Dostupni linkovi

Bermudski trougao korupcije


I u borbi protiv korupcije SCG kasni za ostalim zemljama u tranziciji. Kad je Savet Evrope još pre deset godina počeo organizovano da pravi strategiju za borbu protiv korupcije u zemljama u tranziciji, Srbija je intenzivno negovala i razvijala korupciju na najvišem nivou, kao da je to bila državna strategija. To je bio period uvozno-izvoznih dozvola, kontingenata i ostalih privilegija, idealnih za tadašnje vreme sankcija. Neregularno poslovanje postalo je uobičajeni način rada. U međuvremenu se u rešavanju ovog problema, osim Evropske unije (EU), uključila i Svetska banka. Zašto, objašnjava Radojka Nikolić, urednik u listu „Politika“ i autor prve serije okruglih stolova na temu korupcije:

„Kad je počeo period tranzicije, odjednom su videli da je zapravo u zemljama u tranziciji veliki problem korupcija. Zašto? Zato što je uticala na sprovođenje zakona, na uvođenje demokratije, na poštovanje ljudskih prava i zato što je ometala razvoj tržišta na zdravim osnovama. A cilj je instaliranje kapitalizma na zdravim tržišnim osnovama, gde će zakoni tržišta da donose veliki profit i time da podignu ukupni standard ljudi.“

Kome korupcija odgovara: „Korupcija sigurno odgovara najviše bogatim ljudima i ljudima koji su u javnom sektoru već uticajni, ali bi hteli da budu još bogatiji i još uticajniji. Problem s korupcijom – koji dolazi do izražaja pogotovo kod nas – je što korupcija pomaže da bogati postanu još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Kako se bogati služe korupcijom? Tako što ljubazno i prijateljski nastoje da ,poklonima‘ – a u pitanju su ogromne sume novca ili velika materijalna korist – ostvare svoje ciljeve. To je takozvana velika korupcija i nje kod nas nesporno ima, isto kao što ima i male korupcije.“

A kome nikako ne odgovara: „Meni se čini da je u borbi protiv korupcije vrlo značajna jedna dimenzija, koja se možda ne ističe toliko često, a to je da su time ugrožena ljudska prava. Ukoliko postoji jak koruptivni sistem u zemlji, vi kao običan, mali čovek ne možete da ostvarite nijedno svoje pravo, od opštinskog šaltera do nekog većeg prava. Mislim da je to ta dimenzija koju ljudi najpre mogu da shvate – zašto bi stajali negde u redovima, zašto bi čekali na nešto, zašto bi to odugovlačenje dobijanja nekog dokumenta značilo da vi morate nekog da potplatite i to stiže odmah. E, kad nema korupcije i kad sistem funkcioniše, onda nema svega toga i čovek najbolje može da shvati kolike koristi ima od toga kada institucije dobro funkcionišu.“

Ovo su reči Radojke Nikolić, urednika „Politike“ i autora prve serije okruglih stolova o korupciji.
* * * * *
Pod dejstvom međunarodnih institucija, prva demokratska Vlada posle oktobarskih promena, osnovala je Savet za borbu protiv korupcije, sastavljen od ljudi za koje se smatralo da imaju društveni ugled, a nemaju eventualni sukob interesa i da će njihova reč imati javnu težinu, pa time podstaći državne organe da krenu u borbu protiv utvrđenih slučajeva korupcije. Ovo telo je, međutim, bilo nedovoljno kvalifikovano da bi zaista istražilo delikatne i teško dokazive slučajeve. Članovi Saveta za borbu protiv korupcije sve više su ličili na borce protiv vetrenjača. Istraživali su srpsku privatizaciju, analizirali sporne slučajeve, počev od Sartida, istraživali su „šećernu aferu“, ali bez naročitog odjeka. Ima li uopšte nekih rezultata u borbi protiv korupcije, pitali smo predsednicu Saveta Vericu Barać:

„Nema rezultata. Korupcija jeste krivično delo, ali koliko mi znamo nije pokrenut nijedan postupak da se utvrdi da li je u konkretnom slučaju bilo korupcije ili nije. Sve izveštaje koje je radio Savet, znači izveštaj o izvozu šećera, o Sartidu, o privatizaciji, dostavili smo svim nadležnim organima i javnom tužiocu, ali za sada nemamo nikakvu informaciju da je bilo šta pokrenuto da se utvrdi da li u nekom konkretnom slučaju, gde mi smatramo da ima dovoljno činjenica i podataka koje upućuju na korupciju, to zaista tako, a posebno ne da je taj postupak završen i da u tom nekom konkretnom slučaju znamo ko je odgovoran.“

Pitanje je da li je reč o nesposobnosti države ili nespremnosti da zaista počne da se bori protiv korupcije ili su lobiji kojima regularno poslovanje ne odgovara toliko jaki, da blokiraju svaki pokušaj države da uvede red?

