RSE: Kakav je značaj Agfa-foto natjecanja, na kojem ste dobili ovu nagradu?
MILJANIĆ: “Agfa” je jedna od najjačih fotografskih kuća u svijetu. U rangu sa “Kodac”-om je jedna od jačih fotografskih kuća koja ima svoju istoriju, ima svoje materijal koji je prepoznatljiv u svijetu i ovo “Agfino” takmičenje svake godine obiđe čitav svijet i veliki je broj učesnika. Po ovom zadnjem konkursu 1800 učesnika koji su poslali po pet fotografija. To je bio izbor od 9 hiljada fotografija što nije mala stvar.
RSE: Kako ste se našli na tom takmičenju?
MILJANIĆ: Stigao je poziv. Mi smo prošle godine iz Foto-kluba slali za neka “Agfa multi-contrast competition” kalendar za 2003.godinu. Nijesmo prošli za kalendar, međutim, dobili smo povratno pismo da im se radovi sviđaju i da je sve O.K. Poslali su nam neke poklon pakete: malo razvijača, papira i tako to, ono što je za njih, Nijemce simbolično, a za nas više nego dobro. I onda smo, samim tim što smo učestovali prošle godine, odnosno participirali, na osnovu toga smo dobili zvanični poziv ove godine da opet šaljemo za “Multi-contrast competition” za kalendar, ali ove godine je to bilo pokrenuto na osnovu toga što je bilo i Svjetsko prvenstvo u fudbalu ili Evropsko, ne znam tačno, i sad je Olimpijada. Oni su jedni od sponzora Olimpijade, tako da će se tak kalendar naći i tamo u Grčkoj. Ova se sada od svih nagrada izdvaja.
RSE: Da li je fotografija kao umjetnost cijenjena na ovim prostorima? Da li se isplati baviti se njom?
MILJANIĆ: Fotografija kao umjetnost nije nikako zastupljena, niti je vrednovana, niti u bilo kojoj instituciji ili bilo kojem centru za kulturu ili Ministarstvu ili Nacionalnom pozorištu. Nemate fotografa kao jednog člana art-kolegijuma. Fotograf ostavlja trag u jednom vremenu koje će možda za dvadeset godina biti jako bitno.
RSE: Koliko je fotografija uvezana kao umjetnost sa ostalim vrstama umjetnosti u Crnoj Gori?
MILJANIĆ: Ja sam sada ovo radio sa Milenom Jovićević. Ja sam radio fotografije za njen projekat, a to je izloženo na izložbi orhideja na Cetinju, tako da ima tih nekih radova. Lazar Pejović isto često izlaže sa slikarima. Nađe se. Ne mogu svi fotografi da izlažu sa slikarima. Ne može svako to da radi. Neko nikad ne bi mogao da izlaže sa slikarima, ne bi mogao svoju fotografiju da uklopi u tom nekom salonu koji je drugačijeg karaktera, nego što je jedna fotografska izložba.
RSE: Da li je uzrok tome što fotografija ovdje nije cijenjena, taj strašni napredak tehnologije?
MILJANIĆ: Baš zbog toga se izgubila. Zbog trke za nekim novim stvarima. Zbog mode. Svelo se sve na nekakvu brzinu. Na izradu fotografija za pet do deset minuta. Zato se onda tako fotograf i posmatra. Niko te nikada ne pita, kada kažeš da si fotograf, koliko ti tu ostavljaš vremena, koliko ostavljaš papira, hemikalija, znoja. Meni, osim radnoga mjesta đe se nalazim, drugi dio dana se svodi na crno-bijelu laboratoriju.
RSE: Kada biste birali crno-bijele ili fotografije u boji, Vaš izbor bi bio?
MILJANIĆ: Ja se trenutno par godina unazad bavim crno-bijelim Zbilja izuzetno. Mnogo može motiva da se snimi u crno-bijeloj fotografiji koja ostavlja mnogo veći utisak, nego kada vidite kolor. Mada i fotografija u boji, pogotovo slajd ima svoje mjesto. Ne bi bila baš tako izmišljena i ona ima svoj značaj i ona može da se razvija u kolor filmove.
