Dostupni linkovi

logo-print

Idem kada ja odlučim, dosta mi je poniženja


RSE: Da li je hladno i kišovito u Engleskoj?

MARIĆ: Jutros svanuli, ne oblaci, ali odlivci iz Željezare Zenica. Teško, pritislo, jedno ružno ljeto.

RSE: Nedostaju li vam mostarske vrućine?

MARIĆ: Nekada smo sjedili na Rondou pod platanima. Mostarci bi kukali. Jul zovu ćalopek. Počeli bi da roncaju na sunce. Rekao bih im: “Protiv svega mi možete govoriti, ali nemojte mi protiv sunca”. Bio sam zaljubljen u to sunce Mostara. Možda zbog toga što sam rođen u Bosanskom Petrovcu gdje se poštar smrznuo usred čaršije u januaru. Tamo snjegovi nekada zatrpaju krajem avgusta. Onda mi se dogodi da dođem ovdje, pod ovaj vodokotlić. Stalno nešto curi za vrat. Pitaju me šta radim u Engleskoj. Kažem: “Evo me objesila Azra štipaljkama u garden pa se sušim”.

RSE: Osim kiše i sunca, možete li još malo da nam uporedite dva grada, onaj u kome ste živeli i onaj u kome živite sada?

MARIĆ: Oba su moja ljudska mjera. Ekstreter je jedan prekrasan gradić. Statističari su izračunali nekih dvjesta razloga da su ovaj grad i Edinburg dva najugodnija grada za živjeti u Engleskoj. Ja sam na jugozapadu. S mojih prozora vidim kanal na jugu. Govorim da kada gledam prema kanalu gledam kroz Mostar.

RSE: Jako ste daleko od Mostara. Vi se i tu, u dalekoj, hladnoj i kišovitoj Engleskoj bavite Mostarom. Bavite se mostarskim ljubavima, zar ne?

MARIĆ: Sjedimo jednom sa Perom Zupcem i Antićem pod platanima i razgovaramo o tome kada je Mostar najljepši. Pera kaže da mu je najljepši u jesen, valjda zbog njegovih mostarskih, modrih kiša. Antić kaže u proljeće. Ja kažem: “Meni je Mostar uvijek lijep”. Ico kaže da mu je najljepši kada je u Sarajevu. Kada ste daleko, onda se više voli.

RSE: Priča o mostarskim ljubavima je knjiga koju spremate?

MARIĆ: I prije sam se bavio mostarskim ljubavima. I ljubio sam u Mostaru. Prije bih rekao da dešifrujem neke pjesme. Dešifrujem Šantićevu Eminu, koja mu i nije bila ljubav, već poetska inspiracija. Dešifrujem Anku – pjesma “Što te nema”. Dešifrujem jednu suzu – to je Zora Šolina, Đaurku - Osmana Đikića. Đaurka je Zora Topalović glumica putujućeg beogradskog pozorišta. Dešifrujem Zupčeve Svetlane, a to su Mostarske kiše. Po dolasku ovdje sam onako svjež i ubijene duše napisao oko 1500 stranica o našoj mržnji i našoj gluposti. Onda vidim da svi pišu o tome. Stavio sam to ad acta. Rekoh sebi da pišem o ljubavi. To je razlog zbog čega o tome pišem. Sve te davne mostarske ljubavi su bile međunacionalne. Anka je bila Hrvatica. Emina je bila kćerka mostarskog hafiza i imama Saliha Sefića. Aleksa im pjevao. Đaurka je bila Zora Topalović koju je oženio Osman Đikić. Ona je bila Beograđanka rođenjem. Veoma sam ponosan na dio razgovora Osmana Đikića sa svojim ocem. To se dešava početkom XX vijeka. Mostar je u to vrijeme bio jedna patrijarhalna sredina, a porodica Đikić traje od vremena mosta. Osman kaže ocu: “Babo ja bih se ženio”.
- Ženi se Osmane sine i vakat ti je.
- Moram ti nešto reći.
- Pa reci.
- Babo, srpkinja je.
- Je li ti srcu draga?
- Jetse.
- Onda je ženi. Ne piše joj na čelu šta je.
- Moram ti babo još nešto reći.
- Reci.
- I glumica je.
Tu aldaga stade. Zamota cigaretu i reče: “Ima i gore.”

U to vrijeme biti glumica putujućeg pozorišta nije bila dobra moralna preporuka.