„Jesu, lobiji su veoma jaki. To su oni isti lobiji koje znamo i iz ranijeg perioda, koji su bili glavni kad se država razarala i pljačkala kroz inflaciju, kroz ratove, kroz sankcije… Sada se verovanto finansiraju razni načini da se država ne uspostavi. Znači, s druge strane, kao posledicu delovanja tih lobija, mi imamo veoma razgrađene institucije.“

Nisu korupcije pošteđene ni razvijene zemlje, ali se one, za razliku od zemalja u tranziciji, protiv nje efikasno bore, da bi očuvale uspostavljena regularna pravila igre:

„Korupcija postoji u svakoj zemlji, kao i kriminal, znači i u onoj demokratskoj, uređenoj državi, ali je tamo to jedna pojava koja je kriminogena i koja se drži pod kontrolom. Mi imamo potpuno drugi problem s korupcijom. Mi imamo korupciju koja deluje, onako u izbornom smislu, kao kvarenje vlasti; kad određene grupe ljudi uspeju da se javni interes potpuno podredi nekom pojedinačnom ili grupnom interesu. Znači, imamo korupciju koja u suštini ne dozvoljava da se formiraju institucije demokratske države. Sad imamo jednu pojavu koja posebno govori o tom uticaju korupcije na najjače institucije. Zakoni koji su doneti u prethodnom periodu, sada se uglavnom ne primenjuju i često ćete čuti da ti zakoni nisu dobri; to su recimo Zakon o radio difuziji, čak Zakon o javnim nabavkama, Zakon o finansiranju političkih stranaka i mnogi drugi. Oni se faktički ne primenjuju, iako su na snazi i onda se kaže da ti zakoni nisu dobri. To je jedna posebna vrsta nezakonitosti koja ustvari također upućuje na neku vrstu korupcije, da neki centri moći, finansijski pre svega, mogu do te mere da utiču, da se jednostavno zakoni, čak i oni koji su na snazi, ne primenjuju, a oni koje očekujemo da se donesu, oni se ne donose, kao što je Zakon o dostupnosti informacija, onda promene zakona koje će omogućiti da korupcija zaista bude krivično delo i da bude kažnjiva. Videli ste kroz aferu izvoza šećera, sve je relativno bilo jasno, ali na kraju za taj veliki šverc šećerom i za prevaru koja je dovela državu u sankcije, niko nije odgovarao i na kraju je kao ispalo da nema podataka. Mislim da ne postoji spremnost da se ti podaci upotrebe u cilju dokazivanja konkretne odgovornosti konkretnih ljudi.“

Bila je to Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije.
* * * * *
Kako ljudi doživljavaju korupciju u Majdanpeku?

”Bez mita i bez para se ništa ne može da uradi. Takav je sistem. Svi smo nekako postali jako čudni.”

”Puno je mita i korupcije. Puno je i ne zna se ko će to moći da iskoreni.”

Ovo su samo neki od odgovora koje je i danas teško dobiti kada se govori o korupciji ili prosto rečeno podmićivanju. Neki to obično kažu: “Ili vam nije dobra rakija ili treba da se podmaže. To je tako jednostavno.”

I onda vi znate o čemu se radi?

”Apsolutno. Ne samo da ja to znam, već mislim da je to u ovom narodu već urođeno, da nikakav posao ne može da se završi ako se ne podmaže ili ne časti.”

Naš sledeći sagovornik govori o ličnom iskustvu:

Bio sam u prilici da započnem privatan posao, ali nisam mogao, zbog toga što nisam imao dovoljno para da ubedim određene ljude da mi omoguće rad.“

U kom smislu da ih ubedite?

„Finansijskom.“

Jesu li oni direktno tražili od vas?

„Ne baš direktno, ali indirektno mi je stavljeno do znanja da je to problem zbog kojeg ne mogu da započnem posao.“

A kako se to indirektno stavlja do znanja?

„Postavljali su takve uslove, i takvih uslova je bilo sve više i više, koje nisam mogao da ispunim, a bez ispunjenja tih uslova nisam mogao da završim posao odnosno da realizujem tu svoju zamisao. Neko ko je imao sredstava, mogao je to da završi, ali ja koji nisam imao, nisam mogao.“

Niko vam konkretno nije rekao da treba dati novac ili nešto drugo?

„Ja mislim da to niko konkretno i ne kaže, nego da se jednostavno vidi iz razgovora da se to traži. E sad, verovatno oni koji imaju ta sredstva, možda odmah ponude, pa ne mora ni da dođe do toga da im se govori. A onome ko nema, verovatno se na ovaj ili onaj način traži.“

Priča obično ostane nedovršena, iz ovih razloga:

„Ja u ovom trenutku konkretno ne mogu da pomenem instituciju, niti verujem da će bilo koji sagovornik s kojim pričate o tome da pomene konkretne ljude, jer će im sutra ti isti ljudi trebati da bi završili ili realizovali svoje ili poslove ili bilo šta drugo, ideje ili ne znam već šta.“

A koliko je problem korupcije ozbiljan možda najbolje ilustruje ovaj komentar:

„Smatram da bi onaj ko je davao jednom trebao da kaže da je davao. A normalno da onaj ko je primao neće reći – što se mene tiče, ja sada mogu da kažem da ko nije uplovio u te vode, teško njemu, taj vrlo teško živi.“
* * * * *
Srbiju je najviše koštala korupcija koja je omogućena na osnovu političke pripadnosti, smatra Dobrivoje Radovanović, direktor Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu. Zbog političkih interesa, nije rasvetljena ni afera sa prepakivanjem šećera. O tome može li se postići opšti društvenih konsenzus za borbu protiv korupcije, Radovanović kaže:

