Prvo je predsjednik Vujanović naprasno ustanovio da treba krenuti proces razdruživanja. Potom je premijer Đukanović izašao sa konkretnim prijedlogom. Prvo referendum o samostalnosti, pa tek onda, ako referendum ne uspije, da se raspišu izbori za zajednicu.
Crnogorski su čelnici, sasvim je izvjesno, krenuli u kampanju odgađanja saveznih izbora, najavljujući, pri tom, svoju strategiju modela dogovora. Ideja je u osnovi jednostavna. Iako mašu referendumom, predstavnici crnogorske vlasti skloniji su razradi već poznatog češko-slovačkog modela razdruživanja. Tako riješenje bi za DPS bilo kao sigurnosni štit. Istovremeno bi se izbjeglo održavanje saveznih izbora, a zaobišlo bi se mukotrpno građenje unutarcrnogorskog konsenzusa za referendum. Biračno tijelo DPS je okrenuto crnogorskoj samostalnosti, baš kao i koalicioni partner Socijaldemokratska partija. Izlazak na savezne izbore bio bi politički gledano samoubilački čin za DPS. Srljali bi u gotovo izvjestan izborni poraz, a jednostrano bi raskinuli do sada korisnu koaliciju sa socijaldemokratama.
Istini za volju vlast u Podgorici niko ne može natjerati na izbore. Vladajuća koalicija može jednostavno da Zakon o saveznim izborima ne stavi na dnevni red parlamenta ili da taj zakon DPS-ovci i socijaldemokrate u parlamentu većinski odbace. Međutim, u tom slučaju ponovile bi se međunarodne žestoke ekonomske i političke ucjene. Kroz tu golgotu Đukanović očito ne želi ponovo da prolazi. Zato se zvanična Podgorica okrenula lukavijoj strategiji. Suština priče je da Đukanović nađe političkog partnera u Beogradu spremnog da sarađuje na ovom riješenju i dovoljno politički moćnog da ideju sprovede u djelo. Time bi se potpuno izbjegao pritisak Brisela, a i domaćim zagovornicima zajednice izbili argumenti iz ruku.
Priča zvuči dobro u teoriji, ali ima niz praktičnih felera. Prvo, male su šanse DPS-a da u Srbiji nađu saveznika za ideju razdruživanja. Većini jakih stranaka u Srbiji, čak i za DPS prijateljskoj Demokratskoj stranci, opstanak Crne Gore u zajednici pruža makar i simboličnu nadu da će se i Kosovo sačuvati ili da će se međunarodni protektorat nastaviti. Zašto bi stranke u Srbiji sklopile savez sa Đukanovićem da rade protiv vlastitih interesa. Osim toga, da bi ideja o razdruživanju bila iole razmatrana u Srbiji, potrebno je prethodno postići neki širi konsenzus u sopstvenom dvorištu. Međutim, Đukanović i njegovi iz vrha Demokratske partije socijalista nijesu se prethodno jasno dogovorili ni sa koalicionim partnerima, Krivokapićevim socijaldemokratama. Valjda zato SDP-ovci i dalje pričaju o referendumu, dok DPS-ovci prizivaju miran raskid bez referendumskog raspleta. I na nivou DPS-a mnogo toga škripi.
Čini se da jedan od potpredsjednika DPS-a Svetozar Marović nije čuo ili ne želi čuti o strategiji razdruživanja. Dok Đukanović i Vujanović govore o crnogorskoj samostalnosti, Marović meditira o potrebi zajedničkog srpsko-crnogorskog ulaska u Evropu. Za sprovođenje ideje o razdruživanju potrebna su tri uslova: jak i stabilan partner u Beogradu, saglasje unutar vladajuće koalicije i jedinstvo unutar najjače stranke Đukanovićevog DPS-a. Ta tri uslova DPS nije za sada uspio da obezbijedi niti jedan. Zbog toga im se priča o razdruživanju vraća kao bumerang. Pokazuje se da vrh DPS-a, kada je svojevremeno veličao i potpisivao Beogradski sporazum i Ustavnu povelju, uopšte nije imao jasnu strategiju za dane i iskušenja koja slijede.