Zato se vraćam ljubavima Mostara. Ne vraćam se samo ljubavima Mostara i pjesnicima, njihovim ljubavima i pjesmama. Vraćam se jednom drugom Mostaru. Jednom Mostaru koji sam beskrajno volio i kojem sam čista srca ostao odan. Taj nas Mostar nije iznevjerio.

RSE: Možete li nam ispričati deo priče o mostarskom mostu čiji graditelj nikada nije video šta je napravio, za razliku od onoga koji ga je srušio?

MARIĆ: To su hiljade priča. Stari most je napravio Hajrudin neimar u vrijeme Sulejmana. Stari most stalno zovu stari most. On je rođen kao mlad most. To je bio most Sulejmana hana. Nije Hajrudin došao u Mostar pa ga napravio. On je prešao preko mora, pa preko nekih gora, pa preko nekih voda tražeći mjesto za san koji je već imao negdje u duši. Jedino je tu svoju viziju vidio. Između Veleža i Huma uspio ju je okameniti. To nije bio most, već sonet nad vodom. To je jedini mogući prirodni nastavak Veleža i Huma, jedne planine i jednog brda iznad Mostara. Neko će reći da liče na usnule slonove. Taj most je trajao 427 godina. Prolazile su vojske, mijenjali se vakti i zemani. Ni njemu, ni ostaloj njegovoj subraći, koju su poslije napravili Austro-ugarska, pa poslije Jugoslavija, nije kroz istoriju falila ni jedna dlaka s glave. Onda za godinu i po dana, od ljeta 1992. pa do novembra 1993. godine, Mostar koji je imao prije rata šest mostova nad Neretvom je imao šest u Neretvi. Posljednji je, kao dezert, otišao Stari most. On nije rušen. Nije imao nikakvog strateškog značaja. Rušen je polumjesec nad vodom. Sve je to suludo. Mostar nikada kroz istoriju nije imao lošije podstanare nego tih godina. Postoje dvije kategorije ljudi koji žive dole. Postoje Mostarci i postoje Mostari. Volim reći za sebe da sam importno-exportni Mostarac. Nisam se rodio u Mostaru, ali sam bio ponosan što me je taj grad prihvatio i upisao u ljude. Osjećam se Mostarcem unutra, mada se svoga petrovačkog, ubogog, zavičaja ne mogu odreći. Druga kategorija ljudi su Mostari. Taj grad je dobio ime po mostarima, prvim čuvarima mosta. Mostaraca po ličnim, ili osobnim, kartama ima još 120 hiljada u gradu. Mostara kraj voda u Mostaru, i iza nekih dalekih voda, nema toliko. Mostari su čuvali most.

RSE: Mnogi su pisali o mostarskom mostu. Iz jednog vašeg teksta pročitaću dva citata. Putopisac Evlija Ćelebija kaže:
Neka se zna da sam ja bijedni i jadni rob božji Evlija vidio i prešao šesnaest carevina, ali tako visokog mosta nisam vidio. On je prebačen sa jedne na drugu stijenu koje se dižu u nebo.

Kada je to napisano?

MARIĆ: To je XVI stoljeće.

RSE: Francuz Pule:
Njegova je konstrukcija smjelija i šira od mosta Rijald u Veneciji, iako most u Veneciji smatraju pravim čudom.

Da li se sećate vašeg prvog susreta sa mostom?

MARIĆ: Sjećam. Prvi put sam vidio most odlazeći na neku ekskurziju kao osnovac i bio sam dječje zabezeknut. Ne pred tom visinom, već tom ljepotom. Taj most nikada nisam doživljavao kao građevinu, već kao umjetničko djelo. On je bio mostarski David i mostarski Golijat. Golijat među ljudima i ostalom braćom. David među ogromnim brdima. Mostarski most je govorio o mudrosti svojoj koja se stiče godinama. Ta ćuprija je bila Đakonda. Danas je ona Pablova Gernika nad Neretvom. Danas je spomenik. Taj mladi most vidim kao spomenik, kao nišan na mezaru starog mosta. Dva najljepša Mostarca, dvije moje najveće mostarske ljubavi, uz sunce, su bili most i Aleksa Šantić. Dva najčestitija Mostarca su završila na dnu Neretve. Aleksa je umro februara 1924. pogođen pjesmom ranom iz bašća kraj Neretve i Radobolje. Most je ubijen juna 1993. zoljom. Vidio sam kako mu vire repovi zolje iz kamena. To je protiv-tenkovska granata iz bronzanih grudi. Most je otišao u novembru.