„Pre svega se mora postići konsenzus unutar Vlade. Budući da je ova Vlada manjinska i da je sačinjavaju tri stranke, moraće prvo da posegnu za nekim konsenzusom unutar sebe, što neće biti tako jednostavno, pošto su to stranke vrlo različite prirode i različite istorije od 1990. godine; pri tome je istorija nekih od njih jako kratka. Nakon toga moraju postići konsenzus sa svim strankama i u opoziciji i onda ići na to da i institucije profunkcionišu i da državni organi rade svoj posao. A najgore što može da nam se desi, to je da političari postignu konsenzus oko toga da ne diraju jedni druge.“

Najveće međunarodne kompanije koje su investirale u Srbiju, potvrdile su u jednom istraživanju da pored redovnih obaveza, plaćaju i neformalne poreze od 18 do 20 odsto, kaže Mirosalava Milenović, direktor Savetodavnog centra u srpskom ogranku najveće konsultanske kuće na svetu PricewaterhouseCoopers. U bilo kom finansijskom izveštaju koji se dostavlja državnim organima u Srbiji, postoji dovoljno elemenata da se utvrdi bar jedno krivično delo, kaže Miroslava Milenović:

”Prisutnost korupcije je velika u Srbiji, ali treba reći da je u ovom momentu daleko manja nego što je bila 2000. godine, jer vrlo često se zaboravlja u kakvoj državi i u kakvom društvu i u kakvom okruženju smo živeli pre 2000. godine. Međutim, i u trećoj godini tranzicije, korupcija je još uvek na visokom nivou u Srbiji i tu je potrebna temeljna, jaka i vrlo efikasna borba protiv iste, ali ne samo u segmentu korupcije, to mora biti sveobuhvatna borba sa kriminalom, sa privrednim kriminalom, sa svim efektima koje on ima na privredne subjekte i uopšte na društvo.“

Nije čak reč samo o nastojanju pojedinih lobija da se borba protiv korupcije ne sprovede, već i o nemaru države koja ne shvata svu važnost ovog problema, kaže Radojka Nikolić:

„Kod nas za sve svest sporije sazreva, pa se i ovoga puta sporije shvata da borba protiv korupcije nije samo šlager tema, da nije samo nalog koji treba da se ispuni, nego da zahteva ozbiljno suočavanje sa problemom i zahteva sposobne ljude da to urade. Metodi borbe protiv korupcije, koje su međunarodne organizacije proučile i istražile, to je samo recept koji morate da primenite i da prilagodite vašim uslovima. A u te metode borbe se ubrajaju – kazne, prevencija, institucije i država sa svojom kontrolom. Ja mislim da ništa od toga mi nemamo.“

Pitanje zašto se u Srbiji posle 5. oktobra, nije desio 6. oktobar, također je postalo moderno, i to u raznim oblastima. Najviše se postavljalo u sferi organizovanog kriminala, koji je po definiciji povezan sa korupcijom kao njen najteži oblik. Verica Barać:

„Zašto se nije desio 6. oktobar i zašto on još uvek ne može da se desi? Prosto su ljudi koji su onu državu razarali kroz ratove, pljačku sankcije, kontingente, dozvole i već šta se sve dešavalo, na vreme počeli da finansiraju političke stranke koje su posle činile tu Demokratsku opoziciju Srbije. I kada danas pogledate činjenice koje ukazuju na to ko finansira koju političku stranku ili koje medije, onda vam je jasno da ljudi koji su razorili ovu državu imaju mnogo interesa i verovatno mnogo novca da finansiraju to da se ona ne uspostavi. I ona se stvarno ne uspostavlja. Ako zamislite šta je stvarno trebalo da se desi 6. oktobra, onda vidite da su se svi ti ljudi, koje je makar trebalo proveriti kako su stekli ta svoja velika bogatstva, obezbedili time što su imali neku svoju partiju zaštitnicu i to se dešava i danas. Ne znam kako će se to probiti i da li ćemo mi imati šansu da napravimo državu, ali sad je jasno da nemamo državu, već da imamo samo vlast koja nije u stanju da se bori protiv korupcije.“

Kad god se počne priča o korupciji, ponovi se ista stvar – svi nešto o tome teoretski znaju, ali niko ne želi da govori o konkretnim slučajevima, pre svega zato što je u Srbiji podjednako odgovoran i onaj ko prima i onaj ko daje mito. Radojka Nikolić kaže da je zavera ćutanja sasvim očekivana:

„Meni se čini da je sprega između ljudi koji daju velike svote novca, u takozvanoj velikoj korupciji, i ljudi koji se nalaze na raznim nivoima vlasti, toliko jaka da je prosto nemoguće da se ta veza tako brzo prekine, ili vlast ne želi da je tako, kao satarom, preseče. Fakat je da su veze iz prošlosti toliko jake da se malo ko usuđuje, i onda kada ima crno na belom da je neka radnja obavljena protivzakonito, da je verifikuje i da je sankcioniše. Mislim da je to problem koji će potrajati. To su onda generacije novih ljudi koje ne bi imale tog putera na glavi ili ne bi imale obzira, pa bi onda mogle da deluju po savesti i pravično. Mislim da ćemo mi još dugo sa tim vezama, sa tim duhovima prošlosti da se suočavamo; uvek kada treba nešto da se preseče, umesto presecanja će se to samo zamrsiti u još jedno klupko.“

Nije samo Beograd, kao glavni grad, gde se po prirodi stvari okreće najveći novac, jedino žarište korupcije. Na ovu bolest nisu imune ni manje sredine. Kako je to u Šumadiji?