RSE: Šta su Vaši omiljeni objekti za fotografisanje? Postoji li uopšte to kada je umjetnik u pitanju?
MILJANIĆ: Ja sam u zadnje dvije, tri godine snimao koševe. Posmatrao sam neke koševe, ali uglavnom ono što egzistira na svim mojim fotografijama jesu ili portreti ili arhitektura.
RSE: Koliko Crnogorci vole da se slikaju, odnosno da li je to još uvijek ona ustaljena praksa fotografisanja samo na svadbama, veseljima, sahranama.
MILJANIĆ: Te kulture apsolutno nema. Kod nas je sve na snimanju svadbi i to po mogućnosti sa dva, tri aparata sve kod jednoga čovijeka, dvije, tri kamere, pa ako može jedan sve, onako đuture da završi, sve ako može za po ure i to je to.
RSE: Da li Vam traže crno-bijele fotografije na kojima, kao što ste rekli, može da se iskaže mnogo više toga?
MILJANIĆ: U novije vrijeme traže, iako je digitalnost toliko zavladala, ipak traže crno-bijele fotografije, pogotovo mlađi. U zadnjih mjesec dana sam uradio dosta crno-bijelih fotografija, što je prošle godine bilo vrlo slabo. Baš sad daje dobar udarac digitalnoj fotografiji.
RSE: Član ste Foto-kluba “Podgorica”, da li su Vas nekad angažovali za velike sportske događaje, za velike događaje, da li više postoji praksa da, vi kao foto-klub sa tolikom tradicijom, bilježite neke događaje koji se dešavaju u gradu, u Crnoj Gori, nešto što će ostati trajan zapis?
MILJANIĆ: Ranije jesu bili angažovani mnogi. Potekla su mnoga velika imena iz foto-kluba. Od devedesetih godina na ovamo dosta se toga poremetilo, tako da nema tih angažovanja. Kada se čovijek pojavi između 1800 fotografa raznoraznih država svijeta i piše foto-kino klub “Podgorica” to nije mala stvar. Znači da se ipak nešto radi.
MILJANIĆ: “Agfa” je jedna od najjačih fotografskih kuća u svijetu. U rangu sa “Kodac”-om je jedna od jačih fotografskih kuća koja ima svoju istoriju, ima svoje materijal koji je prepoznatljiv u svijetu i ovo “Agfino” takmičenje svake godine obiđe čitav svijet i veliki je broj učesnika. Po ovom zadnjem konkursu 1800 učesnika koji su poslali po pet fotografija. To je bio izbor od 9 hiljada fotografija što nije mala stvar.
RSE: Kako ste se našli na tom takmičenju?
MILJANIĆ: Stigao je poziv. Mi smo prošle godine iz Foto-kluba slali za neka “Agfa multi-contrast competition” kalendar za 2003.godinu. Nijesmo prošli za kalendar, međutim, dobili smo povratno pismo da im se radovi sviđaju i da je sve O.K. Poslali su nam neke poklon pakete: malo razvijača, papira i tako to, ono što je za njih, Nijemce simbolično, a za nas više nego dobro. I onda smo, samim tim što smo učestovali prošle godine, odnosno participirali, na osnovu toga smo dobili zvanični poziv ove godine da opet šaljemo za “Multi-contrast competition” za kalendar, ali ove godine je to bilo pokrenuto na osnovu toga što je bilo i Svjetsko prvenstvo u fudbalu ili Evropsko, ne znam tačno, i sad je Olimpijada. Oni su jedni od sponzora Olimpijade, tako da će se tak kalendar naći i tamo u Grčkoj. Ova se sada od svih nagrada izdvaja.
RSE: Da li je fotografija kao umjetnost cijenjena na ovim prostorima? Da li se isplati baviti se njom?
MILJANIĆ: Fotografija kao umjetnost nije nikako zastupljena, niti je vrednovana, niti u bilo kojoj instituciji ili bilo kojem centru za kulturu ili Ministarstvu ili Nacionalnom pozorištu. Nemate fotografa kao jednog člana art-kolegijuma. Fotograf ostavlja trag u jednom vremenu koje će možda za dvadeset godina biti jako bitno.