Zato je logično sadašnje lutanje i nepripremljena priča o modelu razdruživanja. U realnom životu to više liči na staru već viđenu strategiju izgubljenog vremena.
Crnogorski su čelnici, sasvim je izvjesno, krenuli u kampanju odgađanja saveznih izbora, najavljujući, pri tom, svoju strategiju modela dogovora. Ideja je u osnovi jednostavna. Iako mašu referendumom, predstavnici crnogorske vlasti skloniji su razradi već poznatog češko-slovačkog modela razdruživanja. Tako riješenje bi za DPS bilo kao sigurnosni štit. Istovremeno bi se izbjeglo održavanje saveznih izbora, a zaobišlo bi se mukotrpno građenje unutarcrnogorskog konsenzusa za referendum. Biračno tijelo DPS je okrenuto crnogorskoj samostalnosti, baš kao i koalicioni partner Socijaldemokratska partija. Izlazak na savezne izbore bio bi politički gledano samoubilački čin za DPS. Srljali bi u gotovo izvjestan izborni poraz, a jednostrano bi raskinuli do sada korisnu koaliciju sa socijaldemokratama.
Istini za volju vlast u Podgorici niko ne može natjerati na izbore. Vladajuća koalicija može jednostavno da Zakon o saveznim izborima ne stavi na dnevni red parlamenta ili da taj zakon DPS-ovci i socijaldemokrate u parlamentu većinski odbace. Međutim, u tom slučaju ponovile bi se međunarodne žestoke ekonomske i političke ucjene. Kroz tu golgotu Đukanović očito ne želi ponovo da prolazi. Zato se zvanična Podgorica okrenula lukavijoj strategiji. Suština priče je da Đukanović nađe političkog partnera u Beogradu spremnog da sarađuje na ovom riješenju i dovoljno politički moćnog da ideju sprovede u djelo. Time bi se potpuno izbjegao pritisak Brisela, a i domaćim zagovornicima zajednice izbili argumenti iz ruku.
Priča zvuči dobro u teoriji, ali ima niz praktičnih felera. Prvo, male su šanse DPS-a da u Srbiji nađu saveznika za ideju razdruživanja. Većini jakih stranaka u Srbiji, čak i za DPS prijateljskoj Demokratskoj stranci, opstanak Crne Gore u zajednici pruža makar i simboličnu nadu da će se i Kosovo sačuvati ili da će se međunarodni protektorat nastaviti. Zašto bi stranke u Srbiji sklopile savez sa Đukanovićem da rade protiv vlastitih interesa. Osim toga, da bi ideja o razdruživanju bila iole razmatrana u Srbiji, potrebno je prethodno postići neki širi konsenzus u sopstvenom dvorištu. Međutim, Đukanović i njegovi iz vrha Demokratske partije socijalista nijesu se prethodno jasno dogovorili ni sa koalicionim partnerima, Krivokapićevim socijaldemokratama. Valjda zato SDP-ovci i dalje pričaju o referendumu, dok DPS-ovci prizivaju miran raskid bez referendumskog raspleta. I na nivou DPS-a mnogo toga škripi.
Čini se da jedan od potpredsjednika DPS-a Svetozar Marović nije čuo ili ne želi čuti o strategiji razdruživanja. Dok Đukanović i Vujanović govore o crnogorskoj samostalnosti, Marović meditira o potrebi zajedničkog srpsko-crnogorskog ulaska u Evropu. Za sprovođenje ideje o razdruživanju potrebna su tri uslova: jak i stabilan partner u Beogradu, saglasje unutar vladajuće koalicije i jedinstvo unutar najjače stranke Đukanovićevog DPS-a. Ta tri uslova DPS nije za sada uspio da obezbijedi niti jedan. Zbog toga im se priča o razdruživanju vraća kao bumerang. Pokazuje se da vrh DPS-a, kada je svojevremeno veličao i potpisivao Beogradski sporazum i Ustavnu povelju, uopšte nije imao jasnu strategiju za dane i iskušenja koja slijede.
Zato je logično sadašnje lutanje i nepripremljena priča o modelu razdruživanja. U realnom životu to više liči na staru već viđenu strategiju izgubljenog vremena.
