Dostupni linkovi

“Rane” su možda najbolji regionalni film devedesetih


PORTRET GOSTA: “Režiranje je za mene način života”, kaže Rajo Grlić. “Od trenutka kada izaberete priču za novi film, vi ste izbrali i period svoga života, karaktere koje ćete stvarati najmanje nekoliko godina. Tako duboka lična involviranost karakteriše sva Grlićeva dela. Rođen u Zagrebu, Grlić je napravio svoj prvi amaterski film sa 14 godina, prvi nagrađeni profesionalni film sa 27. Studirao je u Pragu od 1967. do 1971. godine, uronjen u intelektualna i politička previranja tadašnjeg Praškog proleća kao član studenskog štrajkačkog komiteta Praškog univerziteta u vreme sovetske okupacije”.

Ovo je deo teksta o našem gostu, Rajku Grliću, koji je napisan za jedan međunarodni filmski festival na kojem je učestvovao davne 1992. godine. Tada su iza Rajka Grlića bili kultni filmovi: Samo jednom se ljubi, Bravo maestro, U raljama života, Za sreću je potrebno troje. U trenutku raspada zemlje završavao je film Čaruga, a snimanje Karanovićeve Virdžine, čiji je producent bio, prekidala su prva puškaranja u Dalmatinskoj Zagori. Posle raspada zemlje odlazi u Ameriku, u Los Anđeles, da uradi dugo odlaganu Fulbrajtovu stipendiju. Vraća se, pa opet odlazi da predaje na njujorškom univerzitetu. Zatim prelazi na Univerzitet u Ohajo gde je profesor i dan danas. Ali Amerika ga nije posve uzela. Kako sam kaže, od devedesetih živi negde između. Njegov duh ne može da uspava američki san. Kada se, 1994. godine, ratu u Bosni nije video kraj, a rat u Hrvatskoj malo utišao, on je, sasvim po balkanskom modelu apsurda i krajnosti, napravio filmsku školu – Imaginarnu akademiju. Pravo ime za projekat. Bila je to škola za talentovane mlade ljude od Kazahstana preko Beograda, Tirane, Sarajeva, od Perua i Australije, na malom, mirnom i prijateljskom parčetu nekadašnje zemlje koja je nestajala u zločinu – Istre. To je Imaginarna akademija iz koje je izrastao Međunarodni filmski festival Motovun. U međuvremenu Grlić, inače dobitnik mnogih domaćih i međunarodnih nagrada koje nećemo nabrajati, pravi i kompjuterski filmski udžbenik, multimedijalni, za koji dobija izuzetna priznanja, između ostalih i nagradu Grand Prix Njujorka za najbolji multimedijalni projekat. Kako napraviti film postaje ubrzo i svetski bestseler. Sasvim u modernom trendu, 2000. godine, stvara dugometražni dokumentarac o izborima u Hrvatskoj - Novo, novo vrijeme. Film, sniman od novembra 1999. do februara 2000. godine, je najambiciozniji dokumentarni projekat ikada rađen u Hrvatskoj.

RSE: Da li ste se odmorili od Motovuna?

GRLIĆ: Nisam. Pokušavam u zadnja dva dana spavati i spavati, ali je umor već u kostima i treba proći malo vremena da to izađe.

RSE: Pretpostavljam da je to jako lep umor. Pretpostavljam da je u Motovunu i ove godine bilo jako uspešno?

GRLIĆ: To je tako, da čovjek nema neko zadovoljstvo od toga, ne bi ni ušao u taj mlin. Motovun se godinu dana priprema i onda se u pet dan nas 176 zaigra i pokuša od jednog malog gradića učiniti neko virtualno čudo. To je ogroman napor, ali i ogromna sreća. Tu se malo spava, uveliko radi i veseli, te nam poslije toga svima treba dva mjeseca da dođemo sebi.

RSE: Da li je to baš to što ste hteli?