RSE: Koliko je fotografija uvezana kao umjetnost sa ostalim vrstama umjetnosti u Crnoj Gori?
MILJANIĆ: Ja sam sada ovo radio sa Milenom Jovićević. Ja sam radio fotografije za njen projekat, a to je izloženo na izložbi orhideja na Cetinju, tako da ima tih nekih radova. Lazar Pejović isto često izlaže sa slikarima. Nađe se. Ne mogu svi fotografi da izlažu sa slikarima. Ne može svako to da radi. Neko nikad ne bi mogao da izlaže sa slikarima, ne bi mogao svoju fotografiju da uklopi u tom nekom salonu koji je drugačijeg karaktera, nego što je jedna fotografska izložba.
RSE: Da li je uzrok tome što fotografija ovdje nije cijenjena, taj strašni napredak tehnologije?
MILJANIĆ: Baš zbog toga se izgubila. Zbog trke za nekim novim stvarima. Zbog mode. Svelo se sve na nekakvu brzinu. Na izradu fotografija za pet do deset minuta. Zato se onda tako fotograf i posmatra. Niko te nikada ne pita, kada kažeš da si fotograf, koliko ti tu ostavljaš vremena, koliko ostavljaš papira, hemikalija, znoja. Meni, osim radnoga mjesta đe se nalazim, drugi dio dana se svodi na crno-bijelu laboratoriju.
RSE: Kada biste birali crno-bijele ili fotografije u boji, Vaš izbor bi bio?
MILJANIĆ: Ja se trenutno par godina unazad bavim crno-bijelim Zbilja izuzetno. Mnogo može motiva da se snimi u crno-bijeloj fotografiji koja ostavlja mnogo veći utisak, nego kada vidite kolor. Mada i fotografija u boji, pogotovo slajd ima svoje mjesto. Ne bi bila baš tako izmišljena i ona ima svoj značaj i ona može da se razvija u kolor filmove.
RSE: Šta su Vaši omiljeni objekti za fotografisanje? Postoji li uopšte to kada je umjetnik u pitanju?
MILJANIĆ: Ja sam u zadnje dvije, tri godine snimao koševe. Posmatrao sam neke koševe, ali uglavnom ono što egzistira na svim mojim fotografijama jesu ili portreti ili arhitektura.
RSE: Koliko Crnogorci vole da se slikaju, odnosno da li je to još uvijek ona ustaljena praksa fotografisanja samo na svadbama, veseljima, sahranama.
MILJANIĆ: Te kulture apsolutno nema. Kod nas je sve na snimanju svadbi i to po mogućnosti sa dva, tri aparata sve kod jednoga čovijeka, dvije, tri kamere, pa ako može jedan sve, onako đuture da završi, sve ako može za po ure i to je to.
RSE: Da li Vam traže crno-bijele fotografije na kojima, kao što ste rekli, može da se iskaže mnogo više toga?
MILJANIĆ: U novije vrijeme traže, iako je digitalnost toliko zavladala, ipak traže crno-bijele fotografije, pogotovo mlađi. U zadnjih mjesec dana sam uradio dosta crno-bijelih fotografija, što je prošle godine bilo vrlo slabo. Baš sad daje dobar udarac digitalnoj fotografiji.
RSE: Član ste Foto-kluba “Podgorica”, da li su Vas nekad angažovali za velike sportske događaje, za velike događaje, da li više postoji praksa da, vi kao foto-klub sa tolikom tradicijom, bilježite neke događaje koji se dešavaju u gradu, u Crnoj Gori, nešto što će ostati trajan zapis?
MILJANIĆ: Ranije jesu bili angažovani mnogi. Potekla su mnoga velika imena iz foto-kluba. Od devedesetih godina na ovamo dosta se toga poremetilo, tako da nema tih angažovanja. Kada se čovijek pojavi između 1800 fotografa raznoraznih država svijeta i piše foto-kino klub “Podgorica” to nije mala stvar. Znači da se ipak nešto radi.