RSE: Kada je počelo bombardovanje Mostara, da li ste mislili da je ludilo toliko da će srušiti most?

MARIĆ: Kada je počelo, ostao sam u Mostaru sve vrijeme. Nisam otišao iz svoga grada. Nije bilo lako ostat ni sa mojim pedigreom moga nacionalnog porijekla, do kojeg nisam držao, ni sa mojim pedigreom Jugoslavena, ni sa mojim pedigreom Titovca. Kada kažem Titovca, mislim antifašiste. Kada je počelo bombardovanje grada, jedni su vas tukli s brda, a drugi iznutra. Evakuisao sam neku djecu kao dječji konzul, pa sam bio glasnogovornik civilne vlade. Pobjegao sam od toga kada je došao HVO. Nisam mogao služiti niti pod jednom insignijom. Evakuišem konvoj stotinu i stotinu uplakane djece. Autobusi mirišu na pišu i suze, na nesreću. Djeca treba da idu, da se evakuišu. Dogovorimo prekidanje pucanja. Stojim s nekim kanadskim UNPROFOR-cem, sa nekim Rusom i gospođom Hartman iz Crvenog krsta. Taj Rus Ivanov ide da vidi da nema mina po putu, da djeca mogu bezbjedno izaći. Vidim trojicu u crnim uniformama. Vidim ustaške oznake na njima. Pita me kanadski pukovnik: “Ko je ovo”? Kažem: “Evo vidite”. Stoje okolo i slušaju. Ne znate ko vas može odvesti u noć. On kaže: “Ovo su ustaše”.
- Jesu.
- Bio sam jutros na onoj drugoj obali. Tamo sam vidio one s bradama i s ukrštenim kostima. To su četnici.
- Jesu.
- Kod vas, gospodine Mariću, ratuje fašizam protiv fašizma.

Kada je fašizam na djelu sve se može očekivati. Otišli su, ne samo mostovi, nego i ljudi. Otišle su džamije, otišla je pravoslavna crkva na brijegu, katedrala je bila pogođena. Jedno opšte ludilo. Ko se drzne na čovjeka, taj se može drznuti i na mostove. Prema mostovima imam jedno poštovanje. Mislim da su najplemenitije građevine koje je čovjek smislio i ozidao iz prelijepe ljudske pobude da ne mora naokolo, da bi bio bliže ljudima.

RSE: Da li možete da nam opišete 1. novembar 1993. godine?

MARIĆ: Tada tamo nisam bio. Pozvali su me u Klub liberal demokrata u Londonu. Tu noć sam čuo vijest o “smrtnom slučaju u porodici”. Pozvali su me da govorim. Pustili su projekciju rušenja mosta. Snimio je neki kanadski novinar. Tražio sam da ga upoznam. Upoznaju me s njim. Pitao sam ga: “Kako ste znali da će most biti srušen?” “Nisam znao”. “Kako to da niste znali?” “Po čemu to zaključujete?” “Kamera je bila statična”. Nije ništa odgovorio. “Šta ste vi ranije radili”, upitao me. “Bio sam urednik u Televiziji Sarajevo i nema ćoška sa kojeg taj most nisam uslikao”. Pogodci koji su na njega padali kao da su mene pogađali. Nisu bili toliko strašni. Strašan je bio trenutak kada se slap vode nad njim sklopio. Ogromna rumena mrlja je plivala vodom. Kao da nije ubijen most od bijela kamena, nego živ čovjek od krvi, mesa i kostiju. Najveća sramota je bila kada se sa desne obale, odakle je i rušen, počelo pucati i slaviti. Tu sramotu Neretva nikada ne može oprati. I danas, i sutra, i ovih dana, i već godinama, okolo hodaju ljudi kojima se s ruku još uvijek cijedi krv mostarskih mostova. Izgleda da pravda stalno kasni. I u mom slučaju kasni. Jučer sam se zahvalio gradonačelniku na pozivu.

RSE: Kada ste napisali pesmu “Put putuje” koju su pevali Indexi?

MARIĆ: U Bosni i Hercegovini je bila pokrenuta akcija za izgradnju puteva. Mislio sam da treba praviti puteve. Mislio sam da svi moji putevi vode od Vardara pa do Triglava. Onda je Bodo Kovačević pjesmu komponovao, Indexi odsvirali, Davor otpjevao. Čuvam Bodino posljednje pismo iz decembra prošle godine. Jučer se s tugom bavim s Davorom. Fale mi moji prijatelji i sunce. Kada god odem dole, sve ih je manje na starim adresama, a sve ih je više po grobljima. Prije dvije godine odem kod Kike, sljedeće godine Sarajlić. Hajrudin Krvavac je moj najveći gubitak u ratu. On je najčestitiji čovjek kojeg sam u životu vidio.

