Karadžića, kaže da je zbog svakodnevnih pretresa iselio iz kuće i prešao u Crnu Goru, u selo Šule: “Mene je SFOR dan i noć u kući uznemirav’o. Nisu me stvarno maltretirali, ni tukli ni mene ni ženu, zato što je moj sin čuv’o Karadžića. To je bila jedna specijalna jedinica, na Tjentištu je bila. To je bilo prvih dana ‘92. Poslije toga bio je godinu i raspuštana je jedinica, Dodik ih raspušto. I sad sam od njik, radi SFOR-a, ovdi. Tražili oružje, tražili ovo. Dao sam im oružje, nešto što sam im’o, nešto nijesam. I svaki dan tako, maltretiranje iz dana u dan, snimanje kuće, ovo, ono, postavljanje prisluškivača po noći. Prerovili su sve po kući, krili se po šumi, jer je moja kuća blizu šume, krili se po šumi da gledaju da li ko dolazi, da li ne dolazi. Nije Radovan lud da dolazi kod mene, nemam ni ja da jedem ‘ljeba. A ne bi’ ga izd’o ne bi bilo tije’ para na svijetu - baš radi toga, radi toga kaprica.”
U junu 1995. godine Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju podiglo je prvu optužnicu protiv Radovana Karadžića, koja ga tereti za zločine počinjene tokom rata u BiH. Druga optužnica, isključivo posvećena zločinu u Srebrenici, potvrđena je u novembru iste godine, neposredno pred potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. 2000. godine optužnice su objedinjene, kako bi se u slučaju Karadžićevog hapšenja omogućio brz početak suđenja.
Bivši zamjenik glavnog haškog tužioca, Grejem Bluit, nedavno je potvrdio da su međunarodni istražioci 1999. godine pregovarali sa Karadžićem o uslovima njegove predaje, ali da dogovor nije postignut.
Međutim, članovi šire porodice Karadžić, koje smo zatekli podno Šavnika, u rodnom selu Petnjice, u Crnoj Gori, kažu kako se optuženi Radovan nikada neće predati dobrovoljno. Još će biti teže, tvrde Karadžići, bjegunca uhapsiti na nepristupačnom terenu visokih, šumom pokrivenih, planina jugoistočne Bosne i na strmim prelazima u susjednu Crnu Goru, gdje se, prema tvrdnjama glavne haške tužiteljice, Karle del Ponte, krije optuženik.
Bivši zamjenik ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, Tomislav Limov, kaže da se, prema nezvaničnim informacijama koje posjeduje, Radovan Karadžić krije na području BiH: “Prema mojim informacijama, čovjek je dosta komotno hodao do 40 dana prije istanbulskog samita. Mi smo znali gdje je. Bilo je i nekih bliskih susreta nekih ljudi koji ga prate, ali koji nemaju mandat i nemaju ovlaštenje da izvrše tehnički ono što treba. U javnosti su, manje-više, te lokacije određene, a i one akcije koje su vođene od strane međunarodnih snaga nisu bile bez osnova kad su vođene. To što nije bilo ishoda, prije svega treba pitati one koji su sudjelovali u samoj akciji. Bilo je tu određenih manevara koji su omogućili bjekstvo gospodina Karadžića.
Ova akcija odnosi se na područje Pala. Ali, čovjek se kreće, ne čeka na jednom mjestu, svaki dan mijenja lokaciju. Ono što je bitno, prema mojim saznanjima, on se nalazi na području BiH. Ti se podaci slažu sa podacima koje ima gospođa del Ponte, ali gospođa del Ponte morat će se pobrinuti da mijenja one koji joj daju odgovarajuće podatke, jer je evidentno da i u tom pogledu ima određenih stvari koje ne idu u pravcu izvršenja ovog zadatka. Dakle, sasvim je jasno da vladajuća politika u RS-u, prije svega politika koju vode SDS i PDP, radi na tome da Karadžić ne bude nikada uhapšen. I naravno da za to koriste i institucije države BiH u kojima imaju svoje ljude.”
