Dostupni linkovi

logo-print

Da li je moguće oprostiti a ne zaboraviti?


Izlazak Tihomira Blaškića i Ante Furundžije iz Tribunala u Hagu, odnosno finskog zatvora u kojem je Furundžija izdržao dvije trećine kazne, aktuelizirao je ponovo ovih dana pitanje: da li je nakon zločina u BiH moguće pomirenje? Porodice stradalih u selu Ahmići, općina Vitez, u kojem je 16. aprila 1993. godine ubijeno i spaljeno 117 ljudi, za čiju je smrt po komandnoj odgovornosti bio optužen, pa onda te optužbe oslobođen Tihomir Blaškić, kažu da se može oprostiti, ali ne i zaboraviti.

Sulejman Pezer: “Meni je ubijeno devetnaestero: roditelja oba, brat, amidža, amidžići... Mislim, to je stvarno veliko da ja sad kažem, ono islamski, oprostiti, ali nije - zaboraviti. Mi možemo živjeti, morebit, sad zasad jedni pored drugih. Morebit nekad da ćemo živjeti jedni s drugima, ali teško. Onaj život što je bio prije sukoba, prije napada na naše selo, ja mislim da se neće više nikad ponoviti, jer smo stvarno živjeli komšijski, sarađivali smo, veselili se, obilazili se za vjerske praznike, dolazili oni nama, dolazili mi njima, ženili se na kraju-krajeva. Sve je to bilo. Međutim, sad je poremećeno to stanje.”

Predsjednik Općinskog vijeća Vitez, Muhamed Rebihić: “Živjeti se mora. Ljudi će nositi ožiljke. Da li će neko prihvatiti da živi pored ili sa komšijama Hrvatima ili Bošnjacima, to je njegova stvar. Ali život mora teći i mi smo u Vitezu, bez obzira na sve ovo što nas je pritiskalo, puno napravili na tom zajedničkom suživotu.”

Ono što vrati sjećanja na ratni zločin počinjen u Ahmićima jesu haške presude, kaže Rebihić: “Ima pojedinaca koji zloupotrijebe dolazak i Blaškića i Kupreškića i Papića i na neki način pokažu ono svoje pravo lice.”

Sulejman Pezer: “Bilo kakav događaj oko Haga, ovo kad su bili oslobođeni Kupreškić i ostali, to je bila tolika vriska, toliko veselje. Sad ponovno, evo kad je on bio oslobođen, navečer su ovuda marširali, povorke bile s autima, vriskali su, svirali sirenama, mahali šahovnicama kroz selo Ahmiće gdje je ubijeno sto i nešto ljudi. Umjesto da prođu dostojanstveno, tiho, mirno, da odaju počast tim žrtvama, oni se vesele, proslavljaju svoje heroje koji su to uradili.”

Sa dočeka Ante Furundžije u Vitezu: “Dragi Vitežani, dragi prijatelji. Ponovno je u svoj Vitez došao vaš i naš prijatelj Anto Furundžija (pljesak, povici). Srednja Bosna i Vitez ovih dana slave izlaske na slobodu svojih sugrađana i suboraca, očekujući da će pravdu u kratkom vremenu dočekati i ostali haški osumnjičenici.”

Na skandiranje: Ante, Ante..., Furundžija odgovara:

“Pozdrav viteškom Vitezu. Ja moram priznati da sam još zbunjen, još ne znam šta se oko mene dešava. Zahvaljujem vam na ovom toplom dočeku, na svim pismima podrške koje ste slali i koja su mi puno pomogla da ovu svoju kaznu koju su mi dali izdržim do kraja.”

Da li je nakon zločina moguće pomirenje, pitali smo Antu Furundžiju:

“Ja mislim da je moguće pomirenje. Cijelo ovo vrijeme pratio sam štampu koju sam primao, Slobodnu Dalmaciju, i vidio sam da su se ljudi počeli vraćati na svoja ognjišta i zato vjerujem da je pomirenje moguće.”