GRLIĆ: Ne znam. Samo jako prepotentni ljudi govore da znaju kuda idu. Uvijek postoje neki magloviti krajputaši pored puta kojim ste krenuli. Što ćete na tom putu naći, koliko će vas taj put promijeniti – to nikada ne znate. Makar je to tako u filmu. S festivalima je još gore. Motovun je moj jednini pokušaj da budem umješan u nešto tako. Prva nakana je bila da to bude pet filmića na malom trgu za stotinjak ljudi. To se izrodilo u 240 hiljada ljudi svake godine, 90 do 100 filmova, pet kina i milion pratećih stvari. Nisam znao da će to u to prerasti. Sumnjam da bih u to krenuo da sam znao u šta će se to pretvoriti. Kada smo počinjali taj festival, 1998. godine, Hrvatska je bila jedna strašno zatvorena, klaustrofobična sredina, u kojoj je svako otvaranje prozora bilo proglašavano nacionalnom izdajom. Vidio sam generacije klinaca kako odlaze. Činilo mi se da je bilo strašno važno dovesti im i napraviti im neki komadić svijeta nepretencioznog, lakog, igrajućeg, napraviti im jedno igralište na kojem oni osjećaju sebe dobrim, u kojem oni vole to što vide i mogu biti sastavni dio toga.

RSE: Motovun je na drugoj strani od uobičajenih glamura festivala. Čini mi se da je i filmski program različit od glamuroznih godišnjih festivala Evrope i Amerike?

GRLIĆ: U svijetu je oko 2000 festivala godišnje. Godišnje se u svijetu pravi oko 3500 filmova. Nema tog filma koji neće završiti na nekom festivalu. Uvijek je pet do šest “A” festivala i njih dvije tisuće drugih koji to pokušavaju biti. U toj imitaciji, u tom pokušavanju biti veliki i važan, novac je presudna kategorija. Ne čini Kan velikim pet zvijezda. Kan čini velikim dvije tisuće filmova na tržištu koji se prodaju, hiljade ljudi koji pokušavaju tamo doći i nešto zaraditi. Festivali su male točke santi ukoliko ispod njih nije taj novac, nije ta industrija filma. Bez toga oni vrlo teško postoje. Meni se činilo da u svijetu postoje dva-tri festivala koji se bave veseljem filma, koji nemaju te trgovačke motive. Najljepši festival tog tipa koji sam vidio je u Americi, u Koloradu, u jednom malom napuštenom rudarskom mjestu gdje dvojica ljudi svake godine dovedu po 25 najboljih filmova za koje oni misle da su u svijetu proizvedeni, po 25 režisera i 25 glumaca. U tom malom mjestu postoji jedno ogromno veselje. Možete sa svima sjediti, sa svima piti. Imao sam čast da moja prva multimedija u istoriji bude izabrana među najboljih 25 filmova godine. Tamo sam proveo sedam dana. Čini mi se da je to nešto najveselije što sam ikada vidio. Imate, ili Kan s jedne strane, ili Motovun s druge. Ili ste čovjek koji voli veselje filma, ili pravite trgovinu. Za trgovinu su potrebni novci, a novci imaju svoju cijenu. Meni se činilo da u maloj siromašnoj zemlji, kakva je Hrvatska, nema smisla igrati se velikih crvenih tepiha, jer je to uvijek smiješno nakaradno i tako nastaju provincije.

RSE: Nagrađen je britanski film koji govori o ljubavi između Pakistanca i katolkinje u Škotskoj. Kakve filmove birate?