Iako je, prema uverenju javnosti, u šumadijskim poslovnim krugovima korupcija veoma rasprostranjena, većina ovdašnjih direktora društvenih i privatnih preduzeća izbegla je razgovor na tu temu, pod izgovorom da bi njihovo pojavljivanje u javnosti moglo da ima negativne posledice po njihove firme. Jedan od njih nam je rekao da je poslednjih godina u ovom delu Srbije, pored klasičnih oblika, počela da buja i takozvana politička korupcija i da se tačno zna koja stranka stoji iza koje firme i kako joj namešta poslove, ali da još uvek nema opipljivih dokaza šta dobija zauzvrat:

„Što se tiče one vrste korupcije koja se odnosi na davanje poslova partijskim drugovima, teško je reći koliko tu odlazi na političku bliskost, a koliko se dobija u narukvicama. Javna je tajna da se narukvice isplaćuju, da se plaćaju pokloni u putovanjima, u odmorima i tako dalje, ali to niko ne želi da ispriča do kraja.“

Zoran Matović, bivši pripadnik „Otpora“, kaže za naš program da je ta organizacija tokom svoje antikorupcijske kampanje u Kragujevcu registrovala dvadesetak slučajeva klasične korupcije prilikom dobijanja poslova, ali da je njihovo procesuiranje išlo veoma teško, jer, po pravilu, za to nije bilo dovoljno dokaza:

„Vrlo je evidentno nameštanje poslova, preporuke poslova, onda recimo podizanje cene na veću od realne i tako dalje. To su recimo neki od slučajeva kako dolazi do korupcije i tu može samo da se ide na zloupotrebu službenog položaja lica ovlašćenih u celom tom postupku.“

Zbog toga nijedna od krivičnih prijava za korupciju, koje je podneo „Otpor“, do danas nije dobila sudski epilog:

„Sve krivične prijave su odbijene, zato što institucije sistema nisu odradile svoj posao u skladu sa zakonom, odnosno onako kako treba, a sve je ukazivalo na to da postoje očigledni dogovori, kada se recimo pogledaju cene pri kojima su sklapani ugovori za neke od tih slučajeva. Međutim, naše Tužilaštvo nije ništa isteralo do kraja, tako da je većina krivičnih prijava odbačena.“

Naši sagovornici tvrde da, iako je poslednjih godina država preduzela čitav niz ozbiljnih koraka na suzbijanju korupcije, ta pojava uopšte nije suzbijena i da postoji na desetine načina da se zakon zaobiđe, naravno uz odgovarajuću tarifu, koja zavisi od vrednosti posla i ranga službenika u državnom ili društvenom preduzeću koga treba korumpirati:

„To su hiljade evra, a oni sitniji se prodaju za flašu viskija ili za neku večeru, neki godišnji odmor, da im se ključ od neke kuće ili vikendice na moru i tako dalje.“

Zoran Matović smatra da je tako rasprostranjena korupcija direktna politička posledica Miloševićeve vladavine, ali da u današnjim uslovima ima i svoju socijalnu dimenziju:

„Posledice Miloševićeve vladavine u devedesetim godinama su takve da je očigledno da ovde ljudi izgleda mnogo malo vrede; svoj obraz prodaju, odnosno riskiraju da krivično odgovaraju, za vrlo male novce.“
* * * * *
Olako se prelazi preko sitne korupcije, zbog koje ljudi gube poverenje u institucije i koja lako prerasta u krupnu korupciju, smatra dekan Policijske akademije u Beogradu Mićo Bošković. „Smena vlasti je najpogodnije vreme za bujanje korupcije, a kod nas se ona često događa“, kaže Bošković. On ocenjuje da je najveći broj srpskih bogataša na sumnjiv način stekao toliki kapital:

„Ono što je kod korupcije značajno kao veoma bitan elemenat, što ga možda i razlikuje i čini specifičnijim od ostalih, to je koristoljublje. Korustoljublje je motiv. Nije samo protivpravno pribavljanje imovinske koristi, to je više od toga. To je pohlepa. To je nezasitost. To je želja da se ima još više. Nikad dosta. Što je rekao Aristotel: ,Najveći zločini nisu učinjeni zbog nužnog, nego suvišnog‘.“
* * * * *
O Bože, daj mi crni Mercedes sa registracijom malom,
da sebe konačno mogu da smatram zvaničnom budalom.

O Bože, daj mi crni Mercedes s najmanje šestoro vrata,
da mirno tresem svoju havanu u pepeljaru od zlata.

Napolju đaci i zastavice i narod pritisnut mukom,
sa zadnjeg sedišta ne vidim ništa, samo odmahujem rukom.

O Bože, daj mi crni Mercedes, jer to je čudo nad čudima,
lepo je nekažnjeno voziti po cveću i ljudima.
* * * * *
Kako se Crna Gora bori protiv ovog društvenog zla?