RSE: Od kada je pjesma “Pitam se” koju pjevaju Srđan i Buco?

MARIĆ: Gdje me vratiste. To je vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara. Nekih pet godina sam izvještavao za Radio Sarajevo sa Dubrovačkih ljetnih igara i družio se sa Srđanom i Bucom. Znam da su jednog 28. jula dolazili pod prozor i pjevali Azri. Ja sam se tada s Azrom zabavljao.

RSE: Ima tu nekoliko decenija. Koliko dugo niste čuli ovu pesmu?

MARIĆ: Pojma nemam. Tek sada sam se sjetio da je uopšte otpjevana.

RSE: Pročitala sam neke vaše tekstove - Pisma mostu i neka pisma o mostu. Evo šta ste zapisali 1993. godine:
Tako star i tako lijep most nikada više ne možemo napraviti, ali možemo i moramo, kada se ludilo stiša, luđacima navući odgovarajuće košulje, skrojene od nacionalističkih zastava, a stvarnim vlasnicima Mostara, građanima, vratiti zlatne ključeve. Mostu ćemo podići spomenik, spomenik koji će svojom dobrotom, vitkošću i dostojanstvom biti potpuno nalik onome kome se podiže. Ozidati ga od bijela, tesana kamena, zvanog tenelija, kao sonet nad vodom, Starom mostu kao znak ljubavi, zahvalnosti i vječnog sjećanja. A ljudima i neljudima, kao opomenu, valja podići mlad most da ga probuđena svijest čovječanstva čuva dok odraste i ojača kroz čitav život kasnije, pa i kada ostari, naročito kada ostari. Tako će, vjerujem, biti najpravednije.

Da li se događa ono što ste zapisali?

MARIĆ: Dabogda da sam prije jezik pregrizao, nego sam to napisao. Dabogda da nisam imao povoda da to napišem. Da li se to događa – događa se. Jedan od izvršilaca zločina nad Starim mostom je trenutno u Hagu. Neke je spasila majka priroda. Ali ima ih još. Stari most se ne može vratiti. Ovo što sam napisao je spomenik. To se obistinilo i beskrajno sam sretan da je Stari dobio dostojan nišan na mezaru.

RSE: Zašto niste u Mostaru na otvaranju spomenika mostu?

MARIĆ: Nisam bio dobio poziv. Ne ide se nezvan u svatove. Moj prijatelj Vlado Pravdić, koji sada živi u Americi, je otišao tamo. On je mostarski zet. Nekada je bio klavirista u Bijelom dugmetu. Zovnuo je Sulju Kupusovića, koji režira program, mog bivšeg drugara, i pitao ga što Miše nema. Sule me je zvao i rekao da će mi proslijediti zvaničan poziv. Nije mi bilo prijatno. Dobio sam zvanični poziv da prisustvujem otvaranju. Dosta ja imam sa Starim mostom, ali to je moja privatna stvar. Kada odem dole otići ću na babine, otići ću da položim cvijet i na taj spomenik, kao što u Mostaru položim cvijet na majčin grob. Očev nisam nikada našao. Obiđem sve grobove svojih prijatelja, obiđem Aleksu, obiđem Osmanovo turbe kod Karađoz-begove džamije, obiđem Osmanovu Zorku koja leži pored Aleksine braće na pravoslavnom groblju. Tako ću obići i mlad most mostarski da bih se poklonio Starom mostu i da bih bar nekoliko svojih stopa ostavio i na onome čiji sam kamen glačao trideset godina. U predratnoj knjizi Razgovor sa prijateljem kažem u pjesmi Sa Aleksom Šantićem:

Samog ko Mjesec sred noći ljetnje
Na starom mostu Aleksu sretnem

Sa sijedom sijenkom nad vječnom vodom
Traga za nikad rođenim rodom

Možda ni sebi priznati ne smije
Da je izrodio samo pjesme

A sve Emine Anke Zorke Tuge
Ljubiše drugi ljubile druge

Njemu od strasnih ljubavi osta
Da noću luta lukom mosta

I da se vrati mladićstvu tihom
Opet bi ljubavi ljubio stihom

Pale se pendžeri noć je sve plića
Bigliše bulbul u bašči Šantića

S Veleži ko s haRSE kipti svanuće
Mrak drhti u oknu Šantića kuće.