GRLIĆ: Pokušavamo birati filmove koji se ovdje inače ne bi vrtjeli. Tako smo i počeli. Na prvi dan prvog festivala, u Hrvatskoj nije igrao niti jedan neholivudski film. Po uzoru na Motovun, danas već ima oko pet-šest takvih festivala, pet-šest distributera i možete regularno u kinima naći i evropski i azijski film. Motovun pokušava svake godine ići sve dalje u sve bolje. Od ovih devedesetak filmova, koliko smo ih prikazali, mislim da će svega četiri ići u distribuciju. Zbog toga i imamo publiku koja dolazi u Motovun kako bi vidjela ono što ne može u kinima. Naravno da im u biranju tih filmova pokušavamo dati jedan pregled nečega o čemu se ovdje uobičajeno ne govori. Festival je u početku imao potrebu da otvara te prozore, da pokazuje neke tolerancije. Tvrdim da je jedan od razloga postojanja ovog festivala potreba da se jasno iskaže pravo na različitost, na individualnost, pravo na postojanje.

RSE: Uskoro počinje Sarajevski filmski festival koji je takođe postao jedan kultni i značajan festival na svetskoj sceni. Značajan je i za region. Da li bi ste uporedili koncepcije ta dva festivala?

GRLIĆ: Oni se ne mogu porediti. Sarajevo je napravilo jednu vrlu mudru gestu. Pula je mogla postati važan dio regije i regionalnog programa da je bila pametna. Sarajevo ima velike subvencije od države. Bosna i Hercegovina je zaključila da je film važan element imidža cjelokupnog kulturnog postojanja. Oni ulažu ogroman novac u jedan festival koji im to vraća. To je ozbiljan festival koji pokušava svake godine biti sve veći i ozbiljniji i nametnuti se u visoku “B” ligu festivala. Rade ozbiljan festivalski posao. Motovun se s tim vrlo teško mjeri, jer je Motovun jedna igračka sasvim druge vrste.

RSE: Šta je bilo najupečatljivije ove godine u Motovunu – balkanska produkcija ili dugometražni dokumentarci kao najnoviji svetski trend?

GRLIĆ: Meni su bili pri biranju dokumentarci strašno dragi. Prikazujemo ono što se ovdje rijetko prikazuje, a to su filmovi iz susjedstva. Naše sudbine i mentaliteti su vrlo slični, htjeli mi to priznati ili ne. Zato imamo nagradu koja se zove Od Albanije do Austrije. Uključujemo u nju i Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku. Pokušavamo pokriti jedan prostor sličnih mentaliteta i sudbina. Uvijek je to važno pokazati, jer je vrlo važno šta susjedi rade, kako misle, gdje idu. Glupo je ne imati uvid u to. Dokumentarni film nije samo svjetski trend. Mi smo kao festival, i ja osobno, bili umiješani u dva velika dokumentarca, jedina dva koja su ozbiljno igrala u kinima. To su Novo, novo vrijeme koji govori o izborima i Sretno dijete, koji je najgledaniji film u Hrvatskoj, u režiji Igora Mirkovića, koji govori o novom valu muzičara koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Dokumentarni filmovi su danas ušli u svijest. Igrani film je, zbog toga što je novac zahtjevniji i što ima veliku potrebu da se novac vrati, napustio jedan ogromni dio realiteta. Filmu fali ono što su 68-aši unijeli u svjetski i američki film, taj miris realnog, ta neka socijalna i politička svakodnevnica. Film u strahu da ga onaj u Hong Kongu, ili onaj na Aljašci, ili onaj u južnom Peru neće razumjeti isto, bježi od lokalnog realiteta. Ostalo je ogromno prazno polje u koje je uplovio dokumentarni film, da da ljudima ono što oni imaju kao realnost, strah od ogledala na ekranu, strah od razmišljanja o sebi i prostoru u kome žive. Tako su polako dokumentarni filmovi postali popularni, pa i oni najradikalniji politički, kao što je Murov, koji je ove godine dobio Kan. Nisam veliki ljubitelj njega kao dokumentariste. Mislim da je dosta jednodimenzionalan, ali poruke koje on šalje u prostor su očito izuzetno važne. Filmovi su jako skupi, a tehnika se razvila do toga da svako može sa digitalnom tehnikom snimiti film. Tako su ljudi počeli masovno snimati. Iz te ogromne mase uvijek će se roditi nekoliko strašno zanimljivih filmova, kao što se ove godine rodio mongolsko-njemački film koji se zove Uplakane deve. On je kod nas i u Karlovim Varima, u roku od tjedan dana, dobio nagradu publike. To je jedan od najspornijih dokumentarnih filmova na svijetu. Ljudi su željni realnosti, na TV-u kroz reality show, na filmu kroz dokumentarni film.