Korupcija je veoma opasan kriminogeni fenomen koji se obično dešava u uskom krugu ili između svega dvoje ljudi, gdje se daje i prima novac da se neka radnja uradi ili ne uradi. Ovako može glasiti definicija korupcije, jedne od najznačajnijih bolesti svih sistema, ali najznačajnije izražene u društvima u tranziciji. Crnogorska Vlada je prije tri godine osnovala Agenciju za antikorupcijsku inicijativu, koja nema operativne nadležnosti, a zadužena je za predlaganje zakonskih akata iz oblasti antikorupcije, konflikta interesa i sprečavanja pranja novca. Pored redovnih aktivnosti, prema riječima Veselina Šukovića, direktora Agencije, ova institucija je veoma angažovana na polju koordinacije i unapređenja saradnje s međunarodnim institucijama, ali i domaćim nevladinim organizacijama. Šuković kaže da je Agencija prije svega počela sa pokrivanjem oblasti koje u Crnoj Gori uopšte nisu bile regulisane. To se prije svega odnosi na oblast javnih nabavki, kaže Šuković:

„Donesen je i Zakon o sprečavanju pranja novca, formiran je i operativni organ koji kontroliše legalnost finansijskih tokova i Zakon o konfliktu interesa.“

Inače, prema rezultatima pojedinih istraživanja, građani Crne Gore, kao jedan od ključnih uzroka sopstvenog siromaštva jasno prepoznaju upravo korupciju. Vanja Ćalović, koordinator nevladine organizacije Mreža za afirmaciju nevladinog sektora, ističući činjenicu da se prema izvještajima Svjetske banke i drugih međunarodnih institucija, problem korupcije u jugoistočnoj Evropi povećava, govori i o uticaju korupcije i posljedicama koje ona proizvodi:

„Ona omogućava bogaćenje pojedinaca na račun većine siromašnih. Ona smanjuje investicije, nameće dodatne troškove preduzećima, smanjuje konkurentnost, doprinosi neracionalnom trošenju oskudnih resursa i uništavanju životne sredine. Ruši i osnovne elemente demokratije, onemogućava vladavinu zakona, povećava netransparentnost institucija i smanjuje efikasnost javne administracije.“

Jedan od zakona iz seta antikorupcijskih je i Zakon o konfliktu interesa, koji je nedavno na snazi u Crnoj Gori. Veselin Šuković:

„Formirana je posebna Komisija za sprječavanje konflikta interesa. Postoji mogućnost prijave prihoda i imovine javnih funkcionera, kontrole i operativnog djelovanja.“

Sam Zakon o konfliktu interesa je značajno uzburkao duhove unutar vladajućih struktura, jer je predviđao da se javnim funkcionerima, među koje spadaju i ministri i poslanici, onemogući članstvo u upravnim odborima preduzeća. Nakon burne rasprave i vraćanja na ponovno skupštinsko razmatranje od strane predsjednika Republike Filipa Vujanovića, Zakon je ipak usvojen, sa rješenjem koje ne isključuje mogućnost učešća funkcionera u upravnim odborima. U međuvremenu Mreža za afirmaciju nevladinog sektora je prikupljala podatke koji govore o angažmanu članova crnogorske Vlade i Savjeta za privatizaciju, koji ukazuju da postoji veliki broj potencijalnih sukoba interesa. Vanja Ćalović:

„ Miroslav Ivanišević, potpredsjednik Vlade, predsjednik je Odbora direktora Luke Bar i član Upravnog odbora Centralne depozitarne agencije. Branimir Gvozdenović, potpredsjednik Vlade, ujedno je i potpredsjednik Borda direktora Elektroprivrede Crne Gore. Gospodin Kalamperović, također potpredsjednik Vlade, član je Odbora direktora Montenegro Airlinesa. Dragan Đurović, ministar unutrašnjih poslova, u isto vrijeme je član Borda direktora Budvanske rivijere. Željko Šturanović, ministar pravde, član je Upravnog odbora Pošte. Predrag Nenezić, ministar turizma, član je Uprave Montenegro Airlinesa. Milutin Simović, ministar poljoprivrede, član je Uprave Plantaža i član Odbora direktora Montenegro Bonusa. Darko Uskoković, ministar ekonomije, član je Uprave Telekoma i član Odbora direktora Montenegro Bonusa.“

Veselin Šuković, direktor vladine Agencije za antikorupcijsku inicijativu, smatra da je donošenjem seta antikorupcijskih zakona, Crna Gora napravila značajan skok sa dna ljestvice. Po zakonskoj regulativi sada ne zaostajemo za zemljama u okruženju, ocjenjuje Šuković, koji dodaje da će objektivniju ocjenu dati Savjet Evrope, čiji će tim eksperata doći u Crnu Goru radi analize stanja i sastavljanja izvještaja koji će sadržavati i preporuke koje se mogu smatrati obavezujućim, radi dostizanja evropskih standarda u oblasti antikorupcije. Šuković među bitnim iskoracima posebno ističe krivično-pravni set zakona, odnosno prije svega Zakonik o krivičnom postupku, koji vodi specijalne istražne radnje, što je vrlo značajno, kada se ima u vidu da korupcija spada u red vrlo teško dokazivih krivičnih dijela:

„Sada, novim Zakonikom se omogućava tajno snimanje, prisluškivanje, dakle jednostavno prikupljanje raznih dokaza.“

Korupcija i kriminal su za većinu građana Crne Gore najznačajniji društveni problemi, rezultat je istraživanja o korupciji u Crnoj Gori. Nebojša Medojević, izvršni direktor Grupe za promjene, prezentirajući podatke je rekao da je državni vrh najkorumpiraniji dio društva, a da za njim slijede carina i finansijska policija. Tri prva mjesta među najkorumpiranijim profesijama, prema istraživanju Grupe za promjene, zauzimaju ljudi iz državnog vrha, ljekari i rukovodioci društvenih preduzeća. Medojević se na trenutak dotiče osnovne podjele korupcije. Pored one sitne, poput takozvanog „čašćavanja“ činovnika za sitne usluge, mnogo je značajnija korupcija koja se odvija na višim nivoima:

„Govorimo o najvećem mogućem rangu korumpiranosti, što bi trebalo posebno da zabrinjava, imajući u vidu da je ta korupcija posebno opasna zbog težine odluka i konsekvenci odluka koje ti ljudi donose.“

Na podložnost korupciji, prema mnogim procjenama, utiču i niske plate funkcionera. Prosječna plata poslanika u crnogorskom Parlamentu je oko 350 eura, a prema podacima dobivenim u vladinom Birou za odnose s javnošću, ministri imaju slična primanja, pa se nameće pitanje – da li ministri djeluju kao ljudi koji zaista žive od plate od 350 eura? Poslanik vladajuće koalicije Krsto Pavićević nam je odgovorio:

„Naravno da mi ne djeluju. Ja smatram da, ako ne svi, onda bar 95 posto ministara, ne živi od te ministarske plate. Ona je čak niža od poslaničke, jer nema paušala.“
* * * * *
Koje su specifičnosti korupcije u Srbiji i Crnoj Gori u odnosu na druge tranzicijske zemlje?

Iako ima zemalja u tranziciji i sa širom korupcijom od Srbije, ono što posebno zabrinjava je to što je, čini se, u njoj podmićivanje i korumpiranje upravo sudskog sistema dobilo najgore oblike i razmere. Ta okolnost da se borba protiv korupcije po pravilu zaustavlja upravo tamo gde bi morala biti finalizovana, pred tužilaštvima i u sudovima, ima ubitačnu posledicu u tome da se društvom širi posebna frustracija – da se ništa ne može učiniti protiv onih koji se bogate podmićujući krupnije i sitnije državne funkcionere ili protiv samih „lopova sa javnim ovlašćenjima“, jer su oni u stanju da sudski legalizuju sve svoje operacije, u svoju korist ili u korist svojih finansijera, te da su toliko moćni da u sudovima mogu da zaustave svaki antikorupcioni postupak, pa čak da tamo pređu i u pravni kontranapad, kao, navodno, optuženici protiv kojih se vodi hajka bez dokaza.

Tako sada u Srbiji većina krupnih lopova već ima napismeno da je sve ono što su protivpravno stekli zapravo legalno, potvrđeno i registrovano od svih mogućih inspekcija, a definitivno i od trgovačkih sudova, u kojima je situacija, čini se, najgora. Čak su mnoge velike pljačke i, u suštini, protivzakonite privatizacije preduzeća ili nacionalnih resursa, izvedene preko skandaloznih sudskih odluka ili putem neverovatnih odluka stečajnih sudija, a mnogi od tih sudija su po starim propisima gazdovali u više desetina preduzeća u likvidacionim ili bankrot postupcima – i u tom svojstvu su odlučivali ne samo o milionima dinara, nego i o stotinama miliona dolara. A sve se to odvijalo mimo bilo kakve javne kontrole, jer su glavni akteri bili zaštićeni sudskom autonomijom.

Pošto je u tom pogledu najgora situacija u trgovačkom sudstvu, Koštunicina vlada je, moguće i iz svojih posebnih političkih razloga, da dokaže da je prethodna vlast bila glavna kuhinja korupcije, pokušala da zaustavi korupciju bar u najfrekventnijem, Trgovačkom sudu u Beogradu. Ta namera se vidi prema saopštenjima policije – da su neke sudije iz tog suda okrivljene za korupciju, a predsednik istog suda Goran Kljajević je čini se pod istragom. On sam to pokušava da prikaže kao politički progon i u nekim glasilima kratkog pamćenja, njegova priča ima odjeka. A reč je, podsetimo se samo toga, o registracionom sudiji koji je pod Miloševićem poništio privatizaciju nezavisnog lista „Borba“ iz neshvatljivih razloga, koji je registrovao većinu pravnih operacija braće Karić i koji je godinama pokušavao da spreči naplatu poreza na ekstraprofit od ovih bogataša, sudiji koji je, uostalom, bio predsednik izborne komisije u Beogradu u vreme izbora krajem 1996. godine, posle kojih su izbile čuvene višemesečne građanske demonstracije – zbog pokušaja krađe izborne pobede.