RSE: Vaši stihovi:

Nije živjeti belkanto

Nije živjeti belkanto.
Snovi nam se rode, sruše,
a ti pjevaš esperanto,
uglazbiš mi grumen duše.
Dok govoriš srcem mojim
ozvučiš moj krik u srebru.
Ja se, Moke, noćas bojim jedne noći u decembru.
Sve je nježne naš bol dirno,
nose nas u srcu, glavi,
pa odstoje vječnost mirno
naše himne o ljubavi.
Drugačije nismo znali
tugom, pjesmom, krvlju, notom
Ko će poslije nas da pali
tuđe zvijezde nad životom.
Velim ti Moke - nije živjeti belkanto.

Ovi stihovi su posvećeni vašem velikom prijatelju koji svoje koncerte otvara ovim stihovima?

MARIĆ: Kemal Monteno. On me zove iz Sarajeva. Kaže: “Šomi, imam muzika. Da dođem da napravimo to”. Sjednemo, pa za jedno popodne napravimo LP. Kemal Monteno je duga priča. Kemala sam upoznao krajem šezdesetih. Od tada smo drugari. Zove me jednog dana i kaže da ide na Opatijski festival. Primili ga tamo da pjeva. Bio je mart. Doći će kod mene, prespavati, pa će sutra ići za Ploče, odakle će nekim brodom za Rijeku. Dugo se tada putovalo. Pogledam mu u ruke i vidim popucale žuljeve po dlanovima. Pitam ga: “Šta je to”? Kaže da je imao za odijelo, ali nije imao za cipele. Stari mu je namjestio rađu. “Šta ti je namjestio?” “Da očistim Stadion Sarajevo od snijega”. Oni su stanovali ispod tribina. Čistio je stadion od snijega da bi kompletirao svoju garderobu za svoju prvu Opatiju. Volim te priče. Jednu pjesmu smo posvetili Džemalu Hadžiabdiću. Nekada je bio crvena trojka. On je vozač, otac petero djece i dođe u jugoslovensku reprezentaciju. Volim te priče, kada onima koji nisu bili predodređeni da nešto naprave u životu to pođe za rukom. To je i moja priča. Ja nisam bio Kemal Monteno, ali sam napravio nešto u svome životu. Odatle moja beskrajna ljubav i poštovanje prema Kemi.

RSE: Gde sve leže vaši preci?

MARIĆ: Moja majka leži u Mostaru na Sutini među puno mojih prijatelja. Očev grob nikada nisam našao. Majčinog oca nisam nikada našao. Jednog djeda i jednu baku moji su stričevi iskopali u Basarskom dolu kod Drvara. Počivaju na malom groblju u selu Kolunići, odakle je moj otac. Za ocom sam tragao. Rekli su mi da je negdje na Pagu.

RSE: Zašto ste mi rekli da u Mostar neću ni u prahu?

MARIĆ: Rekao sam vam da svoje kosti neću na te prostore. Neću jer obično ludilo počinje tim što počnu iskopavati kosti koje izazivaju mržnju. Sretan sam čovjek. Imam dva zavičaja petrovački i mostarski, mada sam čitavu bivšu Jugoslaviju doživljavao kao domovinom. Poslije rata se vraćaju stvari u prahu: u prahu mlijeko, u prahu Trumanova jaja, DDT. Sve je u prahu. Ja ću se vratiti u prahu da ne pružim mogućnost nikome da mi iskopava kosti i izaziva mržnju. Malo pepela nad petrovačkim poljem. Tako ću se vratiti u zavičaj.

RSE: Kada planirate da vidite spomenik mostu?

MARIĆ: Kada smognem snage i kada ja odlučim. U Mostar sam došao onda kada je moja majka otišla tamo službom. Ona je to sama odlučila. Iz Mostara sam otišao kada su neki zli ljudi odlučili da odem. Vraćam se Mostaru, i ovaj put, kada ja odlučim. Kada odem dole uvijek me u Mostaru pitaju: Kako si, Šta ima, Kako inače i Kada ćeš ići. Uvijek odgovaram: “Ovaj put idem kada ja odlučim”. I toliko sam sretan da mogu reći - ovaj put idem kada ja odlučim. Dosta mi je poniženja.
XS
SM
MD
LG