RSE: Koji je još dugometražni dokumentarni film igrao u Motovunu?

GRLIĆ: Igralo ih je puno. Igrao je i onaj koji je dobio Oskara za dokumentarni film a govori o Maknamari i ratu u Vijetnamu. To je izuzetno dramatična priča. To je ispovijest čovjeka koji je vodio jedan izuzetno bezumni rat koji u Americi još uvijek ima svježe rane. U svjetlu današnjeg rata koji vodi Amerika je strašno jasno kuda i on i ratovi idu, i jasno je da će završiti vrlo slično kao rat koji je vodio Maknamara. To je film koji Amerika guta jer gledajući svoju prošlost vidi svoju sadašnjost.

RSE: Vi ste producent filma Sretno dijete koji govori o muzičkom valu kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Izdata je i knjiga iz koje citiram:

“Nikada se nije plesalo kao tih godina, ili dvije početkom osamdesetih. Zapravo, vrijeme nije veselo. Zemljom trese ekonomska kriza, umro je svemoćni predsjednik Tito, stižu vijesti da je u Poljskoj uvedeno izvanredno stanje, a generacija mladih živi u skladu sa tada popularnom pjesmom Zamisli život u ritmu muzike za ples.”

RSE: Kakve su reakcije na ovaj film u Zagrebu? Čini mi se da je prikazan i u Beogradu.

GRLIĆ: Bila je to jedna od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj. Tako je on, ne samo uspješan režiser, postao preko noći i uspješan pisac. Film je neočekivano dobro prošao. Igor Mirković je taj film radio dvije godine, a to je ogroman posao sa strašno malo para. Nisam vjerovao da će taj film postati mali kultni film. Na web stranicama tog filma su mjesecima klinci razgovarali o muzici i o smislu života. On je napravio prostor propitkivanju prošlosti. Ovdje je plus kada neko promjeni svijet. Tu su generacije koje su rasle u vakumu vlastite prošlosti. Oni su gladni da vide. Nama se učinilo da taj zvuk gitara ima jednu puno dublju i jaču rezonansu u prostoru i ljudima i da je važno da se taj neki mali urbani znak pokreta otpora duhovno pribilježi, da ne ostane zaboravljen. Tako je Igor pokrenuo taj film. To je njegova mladost, to je njegovo odrastanje i on je krenuo u potragu za junacima svoje mladosti. Našao je da, manje-više, svi junaci njegove mladosti danas žive po Utrehtima, Parzima, Bečovima, Njujorcima i slično. Probao je kroz jedno sentimentalno putovanje sakupiti taj zvuk koji je spajao urbane sredine bivše države.

RSE: Za najbolji regionalni film u Motovunu je proglašen beogradski Kada porastem biću kengur - Raše Andrića. To je film o generaciji mladih koji su odrastali u devedesetim. Da li je bilo problema razumeti kod i jezik mladih Beograđana iz beogradskog predgrađa?

GRLIĆ: To je Rašin drugi film na Motovunu. On je tamo vrlo popularan autor. Večernja projekcija je bila rasprodana, dobili smo masu zahtjeva i odlučili smo u kinu ponoviti film. To vam govori o razumijevanju. Taj film je vrlo dobro prošao i kod publike i kod kritike i mislim da nije bilo problema u komunikaciji.

RSE: Kažu da je bio zanimljiv kratki slovenački film Vizija Evrope, o Sloveniji poslije ulaska u Evropsku uniju, negdje na granici sa Hrvatskom?