Iz spomenutih razloga, takozvana legalistička strategija borbe protiv korupcije u Srbiji, našla se u ćorsokaku, jer glavni organi te strategije, tužilaštva i sudovi, i dalje nisu nekom ozbiljnom lustracijom pročišćeni od iskvarenih Miloševićevih ljudi ili su i dalje na vezi sa aktuelnim političkim centrima, pa sude ne po zakonu, nego po partijskim interesima.
*****
Kako se sused Srbije i Crne Gore, Bosna i Hercegovina, bori sa fenomenom korupcije. Transparency International za BiH prezentirao je Studiju sistema BiH, u kojoj su posebno analizirani državni kapaciteti BiH za borbu protiv korupcije. Jedan od najvažnijih zaključaka jeste da većina bosanskohercegovačkih institucija i dalje funkcioniše isključivo zbog stalnog pritiska međunarodne zajednice. Kapaciteti BiH za borbu protiv korupcije su slabi, nesamostalni, politizovani i sami korumpirani. Rad od oko pola miliona lica u BiH, koja su u vezi sa oko 50 hiljada zvaničnika u zemlji, ne može se pratiti, jer ne postoje mehanizmi. Rezultat toga je korupcija na svim nivoima vlasti u BiH.

Studija Transparency International dokazuje da je korupcija prisutna na svim razinama vlasti. Najlošije kotiraju zakonodavna i izvršna, jer postavljanje političkih kadrova i stranačko upravljanje udaljavaju javne službe od profesionalnog rada, stoji u Studiji.

U samo jednom od primjera kaže se da nepoštivanje i nepostojanje mehanizama koji bi pratili provođenje Zakona o sukobu interesa, ne daje mogućnost da se prati rad preko 50 tisuća zvaničnika, koji sa vezanim licima, po nekim pokazateljima, čini broj od oko pola milijuna građana u BiH, kaže predsjedavajući Odbora direktora Transparency Internationala, Boris Divjak:

„Institucije koje još nemaju niti dovoljno povjerenja, niti su zakonski, niti institucionalno dobro uspostavljene, su pravosuđe, tužilaštvo i policija. Zapravo prijenos zadataka sa tužilaštva na policiju se odvija uz brojne političke i razmirice i blokade i slično. Policija, koja je daleko više politizirana od tužilaštava, pravi značajne probleme tužilaštvima u preuzimanju tih funkcija po novom zakonu. Također je jedan veliki dio Studije posvećen i ulozi međunarodne zajednice u BiH. Jedan od zaključaka Studije jeste da je neophodno da institucije preuzimaju sve više odgovornosti, a da se sve manje oslanjaju na međunarodnu zajednicu kod donošenja teških odluka, ali isto tako i da međunarodna zajednica nastavi jačati institucionalne kapacitete tih institucija i da se na taj način ustvari priprema strategija izlaska međunarodne zajednice i postavljanja BiH na svoje noge.“

O Studiji je govorio i veleposlanik Velike Britanije u BiH Ian Cliff, koji ističe da korupcija u velikoj mjeri umanjuje efikasnost rada Vlade BiH:

„Kao primjer navodim akciju koju je izveo Visoki predstavnik u slučajevima ,Elektroprivrede‘ Republike Srpske i ,Srpskih šuma‘, čije su strukture bile povezane sa mrežom organiziranog kriminala, te pomagačima osumnjičenim za ratne zločine. Ono što ova Studija ističe, to je da je neophodno da BiH odnosno Vlada ove države ima jedinstvenu strategiju borbe protiv korupcije. Državna i entitetska vlast trebaju koristiti ovu Studiju u razvijanju vlastite strategije.“

Prema Studiji Transparency Internationala u BiH su najkorumpiranije političke stranke, ministarstva i javna poduzeća. Više povjerenja građani BiH imaju u medije, nevladine organizacije, te međunarodnu zajednicu. Pozitivni primjeri su i Ured ombudsmana i Ured glavnog revizora BiH.
* * * * *
Evo nekih drastičnih primera korupcije u zemljama koje se nalaze na samom začelju liste država po prisustvu ovog društvenog zla:

Beloruski predsednik Lukašenko vodi sve prodaje državnih preduzeća preko svoje predsedničke kancelarije, umesto preko posebne agencije za
privatizaciju. Novac tako odlazi u predsedničke kofere, a da nikad nije prijavljen nadležnim državnim službama. Kad je u Belorusiji, Kuznjecov, celik parlamentarnog Odbora za poljoprivredu, odgovorio na novinski oglas kojim se nudila parcela na prodaju, odmah je informisan o dolarskoj sumi novca za podmazivanje da bi dobio parcelu za koju je bio zainteresovan. Kad je to prijavio Parlamentu, nije preduzeto ništa, možda zato što su birokrati koji su se bavili poljoprivredom činili većinu u Parlamentu.

Setimo se i slučaja „Gala“ radija, male FM stanice u Ukrajini, koja je postala veoma popularna odmah nakon što je osnovana 1995. godine. Kad je radio uredno prijavio svoj prihod i profit na koji je platio porez, nastala je panika. „Gala“ radio je skinut iz etera, oprema je ukradena, a druga stanica sa istim imenom i logoom pojavila se na istoj frekvenciji, sa licencom koju je izdao Nacionalni savet za radio i televiziju. Osnivač ukinutog „Gala“ radija ubrzo je otkrio da su članovi Saveta imali finansijske interese u stanici koja ga je nasedila. Sud je čak doneo odluku da se prva radio stanica „Gala“ vrati u eter, ali sudsku odluku niko nije uzeo ozbiljno.