U Srpskoj demokratskoj stranci odlučno demantuju ove tvrdnje i naglašavaju kako rad policije nije u nadležnosti političkih stranaka. Član Predsjedništva SDS-a, Momčilo Novaković, kaže: “Da je hapšenje ratnih zločinaca, odnosno optuženih za ratne zločine, jednostavan posao, onda bi taj posao do sada bio završen. Vjerovatno bi SFOR davno već završio taj posao. Što se tiče volje vlasti u RS-u i rezultata, mora se voditi računa o tome da RS nema ozbiljno pripremljene snage za takve akcije.”
Državna agencija za istrage i zaštitu - SIPA trenutno radi na osnivanju specijalne jedinice za hapšenje osumnjičenih za ratne zločine, koja bi trebala biti operativna početkom naredne godine. Njen osnovni cilj i zadatak bit će hapšenje osumnjičenih bjegunaca, među njima i Radovana Karadžića, kaže direktor Agencije, Sredoje Nović: “Ovo mora biti profesionalna služba i ona jeste i bit će apsolutno profesionalna i neće se obazirati ni na kakve političke ili druge motive - i zbog toga se i formira. Onog časa kad se ona opremi, a ja čvrsto vjerujem da će to biti definitivno do konca ove godine, mislim da će ta jedinica biti jedna od elitnijih jedinica koja će moći, zajedno s drugim policisjkim snagama, da odgovori svojoj svrsi i namjeni.”
Aktuelna vlast u BiH nije sposobna uhapsiti Radovana Karadžića i tek sa njenom smjenom mogu se očekivati konkretniji rezultati, ističe bivši policijski zvaničnik Limov. On podsjeća da prethodna vlada Alijanse, u kojoj je i sam učestvovao, nije imala državne strukture niti mehanizme za hapšenje optuženih za ratne zločine na teritoriji RS-a, i zbog toga oni nisu ni uhvaćeni: “Drugim riječima, snage u Federaciji koje su to željele nemaju ingerencije na području RS-a izvršiti tehnički uhićenje. Dakle, moramo imati političku volju i moramo imati način na koji ćemo to uraditi i ljude koji će to izvesti, Onog dana kad dođe do promjene vlasti, ja sam siguran, i evo zabilježite ovu moju izjavu, u 60 dana nakon što se instalira nova, normalna vlast koja će funkcionirati na teritoriji BiH, ovaj i svi drugi ratni zločinci bit će dostupni javnosti. To pitanje bit će tehnička stvar. I bez pomoći stranih obavještajnih službi, mi smo u stanju to uraditi.”
U svjetskoj javnosti sve se više kao razlog za neuspjeh međunarodnih vojnih snaga u BiH u hapšenju haških optuženika navodi komplikovana procedura odobravanja akcija. Naime, za svaku akciju u BiH potrebno je odobrenje komande NATO-a u Briselu i uz saglasnost predstavnika svih zemalja članica ovog saveza. Pored toga što ova procedura značajno usporava akcije koje bi trebale biti izvedene munjevito, Karadžić je često obavješten sa ovog nivoa, otkriva za RFE izvor iz specijalne britanske jedinice SAS. Posljednja akcija pokušaja hapšenja Karadžića na Palama, kada su teško povrijeđeni lokalni sveštenik i njegov sin, propala je upravo zbog toga. Sve više se sumnja da povjerljive informacije Srbima dolaze od francuskih obavještajnih službi, navodi isti izvor.
Analitičari upozoravaju da bi odlazak jedinica SFOR-a iz BiH krajem godine, a time i američkih marinaca, Karadžića još više mogao udaljiti od Sheveningena. Komandu nad evropskim vojnim snagama, koje će zamijeniti SFOR, imat će Britanija.
Haška tuziteljica Karla del Ponte ponavlja kako vrata Suda neće biti zatvorena dok se u njemu ne nađu bivši lideri bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, iako Ujedinjene nacije žele da Haški tribunal sve postupke okonča do 2010. godine.
