Dostupni linkovi

Osionost crnogorske političke elite


“Neću baru, hoću Taru” - pod tim sloganom za svega dva dana skoro 15 hiljada ljudi je potpisalo peticiju za spas rijeke Tare. Već sada je sakupljeno dovoljno potpisa da ideja o zaštiti Tare bude u formi zakona u oktobru pred poslanicima crnogorskog parlamenta. Na taj način će građani pokušati da sačuvaju prirodu svoje zemlje, od aktivnosti svoje Vlade koja je još prije 15 godina Crnu Goru formalno proglasila ekološkom državom.

Sada ta ista “ekološka” Vlada prijeti da ekološki uništi sopstvenu državu. Naime, jedna od posljednjih oaza netaknute prirode u Evropi, rijeka Tara ugrožena je planom Vlade Republike Crne Gore da u saradnji sa kolegama iz Bosne ogromni manjak električne energije djelimično nadomjeste izgradnjom hidroelektrane Buk Bijela. Đukanovićeva Vlada je još proljetos dala saglasnost za gradnju hidroelektrane. Mnogi pokušavaju da opravdanje za ovakav potez nađu u teškoj ekonomskoj situaciji. U hroničnoj državnoj besparici, brojnim i golemim državnim dugovima. Gledano kroz tu dioptriju odluka Vlade liči na iznuđeno riješenje kojima se, makar za izvjesno vrijeme, premošćava hronični problem manjka struje. Međutim, posljednje kalkulacije stručnjaka pokazuju da profit od elektrane neće ni približno biti kao što je planirano, da će štete biti veće od predviđenih, te da će, ukoliko Buk Bijela bude sagrađena, sjever Crne Gore biti potpuno i bespovratno izmijenjen.

Zašto onda crnogorska vlast povlači takav potez? Neki misle da su Đukanović i njegovi naprosto ucijenjeni od moćnog elektro-lobija koji predstavlja britanska firma “EFT” koja već godinama kontroliše promet električne energije u Crnoj Gori, Bosni i Srbiji. Po tim ocjenama Đukanović je pristao na izgradnju hidroelektrane, ne da bi Crna Gora obezbijedila svijetlo za neku bolju budućnost, nego iz straha da njegova vlast ne ostane u “mraku” već ove zime. No, sve to liči na opravdanja koja sama vlast zakulisno potura. Niko ovdašnje političare na vlasti ne bi mogao da natjera da uništavaju sopstvenu teritoriju. Bio bi dovoljan samo jedan javni apel da se odmah angažuje sila domaće i međunarodne javnosti, spremne da brani ljepotu kanjona Tare.

Na žalost, “slučaj Tara”, sasvim je izvjesno, domaća je stvar i upravo se na ovom primjeru ogleda osioni lik domaće političke elite, prvenstveno crnogorske Vlade koja zadojena apsolutnom vlašću misli da joj je izborni rezultat dao za pravo da može, ako hoće i kad hoće, da proda i državu samo da bi obezbijedila godine buduće vladavine. Crnogorska vlast oponaša kockara koji sve što ima zalaže za još jedno dijeljenje. Zato je “na sto” za prodaju stavljena čak i rijeka Tara, jedan od simbola i znakova prepoznavanja Crne Gore u svijetu. To je politika koja jede sopstvenu budućnost. Ali, u oku Tare ogleda se i nesposobnost crnogorske opozicije. Umjesto da se ujedine, prekinu bojkot i u parlamentu sruše ideju vladajuće koalicije, lideri opozicije forsiraju logiku “što gore, to bolje”. Kao da jedva čekaju da Tara nestane, da bi okrivili vlast. To je politika koja sama briše svoju budućnost.

Sa takvom elitom na vlasti i opoziciji Crna Gora lagano počinje bolovati od sindroma bolesti Dorijana Greja. Dok crnogorski političari izgledaju sve sjajnije i moćnije u ogledalu realnosti, njihova Crna Gora jeste mračnija i slabašnija. Na kraju, ispada da će sudbina dijela crnogorske prirodne baštine zavisiti od aktivnosti nekoliko malih nevladinih organizacija. Ko zna, možda se baš u tome krije nada za spas. Pokazalo se da crnogorski civilni sektor može skupiti za dva dana desetine hiljada potpisa da se zaštiti crnogorski interes. Tačnije, nevladin crnogorski sektor je učinio ono što nijesu bili u stanju ni crnogorska vlast, ni crnogorska opozicija.

Možda baš zato u toj opciji leži nada za crnogorsku budućnost.
XS
SM
MD
LG