Pomirenja nema bez istine, a preduslov za istinu je saznati ko je počinio zločin u Ahmićima, kaže Sulejman Pezer:

“Ko su ti zlikovci koji su ubili mog oca od 80 godina, koji nikome nije bio nikakav vojni objekat niti je kome mislio zla? Ili dijete od tri mjeseca da ubiju. Ko su ti ljudi? Takvi ljudi, mi bismo molili i željeli da se procesuiraju, da se njima odmjeri adekvatna kazna.”


Prijatelj Tihomira Blaškića Mehmed Ahmić: “Ako saznamo istinu i onda znamo da je taj i taj učinio te zločine, da se smjesti tamo gdje treba. A taj nije kriv, znate. Zašto moje dijete ne može s tim koji nije kriv sutra isto tako živjeti kao što se prije živjelo ovdje? Ja vam garantujem da prije rata, prije ovih nemilih događaja, u Ahmićima nikad nije bilo etničkih sukoba. Više su Muslimani između sebe imali problema oko zemlje, vode, struje. Također i Hrvati. A inače, dobrosusjedski odnosi su fantastični bili.”

Da li je za pomirenje dovoljno pokajanje koje nudi Tihomir Blaškić?

“Ja to želim i ja ću biti sretan da odem da se poklonim tim žrtvama. Ja sam im se poklonio i u Haškom sudu. I ja ću sigurno otići ako mi Bog daruje toliko vremena života, osim ukoliko preživjele žrtve ahmićkog zločina s tim se ne budu slagale.”

Univezitetski profesor Slavo Kukić: “Ta izjava ohrabruje. I ja osobno mislim da ona naprosto spada u red novih vrednota na bh. političkoj sceni.”

Politički analitičar Gojko Berić: “Sa ljudske strane ovako čisto posmatrano, ni ratnom zločincu se ne može osporiti pravo na izvinjenje i na pokajanje. Ali kad je riječ o slučaju Ahmići, očito je da će Blaškić morati da za svoj namjeravani gest sačeka neku drugu priliku.”

Mehmed Ahmić: “Ja to shvatam ovako: ako dođete, kleknete, to je prvi put poslije Vilija Branta, i poklonite se žrtvama, to je, prvo, priznanje zločina, dakle da se desio strašan zločin, a taj zločin je ipak napravio neko iz njegovog naroda, zločinci, neću reći Hrvati nego zločinci. Dakle, prvo priznanje zločina, a drugo, traženje oprosta i pomirenja.”

Sam Blaškić kaže da će pravda pobijediti tek kad se sazna istina ko je počinio zločin u Ahmićima: “”Jer svako onaj ko je činio zlo, ja vjerujem, će jednog dana odgovarati za to zlo koje je počinio. I vjerujem da će taj dan biti uskoro.”

Mehmed Ahmić: “Ako se ne bude znala istina, onda ćemo imati jednu ravnotežu straha, stalno ćemo se bojati jedni drugih. I u toj ravnoteži straha ko će ostati živ, ko će to izdržati? Onda bi neko morao otići odavdje, znate. Ovako, kad se zna istina, ko god je radio zločine treba da ode tamo gdje treba da ode, a onaj ko je nevin treba da bude pušten.”

Profesori Slavo Kukić: “Sve teze o tome kako se moramo dogovoriti kako živjeti jedni pored drugih zapravo su teze koje su u svom sadržaju, između redaka, destruktivne, i čija je temeljna poruka da mi ne možemo zajedno i trebamo naći načina kako se razgraničiti.”

Šaćir Filandra: “Procesu pomirenja, ako ćemo prilaziti, moramo prići svjesno i slobodno. odlučni i hrabri ljudi. Takvih pojedinaca u nijednom narodu nema. To bi bio proces pomirenja od čovjeka do čovjeka, na antroploškoj a ne na ovoj političkoj, dnevno-političkoj ili visokoj razini. Ta druga dimenzija istinskog pomirenja ne postoji, niko u nju još neće da ulazi, tako da smo tu u statusu kvo.”

Nameće se pitanje, kažu intelektualci - da li je uopće moguće nešto oprostiti a ne zaboraviti.
XS
SM
MD
LG