Zemlje kao sto su Rusija, Ukrajina i Belorusija predstavljaju prostor ekstremnih slučajeva zloupotrebe političke moći u privatne svrhe. Nijedna oblast nije bila tako podložna korupciji kao što je privatizacija. „Privatizacija na način na koji je je sprovođena u Češkoj Republici u poslednjih pet godina, bila je korupcija i ništa više nego korupcija", grmeo je Miloš Zeman pre nego sto je preuzeo premijersko kormilo. Ipak, korupcija u privatizaciji nije bila podjednako raširena u svim tranzicijskim zemljama. Estonija, Mađarska, Češka Republika i Poljska, iako daleko od svakog perfekcionizma, ali uprkos Zemanovoj oceni, nisu korupcijom potkopale ekonomske temelje društva. Zapravo, ta grupa zemalja je, što se tiče rasprostranjenosti korupcije, bila al pari sa južnim članicama EU, Grčkom, Italijom, Španijom i Portugalom, što je ipak poštovanja vredno društvo. Kad je u pitanju korumpiranje državnih službenika za izdavanje raznih dozvola, beloruskom biznismenu je recimo potrebno 70 raznih papira od isto toliko birokrata, što je proces koji može trajati čak sedam meseci. Mnogo je verovatnije da će ruski biznismen morati da potplati svoje činovnike, nego njegov poljski kolega. Uz to, da bi se registrovao biznis u Rusiji, potrebno je četiri puta više vremena nego u Poljskoj. Ono sto je najgore i što se često zaboravlja jeste da korupcija i te kako negativno utiče na stopu investicija. Studija Svetske banke, rađena na uzorku od 39 zemalja, pokazuje da u državama visokog stepena korupcije, stopa investicija može biti umanjena čak za polovinu. Relativno korumpirane zemlje takođe gube zajam investitora, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što investitori moraju dodati i nekih 20 odsto sredstava više, što se u njihovom žargonu obično zove „korupciona taksa“.

Adriana Krnačova, izvršni direktor Transparency International Češke Republike kaže da se ta organizacija od 2001. godine trudi da usmeri pažnju javnosti na korupciju u ČR:

„Korupcija“, naglašava naša sagovornica, „zahvata sve sektore društva. Prisutna je i u sportu, u sferi javnih nabavki, u domenu konflikta interesa. Ima je, dakle, svugde, a ako pitate gde je najmanje ima u ČR, rekla bih da je u poslednjih nekoliko godina najmanje prisutna u sudstvu. Ono protiv čega se Tranparency International bori jeste tajni puni sektor prodaje oružja, koji predstavlja sivu zonu, daleko od očiju i uticaja javnosti, u kojoj ima dosta pojava korupcije, zbog čega trenutno ministar odbrane trpi žestoke kritike. U izvoz oružja i davanje licenci za taj posao uključena su tri ministarstva: Ministarstvo spoljnih poslova, Ministarstvo trgovine i Ministarstvo unutrašnjih poslova. Tu vidimo velike zone
netransparentnih postupaka i smatramo da je to veoma opasno po društvo“, kaže Adriana Krnačova.

Oblast privatizacije, koja je u ČR gotovo završena, predstavljala je ogromnu sivu zonu koja je u inostranstvu poznata kao „zona tunelovanja“:

„Taj pojam je ušao i u jezik, po njemu smo u svetu postali slavni“, kaže naša sagovornica. „Tunelovanje je ilegalno izlivanje ogromnih, opljačkanih, svota novca ,tunelima‘ do zemalja koje predstavljaju poreski raj. Setićete se, recimo, slučaja IPB banke ili pak Televizije Nova, odnosno privatizacije nekih državnih preduzeća, u kojima se nije postupalo u skladu sa principima transparentnosti i javnog interesa. Privatizacija banaka koštala je poreske obveznike naše zemlje čak nekoliko milijardi kruna. Dakle, korupcija u sferi privatizacije u Češkoj Republici, ali i u drugim zemljama transformaciji, bila je divlja i sveprisutna. Ipak, nadamo se da će se uskoro taj proces ekonomske transformacije biti priveden kraju“, kaže direktorka Transparency International Češke Republike.

Ono što Transparency International ubraja u svoje veće uspehe jeste to što je uspela da pritiskom i pregovorima sa Vladom koriguje već ranije postojeći Zakon o konfliktu interesa. Adriana Krnačova kaže da se Češka Republika, što se tiče rasprostranjenosti korupcije, nalazi na 52. mestu od 133 zemlje, sa indeksom 3,9, pri čemu index 10 odgovara zemljama koje nemaju problem korupcije, u kojima vlada velika mera transparentnosti; to su zemlje poput Danske, Finske, Švedske. Recimo Bangladeš, poređenja radi, ima indeks 1,3. U grupi tranzicijskih zemalja, Češka Republika se, u pogledu prisustva korupcije u društvu, nalazi iza Slovenije, Mađarske, Letonije, Litve, kaže Adriana Krnačova, izvršni direktor Transparency International Češke Republike.
XS
SM
MD
LG