GRLIĆ: To je mali dokumentarni film koji će biti dio jednog velikog filma koji će uskoro imati evropsku premijeru. U njemu će dvadeset režisera iz Evropske unije pričati nešto o Evropi u vrlo kratkim pričicama od igranih do dokumentarnih. Radnja se odvija na granici Slovenije i Hrvatske. Dva slovenačka radnika mijenjaju običnu tablu Slovenije u evropsku tablu Slovenije. Na hrvatskoj strani jedan seljak, koga igra Ivica Vidović, tovari traktor. Slovenci viču da bi i oni rado otišli na Evropsko prvenstvo u nogometu, a Ivica viče da bi on bio sretan da je Hrvatska ušli u Evropu. Rastaju se u žalu što im se nije dogodilo ono što se dogodilo susjedu. Pošto smo ove godine imali u sklopu Motovuna igre sa Dalmacijom izvukli smo taj film.

RSE: U Pragu, krajem šezdesetih, ste s jednom grupom, sada poznatih reditelja iz bivše Jugoslavije, studirali na Praškoj akademiji.

GRLIĆ: Došao sam u Prag 1966. godine. Tada su u Pragu bila već trojica: Srđan Karanović, Zoran Marković i Popović. Došli smo u drugom valu, dvije godine kasnije: Lordan Zafranović, Goran Paskaljević i ja. Lordan i ja smo bili prebačeni na drugu godinu nakon prijemnih ispita. Onda su počeli dolaziti kamermani.

RSE: Imate li danas neke veze sa Pragom, osim što povremeno ovde snimate?

GRLIĆ: Imam. Prag je sentimentalna točka moga života i dosta često dođem na pivo u Prag. Bez obzira koliko se grad promijenio i postao u svome centru nešto drugo, još uvijek postoje neki Žižkovi i neke male pivnice u kojima čovjek može pričati viceve na češkom.

RSE: Doživeli ste najuzbudljiviju, 1968. godinu, baš u Pragu.

GRLIĆ: Tada sam bio student druge godine, ali taj dan sam bio u jednom drugom, dosta zgodnom mjestu, a to je bila Korčulanska filozofska škola. Korčulansku filozofsku školu je držala redakcija Praksis-a. Moj otac je bio jedan od osnivača i njen član. Oni su svako ljeto držali Korčulansku školu. Te godine su tamo bili Markuza, From, Lefevr, prva “A” liga filozofije i sociologije tog vremena. Otac me je probudio u šest u jutro. On se rano budio i slušao je vijesti. Rekao je: “Raja, ušli su ti Rusi u Prag”. Mislio sam da se zeza, ali ustanovilo se da je točno. Sjećam se da sam tog jutra u redu na Korčuli stajao da potpišem Deklaraciju protiv upada Varšavskog pakta u Čehoslovačku. Ispred mene je stajao From, a iza mene Markuza. To je moj najbliži dodir sa svjetskom filozofijom koji sam ikada imao. Tog popodneva sam išao u Zagreb jer sam trebao za sedam dana ići u Prag. Uspio sam doći jednim od prvih aviona do Praga. Stari aerodrom je bio pod tenkovima. Tada su se desili svi oni štrajkovi i sve one priče koje bi zahtijevale dane i dane pričanja.

RSE: Kako je izgledala tadašnja Jugoslavija iz okupiranog Praga?

GRLIĆ: Jugoslavija je tada slala neke signale da postoji neka nada da se dogodi neki normalniji život no što se to kasnije iskazalo. Bila je jedna od vrlo rijetkih zemalja koja je jasno iskazala što misli o toj okupaciji. Jedino je bio neshvatljiv mentalitet. Niko u tadašnjoj Jugoslaviji nije razumio kako to da Česi nisu uzeli puške, noževe i ostale toljage i krenuli na Ruse. Niko tamo nije mogao objasniti da se tako razmišlja. To su bili sudari Balkana i centralne Evrope koji se nisu razumjeli. Na Praškoj akademiji postoji za kamermane jedno vrlo zdravo i ugodno predavanje. Jedan profesor je uzimao mlade i nadobudne klince iz cijeloga svijeta koji su došli na najveću akademiju i mislili da su najbolji. Odvodio ih je na Karlov most i govorio: “Ovdje je do sada prošlo oko devedeset generacija. Vi ste možda devedeset i peta. To je sasvim nevažno. Niko vas se neće sjećati. Ostati će samo most”. Taj mentalitet i to viđenje svijeta je bilo ovdje potpuno neshvatljivo. Mi smo se godinama upirali tumačeći nešto što je teško protumačiti.

RSE: Kako sada izgleda kada odete na Žižkov u pivnicu i iz ove perspektive pogledate na prostor bivše Jugoslavije i Prag? Kako danas razmišljate?

GRLIĆ: Žao mi je što smo propustili vlak za civilizaciju i što ćemo u civilizaciju ući tako sporo i sa takvim strašnim teretom u krvi. Neke iz društva ljudi koji su izveli Velvet revoluciju sam relativno dobro znao i pio sam pivo i prije toga sa njima. Znam vrlo bliske ljude koji su tada bili Havelovi savjetnici. Strah da im se ne ponovi Jugoslavija je bio osnovni motiv i vodilja svega što su radili tih godina u razdvajanju Češke i Slovačke. Ta panika i miris krvi sa Balkana su ih potpuno paralizirali. Zato su probali tako meko i tiho sve to napraviti. Meni se čini da bi bilo zdravo da su se i ovi krajevi razišli na isti način, jer taj brak u kome bi uvijek neko nekoga okrivljavao nije dobar. Da smo se razišli na tako civiliziran način kao Česi i Slovaci, možda bi svemu bilo lakše, ali je kasno o tome danas govoriti.

RSE: Kada ste govorili o svom projektu Imaginarna akademija, upotrebili ste poređenje sa kavezom u Vltavi.

GRLIĆ: U tom projektu Prag je igrao jednu čudnu ulogu. Ja sam od svog univerziteta dobio 15 hiljada dolara da odem napraviti jedan ljetni work shop u Pragu. To je bio jedan trenutak kada je Prag bio strašno u modi, 1994. godine. Sa dekanom sam odlazio u Prag kako bi smo osnovali Njujorški univerzitet u Pragu. Nosio se Prag i svaki univerzitet koji je do sebe držao u Americi je htio nešto imati u Pragu. Uspio sam svoje nagovoriti da u Pragu ima toliko toga i da je besmisleno gurati se i da ću od tog novca pokušati napraviti nešto u Hrvatskoj. Oni su se toga bojali jer je tada tamo bio još rat i strpati studente sa američkim osiguranjima u ratnu zonu nije baš najjednostavnija disciplina. Ovdje nam je Soroš pomogao i tako je nastala Imaginarna akademija u Grožnjanu, jednom malom divnom gradiću. Prvi predavači su bili profesori iz Njujorka, sa Ohajo univerziteta i sa Zagrebačke akademije. Sa dvadesetak studenata smo počeli na terasi jednog restorana. Prve godine su bili studenti samo sa prostora bivše Jugoslavije, plus tri američka studenta. U sedam godina postojanja mislim da je preko 350 studenata prošlo kroz to iz tridesetak zemalja od Kazahstana do Perua. Profesori su bili tri-četiri oskarovca dokumentarnog i igranog filma. Tu je dolazilo sve na svijetu i to potpuno za badava. Mi smo jednu staru zgradu renovirali i imali smo neke svoje učionice. To je stvaralo neki duh. Bila su to vremena vrlo teška i vrlo ružna sa ogromnim nepovjerenjem. Tadašnja hrvatska politika je vjerovala da je to jedan od centara koji je Soroš sagradio ne bi li uništio režim i Tuđmana. Bilo im je nemoguće tumačiti da to s tim nema ništa zajedničkog. Kada policije i klaustrofobije rade onda nema granica. Cilj toga je bio da dekontaminiramo neki prostor i neke klince koji su pod totalnom presijom medija koji su ovdje, manje-više, pripomogli uveliko ratu. Pokušali smo ih isčistiti da se bave svojim igrama i da nađu veselje u pravljenju filmova. Kada sam studirao u Pragu stanovao sam u koledžu iznad mosta koji se tada zvao Most 1. maja. U Vltavi su bili drveni sanduci. Tumačili su mi ih da se po tadašnjim pravilima nije mogla riba iz ribnjaka direktno prodavati u restoranima i ribarnicama, nego se morala prvo odnijeti u neku tekuću vodu da se tu ispliva jedno vrijeme, da iz nje izađe mulj i smrad i da tek onda može ići na tržnicu. Meni se čini da je Imaginarna akademija godinama radila upravo to – da je to bio jedan prostor na kojem su ljudi čistili jedan medijski mulj ovoga prostora.

RSE: Jedno vreme ste radili i u Imaginarnoj akademiji i na univerzitetu u Ohaju. Da li je taj skok iz Amerike u Istru jedan veliki skok kada su u pitanju studenti? Da li je velika razlika između studenata sa kojima ste radili u Americi i Istri?

GRLIĆ: Mislim da nema velike razlike u gledanju klinaca u Evropi, Americi i okolnim kontinentima. Razlika je samo u onome šta oni vide na kraju puta kao svoju mogućnost. U Americi postoji ogromna industrija koja guta ogromnu količinu ljudi. Na američkom univerzitetu pri završnim projekcijama svake godine dođe stotinjak agenata iz velikih agencija. Zna se da će dvojica klinaca te noći potpisati svoje prve velike ugovore za igrane filmove. Studira ih preko hiljadu, na post diplomskom ih je jedno 120. Zato oni plaćaju ogromne školarine, rade po noći da bi po danu mogli praviti filmove, prolaze kroz milion tegoba, ali ta glad, ta želja i ta nada da ih nešto čeka na kraju puta ih na to tjera. Naš klinac na kraju puta ne vidi vrlo jasan sustav u koji bi mogao ući i zbog toga je njegova energija i glad nešto drugačija.

RSE: Da li znate gde su danas vaši bivši studenti Imaginarne akademije?

GRLIĆ: Znam i izuzetno sam ponosan. U hrvatskom filmu mlađi prave neke zanimljive filmove. Bosna ima to isto. Tokom cijelog rata svake godine smo odgajali jednu generaciju bosanskog filma. U Srbiji je toga manje. Tu nemam pregleda. Na Sloveniju smo imali velikog uticaja i pet režisera iz te Imaginarne akademije je kasnije krenulo praviti svoje filmove. I napravili su ih. Prema tome, imala je veliki uticaj na ovome prostoru. To je lijepo da se dogodilo.

RSE: Sada imamo Motovun, a ne Imaginarnu akademiju. Možda jednoga dana bude i jedno i drugo.

GRLIĆ: Ove godine smo pokrenuli Motovunsku filmsku školu koja je počela sa radom prije festivala i koja se počela razvijati. Dolazili su neki veliki profesori. Motovun je nastao iz jedne male edukacije i jedna od obaveza Motovuna je da ima edukativni element u sebi.

RSE: Nadam se da na vas neće ozbiljnije uticati činjenica da vam vlast u Zagrebu ne daje više novca. Obećava da vam iduće godine neće dati ni kune.

GRLIĆ: Stigla je neka uvijena poruka koju nismo drugačije razumjeli nego tako, ali dug je put do drugog Motovuna. Motovun je uvijek loše stajao. Mi smo shvatili da je sasvim nevažno tko je na vlasti, već je to jedna igra koju nitko ne voli jer se ne da kontrolirati.

RSE: Da li to znači da naslov vašeg dokumentarca Novo, novo vrijeme iz 1999. godine baš i nije adekvatan?

GRLIĆ: Mislim da je vrlo adekvatan. On je donio novo vrijeme. Hrvatska se tada prelomila. To smo htjeli zabilježiti. Hrvatska je bila u jednom debelom mraku svoje vlastite zatvorenosti i bila je zemlja iz XIX stoljeća u kojoj su se političari ponašali kao da su iz Monti Pajtona. To je zemlja u kojoj se dogodila velika promjena. To što promjena, kao što to obično biva, nije ni stotinu onoga što je obećala napravila, je sasvim druga pjesma. To da se nesreća jedne zemlje pretvorila u percepciju jedne normalne zemlje sa milion malih nesreća su napravili ti izbori. Bilo je to važno popisati jer su već tada počela šminkanja i uvijanja stvarnosti u lijepu sliku. Mi smo htjeli mali komadić te stvarnosti, zadržati je, jer čim je totalitarniji režim, tim ostaje manje tragova u njegovom postojanju. Ostaju samo ušminkani filmovi o trijumfu volje, a stvarnost se ne bilježi. Tako se u Hrvatskoj dogodilo desetak godina nove ere i ništa od stvarnosti nije zabilježeno. Zabilježene su parade i bombe, a stvarnost se izbjegla.

RSE: Godina 2000. je prekretnica za Hrvatsku. Da li tako vidite i 2000. u Srbiji i Crnoj Gori?

GRLIĆ: Nedovoljno sam informiran da bi dao bilo kakve velike sudove o tome šta se tamo događalo. Meni se činilo da je u jednom trenutku Srbija bila spremna za katarzu, da se smrću i ubistvom Đinđića ta zemlja odjednom odlučila očistiti od te more preko noći, i da konačno vidi šta se u njihovo ime dogodilo. Kada je to krenulo izgledalo je kao jedna ogromna šansa. Bez katarzi je vrlo teško ići dalje. Nisam dobio dojam da se katarza zaista dogodila. Tako je moja slika o tome šta se tamo događalo vrlo nejasna.

RSE: Kako vidite film na prostoru bivše Jugoslavije i devedesete u filmu?

GRLIĆ: Uvijek sam sumnjao da film nema potrebu, mogućnost a i svrhu da se bavi politikom na taj način. Papir podnosi puno strašnih stvari, podnosi puno direktnije stvari. Papir je kompjuterski ekran podobniji za sve to skupa. Film je priča i intima. Film su ljudske sudbine, a one ne korespondiraju sa političkim voljama i našim vizijama prošlosti. Za desetak godina će nestati te mržnje i te strasti. Ako uporedite partizanske filmove, trebalo im je trideset godina da dođu do filmova koji imaju sumnju u sebi kao i ljudsku sudbinu, a ne samo plač. Hrvatska kinematografija je imala jedan strašan osjećaj da mora iskazati našu istinu o nama, a to je uvijek pogubno za kvalitet filmova. Onda platnom ne hodaju lica nego politika. Ne znam. Mislim da je do sada dokumentarni film ostavio puno više iza sebe nego igrani.

RSE: Da li bi ste izdvojili neki od igranih filmova koji se bavi tematikom devedesetih?

GRLIĆ: Rane su možda najbolji i najjači film koji o tom prostoru i o tim devedesetim pričaju. Ima sigurno još nekoliko filmova, ali mi se čini da je ovaj najjasnije gađao u nesreću.

RSE: A od dokumentarnih?

GRLIĆ: Puno. Sve ono što je Saga o Sarajevu radila, što su Kenović i momci oko njega uradili tokom rata. To su potresne priče. To je strašno jako. To su svjedočanstva o nekom vremenu. Mislim da je to to. Ako se može ovako u razgovoru nešto brzo izdvojiti, to bih izdvojio.
XS
SM
MD
LG